MAGA s Pantovčaka: Zašto Zoran Milanović uporno i neumjereno napada EU?

Zašto Europska unija toliko muči Zorana Milanovića da ne propušta ni jednu priliku da je vulgarno vrijeđa i protiv nje huška građane? Je li možda negdje u našem susjedstvu, ili šire, pronašao neko bolje, ljudskim pravima i demokraciji sklonije društvo, pita se Boris Pavelić.

• Naslovna fotografija: Zoran Milanović, Donald Trump, Vladimir Putin, Ursula von der Leyen. (Ivica Galović / PIXSELL, The Kremlin, CC-BY 3.0)

• Autor je nagrađivani novinar tjednika Nacional.

Nadmenost, podcjenjivanje, čak prezir kojima hrvatski predsjednik Zoran Milanović napada Europsku uniju bizarne su činjenice hrvatske politike. Usprkos cijelome nizu očiglednih i krucijalnih argumenata u prilog europeizaciji Hrvatske – od izvorišta u kojemu je Europa otpočetka bila smisao hrvatskog osamostaljenja, preko očiglednih prednosti članstva u EU do mogućnosti da u istočnome susjedstvu svjedočimo kako žive zemlje koje su i danas izvan Unije – Zoran Milanović pred kamerama uporno trenira svoje boksačko govorništvo, i pritom iz nekog razloga baš Europsku uniju vrlo često koristi kao vreću za udaranje. 

 Jedan od vrhunaca te svoje, blago ćemo reći, euroskeptične groznice dostigao je prije nepunih petnaest dana, 23. travnja, u govoru na obilježavanju Dana Krapinsko-zagorske županije u Zaboku. Današnju EU netočno je nazvao “iteracijom” – ponavljanjem, obnavljanjem – nekadašnjih vizija europskog ujedinjavanja; potom je vizionarske začinjavce EU, francuske političare Roberta Schumana i Jeana Monneta, nazvao “državnicima drugog ešalona” – premda je Schuman bio ugledni antifašist i poslijeratni francuski ministar vanjskih poslova – a potom je EU usporedio, ni manje ni više, nego s diktatorskim nacističkim i sovjetskim distopijama Adolfa Hitlera i Josifa Staljina. 

Rekao je: “To su dva državnika drugog ešalona nakon Drugog svjetskog rata, Schuman i Monnet, osmislili, i to što se danas provodi u djelo je jedna od iteracija, jedna od varijanti kako Europu pomirit’, primirit’, dovest’ u red, da se ne ratuje, da to bude jedan mirovni projekt; da nitko pretjerano ne dominira. Ali radi se u stvari o još jednoj, do tada najuspješnijoj, iteraciji kontinentalnog poretka. Ništa novo, ništa prvi put. Vidjeli smo to. Takve ideje su imali i plemeniti ljudi i prosvjetitelji, kreativni državnici i manijaci poput Hitlera, Staljina u određenoj mjeri… Viđeno je to”, lakonski je, na rubu podcjenjivanja, onom svojom nepromišljenom bujicom misli, rekao Milanović. 

• Izjava dostojna pivničkog ćumeza

Ne čudi da taj dio njegova govora nije objavljen u izvještaju sa skupa na službenoj stranici predsjednikova ureda. Jer Europska unija, dakako, nije nikakva “iteracija”. Upravo obrnuto, ona je presedan: prvi put u povijesti Europe suverene su se države gotovo cijelog kontinenta, neovisno o veličini i utjecaju, svojevoljno, demokratski, bez rata i prisile, radi zajedničkog prosperiteta i uspješno udružile u sofisticiranu političku zajednicu. Taj je epohalni uspjeh već desetljećima elementarna činjenica europske današnjice, pa nije ugodno čuti da hrvatski predsjednik izvrće taj ključni podatak, premda ga, dakako, zna. Usporediti, pak, današnju EU s Hitlerovim genocidnim košmarom nacističke Europe, ili sa Staljinovim imperijalnim preseljenjima cijelih naroda i genocidnim izgladnjivanjima poput Holodomora, izjava je dostojna kasnonoćnog pivničkog ćumeza, a ne političara koji pretendira na ozbiljnost i biračku podršku. 

