Pravo i književnost. Veza kulturne i pravne prakse.

• Naslovna fotografija: Zbirka drevnih zakona Peniartha, uvrštena u UNESCO-ov registar Pamćenje svijeta. (National Library of Wales, CC0 1.0)
• Autor je docent na Katedri za ustavno pravo Pravnog fakulteta u Rijeci.

Tekstualnu prirodu prava ne treba naširoko obrazlagati. Kada čujemo pojam „pravo”, najprirodnije nam se čini zamisliti niz dokumenata, poredanih po redu važnosti. Ti dokumenti i njihov poredak, čini se, obuhvaćaju samu srž materijalnosti prava. U pomalo karikaturalnim vizijama prava, vidjet ćemo i ljudske umove ugođene po ritmu i melodiji propisa, spremne osporavati svaki zarez svake rečenice te prevoditi međuljudske odnose u plošnu pravnu tekstualnost. Iako postoje i druge dimenzije ljudskog života koje su snažno vezane za formu teksta, čini se da je ona pravna specifična. Za razliku od književnosti, koja otvara mogućnost proživljavanja mnogih života, može nam se činiti da pravni tekst, u svojem nastojanju da razriješi sporove, sužava perspektivu, oduzimajući životnu složenost i šireći onu pravnu. Pravo se tako počesto prikazuje maskulinim, strogim i nasilnim, dok se književnost poima ženstvenom, nježnom i podatnom.

Ipak, teoretičari koji su, uz pravo, bili obrazovani i u humanističkim disciplinama, već godinama osporavaju ove pojednostavljene slike prava. Pravo i književnost, u Hrvatskoj slabo poznata i priznata disciplina, u drugdje je dio studijskih programa pravnih fakulteta i znanstvenog rada. U Sjedinjenim Američkim Državama, James Boyd White desetljećima i sustavno više piše o pravu kao načinu pružanja smisla svijetu oko nas, nego kao o sredstvu uređenja međuljudskih odnosa. Za Whitea, pravnika i profesora engleskog jezika i književnosti, pravo nije tek tehničko sredstvo, već tekstualni žanr usporediv s književnošću. Njegove se posebnosti i ne mogu razumjeti ako se pravo podučava i uči samo utilitaristički, ne bi li se studenti zaposlili u pravnoj praksi i posvetili minucioznom obigravanju oko profesionalnih finesa. Njegov je poznati udžbenik, Pravna mašta (The Legal Imagination) potpuno izgrađen upravo oko odmaka od zanatlijskog pravnika. U njemu se kombiniraju vježbe pisanja pojedinih tekstova bliskih pravu, kao što su ugovori i obrazloženja sudskih presuda, s vježbama refleksije na pojedina književna djela koja problematiziraju imovinu, brak, smrt ili patnju, kategorije koje su pravnici naviknuti prevoditi u pravne pojmove. Na taj se način studente nastoji osvijestiti da je pravno razmišljanje složeni proces življenja i izbora, a ne jednotračan put od spora do rješenja. Pravo se ovdje pojavljuje ili kao način razmišljanja koji se kritički propituje iz vizure književnosti ili se pak pravo razumije kao jedan vid književnosti te se njega analizira kao što bi se to činilo s književnim djelom. U oba slučaja, postavlja se središnje pitanje cijene poznavanja i primjene prava, po pojedinca kao i po zajednicu čiji je dio. Na njega se odgovara vježbanjem različitih načina čitanja koji odudaraju od onog pravničkog.

Matica istraživanja prava i književnosti omogućila je propitivanje pravnog fenomena pomoću niza književnih djela. Primjerice, Swiftova Gulliverova putovanja poslužila su kao osnova za istraživanje načina na koji uspoređujemo različite pravne sustave. Mnogi drugi doprinosi usmjerili su se i šire od književnosti u užem smislu, zahvaćajući u teatar, film, glazbu, i računalne igre. Postojeća istraživanja tako su propitivala pravo iz vizure scene samoubojstva Slobodana Praljka, slabljenje demokracije i vladavine prava pomoću Ratova zvijezda, ulogu apstrakcije u teorijama pravde temeljem života i djela Jimija Hendrixa i pravni pristup ekološkim krizama iz očišta gamerskog klasika, Final Fantasy VII.

