Prethodni video: Žarko Puhovski – O laži! Sljedeći video:

Darko Polšek – Putopisi i današnje stanje

Polšek počinje osobnom čestitkom Amerikancima, zatim izražava zahvalnost “u ime Evropljana iz 1945., u ime Hrvata iz 1991., u ime istočnih Evropljana 1989.” za ono što je Amerika omogućila, ali priznaje da govori i iz pozicije razočaranja: “Ja sam isto bio oduševljen Amerikom i upravo kao neki izdani ljubavnik mislim da je količina razočaranja onim što se danas zbiva u Americi tim veća.”

Izlaganje strukturira kroz četiri putopisna djela o Americi. Lewis i Clark otkrivaju “neki destiny Amerikanaca.” Alexis de Tocqueville u O demokraciji u Americi (1830-e) iznosi tezu koja se, prema Polšeku, obistinila: “ono što je Amerika danas, to će Evropa biti u budućnosti” – posebno njegovo upozorenje na opasnost individualizma: “…da će ljudi s vremenom te svoje energije… pretvoriti u egoizam i nebrigu za opće dobro.”

Treći putopis, American Vertigo Bernarda-Henrija Lévyja (2006.), opisuje Ameriku kao “zemlju proturječja… sposobnu za eksperimentiranje,” pisan, kako Polšek primjećuje, “u nekakvom vrhuncu… slave Amerike.” Četvrti, In America Gerda Macka (šest godina kasnije, stopama Steinbecka), donosi mnogo pesimističniji ton – “vidi propale gradove, vidi velike nejednakosti, vidi veliko siromaštvo” – što Polšek povezuje s propašću “socijalnog kapitala” kod Roberta Putnama i Francisa Fukuyame.

Iz vlastitih posjeta Americi (uključujući desetomjesečni boravak s putovanjem od Nijagare do Key Westa), Polšek izvodi zapažanje o brzoj, ali plitkoj integraciji: “vrlo brzo ste prihvaćeni u te male zajednice… ali europska očekivanja da će se iz toga izroditi neke dublje veze, dublja prijateljstva, nailaze na velika razočaranja.”

Polšek iznosi tezu: “Nije riječ o neoliberalizmu, nego je riječ o liberalizmu” – temeljna napetost između socijalnog kapitala/kolektivnih ciljeva i “narastajućeg individualizma.” Podsjeća da je Amerika u vrijeme Deklaracije imala populaciju veličine današnje Hrvatske (“manje od 4 milijuna stanovnika”), a danas ima 333 milijuna – već su tada autori Federalist Papersa “itekako brinuli” kako pomiriti demokraciju s kolektivnim dobrom, što je rezultiralo federalizmom kao kompromisom.

Središnji dio izlaganja čini opsežan popis onoga što Polšek naziva “problemima koje je Trump doveo do vidljivosti,” uz napomenu da mnogi smatraju kako se problemi “gomilaju” već dulje vrijeme: “Potkopava se povjerenje u izbore i osporavaju se izborni rezultati. Slabe se demokratske norme, potiče se političko nasilje, delegitimiziraju se mediji… napadaju se novinari… Jačanje izvršne vlasti… Pritisak na neovisne institucije… Slabljenje vladavine prava, suzbijanje i zastrašivanje kritike, pogoršanje međunarodnih demokratskih indeksa.”

Kao konkretnu ilustraciju navodi Freedom House indeks: “Hrvatska je ove godine postala bolja od Sjedinjenih američkih država. Ona ima 82 boda, a Sjedinjene američke države imaju 81,” uz osobnu ogradu da “i to je prevelik rezultat… za Hrvatsku, a još više za Ameriku.”

Polšek pravi razliku između unutarnjeg uređenja SAD-a (“njihova stvar”) i globalnog djelovanja te sile, pozivajući se na Millov harm principle: “ako se to počinje mene ticati, onda odjedanput je to nešto sasvim drugo.” Kao primjere navodi “vojno-političke aberacije, raskidanje savjeza, prijetnje otimanja predsjednika, nelegalna bombardiranja.”

