Digitalni superego. Bijeg od otpora, neizvjesnosti i problema

• Naslovna ilustracija: Freudov strukturalni model psihe (Carlos Gutiérrez Sáenz, CC BY-SA 4.0)
• Maja Profaca doktorica je znanosti iz područja filozofije, teoretičarka i dugogodišnja recenzentica teorijskih knjiga HR Trećeg programa. Autorica je pet filozofskih knjiga, sudjelovala je u nekoliko znanstveno-edukacijskih projekata na temu rodnih stereotipa u pravosuđu, a radi i kao prevoditeljica s engleskog jezika.

Na koje nas načine tehnološko okruženje, u vidu digitalno posredovanog svakodnevnog funkcioniranja, mijenja, što nam olakšava, ali i kakve specifične probleme uzrokuje, osobito mladima koji u njemu odrastaju? Digitalna tehnologija, piše Alessandra Lemma u izvrsnoj i uvidima bogatoj knjizi Psihotehnički razvoj: Psihoanaliza, identitet, žudnja i žalovanje u doba UI i digitalne posredovanosti (Routledge, 2026.), ne samo što posreduje različite sadržaje i iskustva već ih i aktivno strukturira, stvarajući obrasce po kojima funkcionira pažnja, žudnja i doživljaj vremena. Govoreći o psihotehničkom postajanju ili razvoju, Lemma polazi od uvida da je suvremeni život toliko prožet digitalnom tehnologijom da je ona neodvojiva od psihičkog razvoja novih generacija, od razumijevanja vlastitog identiteta, žudnje, doživljaja prisutnosti i odsutnosti, vremena, gubitka ili žalovanja, i to ne samo na razini posredovanih sadržaja i iskustava već i kroz njihovo strukturiranje i preoblikovanje. Lemmina knjiga želi ukazati i na pozitivne i na negativne aspekte ove tehnologije, osobito kako oni pogađaju ranjivije pojedince koje susreće u svom psihoterapeutskom radu.

Psihotehnički razvoj: Psihoanaliza, identitet, žudnja i žalovanje u doba UI i digitalne posredovanosti, Alessandra Lemma. (Routledge)

Prvi dio knjige „Algoritam, žudnja i rekonfigurirani subjekt” fokusiran je na načine na koje se odvija psihički razvoj u ovom okruženju, osobito na to kako se oni odražavaju na doživljaj identiteta adolescenata, pri čemu na ovu zasićenost tehnologijom treba gledati kao na novu, kvalitativno drugačiju sredinu psihičkog konstituiranja mladih. Kroz utjecaj na to kako se oblikuje identitet, istraživanje seksualnosti, žalovanje ili načine na koje mladi doživljavaju odsutnost i razdvojenost, dolazi do prožimanja tehnoloških utjecaja i nesvjesnih procesa, čime se oblikuju obrasci vidljivi kroz psihoterapiju u vidu reakcija na neizvjesnost, prisutnost ili odsutnost ili doživljaj vlastite tjelesnosti. Uočljive su i psihičke posljedice utjecaja digitalnih platformi koje potiču performativnost ili kreiraju iluziju nekažnjivosti i omnipotencije, koje mogu izazvati veću ranjivost i zavisnost o stalnoj vidljivosti i digitalnom superegu pod čijim utjecajem doživljavamo vlastitu vrijednost, pri čemu „laganje postaje normalizirano, a istina sve više irelevantna”.

Postoje mnogi alati za uređivanje, filtriranje i uopće kreiranje dijeljenog sadržaja na društvenim mrežama, pri čemu je njegova fabrikacija postala nešto uobičajeno, „dio dijeljene norme”, jer „svi to rade.” Zbog toga se autentičnost može izgubiti pred performativnošću, izazivajući stalnu potrebu očuvanja zaštitne iluzije o sebi samom. Druga iluzija je pripadanje kao poricanje usamljenosti, koja potiče fantaziju o stalnoj povezanosti s drugima. Ipak, autorica naglašava da su to samo neke od opasnosti platformi za povezivanje i komunikaciju koje se mogu koristiti na brojne, različite načine. No, iako se mogu činiti kao podržavajuće, ove platforme i konverzacijska korisnička sučelja (User Interface) nose rizik kompresije dubine psihičkog života u površno stabiliziran, fragilan identitet, koji inhibira emocionalni razvoj svojevrsnim digitalnim oklopom.

