Laž leti, istina šepa za njom! Dobar, loš ili zao – Populizam u Hrvatskoj

Studija o populizmu u Hrvatskoj, autora Marijane Grbeše i Berta Šalaja, profesora sa Fakulteta političkih znanosti, nedavno je predstavljena u Studentskom centru u Zagrebu, a poslije i u nekolicini medija. Na prvom predstavljanju govorila je Jasmina Popović, komentatorica HRT-a, čiji govor o odnosu medija i populizma donosimo ovdje

Naslovna slika: Marijana Grbeša, Berto Šalaj i knjiga

Isti dan kada sam dobila knjigu ‘Dobar , loš ili zao – populizam u Hrvatskoj’ u ruke mi je došao i tekst o istraživanju MIT-a,  koje je predstavljeno kao najveća studija o fake-news (lažnim vijestima, op.). Pokazalo je da lažna priča doseže broj od 1500 ljudi šest puta brže nego istinita.

Zašto? Zato što imaju emotivni naboj, zato što su ispričane kao priče i zato što su češće negativne ili protiv nekoga.

Zaključak istraživanja je da socijalni mediji ne ohrabruju podršku demokratski izabranim vlastima, da su laži previše zavodljive da ne bi bile uspješne i da je malo dokaza da ljudi mijenjaju već usvojene stavove temeljene na lažima i poluinformacijama nakon što čuju istinu. I da, zaključak je i da još uvijek nitko ne zna kako to zaustaviti.

Podaci su to koji se poklapaju s činjenicom da  ove godine generacija rođena 2000. dobiva pravo glasa. Moći će glasati oni koji su praktično rođeni s raznovrsnim ekranima u rukama, koji su tehnološki vještiji i informatički pismeniji od svojih roditelja, a u isto vrijeme izloženi nepreglednom broju laži, poluistina i istina i , vrlo često, prepušteni samo sebi i svojoj znatiželji da iz te šume trijebe i biraju ono čemu će vjerovati. I da, ovisno o tome kako percipiraju politiku  odlučuju kome će, i hoće li uopće, povjeriti svoj glas.

Ono što je Johnatan Swift zaključio prije 300 godina: laž leti, a istina šepa za njom, vrijedi i danas, samo što laž  leti puno brže, a šepava istina ponekad ni ne stiže  do onih kojima bi koristila.

Jasmina Popović na predstavljanju knjige s Hašimom Bahtijarijem (lijevo) i Ivanom Šiberom (desno)

I zato su knjige, poput ove koju su napisali Marijana Grbeša i Berto Šalaj,  vrijedne čitanja. Ne samo jer daju pregled populizma, već zato što otvaraju i niz novih pitanja na koje će tek trebati naći odgovore. Populizam će nastaviti biti ovdje i svatko će morati izgraditi svoj odnos prema njemu i naučiti ga prepoznavati ne samo u politici, već i u medijima.

Jedan od zaključaka MIT-ovog istraživanja je da treba stvoriti ekosistem za informacije. Ova knjiga pokazuje kako se stvara taj ekosistem: tako da se ponudi pregled, jasno postave teze i daju relevantne činjenice, kojima ćemo se moći voditi kada ocjenjujemo političku ponudu.

Autori se nisu odlučili za davanje konačnog vrijednosnog suda o populizmu, ali su dali dovoljno elemenata čitateljima da se odrede prema njemu, da nauče razlikovati vrste populizma, da osvijeste deficite hrvatske demokracije i da, ako žele, sudjelujući u politici pasivno ili aktivno, korigiraju ono što smatraju lošim.

U skladu s dogovorom, izabrala sam poglavlja koja me najviše zanimaju: politički akteri kao kreatori populizma i populizam kao političko- komunikacijski stil.

Gotovo svatko ponekad pomisli: da je meni pet minuta vlasti, ja bih to odmah riješio, i zbog toga je sklon dati glas onome tko kaže: ja sam vaš glas (Trump), mi smo glas malog čovjeka (AfD), ja sam jedna od vas, svi ste vi moji (K.Grabar- Kitarović), smatrajući da će se takvim izborom osvetiti ili suprotstaviti otuđenim ekonomskim i političkim elitama, koje su ih iznervirale ili učinile očajnima, siromašnima, obespravljenima.

Trump – ja sam vaš glas. Grabar Kitarović – ja sam jedna od vas, svi ste vi moji

I zato bi bilo naivno očekivati da će se političari odreći populizma. Previše dobro žive od fraza i floskula, od pozivanja na interese naroda, poniženih i obespravljenih građana, svjesni da  postoji dovoljno onih koji će im povjerovati. Može se igrati dakle samo na drugu kartu: imati građane koji na populizam neće nasjesti, jer će biti sposobni prozreti ga. U tom smislu autori navode da bez obzira na ekonomsku i političku krizu u mnogim državama populizam nije uhvatio korijena, kao što je u drugima, naišavši na pogodne preduvjete, ne samo iznikao, nego od jednog do drugog izbornog ciklusa, jača.

A preduvjete stvaraju, tvrde autori i potkrepljuju to nizom radova drugih autora, i mediji. Medijatizirana politika je ona politika koja je izgubila svoju autonomiju, koja se oblikuje kroz interakciju s masovnim medijima i koja je postala ovisna o masovnim medijima. Dio političkih aktera je to odlično shvatio i prigrlio, te su odlučili iskoristiti vrijeme društvenih mreža, youtubera, influencera i followera da se nametnu, dopru do što šireg kruga ljudi i na tome izgrade prepoznatljivost i popularnost.

