Nejednakosti i tipovi kapitalizma. Karakter hrvatskog kapitalizma prema visini nejednakosti.

Liberalno tržišna gospodarstva (LME) fokusirana su na domaću potrošnju, deindustrijalizirani su neto uvoznici i tendiraju većoj nejednakosti dohotka. Koordinirana tržišna gospodarstva (CME) su manje fokusirana na domaću potrošnju, često su neto izvoznici i tendiraju većoj jednakosti dohotka. Hrvatska se oslanja na usluge, a po nejednakosti dohotka je na razini nejednakijih koordiniranih tržišnih gospodarstava i manje nejednakih liberalno tržišnih gospodarstava

• Naslovna ilustracija: Zdravstvena nejednakost jedan je od važnijih oblika nejednakosti (Marijan Susenj, Pixsell)

• Dr.sc. Josip Lučev docent je na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

• Prethodni članci: Kapitalizam ne postoji bez pravila. Kako nastaje korupcija i kako se održava. Vanjski šok; Tipovi kapitalizma. Drastične razlike u upravljanju i odnosu prema obrazovanju radnika; Tko je prošao bolje? Tržišta rada u pandemijskoj krizi i Velikoj recesiji u razvijenim koordiniranim i liberalnim ekonomijama; Koliko je hrvatski kapitalizam postsocijalistički a koliko mediteranski? Posebni slučajevi; A sada nešto sasvim drukčije! Kina i Azija, kakav je to kapitalizam ustvari? Štrajkovi; Indija, Rusija, Afrika, ekonomije koje tipizacija kapitalizma nije u stanju obuhvatiti.

• 1.     Uvod

Ovaj je serijal već temeljito obradio pretpostavljene pravilnosti u shemi Tipova kapitalizma (Varieties of Capitalism – VofC). Koordinirana tržišna gospodarstva (Coordinated Market Economies – CME)^[i] svoje bi osnovne institucionalne izazove rješavala snažnijim sindikatima, rigidnijim tržištima rada, obuhvatnijim sustavima usmjerenog obrazovanja i snažnom prisutnošću strpljivog kapitala velikih banaka. Moglo bi se u njima očekivati i niže stope nejednakosti zbog daleko veće uloge organiziranog rada na svim razinama. Liberalna bi tržišna gospodarstva (Liberal Market Economies – LME)^[ii] svojim izazovima pristupala kroz sveprisutnu orijentaciju prema slobodnom tržištu – uključujući tu i slabije sindikate, fleksibilna tržišta rada, nerazvijeno usmjereno obrazovanje i nestrpljivi i špekulativniji kapital burzi. U tom bi smislu mogli očekivati i više stope nejednakosti.

Izvorni zbornik Varieties of Capitalism: The Institutional Foundations of Comparative Advantage (Hall i Soskice, 2001) pokrenuo je ovaj tip istraživanja. Uslijedila je poplava raznovrsnih doprinosa. Andreas Nölke (2016; 2019) sistematizira tu bujajuću literaturu tako da analize izravno naslonjene na Hall i Soskice (2001) naziva prvom generacijom Comparative Capitalisms (ili CC). Druga generacija su analize koje su širile obuhvat institucija (regulacija i praksi) ali i konceptualna istraživanja novih komparativnih tipova kapitalizma (o najvažnijim takvim doprinosima sam pisao u prošla tri teksta). Treća generacija CC je otvorila pitanje uloge makroekonomije i međunarodne ekonomije u Tipovima kapitalizma. Vidljivost doprinosa te treće generacije se povećala nakon objave teksta Baccaro i Pontusson (2016) u kojem se podcrtala razlika između modela rasta usmjerenih na veliki neto izvoz i modela rasta usmjerenih na veliku domaću potražnju u generiranju agregatne potražnje. Tada će istovremeno na članak reagirati Wolfgang Streeck kao vječni kritičar VofC agende i David Soskice kao njezin ključni autor. Streeck se poveselio jer je fokus na modele rasta zadao ‘smrtni udarac’ literaturi o kapitalističkoj raznolikosti fokusiranoj na poduzeća (Streeck, 2016: 244) – dakle VofC agendi. Soskice je pak ustvrdio da je članak savršeno kompatibilan s VofC agendom (Hope i Soskice, 2016). Naime, temeljni zaključak je bio da su CME gospodarstva kompatibilna s modelima rasta usmjerenima na izvoz, a da su LME gospodarstva kompatibilna s velikom ulogom domaće potražnje. U posljednjim godinama se pojavio niz doprinosa koji propituju odnose institucionalnih komplementarnosti i modele rasta. Vrijedi izdvojiti zbornik u kojem se oglasio niz najznačajnijih autora za ove teme (Hassel i Palier, 2021), i noviji zbornik autora koji su ovu poveznicu popularizirali (Baccaro, Blyth i Pontusson, 2022). U taj kontekst konačno spada i moja knjiga Systemic Cycle and Institutional  Change: Labor Markets in USA, Germany and China (Lučev, 2021) u kojoj sam povezivao promjene u modelima rasta i razvojnim strategijama s institucionalnim promjenama. U ovom ću tekstu otvoriti pitanje dugoročnih odrednica rasta, institucionalnih klastera i nejednakosti.

