jer amerika je zemlja velika
Masakri u Americi: Ubojica je izjavio da je bio jako ljut
Ivo Škorić / 7. kolovoza 2019. / Aktualno Članci / čita se 17 minuta
Ivo Škorić / 7. kolovoza 2019. / Aktualno Članci / čita se 17 minuta
Amerikanci kao da neprestano žive na rubu živaca. Previše sati rade. Ništa im u zivotu nije sigurno. Svaki dodatni stres ih može skrenuti prema tragediji, piše Ivo Škorić o najnovijoj seriji masovnih ubojstava u SAD. Lagan pristup teškom oružju i predsjednik koji nonšalantno dehumanizira i kriminalizira imigrante i manjine, praktički stavljajući nacrtanu metu na njihova ledja, svakako pridonose eskalaciji nasilja, no u korijenu bijesa i srdžbe su naša prekarna i neosmišljena egzistencija
Baš kako ovo pišem stižu vijesti o pucnjavi u Walmartu u Baton Rougeu, Louisiani. Navodno nije masakr i do sada je hitna odvela samo jednu osobu. No nakon dogadjaja u posljednja dva tjedna teško je ne biti nervozan. Ljeta su uvijek donosila više nasilja u Sjedinjenim Državama. Ljudi su više vani, vrućine udare u glavu. U Chicagu je tako već više od 100 godina još od rasnih nemira 1919., kada je bjelačka rulja linčovala crnce na cesti i palila kuće u njihovoj četvrti. Samo ovog vikenda, recimo, u Chicagu je ustrijeljeno 25 ljudi u manje od 4 sata. Čak su i dvije majke crnkinje, stojeći mirno na uglu tokom protesta protiv nasilja i vatrenog oružja, ubijene vatrenim oružjem. To je standard ljeti, i vijesti o tome ne prelaze granice crne kronike Chicaga, Los Angelesa, i New Yorka. Jedva deset kilometara od mog stana u Brooklynu, 11 je ljudi upucano u crnačkom kvartu Brownsville praktički isti dan kada se desio pokolj na Festivalu češnjaka u Gilroyu, Kaliforniji. Mediji su Brownsille pratili tek 2 sata, a Gilroy 14 sati kao prvu vijest na svojim web stranicama. Od predsjedničkih kandidata jedino je DeBlasio spomenuo Brownsille, i to samo zato što je to ipak njegov grad. To što se “braća” u kvartu medjusobno ubijaju oko toga na kojem uglu je kome dozvoljeno prodavati drogu, to ovdje više i nisu vijesti, na to smo posve oguglali. Jučer je tako četvoro ljudi satrto mecima u drugoj Brooklynskoj crnačkoj četvrti, Crown Heights, još bliže meni. Ali svi znamo da trebamo biti oprezni u nekim ulicama u Chicagu i New Yorku.
Medjutim, dogadjaji kao Festival češnjaka u malom ruralnom mjestu u Kaliforniji, ugnježđenom medju pitome vinorodne brežuljke, pripadaju Norman Rockwellovskoj ikonografiji Amerike i nisu mjesto gdje očekujemo nasilje i pucnjavu. Žrtve nisu dečki iz druge bande, nego obični ljudi, starci, žene, i djeca, koji su se slučajno našli na putu metka. Počinitelj nije neki ‘drug dealer’ sa dugačkom povijesti kršenja zakona, nego mladi dečko (18), iz bolje lokalne obitelji, koji nije nikad do sada prekršio zakon. Unutar 48 sati od Brownsvillea i Gilroya, dvoje mladih američkih turista u Rimu je nožem izbolo talijanskog policajca, isto dobrostojeća, obijesna muška djeca iz bijelog kalifornijskog predgrađa. A niti tjedan dana kasnije uslijedila su dva masakra unutar 24 sata, da mediji nisu stigli još ni pobrojati žrtve prvog, a već se drugi desio: El Paso, Texas i Dayton, Ohio. Počinitelji takodjer mladi bijeli muškarci za koje nitko od obitelji ili susjeda ne bi rekao da bi tako nešto mogli učiniti. Ono što je zajedničko tim neočekivanim masakrima je da su počinitelji jako mladi (u 11 takvih masakara od 2006. do danas počinilac je bio mladji od 21), da su bijelci iz normalnih, dobrostojećih obitelji, i da su svi do jednog muškarci. Politički nisu svi nužno nacisti: prema slikama žrtava, ubojica u Gilroyu je očito ciljao obojene, dok je ubojica u El Pasu očito došao sa izrazitom namjerom da puca na ljude koji mu izgledaju kao imigranti, i obojica su, sudeći po njihovim društvenim mrežama podržavali Trumpa, no ubojica iz Daytona nije birao žrtve po rasnom/etničkom ključu – pucao je na i ubio je i svoju rodjenu sestru – i bio je navodno ljevičar. Daytona se u Hrvatskoj sigurno svi sjećaju po golemoj vojnoj bazi u kojoj je potpisan Daytonski sporazum.
