Kobni toranj katoličke katedrale u Nagasakiju.

• Naslovna fotografija: Atomski oblak nad Nagasakijem. (Charles Levy, CC0 1.0)
• Autor je hrvatski fizičar, redoviti profesor Veleučilišta studija sigurnosti u stalnom zvanju. Osim znanstvenog rada u kojem je objavio stotinjak znanstvenih i stručnih radova, bavio se i radioterapijom i nuklearnom medicinom, a kasnije zaštitom od zračenja i zbrinjavanjem radioaktivnog otpada, te zaštitom okoliša.

Nuklearno oružje je danas za većinu ljudi samo jedan od alata politike, a ne ono što stvarno jest – instrument apsolutnog užasa. Stoga se nuklearnim oružjem olako prijeti s vrlo mutnom slikom o tome kako to doista izgleda kada na stvarni grad i stvarne ljude bude bačena stvarna nuklearna bomba te kakvu to patnju i besmislena stradanja uzrokuje. Nagasaki je 9. kolovoza 1945. bio posljednji i za nadati se, zadnji grad koji je takvu patnju i stradanja preživio.

U strahoti Nagasakija nastao je mračni mozaik tisuća priča koje zajedno sačinjavaju panoramu goleme tragedije. Jedna od priča koja se dade rekonstruirati iz deklasificiranih dokumenata, objavljenih razgovora i članaka, nalikuje starozavjetnim višeslojnim parabolama o tome da ljudski postupci imaju posljedice i da su moralni izbori važni; da najveća opasnost nije neznanje nego uvjerenje da čovjek može biti sam sebi mjerilo dobra i zla; te da se ne može odgovoriti na pitanje postoji li ikakav smisao u svijetu koji izgleda tako kaotično i okrutno. Priča nalikuje Knjizi o Jobu, koja je gotovo cijela posvećena traženju odgovora na pitanje zašto dobri ljudi pate. Na kraju nema racionalnog objašnjenje. Priča govori o tome da je stvarnost veća od ljudske sposobnosti razumijevanja.

“Dolazak južnih Barbara”, prizor iz Nanbana koji prikazuje portugalske trgovce i svećenike (jezuite) koji dolaze sa svojim brodovima. (Kano Naizen, CC0 1.0)

I

Sredinom 16. stoljeća Japan, dotad uglavnom zatvoren za strance, počinje trgovati i razmjenjivati ideje sa svijetom. Doduše, samo su odškrinuta vrata tako što se regiju oko grada Nagasakija proglasilo jedinim ulazom kroz koji je moguć doticaj i razmjena s drugim zemljama. Počelo se trgovati, a s vremenom su s robom došle i strane kulture i ideje. U desetak godina trgovine otvorio se put europskim misionarima pa je Nagasaki s vremenom i njihovim uspješnim djelovanjem, postao centar japanskog katolicizma sa značajnom vjerskom zajednicom. Japanska feudalna vlast je prelazak na kršćanstvo shvatila kao ozbiljnu vjersku i kulturnu ugrozu pa je kršćanstvo 1612. zabranjeno. Misionari su protjerani, a japanska se katolička zajednica podijelila: manji se dio nije htio odreći vjere pa je mučen i smaknut, a veći se dio javno odrekao kršćanstva. Sredinom 19. stoljeća Japan napušta strogi izolacionizam i ponovno otvara nekoliko luka za trgovinu sa svijetom. Nagasaki je jedna od njih. Prve pridošlice sa Zapada grade za sebe malu katoličku crkvu i posvećuju je 1865. godine. U crkvu stiže skupina Japanaca koja začuđenom svećeniku Francuzu povjerava kako još uvijek, nakon 250 godina izolacije – i mnogih generacija!, potajice i dalje održava vjeru u Krista. Otkrilo se da u Nagasakiju i okolici prebivaju deseci tisuća prikrivenih katolika koji su konačno dočekali mogućnost otvorenog slavljenja svoje vjere.