I nije to, nažalost, bio tek predsjednikov loš dan. Kada je o Europskoj uniji i njezinim političarima riječ, Milanović, iz nekog razloga, ne preza od otvorenih uvreda. Političar kojemu i inače manjka retoričke odmjerenosti – to je valjda  ‘trendy’ u vremenu Dodika i Trumpa, kao neka ‘MAGA s Pantovčaka’ – nerijetko će si dopustiti nevjerojatnu nediplomatsku, za hrvatske interese nedvojbeno štetnu verbalnu bujicu. Kada su ga novinari, u prosincu 2022., na obilježavanju 31. obljetnice Hrvatskog vojnog učilišta Dr. Franjo Tuđman, pitali zašto kritizira “lidere EU”, obrecnuo se ovako: “Lideri? Po čemu su to lideri? Ti ljudi nisu ni od koga izabrani. Mene je izabrao hrvatski narod. I Plenkovića, u određenoj mjeri. Tko je izabrao Ursulu von der Leyen?” Predsjednik kao da je zaboravio da glasamo na europskim izborima, pa je novinarka uzvratila pitanjem dovodi li u pitanje funkcioniranje EU, na što je Milanović spremno ispalio ovako: “Naravno, pa to dovodim cijelo vrijeme. Izrazito nedemokratski. Nonaccountable. Nema ‘accountabilityja’” – tako je doslovno rekao, i nastavio: “Tko je njih izabrao? Imaju demokratski mandat? Dakle, ljudi su došli na ta mjesta temeljem političkog pogađanja, i mi to svi znamo.  Ja sam spreman pod tim živjet’, i to u određenoj mjeri respektirat’ dok se ne otme kontroli, dok se ti ljudi ne stave iznad sustava kao gospodari svega”. 

“U čije ime oni govore? U moje ne. U ime hrvatskih ljudi? Ne”, nastavio je, kao da svi  “hrvatski ljudi” misle isto što i on. “Dakle, grabež vlasti u ovoj situaciji. EK se počela baviti ratom i mirom, a trebala bi se baviti konzervama i botritisom. (Gljivica koja napada povrtne kulture, op.a.) (…) Vidim problem da netko tko ni od koga nije biran se obraća narodu k’o da je Roosevelt. Kao da je De Gaulle! To su obični birokrati koje nemam šta slušat’ o ratu u Ukrajini. (…) Ne zanima me što govori Ursula von der Leyen. Ne može govoriti u moje ime.” U nastavku je Milanović predsjednicu EK i tadašnjeg povjerenika EK za vanjsku i sigurnosnu politiku, bivšeg španjolskog ministra vanjskih poslova i predsjednika Europskog parlamenta Josepa Borella, nazvao “bezbojnim birokratima” i “samozadovoljnim bezveznjacima” koji “teroriziraju države i narode”. 

• ‘Klapne iz kamiona’

“Gdje su bili von der Leyen i Borell dok sam se ja u Hrvatskoj borio za prava LGBT zajednice i gurao zakonska rješenja koja su bila ispred njemačkih?”, nadmeno se isprsio, da nam na kraju, valjda svima skupa, ponudi i pouku: “Prema tome, naučite se: mi nismo ničiji vazali! Mi smo država koja konačno mora shvatit’ da ima svoje ‘ja’ i da joj ga nitko drugi neće dati. I da je jedino nama stalo do ovoga. A ovo kaj dobijamo”, zaključio je aludirajući na novac iz EU fondova, “ovaj sitnež koji HDZ napol’ ukrade, to dobijamo zato jer se daje velikima, pa ispada iz vreće. Ispada iz onih klapni iz kamiona” – osmjehnuo se tu vlastitoj duhovitosti – “kad se zatvori, pa ispadne žito sa strane”. Tako govori političar kojega su izabrali proeuropski birači, predsjednik koji je narušio duh hrvatskog ustava najavljujući – u mandatu! – kandidaturu za premijera, i čovjek koji tipovima poput Josipa Dabre bećarski dobacuje: “Gdje si, ustašo!”. 

Premda, ruku na srce, nije uvijek bilo tako. Na početku prvog mandata Milanović je znao još sačuvati pristojnost. U prvome inauguracijskom govoru, 18. veljače 2020. Uniju nije izrijekom spomenuo, ali je najavio da će se u vanjskoj politici fokusirati “na točke na kojima se može graditi suradnja i prosperitet”, dodajući kako “nema dvojbe da takvih točaka ima neusporedivo više od onih koje nas udaljavaju i od susjeda i od svijeta”. Četiri mjeseca kasnije, u govoru na prijemu za diplomatski zbor 17. lipnja 2020., kazao je čak kako EU vidi “kao sudbinu Hrvatske” i “jedini pametan put za Hrvatsku”, premda je odmah dodao kako zna “ograničenja EU, njezinih institucija, potrebu Europske komisije da buja i raste u utjecaju kao svaka birokracija”. Ali, pomirljivo je i primjereno zaključio, “sve su to nepogode i izazovi s kojima se normalno živi”, koje su “u ljudskoj prirodi i prirodi svih društava i organizacija”. Još u listopadu 2021., u govoru povodom 30. obljetnice proglašenja neovisnosti, naglasio je “hrvatski imperativ” – “ostati dio napredne zajednice zapadnih država”. “Priliku nam pruža članstvo u europskim integracijama, u Europskoj uniji ali i činjenica da prvi puta u povijesti sami odlučujemo o svojim nacionalnim zadaćama i ciljevima”, uravnoteženo je dodao. 

