Napokon se događa ozbiljna strukturna reforma, ona koju nisu ni htjeli ni planirali. Može li se imati i jare i pare?

Stari cinik Ivo Bićanić s veseljem, nakon tolikih desetljeća, napokon uočava strukturnu reformu - na tržištu rada. Analizira njezina četiri moguća ishoda, od kojih četvrti najsretniji, na žalost nije vjerojatan jer "nije u duhu političke ekonomije kroni kapitalizma". Koga Bićanić vidi kao prepreku reformi?

U Hrvatskoj ‘oduvijek’ zazivaju strukturne reforme i restrukturiranja (već barem šezdesetak godina, sigurno od reformi iz početka a osobito sredine šezdesetih, a možda se i neke ranije politike mogu donekle tako tumačiti). Sada ih zazivaju političari (jedni i drugi), savjetnici (rijetki nezavisni i oni drugi) i ostali (sa ‘talk show-ova’ i okruglih stolova) ali i stranci (osobito predstavnici međunarodnih finacijskih organizacija u svim oblicima). Zadnjih tridesetak godina to je mantra. Strukturne reforme vide se kao preduvjet uspjeha i lokomotiva rasta i razvoja. Političari o njima pričaju kao o glavnom javnom cilju, njihovo provođenje im predstavlja glavni izazov ekonomske politike i vide ga kao mjerilo uspjeha. Ukratko vide se i kao zlatni štapić: provedu se i ostale će se stvari posložiti.

Strukturna se reforma upravo događa. Po svemu sudeći postoje veliki pritisci prema strukturnoj reformi na tržištu rada i zapošljavanja. Desilo se što su političari i ostali zazivali  i – potpuno su se svi izgubili, osobito oni na obadva vrha vlasti. Doduše to nikako nije bio dio strukturnih reformi o kojima su kao papagaji pričali i na koje su mislili. Strukturna reforma desila se nepozvana i na posve drugom mjestu nego što su pričali. I najvažnije, nitko je ne kontrolira, politici je egzogena (nametnuta?) Stare cinike a i one koji ne vjeruju u pretjeranu upravljivost i svemoguće mudro rukovodstvo, to veseli.

O kakvoj je strukturnoj reformi riječ? Navodno u Hrvatskoj postoji manjak radnika, ne samo u turizmu nego i drugdje. Poslodavci ne mogu naći radnike koje bi zaposlili za plaću i uvjete koje nude. Navodno postoje pritisci na povećanje plaća kako bi se taj manjak ponude/višak potražnje riješio odnosno neravnoteža riješila povećanjem cijene. Navodno se tržište rada mijenja od tržišta kupca (poslodavaca) u tržište prodavača (radnika). Navodno se traži rješenje i olakšavanjem zapošljavanja stranaca. To je sve navodno. Za sada se malo toga napravilo, a nije nemoguće da restrukturiranje ode nekim čudnim smjerom pa i da zaglibi bez rješenja.

Mit je da poslodavci vole promjene, izazove i novine i s time povezani rizik i neizvjesnost. ‘Racionalno ekonomsko ponašanje otklanja rizik’ (ono je ‘risk averse’) i preferira sigurnost a poslodavci jesu racionalni. Uvozom radnika pokušavaju neutralizirati restrukturiranje tržišta rada. Restrukturiranje je moguće samo ako dođe do povećanja plaća

Koje su sve loptice u zraku kada je u pitanju ovo restrukturiranje? Korisno je za početak da se paluba raščisti od stranputica.

U tom pogledu dvije stvari ne spadaju u restrukturiranje, jer u hrvatskom gospodarstvu ostavljaju stvari nepromijenjenima. Prva se tiče porezne reforme vezane uz božićnice/uskrsnice/13. plaću. Druga se tiče uvoza radnika. Što se prvoga tiče korisno je stvari gledati kroz prizmu ‘permanentnog dohotka’ (koju ekonomisti poznaju od pedesetih, ovdje je malo prilagođena). Na strukturu utječu stalna primanja (permanetni dohodak) a ne slučajne, prolazne i nepredviđene promjene. Oni koji dobiju neku značajniju 13. plaću vratit će dug, kupiti balakar umjesto oslića, butelju vina umjesto litrenke i pozvati prijatelje na gemišt ili bambus. To će imati učinak dobitka na lutriji ali neće promijeniti odrednice ponašanja pa nema restruktutiranja.