Na mjestu prve katoličke crkve u kvartu Matsuyamamachi za potrebe katoličke zajednice započeta je 1895. izgradnja katedrale koja je dobila ime Urakami prema imenu tog dijela grada, sjevernog dijela Nagasakija. Katedrala je sa službom započela 1914. da bi izgradnjom dva zvonika 1925. bila konačno završena. Najveća kršćanska građevina u Istočnoj Aziji postala je središte oko kojeg se okupila značajna katolička zajednica.

II

U proljeće 1945. u SAD-u je započeo s radom Target Committee (Odbor za odabir ciljeva). U slučaju da odluče nad Japanom koristiti nuklearno oružje, koje je bilo pri kraju izrade, trebali su izabrati mete koje će omogućiti maksimalan vojni, psihološki i propagandni učinak. Kriteriji Odbora bili su hladni i tehnički: odlučeno je da cilj mora biti grad i to takav da bude dovoljno velik da se učinak bombe jasno vidi, morao je sadržavati vojne ili industrijske objekte te nije smio biti ozbiljnije razoren konvencionalnim bombardiranjima kako bi se moglo precizno procijeniti što je učinila upravo atomska bomba. Isto tako, odlučeno je da se bomba koristi bez prethodnog upozorenja.

U početnim raspravama na listi mogućih ciljeva nalazio se i Nagasaki. Kasnije je ispao iz užeg izbora jer su neki članovi Odbora smatrali da je grad previše izdužen, okružen brdima i nepogodan za demonstraciju pune snage eksplozije. Drugim riječima, Nagasaki je otpao jer nije bio dovoljno “dobar” cilj. U svibnju 1945. favoriti za uništenje postali su Kyoto, Hiroshima, Kokura i Niigata. Kyoto je bio prvi izbor. Smatran je idealnom metom zbog veličine, očuvanosti i očekivanog psihološkog učinka. Međutim, američki ministar rata Henry L. Stimson intervenirao je kako bi spriječio uništenje Kyota. Smatrao je da je riječ o kulturnom i povijesnom srcu Japana te da bi njegovo uništenje otežalo pomirenje nakon rata. Nakon rasprava s vojskom, uspio je izbaciti Kyoto s liste. Nagasaki je vraćen na listu kao zamjena za Kyoto.

Nakon što je pokusom u pustinji Novog Meksika s eksplozivnom napravom, konstrukcijski gotovo identičnom bombi koja će tri tjedna kasnije biti bačena na Nagasaki, pokazano da implozijski dizajn s plutonijem kao nuklearnim eksplozivom funkcionira, političko i vojno vodstvo SAD postalo je svjesno da je novo oružje spremno za uporabu. U tom su času bile operativne dvije bombe, a treća je bila u izradi. Harry S. Truman, predsjednik Sjedinjenih Država, nakon uspješne pokusne eksplozije nuklearne bombe odobrio je opću uporabu novog oružja protiv odobrenih ciljeva čim bude spremno. Vojna zapovijed od 25. srpnja 1945. naredila je uporabu prve raspoložive bombe nakon 3. kolovoza čim vremenski uvjeti dopuste vizualnu identifikaciju točaka na koje će bombe biti bačene. Kao ciljevi navedeni su Hiroshima, Kokura, Niigata i Nagasaki. Za prvu misiju primarni cilj bila je Hiroshima. Za drugu misiju primarni cilj bila je Kokura, a Nagasaki je bio pričuvni cilj. Zbog nepovoljnih meteoroloških uvjeta nad Japanom misija nije poletjela 3. ili 4. kolovoza, nego tek 6. kolovoza kada je nad Hirošimom bilo dovoljno vedro za vizualni izbor cilja.

Dana 6. kolovoza 1945. prva je nuklearna bomba eksplodirala na oko 580 metara iznad središta Hiroshime – kako bi se povećao radijus razaranja udarnim valom i toplinskim zračenjem – snagom od približno 15 kilotona TNT-a. U nekoliko sekundi uništen je velik dio urbanog područja, deseci tisuća ljudi poginuli su trenutno, a do kraja godine broj mrtvih zbog opeklina, ozljeda i posljedica zračenja dosegnuo je približno 140 tisuća. Uz avion koji je bacio bombu letjela su još dva aviona s instrumentima za mjerenje učinaka eksplozije te fotografiranje i promatranje. U tim zrakoplovima nalazili su se vojni stručnjaci, znanstvenici i snimatelji. Tijekom vojne operacije prikupljani su znanstveni podaci o funkcioniranju i učincima novog oružja. Deseci tisuća običnih ljudi Hirošime u 8 sati i 15 minuta, u nekoliko sekundi, anihilirani su u mirno i vedro jutro, dok ih je većina žurila u škole i na posao.