Ubojica iz Gilroya je izjavio da je bio jako ljut. Nesumnjivo ima tako jako ljutitih mladih muškaraca i drugdje. Pa zašto onda nema ovakvih masakara u drugim zemljama? Zato jer je u drugim zemljama nemoguće posjedovati AK47, AR15 i magazine sa po 100-tinu metaka, jer čemu bi to drugo služilo nego vodjenju rata? Statistika je neizbježna: SAD ima 270 milijuna pušaka u privatnim rukama civila i od 1966.-2012. imali smo 90 masovnih ubojstava (a od 2012. do danas 58: stvari su krenule nizbrdo samo brže). Niti jedna druga zemlja na svijetu u istom periodu nije imala više od 18 masovnih ubojstava, i niti jedna nema više od 46 milijuna pušaka u rukama civila (a ta druga, sa 46 milijuna, je Jemen, gdje se upravo vodi aktivni gradjanski rat). Prema istoj studiji Adama Lankforda, profesora na Sveučilištu Alabama, SAD ima 4.4% svjetskog stanovništva, i 42% svih pušaka na svijetu u privatnom vlasništvu. Od 1966.-2012. od svih masovnih ubojica globalno 31% bili su Amerikanci. Ne zato jer smo najnasilniji i najludji narod na svijetu, nego zato jer imamo pristup tipu oružja kojem pripadnici drugih naroda u mirnodopskom periodu nemaju. Na Balkanu 1990-tih bilo je i gorih masakara kad su se razni ‘dobrovoljci’ dočepali tenkova, minobacača, topova i haubica, što itekako pokazuje da nije dovoljna baš samo mržnja, već je neophodan i pristup adekvatnom oružju. Ubojica u Daytonu ispalio je 41 metak i ubio 9 ljudi u jedva 30 sekundi na ulici. To je naprosto nemoguće pištoljem, sačmaricom ili lovačkom puškom.
Najgori od nedavnih masakara bio je u El Pasu, gradiću na granici sa Meksikom, koji je jedan od najsigurnijih u državi (u jednom od prošlih tekstova napisao sam da ima tek 2.9 ubojstava na 100,000 ljudi godišnje – u usporedbi recimo sa Baltimoreom, koji ima 51): po posljednjem brojanju tamo je poginulo 22 ljudi, što je udvostručilo broj ubojstava u El Pasu za ovu godinu (El Paso ima nešto manje od 700,000 stanovnika). Ubijeno je i 7 meksičkih državljana. Počinitelj je izabrao Walmart prodavaonicu 10 km od granice, gdje meksički gradjani često dolaze u shopping. Doputovao je iz 1000 km dalekog bogatog bjelačkog predgradja Dallasa sa izričitim ciljem da ubija Hispanike, odnosno, kako je napisao u svom manifestu, da se bori protiv invazije i infestacije koje ugrožavaju našu naciju. Koristio se istim terminima u svom manifestu – invazija i infestacija, kojima se Trump koristio u svom nedavnom anti-imigrantskom govoru na Floridi, gdje je sa odobravajućim smijehom reagirao na komentar iz publike kako na migrante treba pucati.