Od prava i književnosti do pravnosti i afekta, autorice Grete Olson. (Oxford University Press, Fair Use)

Knjiga Grete Olson, Od prava i književnosti do pravnosti i afekta (From Law and Literature to Legality and Affect, OUP 2022) kreće od već postojeće širine prava i književnosti. U „književnost” uključuje kreativna djela kao što su romani, poezija, filmovi, glazba, likovna umjetnost, kiparstvo, televizijske serije ili čak hashtagovi. Uz tu širinu, koju suvremena disciplina prava i književnosti već obuhvaća, djelo donosi i jedan prilično radikalan odmak, koji je moguće naslutiti već na početku, kada Olson opisuje rast političkog nasilja u Njemačkoj. Svrha te ilustracije nije žalovanje, već usporedba dvaju načina razumijevanja migranata u suvremenoj njemačkoj javnosti. Suočavajući rast ksenofobnih napada i političkih poruka s alternativnim vizijama otvorenosti, Olson želi prikazati sukobljene emotivne reakcije i tvrditi da su one na neki način dio njemačkog prava. Njezin početni predmet istraživanja nisu književno djelo, film ili pjesma, već dva suprotstavljena slogana. Oni su „Refugees Welcome” (Izbjeglice dobrodošle) te reakcija na njega, „Rapefugees Not Welcome“, koji uključuje kombinaciju imenica „silovanje” i „izbjeglice” ne bi li se naglasilo rizike pretjerano otvorenog imigracijskog režima. To sukobljavanje dvaju slogana, a zapravo dvaju narativa o izbjeglicama, sažima program koji Olson razvija u knjizi. Za nju proučavanje prava i književnosti predstavlja prvenstveno način razumijevanja odnosa između prava i onih koji se s njime suočavaju. U tom smislu ovaj interdisciplinarni pothvat služi propitivanju i progresivnih i regresivnih vizija prava koje se može usvojiti u kulturi, kao i njihove veze s pravnom praksom.

U srži interesa Grete Olson je promišljanje ostrašćenih emotivnih reakcija na pravo i u vezi njega, odnosno afekata. (Olson, str. 5) Uzmimo za primjer kandidaturu predsjednika Milanovića na prethodnim parlamentarnim izborima. Reakcije javnosti na tu kandidaturu, što pozitivne, što negativne, izražavaju određeno razumijevanje izbora kao pravnog postupka i njihove uloge u državi. Za dio javnosti kandidatura trenutnog predsjednika Republike trebala je biti valjana i bez njegove ostavke, jer je predstavljala mogućnost ispravljanja veće nepravde. Za druge je odnos pravde i nepravde u odnosu na pravo bio potpuno drukčiji. U svakom slučaju, nepravdu se, kao i načine njezinog otklanjanja, vidi upravo posredstvom afektivnih reakcija. Olson predlaže da se, pomoću prava i književnosti, uključi takvo javno viđenje prava, koje naziva pravnošću, u promišljanje načina na koji pravo redovito funkcionira.

Greta Olson je direktoroca Centra za raznolikost, medije i pravo (DiML) i profesorica američke i britanske književnosti i kulturnih studija na Sveučilištu u Giessenu u Njemačkoj. (Salar Baygan, greta-olson.org)

Knjiga Grete Olson u naslovu uključuje „pravnost” upravo zato što ne propituje odnos književnosti prema pravu kao oštro omeđenoj disciplini s vlastitim tekstovima i načinima njihova tumačenja. „Pravnost”, uz strogo pravne tekstove i metode tumačenja, obuhvaća načine na koji javnost percipira to što pravo jest, način na koji utjelovljena osoba živi i doživljava pravo na svojoj koži. „Afekte” se ne može jednostavno poistovjetiti s emocijama poput bijesa, straha, ili ljubavi. Iako afekti uključuju takve i druge osjećaje, ujedno obuhvaćaju reakcije koje se javljaju kao živuća stanja, poput patnje, kojima se odgovara na određeni podražaj. Subjekt koji tako doživljava pravo stoga se ne mora preklapati s položajem koji bi za njega slijedio iz, primjerice, važećeg zakona. Afektivna slika žrtve obiteljskog nasilja, policajca ili kupca nekretnine može obuhvaćati iskustva i stavove koje zakoni nužno ne priznaju, ali su ipak izraženi u okvirima pravnosti.

