Hrvatska energetska politika služi investitorima a ne građanima

Zašto se Hrvatska bez jasnog plana prilagođava slučajnim investitorima a svoje građane svodi samo na na potrošače energije? Zašto HEP svoju javnu ulogu svodi na povremena sponzorstva? O sustavu koji se ponaša kao primjer zarobljene države i građanima kojima ne daju energetske zadruge piše Vedran Horvat.

• Naslovna fotografija: Zastupnica u Europskom parlamentu Sunčana Glavak, ministar gospodarstva Ante Šušnjar, fotonaponska elektrana Obrovec. (Luka Antunac, Igor Kralj / PIXSELL)

• Autor je sociolog i bivši novinar, upravitelj Instituta za političku ekologiju u Zagrebu.

Dok cijene fosilnih goriva divljaju zbog blokade Hormuškog tjesnaca a svaka sljedeća  super oluja nad Hrvatskom sve je razornija, jasnije postaje koliko nam je energetski sustav ranjiv i da su vremena sigurne opskrbe relativno jeftinom energijom iza nas. Barem je tome tako s našim politikama koje sustavno ignoriraju solarni potencijal koji nam već godinama stoji na dlanu i nastavljaju s ”business as usual” opcijama koje zbog ovisnosti o fosilnim gorivima našu opskrbu čine sve nepredvidivijom, ako ne i nesigurnijom.

Za nedavnog posjeta Hrvatskoj zeleni nizozemski europarlamentarac Bas Eickhout izrazio je zabrinutost koliko malo Hrvatska investira u solarnu energiju. Nedugo potom, reagirala je hrvatska europarlamentarka Sunčana Glavak (HDZ) koja je ustvrdila kako je Hrvatska jedna od predvodnica energetske tranzicije u kojoj sudjeluju deseci tisuća građana i poduzeća. Istina jest da sada solarni kapaciteti ubrzano rastu i da je udio obnovljivih izvora relativno visok u usporedbi sa drugim EU članicama, ali to je i dalje primarno zbog hidro potencijala i hidro elektrana izgrađenih za vrijeme Jugoslavije. No jesu li građani zaista dio energetske tranzicije – ili su samo kupci i potrošači?   

Ne gledamo li ustvari primjer gdje su vlastodršci izokrenuli shvaćanje energetske tranzicije i investicije stavili u prvi, a okoliš i građane u drugi plan? Naime, projekti građanske energije poput energetskih zajednica sustavno se već nekoliko godina usporavaju i otežavaju, uz različite izgovore koji otvaraju brojne sumnje. Primjerice, pojavljuju se kontradikcije između tvrdnji da bi udio takvih projekata (i njihovog ekvivalenta u snazi) navodno bio sitan i beznačajan i da zbog toga nije potrebno unositi promjene u sustav, i onih koji tvrde da bi njihov upliv značajno destabilizirao mrežu i postojeću infrastrukturu. Očito, sustav ne podnosi građane.  

• Postoji li energetska politika i kome ona služi? 

Danas se procjenjuje kako bi hrvatska proizvodnja sunčane energije u 2026. godini mogla dosegnuti oko 1550 GWh s oko 1290 MW instalirane snage sunčanih elektrana, odnosno gotovo 8 % ukupne raspoložive električne energije.  Prema zadnjim podacima obnovljivi izvori osigurali su više od polovine (52,6 %) električne energije potrošene u Hrvatskoj tijekom prošle godine, što uključuje hidroelektrane, vjetroelektrane, solarne elektrane i termoelektrane iz obnovljivih izvora. Na papiru to izgleda više nego dobro. Ipak, prešućuje se da su ove naoko zavidne brojke tek 15% solarnog potencijala Hrvatske, da je u zadnja bar dva desetljeća prokockano puno prilika i izgubljeno puno vremena. Prvenstveno je tu odgovornost na HEP-u koji je donedavno forsirao upravo fosilna goriva, ugljen i plin, uz naslijeđene hidroelektrane i električnu energiju proizvedenu u NE Krško. Solarna energija je sustavno potiskivana u drugi plan, a kada su obnovljivi izvori poput energije vjetra i dobili šansu, primarno se radilo o stranim investitorima koji izvlače profit u svoje vlasničke strukture, a lokalnoj zajednici ostavljaju malo ili ništa. Za naše iste vlastodršce energetska tranzicija svela se na čistu ekstrakciju, a građani su – dijelom i zbog svoje šutnje – pali u zaborav.   