Što se drugog tiče, uvoz radnika s Filipina (jesu žuti ali su katolici) ili Ukrajine (nisu katolici ali su bijeli), kojima će se plaćati sadašnje plaće, neće promijeniti relativne cijene rada pa će poslodavci  moći nastaviti po starom. Neće biti razloga za restrukturiranje nego širenje bazena ponude. Naravno da je to preferirano rješenje poslodavaca. Poslodavcima odgovara neutraliziranje pritisaka prema promjeni. Postoje iznimke ali zapravo je mit da poslodavci vole promjene, izazove i novine i s time povezani rizik i neizvjesnost. Od pedesetih znamo da ‘racionalno ekonomsko ponašanje otklanja rizik’ (ono je ‘risk averse’) i preferira sigurnost a poslodavci jesu racionalni. Na promjene ih prisiljava konkurencija i samoodržanje i jasno je da će pokušati neutralizirati .

U kojim onda uvjetima može doći do restrukturiranja? Ukratko, samo ako dođe do povećanja plaća, bez obzira na to plaćaju li se Ukrajinkama i Ukrajincima, Filipinkama i Filipincima ili Hrvaticama i Hrvatima. To povećanje plaća možda neće nužno povećati realne plaće, ali će bez sumnje izazvati restrukturiranje i strukturne promjene.

Nekoliko razloga je za to a među njima se četiri ističu. Mogu se povećati cijene, može se povećati proizvodnost, može doći do preraspodjele ili se može smanjiti ponuda javnih dobara i usluga.

Prvo rast cijena. Ako je vjerovati izjavama kapetana industrije, upućenih u ponašanje poslovnog svijeta, oni će povećati cijene. Na pitanje da li će članovi HUP-a isplatiti božićnice i 13. plaću predsjednica HUP-a Gordana Deranja je otprilike rekla: ‘ne znam ali sumnjam jer su poduzetnici napravili financijski plan i u njega nisu ukalkulirali povećanje cijena zbog tih davanja radnicima’. Slične izjave daje većina iz poslovnog svijeta a i drugi: povećanje plaća vodit će povećanju cijena.

Predsjednica HUP-a Gordana Deranja – povećanje plaća znači povećanje cijena

Posljedice će biti da rast nominalnih plaća neće podrazumijevati rast realnih plaća. To od šezdesetih ekonomisti nazivaju nasamarivanje odnosno obmanjivanje radnika (‘fooling the workers’). Ljudi pate od novčane iluzije i prvenstveno reagiraju na to koliko imaju novca u džepu, a ne koliko za njega mogu kupiti. Unatoč povećanju plaća neće biti povećanja realnih plaća. Takva obmana traje jedno vrijeme ali ne ide unedogled (kako dugo traje ovisi o mnogočemu ali prvenstveno o sindikatima). Vodi li to spirali gdje plaće love cijene i inflaciju, to ovisi. Inflacija nije nužna i ovisi o reakciji vlasti, osobito monetarnih te kako se oblikuju očekivanja.

Tu su važne još dvije posljedice. Nužno dolazi do promjene tečaja, rast hrvatskih cijena je viši od rasta cijena eurozone što utječe na promjenu tečaja. Komotni položaj središnje banke i šetanje po konferencijama nestaje, a pitanje je je li središnja banka osposobljena raditi u novim uvjetima. Ovakvom reakcijom se ne mijenjaju odnosi u raspodjeli. Rastu plaće, rastu cijene i profiti a odnos plaća i profita ostaje nepromijenjen. Nije poboljšan položaj radnika ali je došlo do restrukturiranja određivanja plaća, novih očekivanja u pogledu inflacije i tečaja. To su ozbiljne promjene.

Drugo je preraspodjela. Ako kapitalisti (sada je to primjerenija riječ nego poslodavci) cijeli rast plaće ne prebace na cijene znači da dolazi do preraspodjele od profita k plaćama. Raste udio plaća, primanja od rada, i pada udio profita, primanja od vlasništva. To je ozbiljno restrukturiranje. Da li će kapitalisti pristati na to, nije jasno. Podaci svjetskog gospodarstva (razvijenih ali i brzo rastućih gospodarstava) ukazuju da stvari idu u suprotnom smjeru: zadnjih desetljeća svjedočimo preraspodjeli od rada k profitima. Vlasnici kapitala u Hrvatskoj prihvatit će ovu preraspodjelu ako budu prisiljeni na nju ali da to čine dobrovoljno nije jako vjerojatno. Nije ni nezamislivo da oni koji mogu odu i izvezu kapital (a oni koji to ne mogu će pričati o patriotskom poduzetništvu). Moguće je da ovo restruktutiranje vodi do interne deprecijacije. Prvi puta je uspjela na račun radnika ali ovaj puta bi išla na račun kapitalista i profita. Prije je tečajna politika vlasti prisilila na jednu vrst interne devalvacije sada može na drugu vrstu.