• 2.     Kapital kao izvor nejednakosti

Fokus na nejednakost dohotka nije uvijek opravdan. Vidi se u zakonima pa smo se na nekoj razini navikli praviti da se prvenstveno radi o nejednakosti plaća. Fokusiramo se na porez na dohodak, a sve veći dio nejednakosti proizlazi iz nejednakosti u vlasništvu kapitala. S druge strane je činjenica da neka društva netržišno posreduju usluge građanima, a druga ne. SAD ima neke od najboljih obrazovnih i zdravstvenih institucija na svijetu. No, dostup do njih je prvenstveno tržišno orijentiran i vrlo skup – dakle najbolja moguća usluga za one koji si to mogu priuštiti. Tako su pitanja nagomilanih studentskih dugova i pogubnih učinaka korištenja zdravstvenog sustava i dalje ključna politička pitanja. Tek će se morati rješavati, iako je prvi korak napravio LB Johnson sredinom 1960-ih (Medicare i Medicaid – dekomodifikacija zdravstva za umirovljenike i najsiromašnije) a drugi Obama 2010. godine (Affordable Care Act – za većinu preostalih). Endemski američki problem proizlazi iz toga što se cijene usluga i proizvoda u zdravstvu ne pregovaraju s pacijentom u trenutku u kojem mu zatrebaju. One su u tom trenutku zapravo neelastične, jer odbijanje liječenja može značiti i smrt.

Lyndon B. Johnson učinio je u 60-ima prvi korak k većoj dostupnosti zdravstva u SAD-u, no unatoč tome što je Barack Obama otišao 2010. i korak dalje – problem opstaje (Wikimedia Commons)

Cijene se pregovaraju prvenstveno na relacijama osiguravateljskih kuća, bolnica i klinika te farmaceutske industrije – dakle između tri oligopola. Ne treba čuditi da su cijene iz europske perspektive krajnje pretjerane. Tako je prosječna cijena po jedinici inzulina 98$ u usporedbi s 12$ u Kanadi, 11$ u Njemačkoj ili 7$ u Australiji. Američki prosjek je deset puta veći od svjetskoga (Mulcahy, Schwam i Edenfield, 2020). Posjete hitnoj službi koštaju u prosjeku između bagatelnih 623$ u Marylandu i visokih 3102$ u Floridi (Learish, 2020). Prijevoz hitnom službom pak košta više od tisuću dolara (a konačni iznos zavisi od razdaljine). Čak i nakon što tipično osiguranje pokrije svoj dio, prosječni će uživatelj u hitnom prijevozu iz svog džepa platiti 450$ (a nesretnici kojima je bio potreban zračni prijevoz čak 21700$) – (Morabito, 2020).

Više cijene istih usluga su važan razlog za daleko najvišu potrošnju per capita na zdravstvo u SAD. Prema OECD-ovim podatcima, 2019. je na prvom mjestu bio SAD sa 10948 USD per capita. Sljedećih osam na popisu su redom CME gospodarstva. Na drugom je mjestu bila Švicarska sa daleko nižih  7138 USD per capita, a Njemačka je bila četvrta sa 6518 USD per capita. Hrvatska je pri dnu popisa (podatci obuhvaćaju samo 44 OECD-u zanimljive zemlje) sa 2014 USD per capita. Usporedbe radi, u Sloveniji je taj iznos 2019. godine bio 3303 USD per capita a u Poljskoj 2289 USD per capita (OECD, 2022a). Bez američke posebnosti, ovi bi se podaci možda mogli koristiti kao indikator razvijenosti zdravstva, ali ovako služe prvenstveno kao upozorenje o neusporedivosti cijena u slučaju neadekvatne regulacije tržišta. Iz tog nam razloga naravno ne koriste ni podaci o trošenju na zdravstvo kao postotku BDP-a. I tu je naravno SAD prvi među razvijenima sa 16,8% 2019. godine, Njemačka na drugom mjestu sa 11,7%, Švicarska na trećem sa 11,3%, a Francuska na četvrtom sa 11,1%. Podatak za Hrvatsku je 7%, za Sloveniju 8,5%  i 6,4% za Poljsku (World Bank, 2022). Unatoč tome SAD ima  izrazito loše rezultate u kvaliteti zdravlja u odnosu na usporedive zemlje (Kurani i Wager, 2021).