Upravo zato smo danas suočeni s političarima koji, zahvaljujući svojim statusima na društvenim mrežama, postaju poželjni za intervjue i gostovanja u emisijama, iako ih njihov stvarni izborni i politički rezultat ne bi  kvalificirao za istupanje u javnosti. Drugi pak na novim platformama rastu i postaju ozbiljni politički igrači,a da nitko ozbiljno ne preispituje njihovu ponudu i njezinu ostvarivost.

Kada je kritičko zamijenjeno kritizerskim, a informiranje i analiziranje efikasnosti institucija, a samim tim i demokracije u pojedinom društvu, pretvoreno u cinizam i neprijateljstvo, otvorio se prostor za one koji znaju vješto uskočiti u taj vlak. (Sjetimo se vojvođanskog političara Nenada Čanka koji se prijavio u jedan reality show rekavši  da ‘Srbi samo takve stvari gledaju’ pa je to najlakši način da prenese svoje političke poruke velikom broju ljudi ili objašnjenja jednog današnjeg ministra, a bivšeg saborskog zastupnika, koji je cijeli mandat u Saboru prozivao DUUDI zbog nestanka silnih milijuna i na tome zaradio popularnost, a kada je, nakon što je  postao ministar resora pod kojim je DUUDI, bio upitan hoće li sada konačno pronaći te milijune lakonski uzvratio: ‘Drugačije se pjeva na svadbi, a drugačije na sprovodu.’ Jer u Saboru se, očito, može pričati svašta i prozivati i optuživati bez odgovornosti, a kada se dođe do ministarske pozicije onda se ‘pjeva’ drugačije).

Autori knjige naglašavaju da je odnos medija i populizma još nedovoljno istražen u svijetu, a u Hrvatskoj potpuno neistražen, te u tom smislu treba očekivati nova istraživanja. Poput onog kojeg su Marijana Grbeša i Berto Šalaj dali u poglavlju Populizam u Hrvatskoj.

Objektivizirajući svoj pristup kroz uvrštenje mainstream političara u analizu nisu pali u zamku getoiziranja populizma, već su pokušali dati uvid u načine na koji se populizam koristi u hrvatskoj politici, odvajajući time populizam kao ideologiju od populizma kao političko-komunikacijskog stila za kojim se poseže iz pragmatičnih razloga, pa je prisutan i kod populističkih i kod mainstream političara.

Zanimljiv je zaključak da je Ivo Josipović, prema kriterijima istraživača (pozivanje na narod, antielitizam i ‘opasni drugi’), bio veći populist od Kolinde Grabar Kitarović, da za Most nije potvrđena percepcija populističke stranke i da ta stranka još izmiče jasnoj definiciji svoje pozicije, koju autori nazivaju neobičnom, čudnom pa i paradoksalnom

Kroz 192 intervjua jedanaestoro političara, šest onih koji su percipirani kao populisti (Milan Bandić, Nikica Gabrić, Ivan Grubiši, Željko Kerum, Dragutin Lesar i Ruža Tomašić), i pet mainstream političara (Ivo Josipović, Zoran Milanović, Jadranka Kosor, Vesna Pusić i Tomislav Karamarko), u razdoblju od svibnja 2009. do svibnja 2013., istraživači su došli do zanimljivih podataka, koji pokazuju da je prisutniji stil nego ideologija. U tom je dijelu zanimljiv zaključak da je Ivo Josipović, prema kriterijima istraživača (pozivanje na narod, antielitizam i ‘opasni drugi’), bio veći populist od Kolinde Grabar Kitarović, da za Most nije potvrđena percepcija populističke stranke i da ta stranka još uvijek izmiče jasnoj definiciji svoje pozicije, koju autori nazivaju neobičnom, čudnom pa i paradoksalnom.

U svakom slučaju, nakon ove knjige, svi koje je pročitaju morat će preispitati svoje korištenje termina populizam i populisti, i imati na umu da riječ, koju tako rado koristimo i često prišivamo, ima svoje složenije značenje te da,  pravilno upotrijebljena mora prije svega biti jasna kvalifikacija, da bi nakon toga, eventualno, ovisno o kontekstu i idejama koje zagovara, mogla biti i politička diskvalifikacija. Jer, populizam sam po sebi nije ni dobar ni loš ni zao. Ali može biti i takav. Ovisi u čijim je rukama i koliko ga građani prepoznaju kao mogući korektiv anomalijama društva u kojem žive, a koliko mu se prepuštaju da ne bi morali sami razmišljati o njima.

Da je populizam nejaka i marginalna pojava, ove knjige ne bilo, i zato je treba gledati kao početak i temelj za buduće rasprave i istraživanja o populizmu kao (ne)mogućnosti prevladavanja krize suvremenih liberalnih demokracija, o promjenama koje dožive populisti koji dođu na vlast, o vezama ili izostanku veza između direktne demokracije i populizma, o populizmu nasuprot protestnih politika i političkih stranaka, o medijima koji mogu biti i instrument populizma, ali i njegov  kreator.

Autori su i sebi i čitateljima postavili brojna pitanja, a politička scena u Hrvatskoj otvara prostor za daljnje analize i nadopune. Šteta, zato, što na njezinom kraju ne piše: nastavit će se…