Perspektiva je izrazito plodna, jer su afekti bitan dio suvremenog političkog života. Koristi ih se kako bi se građanstvo mobiliziralo za ili protiv pojedinih ciljeva, kako bi se artikuliralo njihove identitete u pravu, protiv njega ili uz njega. Primjerice, korištenje simbola prošlih režima može se shvatiti upravo kao potenciranje određenih afekata kako bi se izrazili na njima utemeljeni identiteti. Određeno dramsko djelo ili roman može biti sredstvom artikuliranja afekata koji se postavljaju naspram postojećeg prava. Dokumentarni film može problematizirati aspekte prava koji promiču zakonodavcu ili sudovima. Afekti usmjereni u različite kulturne izražaje tako postaju sredstvom ponovnog zamišljanja onoga što pravo jest, nije ili što bi moglo postati. Pomoću njih se može rasvijetliti pozadinu niza problema, od odnosa prava i ksenofobije, govora mržnje i pojedinih pojavnosti diskriminacije, preko rastuće polarizacije između pripadnika suprotstavljenih političkih tabora, do uloge društvenih mreža u suvremenim demokracijama.

Pravnost, tako, uopće ne obuhvaća pozitivno pravo, u smislu prava koje je usvojeno predviđenim postupkom i koje uređuje međuljudske odnose. Primjerice, iako Ustav Republike Hrvatske ne predviđa kandidaturu predsjednika Republike na parlamentarnim izborima, to što dio javnosti tu mogućnost afektivno učitava u svoje shvaćanje prava učinila bi tu kandidaturu dijelom „pravnosti”. „Pravnost” ne uključuje samo usko pravne medije, kao što su zakoni, presude ili pravilnici, već sve izražaje pravnog u kulturi. Svako književno djelo, televizijska serija, film bilo kojeg žanra, arhitektura sudnice ili parlamenta te rasprava u komentarima na društvenim mrežama u tom je svjetlu relevantan izvor istraživanja. U tome nije bitan samo sadržaj djela koje se istražuje, već i kontekst nastanka tog sadržaja, posebno političko-ekonomski, i interakcija s publikom.

Isprva se može činiti da je čitanje prava i književnosti Grete Olson samo nešto pojačani i prošireni pristup koji su utabale ranije generacije teoretičara. Tvrditi da „pravnost” svakog djela treba gledati u kontekstu te da usporedba između njih mora voditi računa o filigranskim razlikama kao i o preklapanjima između njih ne čini se posebno revolucionarnom. Svojom usporedbom poimanja pravnosti ropstva u crnačkoj književnosti s pravnošću koju je u Njemačkoj devetnaestog stoljeća izrazio Jacob Grimm, Olson prikazuje neke od vrijednih uvida koje se u tom smislu može ostvariti.

Međutim, Olson ide dalje od toga. Za nju pravnost nije samo odraz prava, kao što bi književnost fikcijom pratila stvarnost pravne forme. Olson odbacuje takvo shvaćanje, koje književnost i pravnost zamišlja kao sluškinje vladajuće, „službene” vizije stvarnog. Za nju pravnost obuhvaća jedan način odnosa prema pravu koji nikada zapravo nije sasvim odsutan, ali postaje posebno aktualan u trenucima krize. „Pravnost” tako nije samo umjetnički performans, već oblik političke i šire društvene participacije. Kada službeni pravni sustav ne uspijeva dostatno razriješiti društvene sukobe, kada mu promiče pružanje prostora i glasa određenim interesima, kada alternativne vizije pravde ne uspijevaju zadobiti svoje mjesto u formalnim političkim kanalima, javnost se okreće različitim oblicima estetskog kako bi izrazila svoj doživljaj prava.