Konačni učinak takvog zdravstvenog sustava na nejednakost ne možemo mjeriti samo dohotkom. Ovaj se dio dešava na tržištu nakon dohotka, no otvara i drugu komponentu nejednakosti – kao mogućnosti pristupanja osnovnim uslugama. Zdravstvo je dovoljno važno i dovoljno kompleksno pitanje da ga vrijedi prikazati na većem prostoru i u kontekstu razlika u režimima socijalnih država^[iii]. Za potrebe ovog teksta sve navedeno služi samo kao primjer izazova u opredjeljenju prema nejednakosti, koja ima mnogo šire značenje od samog dohotka. Pogledajmo sada ipak podatke o nejednakosti u dohotku kao najdostupnijem i najočitijem elementu nejednakosti.

• 3.     Tipovi kapitalizma kao prediktori nejednakosti

Tipovi kapitalizma (VofC) snažan su prediktor oblika distribucije dohotka (Chauvel i Bar Haim, 2016) jer se klasteri gospodarstava uvelike preklapaju s klasterima koji grupiraju gospodarstva prema nejednakosti. To je prilično važan zaključak jer je jedan tip očitog odgovora na prijepore suvremene nejednakosti slijeganje ramenima i upućivanje na promjene globalnog kapitalizma koje nas sve podjednako pogađaju. Ipak, osnovni institucionalni aranžmani koje opisuje VofC literatura osiguravaju da se prilagodbe globalnom kapitalizmu na nacionalnoj razini odvijaju na značajno različite načine. Svi mogu biti pod istim pritiskom globalizacije i financijalizacije, a da socijalni ishodi opet budu izrazito različiti. Roberts i Kwon (2017) zaključuju da su učinci financijalizacije na nejednakost dohotka veći u LME zemljama. To ne čudi budući da CME zemlje imaju niz zaštitnih elemenata poput rigidnijih zakona o radu, raširenijih kolektivnih ugovora, snažnijih sindikata i slično. Ovdje ćemo pogledati kakve pravilnosti u nejednakosti dohotka možemo uočiti s obzirom na klastere o kojima su raspravljali prethodni tekstovi.

Glavna mjera nejednakosti dohotka je Ginijev ili Gini koeficijent. Možemo ga interpretirati kao mjeru odstupanja od savršene jednakosti, jer koeficijent 0 znači da svi u populaciji imaju identičan dohodak a koeficijent 1 (ili 100 ako se iskazuje kao 0-100) znači da samo jedna osoba ima sav dohodak u populaciji. Ginijev je koeficijent podložan nizu kritika kao prejednostavan alat iskazivanja stupnja nejednakosti. Niz različitih distribucija može kao rezultat imati isti Gini koeficijent. Povećati ga može starenje stanovništva iako radno aktivni zadržavaju iste relativne odnose u dohotku. Veći može biti i tamo gdje postoje veće regionalne razlike u razvijenosti. Tako primjerice gospodarstvo s razvijenom industrijskom obalom i podrazvijenom unutrašnjom regijom može imati znatno viši Ginijev koeficijent od Ginijevog koeficijenta koji bi izračunali za svaku regiju posebno.