Nagasaki oko 1865. godine. (Anthonius Franciscus Bauduin, CC0 1.0)

III

Prvotni raspored predviđao je uporabu druge bombe oko 11. kolovoza. Međutim, meteorološke prognoze pokazivale su da se nad Japanom sprema pogoršanje vremena s niskom naoblakom i olujnim sustavima povezanim s prolaskom tajfuna. Zbog toga je donesena odluka da se misija ubrza za dva dana i prebaci već za 9. kolovoza. Bomba je na brzinu sastavljena pa je u četvrtak 9. kolovoza u 3:49 h, iz iz vojne baze na malom pacifičkom otočiću Tinian poletio bombarder B-29 Superfortress s konceptualno drugačijom – i otprilike dva puta jačom – nuklearnom bombom od one korištene tri dana ranije nad Hirošimom. Razlog: istodobno s vojnim ciljevima, dobiti i podatke o učinku drugog tipa nuklearne bombe nad stvarnim gradom, izazvati što veću štetu i proizvesti što impresivniji psihološki učinak. Iz perspektive tadašnje američke vojne strategije to se smatralo racionalnim i nužnim.

Avionom je pilotirao Charles W. Sweeney dok je njegov kopilot bio Charles Donald Albury. S njima je u posadi letjelo još 11 ljudi. Pilota (irskog podrijetla i dobrog katolika), posadu (krštene ljude i aktivne kršćane) te posredno misiju – avion i naravno, nuklearnu bombu – pred polijetanje blagoslovio je otac George Zabelka, katolički kapelan Zračnih snaga SAD, kao svećenik i dušobrižnik 393. bombarderske eskadrile. Otac Zabelka je prije toga blagoslovio i hirošimsku bombu pa je već čuo kakvi su razorni učinci nuklearne eksplozije. Očigledno je tog četvrtka o tome užasu još uvijek imao samo apstraktni dojam.

Bez obzira na blagoslov, tijekom misije ništa nije išlo po planu. U stvari, cijela je misija bila jedna velika zbrka. Glavni cilj bila je Kokura, mjesto jedne od najvećih japanskih tvornica streljiva. Nagasaki je bio rezervni cilj, kao luka i industrijski grad. Kao i pri bombardiranju Hirošime, avion s nuklearnom bobom trebala su pratiti dva druga aviona zbog fotografiranja i prikupljanja podataka. Svaki je od njih polijetao nezavisno, a mjesto susreta bio je otok Yukushima na južnom vrhu Japana. Posade su imale uputstva da zbog ograničenja u količini raspoloživog goriva, na mjestu susreta ne čekaju dulje od 15 minuta te da se mjesto ispuštanja bombe odabere vizualno, a ne radarom, kako bi se učinak mogao jasno fotografirati. No, zbog nesporazuma službeni fotograf se nije ukrcao na avion s bombom, a nitko od ostalih članova posade nije znao koristiti montiranu profesionalnu opremu. Harold M. Agnew (fizičar i budući direktor Los Alamosa) neslužbeno je dao amatersku kameru jednom od članova posade pa su s njom snimljeni rezultati razaranja.