Kada je Grimm napisao svoj esej O poeziji u pravu, artikulirao je jednu viziju njemačkog pravnog poretka, tvrdeći da pravni stil mišljenja ima svoje korijene u poetičnosti. Poezija za njega nije bila rubni fenomen, već temelj prava, veći i snažniji i od najvišeg pravnog akta. Takvim se poimanjem trebalo suprotstaviti razumijevanju prava koje je polazilo od njegove odvojenosti i posebnosti u odnosu na ostale diskurse. Osim što tako može izraziti druge filozofije prava, pravnost može pružati kritike postojećem pravu. Književnosti koje nastaju u okrilju manjinskih skupina ili se bave položajem njihovih pripadnika počesto su izvorišta takvih vizija pravnosti. Konačno, pravnost može zabilježiti oblike života koji pokazuju alternative postojećim pravnim problemima. Kada pravo ne uspijeva razriješiti sukobe između etničkih skupina, pravnost može ponuditi primjere njihovog suživota koje se šturom zakonskom formom ili neće ili ne može odraziti.

Ako se pitamo zašto određeni oblici govora mržnje nisu sankcionirani, zašto pojedini slučajevi smrti pacijenata zbog loše uređenog zdravstvenog sustava bivaju shvaćeni kao privatni problem, zašto na marginalizaciju pojedinih ranjivih skupina odgovaramo slijeganjem ramena, nije stvar samo u tome da nismo dovoljno odlučni ili predani ustavnim vrednotama

Teorija prava i književnosti Grete Olson zato ima izraženu aktivističku crtu. Nije poanta samo u tumačenju različitih oblika pravne estetike, već u razumijevanju načina na koje se ona koristi kako bi se oblikovalo pravo, kao i načina na koje se može koristiti drukčije. Ovako shvaćena, pravnost je više od subjektivnog doživljaja prava. Različiti afekti u osnovi su različitih identiteta, pojedinačnih i kolektivnih. Supostojanje tih identiteta zapravo tvori pravni pluralizam. Postoji više „kultura pravnosti”. Uz „službeno” pravo koje država usvaja u propisanim oblicima i postupcima, održava se niz njegovih alternativnih vizija, koje su u stalnom stanju međusobnih napetosti, preklapanja, odbijanja i privlačenja. Način na koji „službeno” pravo djeluje, način na koji ga se stvara, mijenja i primjenjuje, pod utjecajem je tog pluralizma. Ako se u tom svjetlu pitamo zašto određeni oblici govora mržnje nisu sankcionirani, zašto pojedini slučajevi smrti pacijenata zbog loše uređenog zdravstvenog sustava bivaju shvaćeni kao privatni problem, zašto na marginalizaciju pojedinih ranjivih skupina odgovaramo slijeganjem ramena, nećemo više morati samo utvrditi da nismo dovoljno odlučni ili predani ustavnim vrednotama. Naše ćemo reakcije moći mapirati pomoću poimanja pravnosti u koje su ukotvljene, a bez kojih pravo sada izgleda poput otoka u vakuumu.

Pokriveni Kovčeg Saveza i sedam svećenika s ovnujskim rogovima, u bitci kod Jerihona. Kovčeg Saveza kao jedno od viđenja Ustava. (Nepoznati autor, CC0 1.0)

