Falsifikatorska komemoracija u Jasenovcu. Red protokolarne šutnje, red skandaloznih izjava

Relativiziranje ustaških zločina, skandalozno ponašanje Plenkovića koji je došao u Jasenovac i problematičan izostanak Milanovića komentira Jelena Lovrić. Predstavnici židovske zajednice iz protesta ove godine nisu ni došli na državnu komemoraciju, dok u isto vrijeme predstavnici vlasti uz formalno mrmljanje floskula o kulturi sjećanja intenzivno legitimiraju pokušaje povijesnog revizionizma.

• Naslovna fotografija: Andrej Plenković i Gordan Jandroković u Jasenovcu. (Marko Prpić / PIXSELL)

• Autorica je hrvatska novinarka i politička komentatorica s višedesetljetnom karijerom.

 Travanjsku komemoraciju u Jasenovcu državni je vrh Hrvatske odradio s figom u džepu. Obilježavanje 81. obljetnice krvavog proboja zatočenika iz ustaškog konclogora samo je deklarativno iskorišteno za snaženje kulture sjećanja. Ali izričito je definiranje odnosa današnje Hrvatske prema zločinačkoj ostavštini Nezavisne Države Hrvatske izostalo. Cvijeće u čast ustaškim žrtvama položeno je u kripti Kamenog cvijeta, ali se onda po završetku komemorativne svečanosti u Jasenovcu dogodilo nešto što nikad dosad još nije. Hrvatski je premijer u obraćanju novinarima odlučio pravdati upotrebu ustaškog pozdrava ZDS na mjestu na kojem su deseci tisuća ljudi likvidirani upravo pod tim znakovljem. Incidentna izjava Andreja Plenkovića predstavlja kulminaciju sramotnog odnosa državne vlasti prema najzloćudnijem dijelu hrvatske prošlosti. Relativiziranjem ZDS-a faktički se došlo do relativiziranja Jasenovca.  

Plenkovićevom presedanu prethodila je namjera da se Jasenovac praktično odšuti. Predsjednik Republike na ovogodišnju se komemoraciju uopće nije udostojao doći. Svojim izostankom Zoran Milanović pokazao je odnos prema onome što se u Jasenovcu svakog 22. travnja obilježava. Predsjednik Sabora Jandroković i predsjednik Vlade Plenković, svaki sa svojom svitom, uredno su se pojavili, ali je scenarij komemoracije uređen tako da na svečanosti više ne govore ni predstavnici vlasti, ni predstavnici naroda žrtava, ni antifašisti. S pozornice se čitaju pisma i sjećanja nekadašnjih logoraša, što je svakako dobro, ali nije dovoljno. Dobro je da se čuje glas žrtava, ali nije dovoljno jer šutnja politike u ovom slučaju u velikoj mjeri predstavlja bijeg od vlastitog očitovanja. Uoči obljetnice Milorad Pupovac kritički je u Saboru govorio o odluci da se na mjestu „najvećeg i najsmrtonosnijeg ustaškog logora već dugo nitko relevantan nije oglasio“. Stječe se dojam, rekao je, da se ne samo u Jasenovcu nego i o Jasenovcu radije šuti. Recentno intenziviranje povijesnog revizionizma u Hrvatskoj nameće potrebu jasnijeg zauzimanja stavova, pa je  Pupovac zaključno poslao jasnu poruku da „ovaj trend oglušivanja o Jasenovac predstavnicima naroda žrtava i antifašistima ne može biti i nije prihvatljiv“. 

• Bojkot Židovske općine

Iz istih je razloga vrlo vjerojatno i Ognjen Kraus, predsjednik Židovske općine Zagreb, odlučio da na ovogodišnju komemoraciju u Jasenovac uopće neće ići. Premda demonstrativan, izostanak predstavnika židovske zajednice s mjesta njihova najvećeg stradanja politika je prešutjela. Kraus je nedavno, prilikom obilježavanja Dana sjećanja na žrtve Holokausta, svoj govor intonirao porukom „Ako niste znali što je bilo, mi dobro znamo što je bilo i što je bila Nezavisna Država Hrvatska“ i posvetio navođenju potresnih činjenica o stradanju Židova u vrijeme NDH. Precizno je izložio kronologiju donošenja ustaških zakona i genocidnu praksu Endehazije. Židovi su do rata i stvaranja NDH na prostoru današnje Hrvatske imali jaku zajednicu s gotovo trideset tisuća duša, 39 židovskih općina i više od 100 sinagoga. U NDH je ubijeno oko 80 posto židovske populacije. Danas ukupan broj Židova u Hrvatskoj (oko 1800 s pet sinagoga) „brojem ne premašuje veličinu prijeratne Riječke općine“. Krausov govor na Mirogoju, gdje se Jom Hašoa tradicionalno obilježava ispred Mojsijeva spomenika, bio je glasna lekcija iz povijesti koja se u Hrvatskoj u posljednje vrijeme voli prešućivati ili falsificirati.  