Naravno, Trump je sada oštro osudio nedavne masakre i zatražio smrtnu kaznu za počinitelje. Pri tom je dodao da on krivi duševne bolesti za nasilje, zaboravivši da je upravo on dekretom 2017. ukinuo i ona minimalna ograničenja koja se Obama usudio postaviti izmedju pušaka i luđaka. I video igre. A jedna republikanska zastupnica iz Ohioa, koje se sad i vlastita stranka odriče, za masovna ubojstva optužila je i toleranciju prema homoseksualcima. Sve samo ne lakoću s kojom 18-godišnjak može kupiti razorno oružje. Ni godine vrijeđanja, nipodaštavanja, i sprdanja sa manjinama, imigrantima i slabijima. No jednom kad se pusti duh mržnje iz boce, teško ga je vratiti natrag, ne mogu vjerovati da ga na to njegova supruga, dolazeći sa Zapadnog Balkana, nije upozorila. Trump još od početka svoje predizborne kampanje 2015. govori o Meksikancima kao kriminalcima i silovateljima koji dolaze ovamo kao osvajači. I ne bira riječi u dehumanizaciji svojih političkih neprijatelja. Baca novinare van sa press konferencija i prijeti izabranim zastupnicima, kao Baltimorskom Elijah Cummingsu.
Mjesec dana prije ovih masakara po medijima se povlači priča o njegovom “marš natrag u svoju zemlju” upućenom Ilhan Omar, izabranoj zastupnici iz Minnesote, inače imigrantkinji iz Somalije. Još tri nove progresivne demokratske zastupnice je tako napao, mada su one rodjene Amerikanke, Alexandriu Ocasio-Cortez medju njima. I iako je Kongres donio odluku kojom osudjuje to što je rekao, njegove riječi su zapalile kratak fitilj: zastupnice su dobile brojne prijetnje silovanjem, a mladja ekipa iz kampanje republikanskog vodje u Senatu Mitch McConella se slikala kako šlataju kartonsku sliku Alexandrie; na policijskom blogu u Gretni, rasističkom predgradju New Orleansa, općini sa najviše hapšenja u Louisianni, državi sa najviše hapšenja u SAD-u, policajci su razmjenjivali ideje što bi joj radili, kako je zavrijedila metak (otpušteni su); dok je prodavaonica pušaka u Sjevernoj Karolini stavila fotografije sve četiri kongresmenke na reklamni pano pored autoputa u nadi valjda da će prodati više pušaka i municije.
Financial Times zlokobno piše o povratku SAD-a u doba iz 1930-ih. Predsjednik Udruženja psihologa SAD, Dr Rosie Phillips Davis, u svojoj izjavi nakon masakara kaže da ne može biti sumnje da je trenutno nasilje hranjeno predrasudama, rasizmom i mržnjom. Trump je svojim govorima stvorio atmosferu mržnje u kojoj je takvo nasilje postalo socijalno prihvatljivo, dapače poželjno unutar krugova njegovih obožavatelja, onako kao što su to Rašković, Babić, Martić, Milošević, Tudjman, Boban, Glavaš, Đodan znali činiti devedesetih u bivšoj zemlji, normalizirajući nadolazeće masakre. Veronica Escobar, demoratska kongresmenka iz El Pasa, Hispankinja, je stoga Trumpu poručila da nije dobrodošao u El Paso. čini se da bi gradjani El Pasa radije podigli zid prema Texasu nego prema Meksiku: na kraju, najgori ubojica u El Paso je došao iz Dallasa, a ne iz Meksika.
U medjuvremenu se rasčistila situacija u Baton Rougeu. Nije masakr. Jedan kupac se naljutio na drugog, te izvadio pištolj i pucao, ozljedivši pri tom treću (nedužnu) osobu. Nakon toga je pobjegao i policija je trenutno u potrazi za njim. Ništa novo ni neobično za SAD. Gdje je posve normalno da ljudi i institucije, pri tom svakako prvenstveno mislim na povlaštene, dakle na bijele muškarce, reagiraju impulzivno i nasilno, na najmanju provokaciju i, često, na temelju potpuno pogrešne procjene situacije. A svi su do zuba naoružani. Koliko puta je policija ustrijelila nekog crnca jer su zabunom mislili da vadi oružje kad je posegao za novčanikom ili telefonom? Koliko je novca potrošeno i ljudi poginulo u ratu protiv Saddama Husseina vodjenom pod kompletno krivom pretpostavkom da će se otkriti neka oružja masovnog uništenja u iračkom arsenalu?