Kada se u hrvatskim javnim raspravama progovara o pravnim problemima, a posebno o ustavnopravnim problemima, zamjetan je prevladavajući utjecaj dviju reakcija. Jedna je zatvaranje u posebnost prava kao discipline. To da smo na takvom terenu pokazuje pojava pojmova „stručnjak” i „pravnik”. Kada se zaziva reakcija te figure, možemo biti sigurni da se ono što pravo traži pokušava izraziti u nekom zamišljenom čistom obliku. Pravo je sredstvo sređivanja onog neurednog što ostaje izvan njega. Traži se presuda „stručnog” koja će poravnati teren, razlučiti ustavno od neustavnog, zakonito od protuzakonitog, civilizirano od barbarskog. Ipak, pravna rješenja nisu samo tehnički problemi, čemu nas proučavanje prava i književnosti i uči. S obzirom na to, ne postoji zapravo bijeg u čistoću pravne struke bez smještanja u neki vid pravnosti, neku vrstu afektivnog odnosa prema pravu. Utoliko što ostaje nesvjesno svoje afektivne dimenzije, isticanje stručnosti samo po sebi neće nužno biti sposobno ući u interakciju s mnogostrukim alternativnim pravnostima.

Druga reakcija pravo prikazuje pukim epifenomenom politike, iza koje se pomalja najjači interes, koja u pravnoj struci vidi u najboljem slučaju nepouzdanu partnericu a u najgorem predodređenu izdajnicu, obuhvaća niz reakcija koje se žele pozicionirati izvan prava. Njih se vidi vezanima za pravo samo u negativnom obliku. One se čine pravnima samo stoga što izražavaju neku razinu nepovjerenja ili agresije prema pravu, institucijama koje su za njega vezane i onome što se od njih može očekivati. Slično kao i kod prve reakcije, afekti povezani s drugom teško se obznanjuju onima na koje se oslanja prva, ovog puta zbog toga što neće nužno do kraja izvesti alternativnu viziju prava o kojoj ovise. Kritika barem implicitno podrazumijeva da postoji nešto bolje čemu se teži, a to „nešto bolje” uključuje viziju prava koja se neće nužno suočiti s onom „službenom”.

Olsoničino razumijevanje prava i književnosti pokazuje da se obje reakcije mogu čitati kao izražaji različitih vizija pravnosti koje supostoje u hrvatskom društvu, umjesto da ih se gleda kao slaganje ili neslaganje s pravom. Afekti obuhvaćeni različitim pravnostima izrazito su bitni. Prvo, oni su isprepleteni s našim razumijevanjem razlike između onoga što jest i što nije (ustavno)pravni problem te njihovo prihvatljivo rješenje. Drugo, ti afekti mogu biti osnovom širih političkih projekata. Primjerice, utopijsku književnost ne moramo čitati samo kao kritiku postojećeg prava, već i kao programatske dokumente. Poznat je slučaj romana Edwarda Bellamyja, Gledajući unatrag: 2000–1887, koji je bio osnovom za niz političkih pokreta. Oni su zagovarali reforme socio-ekonomskog sustava, posebno poreza, ne bi li se ostvarila utopijska slika koju Bellamy opisuje u romanu. U toj viziji, u kojoj je Bellamy predvidio mnoge tehnologije koje danas zaista postoje, nema zagađenog okoliša, siromaštva, niti ratova. S obzirom da protagonist romana prespava period od 1887. do 2000. godine, u koju autor smješta utopističku sliku Bostona, knjiga istovremeno postavlja vrijednosno poželjan cilj i otvara izbor političkog puta kojim bi trebalo krenuti da se taj cilj ostvari. U tom je smislu pravnost koju izražava, a koja je odraz sporova o poreznoj pravdi u SAD-u devetnaestog stoljeća, ilustracija političke važnosti afekata koje disciplina prava i književnosti bilježi i problematizira.