Sjećanje na tragediju pred ostatcima katedrale Urakami u Nagasakiju. (Practical Theology Hub)

Nakon tri sata leta na mjestu sastanka aviona, dva se s trećim (koji je nosio fotografsku opremu) nisu našla jer je taj kružio na znatno većoj visini pa su umjesto petnaestominutnog čekanja koliko je bilo planirano i naređeno, protivno zapovijedima, čekali 45 minuta i potrošili dobar dio goriva. Napokon su, u času kad je bilo jasno da goriva imaju jedva za povratak, odlučili potražiti svoj cilj. Nad Kokuru su stigli u 9:44 h ujutro i zatekli grad prekriven gustim dimom. Zaposlenici čeličane Yawata palili su bačve katrana kako bi stvorili dimnu zavjesu. Bombarder u prvom naletu nije mogao vizualno pronaći metu, a pri tome se javila i protuzračna obrana. Nakon nešto kruženja, od Kokure se odustalo i krenulo se prema jugu, na rezervni cilj Nagasaki, udaljen 150 km.

U 10:50 h stigli su nad Nagasaki nad kojim je bio značajan oblačni sloj s povremenim procjepima. Količina goriva je bila tako niska da su prema izračunu imali samo jednu priliku za ispuštanje bombe. Samo jedan nalet. Vidljivost je bila nikakva i onda se u jednom trenutku u oblacima pojavio rascjep, nišandžija je vidio orijentir na tlu (neki govore o tome da je to bio toranj katedrale Urakami) – izdao je naredbu i bomba je bačena.

IV

U 11:02 h bomba je eksplodirala na 500 metara iznad tla. Istoga časa ubijeno je oko 40 tisuća ljudi, a nešto kasnije od opeklina i posljedica ozračenja umrlo je još 30 tisuća. Potpuno je razoreno čak 44 posto grada. Računa se da je od udara nuklearne bombe nad Nagasakijem i kasnijih posljedica, do kraja 1945. ukupno stradalo 70 do 80 tisuća ljudi. Zbog konfiguracije terena (uska dolina), učinak eksplozije bio je manji no što se predviđalo prema snazi bombe. Hipocentar eksplozije bio je oko 500 m iznad Matsuyamamachija, na kakvih 500 m zračne udaljenosti od katedrale Urakami, čak 2,5 km dalje od primarne nišanske točke unutar samog Nagasakija, koji je trebao biti industrijska zona u luci. U tom je času u Nagasakiju živjelo oko 15.000 katolika. Više od 10.000 ubijeno je u nekoliko sekundi nakon eksplozije. U katedrali koja je srušena do temelja bila su u 11 sati dva svećenika i nekoliko desetaka vjernika u pripremi za misu.

Avion Bockscar sa zadnjim je kapima goriva sletio na Okinawu gdje se pri nespretnom slijetanju gotovo razbio, nakon čega je posada doručkovala, napunila gorivo i vratila se s avionom na Tinian da se odmori.

Supertvrđava Boeing B-29 “Bockstar”, bombarder iz kojeg je bačena bomba na Nagasaki. (U.S. Airforce, CC0 1.0)

V

Za razliku od posada triju aviona koji su obavili misiju nad Hirošimom, u kojoj je sve išlo točno po planu, nitko od posade bombarderske misije na Kokuru i Nagasaki nije za obavljeni posao pohvaljen ni odlikovan. Otac Zabelka je – tek nekoliko dana kasnije, ispovijedajući člana posade izviđačkog aviona koji je niskim prelijetanjem Nagasakija trebao objektivizirati učinak novog oružja, nakon što je saznao kako tisuće mrtvih leži na ulicama, a preživjeli u šoku bespomoćno lutaju ruševinama – navodno rekao: „O moj Bože, što sam učinio?“. Nakon rata se kajao pa se u Hirošimi i Nagasakiju ispričao preživjelima.

Svaki je pridošlica u laboratorij Los Alamos 1943., prije rasporeda na posao dizajniranja bombe, dobio – i potpisao – dokument The Los Alamos Primer. U njemu je na 24 stranice vrlo detaljno objašnjeno što je cilj projekta (izrada fisijske bombe), način na koji će se projekt izvesti kao i procjena njezine vjerojatne efikasnosti (do tada neviđena razorna eksplozija). Svi su znali na čemu rade – i čemu će to služiti. Pa ipak, svi su dragovoljno ugradili svoju genijalnost i trud u taj projekt. Suradnici na znanstvenom dijelu projekta Manhattan dobili su ukupno 32 Nobelove nagrade, uglavnom za fiziku i kemiju, dvojica za medicinu i fiziologiju, a jedan je dobio i Nobela za mir! Naravno, nagrade nisu dodijeljene za rad na projektu Manhattan, ali teško je Manhattan zaboraviti i zanemariti, iako se većina kasnije javno pokajala. Kakav je gorki paradoks da je novac zarađen na izumu i proizvodnji dinamita, ostavljen da pomogne ostvarenju mira i napretka, završio kao nagrada ljudima koji su čovječanstvu dali još pogubniji sredstvo razaranja.