Izlaganje završava tezom da je najveći gubitak Amerike simbolički, ne materijalni:

“…ono što meni je najgore u cijeloj situaciji je da Amerika gubi ne samo ove ratove i vojnike… nego što gubi i soft power, što zapravo postaje zemlja u koju se više niko niti ne voli ugledati.”

Upozorava da se taj trend reflektira i na Europu te da bi “u nekoj doglednoj budućnosti mogao biti problematičan i za nas… puno više od samih ratova.”

Tin Radovani: Trump i Brexit nisu slučajni

Radovani preuzima metaforu Žarka Pukovskog o detektivskom romanu i primjenjuje je na razdoblje od Obamina govora nadalje – citira Obamu koji, parafrazirajući Martina Luthera Kinga, kaže: “The arc of history bends towards justice,” a zatim pitа što se dogodilo samo tri godine kasnije u Americi i Velikoj Britaniji.

Radovani odbacuje tumačenje Trumpa i Brexita (koje ironično opisuje kroz njihove “frizure”) kao kontingentnih pojava: “Postoje neke strukturne odrednice koje… su proizvele taj rezultat… na neki način strukturnim fenomenima.” Obje zemlje prolaze od 2008. kroz financijsku krizu, “socijalizaciju ogromnih gubitaka” (bailout u SAD-u, austerity u Britaniji), i dugotrajan proces u kojem – bez obzira na stranku na vlasti – dominira ideja da su “tržišta samoregulirajuća i da njima ne treba politika,” što povezuje s izrekom Margaret Thatcher: “There is no alternative.“

Ključna formulacija Brexita, prema Radovaniju je:

“Oni koji postavljaju pitanje ne znaju kako će razumjeti one kojima je postavljeno pitanje… postavlja se pitanje o Europskoj uniji, a odgovara se o Londonu.”

Paralelno, Trump u Americi dolazi kao odgovor na pitanje koje uopće nije bilo predmet rasprave: “stanje središnjeg dijela Amerike totalno deindustrijaliziranog i totalno ukomiranog opijatima.”

Kada politiku istisne ideja “moralnih tržišta,” jedino što preostaje za legitimaciju zajednice, tvrdi Radovani, jest kultura – što u obje zemlje vodi okretanju prošlosti umjesto budućnosti: “Budućnost je nezamisliva.” Kod Brexita to poprima oblik imperijalne nostalgije (“ideja o tome da će se sada s nekakvim barkama, topovima, voditi opijumski ratovi… da će Britanija opet vladati morima”), a analogiju s MAGA-om ostavlja gotovo bez komentara: “Ne treba govoriti o tome što je Maga.”

Radovani detaljno opisuje kako je Brexit “proizveo ustavnu krizu u Velikoj Britaniji” oko pitanja tko je suveren – prvo kroz spor oko Therese May i njezina pokušaja anuliranja Zakona o europskoj integraciji pozivom na referendum, a zatim, četiri godine kasnije, kroz suspenziju parlamenta koju je poništio Vrhovni sud pod predsjedanjem Lady Hale.

“…Volja naroda na referendumu, mi to ne prepoznajemo kao kategoriju u Britaniji. Jedino prepoznajemo volju naroda koja je realizirana u parlamentu.”

Taj isti debalans izvršne i zakonodavne vlasti, tvrdi Radovani, danas se u SAD-u očituje kroz “dominaciju egzekutivnih naredbi” (“u prvih tri mjeseca 200, tako nešto”).

Radovani povezuje incidente poput ubojstva u Minneapolisu (“dva metka u glavu… to nije slučajno… dogodilo se, pa tako četiri, pet puta”) i nasilje na ulicama britanske stranke Reform prema migrantima, s istom strukturnom tendencijom “barem manjine političke elite” prema nasilnom odnosu spram ljudi koje zatiče na svom teritoriju.

Radovani zaključuje da se politički sukob u obje zemlje više ne doživljava kao ideološki sukob između stranaka, nego kao sukob “između elita i populusa,” vidljiv u napadima na institucije koje se prikazuju kao “metropolitne elite” – kod Farageova krila, kao i kod Trumpova gesla Drain the Swamp.