Koliko u Hrvatskoj vrijedi akademska šutnja?

Zašto hrvatski znanstvenici često okreću glavu i šute kad se anomalije dogode u njihovom dvorištu? Je li u pitanju strah, korist ili krivo razumijevanje profesionalne solidarnosti? Kakvu poruku time šalju mladima koji ulaze u sustav? Odgovore traži Nikola Baketa.

• Naslovna fotografija: Dr. sc. Vice Mihanović i Almin Đapo, bivši dekan Geodetskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (Zvonimir Barišin / PIXSELL, Josip Regović / PIXSELL)

• Autor je hrvatski politolog, pomoćnik ravnatelja Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu.

Akademska zajednica redovito propituje i kritizira druge sfere društva. No kad se problemi pojave unutar njezinih vlastitih institucija reakcija uglavnom izostaje. Čitatelju ili čitateljici ovih redaka će vjerojatno već nakon prve rečenice pasti na pamet minimalno tri slučaja sumnjivih doktorata, manipulacija EU sredstvima ili dodjeljivanja počasnih doktorata. Baš zato jer su mnogi slučajevi već poznati smatram da nema potrebe baviti se konkretnim primjerima, imenima ili institucijama, nego fenomenom te šutnje koja uglavnom prati ove slučajeve. Iznimka je jedan slučaj u koji sam bio izravno uključen.  

Za početak, kada se govori o izostanku reakcije akademske zajednice na različite slučajeve, polazi se od pretpostavke da je akademska zajednica, valjda, jedna homogena zajednica u kojoj se ljudi uglavnom poznaju, pa bi valjda trebali i reagirati na sve suspektne slučajeve koji se nađu pod lupom javnosti. Stvarnost je, zapravo, daleko od toga. Ilustracije radi, u Hrvatskoj djeluje 10 javnih sveučilišta i četiri privatna, 25 javnih znanstvenih instituta i više od 30 veleučilišta, privatnih i javnih. Pri tome, najveće sveučilište ima 34 sastavnice od kojih svaka ima pravnu osobnost. Upravo tu leži i dio odgovora. Naime, osjećaj odgovornosti za reakciju uglavnom leži i u institucionalnoj pripadnosti. To može biti na temelju toga što je neka institucija alma mater pojedinoj osobi ili zato jer je trenutno zaposlena na istoj. Drugim riječima, briga o postupcima, ugledu i časti pojedine institucije, u prvom redu je u rukama onih koji dolaze s te institucije. 

• Počasni doktorat za Bandića

Tu dolazimo i do tog jedinog konkretnog primjera koji ću i izložiti, a tiče se događanja od prije točno sedam godina. Naime, krajem veljače 2019. godine je izašla informacija o prijedlogu da se bivšem gradonačelniku Milanu Bandiću dodijeli počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu, a sredinom ožujka i da je prijedlog ušao u službenu proceduru. Slijedom toga reagirao sam zajedno s još jednim kolegom, sastavili smo otvoreno pismo koje bi bilo priloženo kao dopuna izvješću povjerenstva za dodjelu počasnog doktorata. Pismo je ciljalo savjest i odgovornost onih koji odluku donose, a to su članovi i članice Senata, te se potpora tražila od profesora, studenata i alumnija Sveučilišta u Zagrebu. Reakcija je bila takva da izvješće povjerenstva nikada nije predstavljeno Senatu te se o samom počasnom doktoratu nije ni odlučivalo.  

Ovaj primjer ističem jer pokazuje da odgovornost za svaku pojedinu akademsku instituciju treba prvenstveno dolaziti od ljudi koji su na neki način vezani uz nju. Ako na, recimo, Geodetskom fakultetu u Zagrebu  ili Ekonomskom fakultetu u Osijeku na neku problematičnu situaciju ne reagiraju prvenstveno kolege s tih fakulteta, onda je teško očekivati da će na te slučajeve reagirati kolege s primjerice Pomorskog fakulteta u Dubrovniku. Poznavanje merituma stvari, preuzimanje odgovornosti za svoju instituciju, pa i traženje šire podrške, u prvom redu leži na kolegama koji iz tih institucija dolaze. Naravno, ovo može zvučati kao izbjegavanje odgovornosti šire akademske zajednice, ali je prije rezultat načina kako je sustav postavljen. 

• Zašto reakcije izostaju?