Samo osvješćivanje veze između prava i pravnosti može donijeti višestruke promjene. Ako je stanje u kojem živimo zaista stanje stalnog pravnog pluralizma, supostojanja niza pravnosti koje se nikada ne prestaju sukobljavati, privlačiti, preklapati i odbijati, javnost više nije osuđena na puku reakciju. Pred nama je svemir alternativa, a ne popuštanje pred dominantnom vizijom ili bježanje od nje. U tom popuštanju i bježanju počiva niz puno slojevitijih mogućnosti. Bitno je čemu se točno i zašto pokoravamo i od čega točno i zašto bježimo. Za one koji se vole kititi epitetom stručnosti, svijest o pravnosti može pomoći razvoju samokritičnosti. Umjesto da predstavljaju pravo kao jednoznačno rješenje nereda, teoretičari koji ne žele da etiketa „stručnjaka” bude samo eufemizam za političara s doktoratom mogu manje pažnje posvetiti moraliziranju iz komotne samorazumljivosti. Za njih razlika između redovitog znanstvenog rada i istupanja u javnosti više ne bi trebala biti razlika u stilu i iscrpnosti obraćanja, već u isticanju različitih pravnosti koje su isprepletene s pridavanjem značenja pravu. Poanta više nije u predstavljanju pravnog poretka kao prostora konačne odluke, već kao okvira alternativa. Bitno je akterima prikazati cijene izbora različitih puteva u tumačenju prava, u čemu pravo i književnost baš apostrofiraju te cijene, a ne pokušati istaknuti spremne odgovore koji će nekom političkom akteru dati više ili manje „za pravo”.

Konačno i, čini mi se, najvažnije, teorija pravnosti pomaže suzbiti dvije jednako štetne vizije ustava, a onda i Ustava Republike Hrvatske. Prva ga svodi na najviši pravni akt čiji značaj može ovisiti o strogo pravničkom tumačenju. Poput Kovčega Saveza, tek inicirani zaista vide veliku tajnu iza zastora. S druge strane, činjenica da je ustav najviši pravni akt može se uzeti u kombinaciji s idejom njegovog posebnog simboličkog i političkog značaja. Tada je on figura koja zasjenjuje sve, nad čijom se sudbinom može unedogled zdvajati, isticati kako nije bitna osoba, već „samo” Ustav, kako iznad politike postoji to nešto svevremensko i sveobuhvatno.

Značajno je za obje vizije, i onu koja Ustav skriva iza „stručnjaka” i onu koja „stručnjaka” skriva iza Ustava, što temeljni akt na koji se oslanja čini jednako slabim i neodlučnim. Zavjesa koja zaklanja Kovčeg Saveza ujedno je simbol njegove nevidljivosti. Temeljni akt poznajemo samo po odabranima koji u njegovo ime govore. Ustav će biti onoliko „stručan” ili „političan” koliko to uspiju postići njegovi trbuhozborci. U drugom slučaju, zavjesa skriva konkretnu osobu i prikazuje njezinu moralizirajuću projekciju. Kao čarobnjak iz Oza, „stručnjak” je moćan sve dok ostaje iza zavjese i oslanja se na specijalne efekte svoje pravničke aparature. Onog trenutka kada krivo procijeni kapacitete tehnologije na koju se oslanja, izlaže se iznenadnoj i nepoželjnoj transparentnosti koja, zajedno s njim, ispuhuje i značenje temeljnog akta kojeg je zagovarao.

Pravnost suzbija obje ove vizije utoliko što pokazuje da pridavanje smisla temeljnom aktu i pravu nije izniman trenutak, ovisan o odabraniku. S obzirom na to da uvijek živimo u zajednici s drugima, koja je uvijek u nekoj mjeri orijentirana prema pravu, isto tako uvijek pridajemo značenje pravnim kategorijama, pitanjima i odgovorima na njih. To činimo različitim modalitetima koji daleko nadilaze pravnu formu i njezin sadržaj. U tom svjetlu Ustav i pravo općenito postaju puno bogatijima različitim značenjima koja mogu napajati političke projekte te učiniti nijansiranijim naše razmišljanje o tome što pojedina pravna određenja zapravo znače. Iako to neće značiti da će se naše afektivne reakcije bez ostatka moći provoditi u pravo države, viđenje koje počiva na pravnosti može otvoriti više prostora nijansama smisla. Naspram poimanja prava koje se pravi da afekti ne postoje, čini se da je upravo stvaranje vremena i mjesta za ono što bi inače bilo previđeno, jedan od ključnih projekata suvremenih ustavnih demokracija. Knjiga Grete Olson vrijedan je doprinos tome.