Danas 62% gradjana i 64% veterana smatra da nije trebalo ići u rat sa Irakom 2003. Na tren im se učini da su u pravu i da smjesta nešto moraju učiniti. 2016. je tako mladić iz Južne Karoline potegao sve do Comet Ping Pong pizzerije u Washingtonu, DC da sam “istraži” konspiraciju zvanu Pizzagate, koja se tada širila toksičnim internet sajtovima poput 4chan i 8chan, da je navodno ta pizzerija u stvari samo pokriće za trgovinu seksualnim robljem, te raspalio pušketinom po osoblju, zahtijevajući da vidi podrum, i tako dalje.
A tek ova dva dripca iz predgradja San Francisca koji su u Rimu izbola policajca kuhinjskim nožem iz hotela u 3 u noći, uvjereni da je diler koji ih je nakanio prevariti? Ne, nije Tarantinov film. Djeca (19 i 20 godina), odsjela u skupom hotelu s 4 zvjezdice, odlučila kupit kokain u stranoj zemlji, bez znanja jezika, pa pitala prvog Talijana na cesti koji im je izgledao kao diler, a pričao je engleski. Tip, iako nije bio diler, vidio je dobru priliku i uzeo im sto eura za malo smrvljenog aspirina. To ih je razjarilo pa su mu uzeli ruksak. On je, kako nije diler, zvao policiju upomoć. Kad su se svi našli tako usred noći, mladi Amerikanci su mislili da su policajci (u civilkama) batinaši, koji su došli braniti čovjeka za kojeg su mislili da je diler. On (i policajci) su greškom mislili da su ovo dva mlada, razmažena, obijesna, ali bezopasna američka djeteta, koji će se pomiriti sa lekcijom koju su dobili. I tragedija se desila. Taj zločin u Rimu pokazuje da je problem sa nasiljem u Americi dublji od pušaka i Trumpa. Tj. iako bi se svakako smanjio broj žrtava kada Amerikanci ne bi mogli posjedovati AK47 i AR15 i magazine od po 100 metaka, i iako bi sigurno bilo manje zločina iz mržnje da nemamo za predsjednika nekog tko neprestano dolijeva ulje na vatru kao Trump, ta spremnost da se reagira impulzivno, brzopleto i nasilno bez da se provjere informacije ne bi nestala – čak smo dobili i novi znanstveni naziv za to ponašanje: agnotološko ponašanje.
Amerikanci kao da neprestano žive na rubu živaca. Previše sati rade. Ništa im u zivotu nije sigurno. Svaki dodatni stres ih može skrenuti prema tragediji. Šef štaba američkog vojnog zrakoplosvstva, general David Goldfein, naredio je pilotima ovaj mjesec jedan dan odmora kad će meditirati o tome zašto se toliko njihovih kolega samoubija: trenutno više američkih vojnih pilota godišnje pogiba od vlastite ruke nego što pogine u svim ratovima koje SAD vode naokolo planeta. Lagan pristup teškom oružju, i predsjednik države koji nonšalantno dehumanizira i kriminalizira imigrante i manjine, praktički stavljajući nacrtanu metu na njihova ledja, svakako pridonose eskalaciji nasilja, no bijes i srdžba u njegovom korijenu su rezultat naše prekarne i neosmišljene egzistencije.
Ljudi su toliko rastreseni poslom da čak masovno zaboravljaju vlastitu djecu u automobilima. Prošle godine je 52 djece poginulo tako skuhano u vrućem automobilu ljeti: svaki tjedan jedno. To je isto forma nasilja: nasilje kapitalističkog društva nad prekarnim pojedincem, u jedinoj razvijenoj zemlji bez plaćenog roditeljskog dopusta, gdje on uvjeri sebe da je dijete ostavio u jaslicama, i ne pogledavši na zadnje sjedalo, kad trči na posao bezglavo, da ne bi zakasnio, zamjerio se šefu, i izgubio posao (a time i zdravstveno, stan, auto, itd.). Prošlog mjeseca je jedan siroti otac u Bronxu tako ostavio dvoje djece, blizanaca, oboje su umrli. Trump, u svom očajničkom trudu da nadje žrtveno janje za ove nemile dogadjaje, koji pokazuju prstom na njega, iako smiješan u već otrcanoj optužbi video igara za nasilje, valjda nesvjesno, dotiče tu temu: no nisu problem video igre, nego zašto djeca provode toliko vremena igrajući ih. Jer roditelji, uglavnom, nemaju vremena za njih. Još tokom teenage godina, kad više ne moraju neprestano misliti da li su slučajno zaboravili djecu u autu, svi roditelji se trude raditi ko stoka po 60-80 sati tjedno, nastojeći uštedjeti što više da mogu djeci olakšati odlazak na fakultet, pa se s djecom stignu vidjeti možda sat dva dnevno, a sretniji su da im tinejdžer sjedi doma, nego da moraju misliti hoće li ga slučajno ubiti neki nadrkani policajac ili neki njegov vršnjak zbrkanog mozga.