Energetska tranzicija koja uključuje građane značila bi da se potiče lokalna proizvodnja energije, koja se koristi, troši i dijeli, dakle ostaje u lokalnoj zajednici. To je neosporno javni interes, a HEP kao javno poduzeće ima za cilj raditi u skladu s javnim interesom. Građani su, međutim, prema glavnim donosiocima odluka u energetskom sektoru svedeni primarno na korisnike i potrošače, a javna uloga HEP-a u najboljem slučaju na izdašnu podršku sportskim i kulturnim događajima. Građanska kontrola nad javnim resursom ne postoji.   

Stoga se treba vratiti na centralno pitanje koje zaslužuje kvalitetnu javnu raspravu: postoji li konzistentna i koherentna energetska politika u Hrvatskoj? Strategije energetskog razvoja pojavljuju i reproduciraju se svakih nekoliko godina, no jesu li one klimatski i socijalno osjetljive, prepoznaju li klimatske promjene kao rastući rizik, ali i energetsko siromaštvo? Orijentacija na fosilna goriva poput plina, čiju proizvodnju i kod nas i u regiji aktivno gura Hrvatska, možda i jest jedino strateško određenje. No je li taj smjer ispravan i održiv za Hrvatsku u kontekstu rastućih geopolitičkih tenzija i ovisnosti o SAD-u? Ne ide li stoga aktivno zaustavljanje i usporavanje brže izgradnje solarnih kapaciteta – koji čine energiju jeftinijom, pristupačnijom i sigurnijom – protiv javnog interesa?   Služi li na koncu naša energetska politika investitorima ili građanima? 

Energetska politika u Hrvatskoj klati se tako u pendulumu između staromodne orijentacije HEP-a na velike proizvodne kapacitete i tumaranja u raznim smjerovima, potpuno arbitrarno, kako se pojavi koji investitor ili novi interes. No javne politike, pa tako i ova, nisu tu da budu žrtva investitorskih interesa, već da vitalnu potrebu za energijom stanovništva učine što neovisnijom, autonomnijom i otpornijom. Je li stoga energetska politika u Hrvatskoj na strani građana ili je još jedan primjer zarobljene države (state capture) gdje se politike oblikuju, raspisuju i pravno opravdavaju prema arbitrarnim željama investitora ?  Jer u energetskoj tranziciji u kojoj sudjeluju građani, upravo oni su i investitori, pa tako i kontrola.   

• Energija, za kakav – i čiji – razvoj?

Drugo glavno pitanje jest za što nam treba energija: hoće li potrošnja rasti ili ju je moguće smanjiti? Na kojoj koncepciji razvoja ona počiva? Investitorima svakako ne odgovara manje potrošnje. No, legitimno se pitati kakvu energiju želimo i za koje potrebe? Naša industrijska politika gotovo da i ne postoji. Želimo li nova energetska postrojenja za turiste koji će trošiti struju u jeku sezone, za nove podatkovne centre, za proizvodnju oružja – redom sve po okoliš i ljude destruktivne projekte? Jesu li to glavne odrednice naše energetske politike, ili je ona tu da primarno služi građanima? Prema zadnjim podacima Svjetske meteorološke organizacije o stanju klime, Europa je kontinent koji se najbrže zagrijava. Koliko će naše buduće energetske investicije tome pridonijeti – pogotovo one koje najavljuju američki investitori koji i ne mare za klimatske promjene?  