VI

Čovjek je vrsta koja u sebi nosi sve ono što je evolucija brusila milionima godina: snalažljivost, sebičnost, nemilosrdnost. Sve to je kroz milenije razvijeno kako bi se vrste oduprle sirovim snagama prirode i drugim vrstama, kako bi život opstao i u sve prilagođenijem obliku napredovao. I onda je vrsta, koja je razvila i inteligenciju u toj mjeri da se može suprotstaviti svakoj drugoj vrsti i svim silama prirode, razvila način da samu sebe trenutno uništi – prirodnim silama i drugim vrstama usprkos.

Stoga se u priči pojavljuje proturječje: s jedne strane nalaze se ljudi koji grade najveću crkvu u istočnoj Aziji, stoljećima čuvaju vjeru i prenose je kroz progone, a s druge su strane isti takvi ljudi koji razvijaju najnapredniju znanost svojega vremena, razbijaju atome i dobivaju Nobelove nagrade. Obje skupine predstavljaju vrhunac ljudskih sposobnosti: jedni duhovne ustrajnosti, a drugi intelektualne genijalnosti. Susreću se u jednom trenutku, u eksploziji koja uništava jedne, vjerne i ustrajne, u događaju koji u stvari nije niti bio usmjeren protiv njih, a koja drugima, onima koji su napravili bombu, pokazuje da religija sama za sebe ne čini čovjeka moralnim, niti sama znanost čovjeka čini mudrim. Nagasaki pokazuje da čovjek može istovremeno biti religiozan, obrazovan, kulturan – i sposoban izazvati katastrofe golemih razmjera. Golema zla ne nastaju nužno iz glava zlih ljudi, nego iz kombinacije straha, poslušnosti, ideologije, fragmentirane odgovornosti i tehničke učinkovitosti.

Danas, kada nuklearnog oružja ima nemjerljivo više no u doba stradanja Nagasakija, željeli bismo vjerovati da su ljudi koji odlučuju o njegovom korištenju – političari i vojnici – odlučni i mudri, svjesni posljedica svojih odluka te da mogu lučiti između dobra i zla. Ali smo, isto tako, svjesni da ljudi koji odlučuju nisu takvi, da je ljudska povijest osjetljiva na nepredvidive okolnosti te da je smjer u kojem se povijest kreće obično trasiran dobrim namjerama i pogrešnim procjenama.

Posjedovanje nuklearnog oružja danas se pravda time da odvraća druge od pogubnih namjera te da vodi k ravnoteži u kojoj zbog straha nuklearno oružje nikada neće biti upotrijebljeno. Pretpostavka je da su svi akteri racionalni, dobro informirani i tehnički sposobni izbjeći pogreške. Povijest međutim, pokazuje da ljudi griješe, sustavi zakazuju, senzori daju lažne uzbune, političari pogrešno procjenjuju situacije te da dolazi do nesporazuma. Tragedija Nagasakija i strah od nuklearnog oružja podsjeća na današnje strahove od biotehnologije, umjetne inteligencije i svih drugih tehnologija za koje slutimo da bi nas mogle uništiti. Međutim, trebali bismo vjerovati – i voditi se time – da nije svaka ljudska mogućnost ujedno i ljudsko pravo te da civilizacija neće opstati i napredovati zato što može ostvariti sve što je tehnički moguće, nego zato što mora biti sposobna postaviti granicu vlastitoj moći. Ili, kako to kaže Karl Jaspers:

“Ono što je danas moguće učiniti, ne mora biti dopušteno učiniti.”