Odijeljenost digitalnih identiteta na različitim platformama može oslabiti osjećaj društvene povezanosti, pojačavajući osamljenost pojedinaca

Drugi dio knjige „Od ekrana do kože. Od defanzivnih fikcija do utjelovljene prisutnosti” izlaže, među ostalim, zanimljivu analizu laganja i obmane u digitalnom okruženju, upozoravajući nas na posljedice koje ono može imati u kulturi koja gubi svijest o vrijednosti istine. Unatoč tome što je otvorio nove mogućnosti informiranja, internet je stvorio i nove prostore i oruđa obmane, prikrivanja i samoobmane, počevši od kuriranih prikaza sebe koji koriste složeni odnos prisutnosti i odsutnosti na način površnog i selektivnog razotkrivanja ili prikrivanja istine. Pri tome su najraširenija dva oblika laganja – ono kojim se štitimo i ono kojim želimo kontrolirati druge, kao strategije preživljavanja, ali i kao napad na drugoga, čija svrha nije samo samozaštita već i želja da se drugi ponizi ili da se njime dominira, što autorica naziva sadističkim laganjem.

Konačno, obje vrste obmana samo su polovi složenih i nijansiranih prikrivanja, počevši od čuvanja granica onog što dijelimo s drugima. Društvene mreže nude brojna oruđa za fabriciranje predodžbi o nama samima, a odsutnost drugog i posredovana komunikacija mogu ponekad pojačati iluziju o omnipotentnoj kontroli. Digitalna persona tako može postati tehnološka ekstenzija fantazije dok njezin autor ili autorica kontroliraju tko može što vidjeti. Odijeljenost digitalnih identiteta na različitim platformama drugi je aspekt jaza između stvarnog subjekta i njegovih dvojnika, što ne omogućuje samo prikrivanje već može oslabiti osjećaj društvene povezanosti, pojačavajući osjećaj usamljenosti pojedinaca.

Profesorica Alessandra Lemma. (alessandralemma.com)

U digitalnom okruženju interocepcijska svjesnost može, osobito kod mladih, biti zamijenjena eksteroceptivnom evaluacijom, doživljajem vlastitog tijela izvana, korigiranog i kontinuirano optimiziranog pod pogledom tzv. digitalnog superega. Imperativ bivanja stalno online, kreiranja idealizirane verzije sebe u algoritamskim uvjetima odražavanja i priznanja, može izazvati kontinuirani pritisak na ranjive osobe, piše Lemma. S druge strane, defanzivne fikcije olakšavaju povlačenje od otpora, neizvjesnosti i problema, odnosno frikcija koje nose neposredna tjelesna prisutnost i interakcija među ljudima, premda mogu biti i osnažujuće i poslužiti kao put povratka u tjelesnu prisutnost i interakciju.

Krajnji oblik negiranja realnosti utjelovljenog prisustva i odsustva, odnosno gubitka, botovi su za žalovanje koji stvaraju iluziju prisutnosti preminule osobe, smatra Lemma. Analizirajući prirodu i ulogu žalovanja, Lemma upozorava na psihološke i etičke opasnosti ovakvog korištenja tehnologije za naše sazrijevanje, integritet i odnose s drugima. Uloga psihoanalize u ovim procesima pritom nije povratak nekom preddigitalnom subjektu, već razumijevanje njegovog tehnološki posredovanog formiranja, da bi osnažila njegovu sposobnost za refleksiju kada se radi o prirodi samih medija.