Odgovor na pitanje zašto reakcije od ljudi sa pojedinih institucija izostaju ili uglavnom izostaju, zasigurno nije jednostavan. Dio odgovora se može tražiti u konceptu organizacijske šutnje. Odnosno, stanja u kojem članovi pojedinih institucija odlučuju ne iznositi informacije, stavove ili kritike, čak i kad su svjesni problema koji postoji. U tim slučajevima šutnja ne nastupa zbog neznanja ili nezainteresiranosti, nego svjesne procjene rizika koju bi suprotna odluka nosila. Hijerarhijski ustroj akademske zajednice, mentorstva, projekti i napredovanja zasigurno igraju ulogu u tome da netko odluči kako je bolje neke stvari i prešutjeti. Kada se u sve to doda i politička uvezanost i podrška koju uživaju pojedinci, onda ne čudi da mnogi smatraju kako je „bavljenje svojim poslom“ ipak svrsishodniji odabir. Time se nažalost pojedine prakse normaliziraju, granice se pomiču, a svako daljnje reagiranje postaje sve teže. 

Ipak, treba reći da neki možda nisu spremni javno stati iza informacija o nepravilnostima ili etički upitnim postupcima, ali su spremni podijeliti te informacije s medijima u nadi da će privući pozornost javnosti, a možda i institucija koje su nadležne provesti neki oblik istrage. Spremni su biti zviždači. Ali oslanjanje na vanjske elemente pokazuje koliko je nepovjerenje unutar samih akademskih institucija ukorijenjeno i koliko su pojedinci nesigurni u mogućnost podrške, iako je potencijalno traže za ispravan cilj. U takvom okruženju šutnja često postaje ne samo razumljiva, nego i predvidiva. Međutim, to ne znači da je takvo stanje opravdano. Naime, ovakvi obrasci ponašanja rezultat su načina na koji su odnosi u akademskoj zajednici, ili barem u nekim institucijama, postavljeni. I to više nisu izolirani slučajevi. Stoga, problem nije u nereagiranju na pojedine devijacije, nego se radi o širem institucionalnom problemu. 

Ovo je posebice važno u kontekstu poimanja uloge akademske zajednice, u smislu da ona nije samo zadužena za generiranje novih spoznaja ili poučavanje studenata, već i pozvana da promiče kritičko mišljenje, profesionalni integritet i intelektualnu autonomiju. U tom pogledu akademska zajednica često propituje, postavlja standarde i kritizira druge sfere društva, pa se postavlja pitanje mogu li članovi ove zajednice i dalje ostvarivati tu ulogu, ako to nisu u mogućnosti raditi u svom okruženju. Drugim riječima, teško je očekivati da će mišljenje članova akademske zajednice u javnim raspravama imati istu težinu ako izostaje spremnost na javno artikuliranje problema unutar vlastitih redova. Ako se poruka svodi na to da se o problemima ne govori javno, da je sigurnije šutjeti nego reagirati i da se nepravilnosti rješavaju izvan sustava, onda to teško može doprinijeti razvoju kulture odgovornosti i participacije. 

• Viša zvanja – veća odgovornost

Ovdje se otvara i pitanje kakav signal takvo ponašanje šalje onima koji tek ulaze u akademski sustav, ali i mladima koji kroz obrazovni sustav oblikuju svoje razumijevanje društva i institucija. U tom pogledu, odgovornost svakako ne može biti jednako raspoređena unutar akademske hijerarhije. Oni u višim zvanjima, s većim društvenim i profesionalnim kapitalom, nalaze se u znatno drugačijoj poziciji u odnosu na, primjerice, asistente ili docente. Viša zvanja podrazumijevaju i veću autonomiju u radu te veći utjecaj na procese odlučivanja, a sa time dolazi i veća odgovornost za zaštitu profesionalnih i etičkih standarda te manji rizik vezan uz javne istupe. 

Naravno, ne može se i ne smije se zanemariti činjenica i da svaki javni istup ima neku cijenu. To može biti narušavanje kolegijalnih i profesionalnih odnosa, stigmatizaciju u instituciji ili šire te otežavanje napredovanja u karijeri kada se radi o osobama na nižim pozicijama. Upravo zato odgovornost za (ne)reagiranje ne smije biti individualna, nego je potrebno vidjeti što je moguće mijenjati na sustavnoj razini kako bi se stvarali uvjeti u kojima bi istupi vezani uz probleme bili legitimni i podržani. To podrazumijeva i promjenu shvaćanja profesionalne solidarnosti. Solidarnost ne bi trebala značiti prešućivanje problema, nego upravo suprotno, spremnost da se standardi brane čak i kada je to neugodno. Naime, u konačnici ispada da šutnja u većini slučajeva nije neutralna, nego ima svoju funkciju. I zato, dok se izvana akademskoj zajednici postavlja pitanje zašto šuti, unutar akademske zajednica bi prvo pitanje na koje je potrebno odgovoriti trebalo biti – što šutnja omogućuje?