U posljednjih nekoliko dana puno se piše o novom podatkovnom centru u Topuskom i gigantskoj solarnoj elektrani. Osim što postoje sumnje o izvedivosti investicije u kratkom roku, velika je zabrinutost i oko količine električne energije koja bi bila potrebna za njegovo napajanje (8 GWh), što je oko 10% godišnje potrošnje u cijeloj RH. Premda vezano uz taj projekt cirkulira velika količina neprovjerenih i plauzibilnih informacija, pažnju privlači nešto drugo. Europa već odustaje od sličnih projekata, pa nije čudno da se ideje o njihovim novim lokacijama pojavljuju upravo na njenoj periferiji kroz špekulantske investicije sa sumnjivim političkim pokrićem. Zbog štetnog utjecaja na okoliš i na lokalnu zajednicu takvi projekti nerijetko stvaraju opustošena žrtvovana područja (tzv. ”sacrifice zones”) a sve u prilog tzv. navodnih benefita novih investicija. A lokalnu zajednicu se u našoj energetskoj tranziciji ionako rijetko išta pita. 

Drugi odnedavno opet aktualan primjer su i recentne najave o izgradnji novih elektrana ili pak malih modularnih nuklearnih reaktora. Nepoznate su projekcije rasta potrošnje budući da se naš rast događa slučajno, arbitrarno, opet pojavom slučajnih investitora, kojih može, ali ne mora biti. Nedavne najave ministra gospodarstva Ante Šušnjara o izgradnji nove elektrane u suradnji sa susjednim državama utoliko u ovom trenutku zvuče više nego nadrealno. Iskustva iz drugih zemalja govore da je izgradnja malih nuklearnih reaktora u konačnici skuplja (po KWh), a ne treba ni zaboraviti da je već sada nuklearna energija nekoliko puta skuplja od solarne energije i energije vjetra. Iskustva drugih zemalja govore da je za izgradnju novih elektrana nerijetko potrebno i po 20 godina, a troškovi njihove izgradnje znaju rasti i 200 ili više posto od prvotnih projekcija. Tko snosi rizike takvih postrojenja? Opet lokalna zajednica, u ovom slučaju cijela država i susjedne zemlje. Troškove snose i investitori i država, a građane koji će to platiti iz državnog proračuna i svojih poreza opet nitko ništa ne pita. No, klimatske promjene se intenziviraju i zelena tranzicija ne može čekati dva desetljeća, ona se mora događati odmah i sada. A kako nego kroz građane?   

• Građani ne sudjeluju – ali žele –  u energetskoj tranziciji

Glavna je ideja ovdje da smo mogli, i još uvijek možemo bolje od toga. I građani to prepoznaju. Naime, prema rezultatima zadnjeg istraživanja objavljenoj u publikaciji “Zajedno za puni pogon” koje je provela agencija Karika koja nedostaje na reprezentativnom uzorku (N=800) početkom 2026. godine, građani jasno prepoznaju potencijal građanske energije i imaju visoka očekivanja od njezina razvoja. Vide ju kao model koji donosi pristupačniju i jeftiniju električnu energiju, energetsku neovisnost i čišći okoliš. Čak tri četvrtine građana RH spremno je sudjelovati u zajedničkoj proizvodnji energije sa svojim susjedima, a većina je spremna investirati i u projekte obnovljivih izvora ako su jednostavni i isplativi. Ipak, unatoč toj spremnosti, građani smatraju da bez jasne podrške države i uklanjanja institucionalnih i administrativnih prepreka razvoj energetskih zajednica neće biti moguć.  

Kada bi povjerovali izjavi europarlamentarke Sunčane Glavak s početka ovog teksta o tome da hrvatski građani sudjeluju u energetskoj tranziciji, mogli bi zamisliti da u Hrvatskoj postoje na stotine energetskih zajednica unutar kojih građani slobodno proizvode, koriste i dijele energiju. Međutim, u Hrvatskoj su unatoč postojećoj regulativi registrirane tek tri energetske zajednice. Budući da HEP-ODS još uvijek nije omogućio dijeljenje energije, građani već nekoliko godina čekaju u niskom startu. Čak 70% ispitanih građana izrazilo je interes za sudjelovanjem u projektima u vlastitoj zgradi ili susjedstvu, a više od polovice u tome vide prvenstveno dobit i uštedu. Više od 40% građana međutim kao izvor glavnih prepreka vidi nevoljkost, neznanje i nerazumijevanje države i javnih poduzeća u energetskom sektoru. Njih više od 60% očekuju da HEP i Vlada otvore vrata građanskoj energiji. Jer ona su još uvijek zatvorena.