No s vremenom, a naročito nakon ruskog napada na Ukrajinu 24.  veljače 2022., Milanović prema EU neprestano zaoštrava, a da nikad nije cjelovito i suvislo objasnio zašto, koristeći pritom teške riječi koje unaprijed zatamnjuju svaki racionalni supstrat njegove kritike, čak kad bi ga možda i moglo biti: “Moj posao nije čuvanje i gradnja jedinstva Europske unije. To je za one koji za karijeru imaju daljnje planove”, cinično je dobacio u svibnju 2023. u Bugarskoj, na zajedničkoj konferenciji za novinare s bugarskim predsjednikom Rumenom Radevom, dok su ruske granate već petnaest mjeseci razarale Ukrajinu, a Medvedev iz Moskve nuklearnim oružjem prijetio Europi. 

•  Racionalno jezgro

Benevolentan promatrač mogao bi potražiti racionalne razloge za taj Milanovićev odij. Jedan je od takvih suosnivač HSLS-a sa Slavkom Goldsteinom i bivši hrvatski veleposlanik u Moskvi Božo Kovačević. U izjavi za ideje.hr ocjenjuje da je Milanović “očito shvatio kako funkcionira EU”, podsjećajući kako je “Deutsche Telecom postao vlasnik Hrvatskog telekoma, uključujući i infrastrukturu koju su platili hrvatski građani ”. Kovačević pamti i “privatizaciju hrvatskih banaka: najprije ih je država sanirala, a zatim su u bescjenje prodane europskim bankama”. Kao premijer, podsjeća također, Milanović se Zakonom o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU, kolokvijalno znanim kao Lex Perković, pokušao suprotstaviti Njemačkoj i EU, koje su “inzistirale na izručenju ljudi iz obavještajne zajednice, a same nikad ne bi izručile svoje dužnosnike, pa ni najobičnije doušnike”. “Milanović, naprosto, nije htio biti igračka moćnih država. Mislim da mu je tada EU postala omrznuta”, ocjenjuje Božo Kovačević, koji stanovitu logiku pronalazi i u Milanovićevoj kritici politike EU prema ratu u Ukrajini. “Ako misli da je politika EU, kojom rusku agresiju na Ukrajinu EU želi pretvoriti u povod za Treći svjetski rat, pogrešna, onda se slažem s njim. Ako misli da EU neopravdano i nerazumno u odnosima prema Rusiji odustaje od diplomacije i u potpunosti se okreće ratnohuškačkoj retorici, onda se slažem s njim”, objašnjava. 

Ali usprkos analitičkoj potrazi za mogućim racionalnim jezgrom Milanovićeva neprijateljstva, ni Kovačević ne dvoji: “Nisam siguran da Milanović nije naprosto prihvatio populizam kao način političke agitacije. Isto tako mislim da kao državnik, kao predsjednik države, u većoj mjeri mora voditi računa o državnim interesima i biti daleko taktičniji prema EU. Bilo bi dobro da Milanović pažljivije artikulira svoja stajališta pa da bude sasvim jasno što i zašto tvrdi. I opet naglašavam: kao predsjednik države morao bi voditi računa o mogućim posljedicama svojih riječi. Određeno stajalište može se izreći na različite načine. Milanović, nerijetko, bira izričaje koji su netaktični, nediplomatični i kontraproduktivni”, kazao je Božo Kovačević za ideje.hr. 

Kao protutežu Milanovićevu provincijalnom, ni po čemu korisnom verbalnom inaćenju – jer protiv EU nasreću ništa konkretno nije uspio poduzeti – podsjetit ćemo ovdje na jedan od mnogih velikih trenutaka europskoga vizionarstva: u Berlinu smo, 19. veljače 1933. Adolf Hitler prije devetnaest dana postao je njemački kancelar. Dva dana ranije, 17. veljače, privremeni pruski ministar unutarnjih poslova Herman Göring izdao je okružnicu policiji da puca na pripadnike “protudržavnih organizacija”. Svi znaju što to znači. Usprkos životnoj opasnosti, u nedjelju, 19. veljače, na kongresu “Slobodna riječ”, usred Berlina, čita se govor “Opredjeljenje za socijalizam” najuglednijega njemačkog pisca Thomasa Manna. Dio govora glasi: “Svatko tko ima razuma i osjećaja, kao i svaki bolji političar, zna da u današnje vrijeme narodi Europe ne mogu živjeti i napredovati odvojeno i svaki za sebe, nego da su upućeni jedni na druge, da tvore sudbinsku zajednicu. To je egzistencijalna nužnost: suprotstavljati joj se kojekakvim völkisch romantiziranjem prirode najobičnije su smutnje.” U današnjoj globalnoj političkoj močvari punoj antieuropskih krokodila, koja sve više podsjeća na tridesete prošlog stoljeća, taj herojski berlinski trenutak i dalje podsjeća na nepremostiv jaz koji epohalne vizionare razdvaja od čaršijskih svadljivaca.