Od protokolarne šutnje o Jasenovcu u Jasenovcu sramotnije je samo ono što je premijer Plenković izgovorio pred kamerama. Prvo je kurtoazno u jednoj rečenici apsolvirao osudu zločina ustaškog režima i iskazivanje pijeteta prema žrtvama, uz deklaratorno zalaganje za osnaživanje kulture sjećanja. A onda se na novinarsko pitanje može li se istovremeno graditi kultura sjećanja i uzvikivati ZDS ritnuo, praktično gazeći sve što je uvodno rekao. Smatrao je prikladnim braniti upotrebu ZDS-a, tvrdeći da je riječ o „jednoj jedinoj pjesmi, budnici koja je nastala u Domovinskom ratu“ te da to „treba odvojiti od ovoga što se odnosi na Drugi svjetski rat“. Njegova bi izjava bila skandalozna i da nije izgovorena u Jasenovcu. Ali plasirana na mjestu ustaškog logora smrti potpuno je nepodnošljiva.  

Nekoliko je neistina, spakiranih u jednoj rečenici, premijer ponudio javnosti. Potpuna je neistina da se sporna pjesma sa ZDS-om može odvojiti od vremena NDH. Njen je autor svoje proustaške sentimente bezbroj puta javno manifestirao, između ostaloga i pjevanjem najstrašnijih koljačkih pjesama. Opravdavati Thompsona u Jasenovcu apsolutna je moralna katastrofa. Također je notorna laž da se radi samo o jednoj pjesmi. ZDS je preplavio Hrvatsku, masovno se skandira po stadionima i u drugim prigodama, provalio je i u Sabor. Njegovo povezivanje s Domovinskim ratom jako je nepametno i opasno kompromitira Hrvatsku. Ustaški se pozdrav u tom slučaju zapravo koristi kao sredstvo za uspostavljanje poveznice između NDH i današnje Hrvatske. Strašno je na koncu relativiziranje ZDS-a na mjestu gdje je ZDS provodio genocid. Svih 83.145 dosad poimenično utvrđenih žrtava Jasenovca pobijeni su pod tim znakovljem. Svojim pravdanjem njegove upotrebe premijer vrijeđa uspomenu na one koje je navodno došao komemorirati. 

• Poricanje zločina ustaškog režima

Na koncu, mlako i problematično obilježavanje strahota Jasenovca treba kontekstualizirati. Centar za suočavanje s prošlošću Documenta povodom obljetnice proboja zatočenika iz tamošnjeg logora upozorava da je vrijeme da Vlada prestane utirati put poricanju zločina ustaškog režima. Nešto se od tog asistiranja poricateljima ustaškog zločina moglo vidjeti i nedavno u Splitu, gdje su predstavnici Plenkovićeve vlade i pripadnici HDZ-ove vlasti na lokalnoj, gradskoj i županijskoj razini prisustvovali ustaškom derneku navodno povodom osnivanja 9. bojne HOS-a, a zapravo povodom 10. travnja, dana proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Splitski HOS naime nije formiran na dan kojega je odlučio slaviti kao datum svog utemeljenja. Njihovo se okupljanje pretvorilo u slet crnokošuljaških vampira ne samo po nadnevku i po organizatorima, od kojih se neki diče prepoznatljivim hitlerovskim brkom, nego i po retorici. Više se veličalo Endehaziju, nego što se govorilo o Domovinskom ratu. Skupom je odjekivao ustaški pozdrav, s bine se opravdavao ustaški režim, govornici su huškali protiv Srba i Jasenovac doslovce nazivali izmišljenim. One koji nisu za ZDS proglasili su protivnicima Hrvatske. Larmali o 500 tisuća s Thompsonovih koncerata, čitavom vojskom koje bi se, kako je rečeno, „crveni morali bojati“. Svemu tome usprkos, izaslanici Plenkovićeve vlasti nisu napustili skup, niti su se ogradili od onoga što se tamo moglo čuti.  

Ništa neobično, s obzirom na generalno vrlo benevolentan odnos njihovih šefova prema manifestacijama ustašluka. Zoran primjer čega je ministar branitelja Medved, koji je  djelokrug svog resora s brige o veteranima i stradalnicima Domovinskog rata proširio na potragu za grobištima i ekshumaciju posmrtnih ostataka iz prethodnog ratnog i poratnog vremena. Što načelno ne bi trebalo biti sporno da se pritom domobrani i pripadnici ustaške vojske ne pokapaju uz državne počasti i nazivaju nevinim žrtvama i domoljubima čija je krivnja samo to da su voljeli svoj hrvatski narod, dok se partizani u tom narativu redovito predstavljaju kao zločinci. Istodobno preporuke Međunarodnog saveza za sjećanje na Holokaust (IHRA), iz vremena kada mu je Hrvatska prije tri godine predsjedala, a koje se uglavnom tiču jasenovačkog Spomen-područja, ostaju mrtvo slovo na papiru. Umjesto suočavanja s prošlošću, sa svim dimenzijama hrvatske povijesti, što je zadaća velike zahtjevnosti, vlast u Hrvatskoj, sadašnja kao i neke prethodne, vrlo je sklona njenom prepravljanju. Zapravo se radi o pokušajima revizije ishoda Drugog svjetskog rata. Jasenovac je neugodan svjedok onoga što bi se htjelo zatajiti ili retuširati. Zato ga tako nevoljko, dvosmisleno i falsifikatorski obilježavaju.