Treće je na tragu varijante interne deprecijacije. Ali ovaj puta se ne smanjuju profiti nego je sadržaj interne deprecijacije smanjenje ponude javnih dobara i usluga, ‘države’. Poslodavci i kapitalisti (i ovdje je ovaj pojam primjeren) pričaju o potrebi nužnog smanjenja opterećenja rada porezima i doprinosima, ali nikako ne bi povećali oporezivanje kapitala i vlasništva. Osim smanjenja opterećenja rada traže da se cijelo poslovanje oslobodi kojekavih poreza i davanja. Tu se kriju tri stvari.

Uz nepromijenjene profite rast plaća znači pad javnih izdataka. Povećanje plaća radnika je na račun ponude javnih dobara i usluga – meso i gemišt svaki dan, ali lošije škole i duže liste čekanja. Takvo restrukturiranje podrazumijeva Novi društveni dogovor o ponudi javnih dobara i usluga koji nije na stolu što ne znači da se neće desiti. Menadžeri i kapitalisti kojima ovakvo rješenje odgovara prikrivaju stvar s dvije mantre. Prva je – veća efikasnost države, koja ostavlja realnu javnu potrošnju nepromijenjenom. Manje poreznih kuna daje jednako jer je proizvodnja javnih dobara i usluga bolja. Drugo je da će takvo restrukturiranje ostaviti više prostora da kapitalisti ulažu i investiraju što će na koncu voditi većoj zaposlenosti i državu u višu razinu blagostanja. Garancije za to se ne daju, a postoje i drugi vjerojatniji načini reagiranja.

Postoji i sretni kraj cijele priče, ali se hrvatski poslovni svijet (poduzetnici i menadžeri) nije pokazao sklon takvim reakcijama. Nisu voljeli investirati, imaju sklonost uslugama (turizam je usluga) gdje su mogućnosti za povećanje proizvodnosti vrlo ograničene a skloni su uložiti i veliki trud u dizanje zaštitnih zidova, i u državi i u ograničavanju tržišne arbitraže

Četvrto, postoji i sretni kraj cijele priče. Povećaju se plaće ali odgovor nije ni povećanje cijena ni prihvaćanje preraspodjele nego rast proizvodnosti. Poslodavci bolje organiziraju proizvodnju te uvedu nove tehnologije koje ne moraju biti najnovije nego bolje od onih koje koriste. Tako se rast plaća pokrije rastom proizvodnosti. Dodatni šlag na tu tortu je da ukoliko plaće rastu koliko i proizvodnost, rastu i profiti i udio profita u raspodjeli ostaje isti. Raspodjela se ne mijenja. Može se imati i ‘jare i pare’. Do sada se hrvatski poslovni svijet (poduzetnici i menadžeri) nije pokazao sklon takvim reakcijama. Nisu voljeli investirati, imaju sklonost uslugama (turizam je usluga) gdje su mogućnosti za povećanje proizvodnosti vrlo ograničene i skloni su uložiti veliki trud u dizanje zaštitnih zidova, i u državi i u ograničavanju tržišne arbitraže.

Pokretanje ambicioznog investicijskog ciklusa kao amortizera rasta plaća nije u duhu političke ekonomije kroni kapitalizma i zato to nije vjerojatan ishod. U njegovom duhu je uvesti dodatne deformacije na tržište kapitala i održati raspodjelu. U tom slučaju uslijedit će samo skromno restruktutiranje i još jedna propuštena prilika. To se čini još vjerojatnijim ako se zna da je to možda bolje i za radnike. Možda radnicima odgovara da ih se nasamari pa prihvate obmanu koju im nudi paket rasta plaća i cijena. Naime, investicijski ciklus podrazumijeva tehnički napredak. Taj napredak nije neutralan nego je pristran. Kako sada stvari stoje upravo je tehnički napredak veliki uzročnik preraspodjele i restrukturiranja u kojemu pada učešća primanja od rada. Prihvate li radnici obmanu  – imamo više plaće i više novca u džepu pa smo sretniji, ne možemo kupiti više ali  nismo nesretniji a kapitalisti imaju nepromijenjene profite pa su i oni sretni. Restrukturiranja i strukturnih promjena će biti ali u vrlo skromnom opsegu.