Dok je Bosna imala svoj masakr u Tuzli devedesetih, 24 godine prije Daytonskog, gdje je ubijeno 71, i ranjeno 240 ljudi, usred rata, gdje su se koristili topovi i tenkovi, Amerika je iste godine, u navodnom miru, imala masakr u Oklahomi, gdje su dvojica bijelih domaćih terorista bombom ubili 168, a ranili 680. Bosna je imala i Markale. Ljudi su tako tada tamo naučili da svuda moraju biti na oprezu, paziti na snajpere, na zvuk raketa, topova i minobacača. Bio je rat. U Americi danas tako ljudi, naročito manjine i imigranti na meti političkih govora mržnje predsjednika i dijela republikanskih političara, moraju gledati oko sebe i biti na oprezu kao da je rat, jer bez ikakvog upozorenja i najave neki, slično kako je to bilo sa ISIS-ovim teroristima, putem interneta samo-radikalizirani bijesni mladac, na kojeg nitko ne bi posumnjao na prvi pogled, s pristupom ozbiljnom modernom oružju rata, može po njima iz čista mira raspaliti u supermarketu ili u restoranu ili na koncertu, bilo gdje, bilo kada. Taj život u strahu je ekvivalentan ratnom stanju iako gradjanski rat nije deklariran. Naravno da to mora prestati: moramo ograničiti pristup oružju, moramo prestati s govorom mržnje, i imati društvo u kojem neće biti tako lako otići preko ruba.
Spreadsheet sa svim masakrima 2006.-danas (Mother Jones)
Adam Lankford studija: jasna veza izmedju dostupnosti oruzja i masovnog ubijanja
Dayton masakr
Veronica Escobar (D): Trump NOT WELCOME in El Paso
APA President Rosie Phillips Davis, PhD
Ovog vikenda 25-toro ustrijeljeno u četiri sata u Chicagu
Baton Rouge pucnjava
Mitch McConnell kampanja
Republikanka iz Ohioa krivi homoseksualce za masakre
Reklama za oruzje sa slikom 4 zastupnice
Rasni nemiri, Chicago 1919
General David Golfein
Otac zaboravio blizance u autu u Bronxu
Financial Times o povratku SAD-a u 1930.
Dva dripca koja su ubila policajca u Rimu – zato u Americi policija prvo puca
Gradic Gilroy
Ubojica iz Gilroya
https://www.apnews.com/35e45f6d09e347c4a1c51c52cf77725c
Chicago: ubijene majke na uglu tokom protesta protiv nasilja
Mediji ne obracaju paznju na Brownsville
https://www.thetrace.org/2019/08/brownsville-brooklyn-shooting/
Crown Heiights
Masovni ubojice mladji od 21
El Paso masakr
Gretna je rasisticko predgradje New Orleansa – policajac postao na FB kako je AOC zavrijedila metak, oba otpustena
Gretna
https://fusion.tv/story/256788/gretna-louisiana-arrest-capital-america/
Prijetnje zastupnicama silovanjem
Vecina veterana i gradjana misli da je rat u Iraku bio gubitak ljudi, novca I vremena
‘go back to your country’ saga:
5,00
(1)
Loading...
20. prosinca 2024. / Članci
19. prosinca 2024. / Klub Batina Rasprave
17. prosinca 2024. / Članci Publikacije
13. prosinca 2024. / Članci Publikacije