Bijeg od frikcije, nepredvidljivosti, čekanja i drugih oblika potencijalno neugodnih i bolnih interakcija s ljudima jedna je od posljedica sustava koji je dizajniran da se maksimalno prilagođava korisnicima. Na frikciju, smatra Lemma, pritom ne treba gledati kao na problem već kao na generativni dio procesa nepredvidljivih rezultata, potrebnih za psihičko sazrijevanje i rast. Zamišljati svijet bez frikcije, piše autorica, zamišljanje je svijeta bez dubine. Rezultat takve korisnicima prilagodljive tehnologije i bijega od neugodnih iskustava jest da oni čine ljude ranjivijima kada se konačno suoče s psihičkom boli. Premda može biti intelektualno poticajna i razvojno korisna i određeno vrijeme služiti kao podrška krhkom sebstvu, u okruženju u kojem subjekt susreće samo vlastite projekcije potencirane sustavom, osoba može biti lišena važnih aspekata ljudskih interakcija i uskraćena za zadovoljenje bitnih emocionalnih potreba. Identiteti koji se konstituiraju na taj način osjetljivi su na vanjsku validaciju, što uključuje i tijelo koje se u isti mah i idealizira i podređuje svom digitalnom dvojniku.

„Selfie, statusi, snimke ujedno su ekstenzije subjekta i njegove redukcije na ono što može biti prikazano i što bi se moglo ‘svidjeti'”, piše Lemma. Subjekt koji se formira na ovaj način kroz vidljivost se tako otuđuje od stvarne prisutnosti i svjesnosti o vlastitom, neposrednom životu. S druge strane, piše Lemma: „Tijelo nije samo ljuštura koju možemo odbaciti da bismo je transcendirali već ono je tlo u kojemu je subjekt ukorijenjen.” Suvremeni načini komuniciranja zaobilaze tjelesnu prisutnost pa možemo uspostavljati i održavati odnose s drugima, a da pritom nikada ne dijelimo isti fizički prostor. Prisutnost koja se pritom uspostavlja posredovana je prisutnost, odsutnost u prisutnosti, piše autorica, iluzija da smo svugdje i sa svima. Stoga nas logika digitalnog okruženja u koje smo uronjeni i koje nas na mnoge načine prožima primorava da iznova promislimo granice gdje završavamo mi, a počinje tehnologija.

Iako su mnogi čimbenici povezani s poremećajima koji se javljaju pri korištenju interneta, Alessandra Lemma upozorava na one koji su povezani s prirodom i strukturiranošću samih medija. Stoga je svrha psihoanalize, zaključuje autorica, stvaranje prostora gdje osoba može ponovno ovladati svojim mentalnim životom koji je u velikoj mjeri dislociran u prostor digitalnog. Lemma ovdje navodi Agambenovo razlikovanje alata i aparata u smislu da alat čovjeku olakšava djelovanje, ne ograničavajući u velikoj mjeri njegove mogućnosti i slobodu, koje aparat bitno reducira. „Digitalna tehnologija paradigmatski je aparat našeg vremena koji na nas djeluje na više razina, od reorganiziranja naših nesvjesnih potreba, žudnji i misli do konstantnog pretvaranja potencijalnosti u aktualizacije.” Ono što se pritom ponekad gubi, prostor je i vrijeme tame, inkubacije, nečinjenja, odlaganja i nepredvidljivosti, nerijetko nužni da bi se rodilo nešto novo. Učinci tehnologije na čovjeka nisu nešto novo i „mediji nikada nisu bili samo neutralni prijenosnici sadržaja”, navodi autorica McLuhana. Zato danas moramo analizirati na koje načine digitalno okruženje strukturira naše već postojeće nagone, konflikte i fantazije.

S tim u vidu, mogu zaključiti da knjige poput Psihotehničkog razvoja ne samo što su aktualne već i nužne za dublju refleksiju o prednostima i nedostacima digitalnog svijeta čiji smo dio, da bi sami mogli jasnije postaviti granice njegovog utjecaja na to kako razumijemo sebe i druge u kulturi u kojoj je normaliziran privid, što ponekad podriva naše uvjerenje o važnosti istine. Da bismo to postigli, između ostalog, moramo povratiti, kako piše Lemma, „kontrolu nad vlastitom unutrašnjošću, za što je potreban čin otpora, odbijanja života u trenutku i trenutačnih reakcija na digitalne sadržaje i bivanja, u potpunosti vođenim digitalnim pogledom.”