U toj situaciji, Gini bi uvelike mjerio i geografsku disperziju dohotka – a to nam nije nužno namjera kada želimo uspoređivati gospodarstva prema nejednakosti dohotka. Velika i nejednako razvijena gospodarstva tako zapravo sama po sebi generiraju viši Gini koeficijent. Moramo dakle biti oprezni s upotrebom ove mjere. Usprkos svemu tome, ostatak ovog teksta se koristi upravo Gini koeficijentima – i to iz nekoliko razloga. Ta mjera ima niz alternativa, ali nema savršenu alternativu. Teško je jednim brojem iskazati kompleksnost nejednakosti. Za potrebe ove usporedbe, jednostavnost je zapravo prednost jer omogućava brzu usporedbu većeg broja gospodarstava. Uspoređuje se gospodarstva na relativno bliskim stupnjevima razvoja, a Gini indeks je konačno poprilično dostupna mjera, pa su takve usporedbe i lakše izvedive. Pogledajmo dakle nejednakost i VofC klastere (uz dodatak postsocijalističkih EU članica i odabranih latinoameričkih gospodarstava).

Tablica 1: Klasteri i nejednakost – SWIID Ginijevi koeficijenti za 2020. godinu Izvor podataka: SWIID (2022)

U grafu su podaci iz baze podataka SWIID. Radi se o korisnoj bazi podataka koja uključuje sva veća istraživanja nejednakosti prema Gini koeficijentu i generira srednju vrijednost. Na njihovoj osnovi ugrađuje i najvjerojatnije pretpostavke o Gini indeksima u godinama u kojima nije bilo nijednog istraživanja. No, to također znači da su podatci pouzdaniji za gospodarstva u kojima se takva istraživanja provode često, a manje pouzdana za gospodarstva sa slabijom pokrivenosti. Takve podatke je uputno koristiti uz punu svijest o njihovim ograničenjima ili za stjecanje dojma ‘iz ptičje perspektive’ kao u grafu koji prikazuje VofC klastere. U specifičnijim usporedbama dalje u tekstu iz tog razloga koristim podatke iz baze podataka Svjetske banke.

Iz grafa možemo vidjeti da su LME gospodarstva prosječno uistinu sklona većoj nejednakosti dohotka od CME gospodarstava, ali uz određena preklapanja rezultata. Tako je CME klaster ostvario prosjek Ginijevog koeficijenta od 27,8, a LME klaster prosjek od 32,5. No, najviši rezultati u CME klasteru (a to su Japan sa 32,5, Švicarska sa 30,1 i Njemačka sa 29,6) su viši ili jednaki s najnižim rezultatima u LME klasteru (a to su Irska sa 29 i Kanada sa 29,6). Unutar CME klastera zapravo izrazitu jednakost dohotka ostvaruju Finska, Švedska, Danska, Norveška i Belgija (na intervalu 26-26,7) a tek nešto veću Nizozemska (27,2) i Austrija (27,5). Još jednom dakle možemo potvrditi da CME klaster kao ideal-tipski koncept koristan i da pokazuje velike pravilnosti, ali da bi se konkretan izbor gospodarstava svakako trebao osuvremeniti.

Među postsocijalističkim gospodarstvima su neka s najmanjom nejednakošću (Slovačka, Češka i Slovenija), ali i neka s vrlo visokom (Rumunjska, Latvija, Litva i Bugarska). Hrvatska je u sredini s Poljskom i Madžarskom. 

LME klaster s manje gospodarstava pokazuje još veću rasutost u kojoj je relativno jednakima Irskoj i Kanadi u opreci SAD (37,7), a između njih su na uskom intervalu 32,8-33 UK, Australija i Novi Zeland. Mediteranski klaster je poprilično opravdan – svih pet zemalja se nalazi na intervalu od 30,1 Francuske do 33,2 Italije, pa se uvelike preklapaju s vrhom CME grupe i dnom LME grupe. To ostavlja dva vrlo široka „klastera“. Prvi su postsocijalistička gospodarstva EU među kojima se mogu naći i najmanje nejednaki dohotci od svih do sada spomenutih (to su Slovačka s 22,6, Češka i Slovenija s 24,4). No, među ovim gospodarstvima se mogu naći i vrlo visoki Ginijevi koeficijenti (to su Rumunjska s 33,9, Latvija s 34,8, Litva s 35,5 i Bugarska 38,6) – oni bi se nalazili iznad mediteranskih razina, na samom vrhu LME grupe. U sredini se u postsocijalističkom EU društvu nalaze Madžarska (27,8), Hrvatska (29,3) i Poljska (29,7).

Konačno, tu je i latinoamerički ‘klaster’, za koji sam odabrao deset gospodarstava (Meksiko, Paragvaj, Peru, Venezuela, Argentina, Bolivija, Brazil, Čile, Kolumbija, Ekvador). Sva ova gospodarstva značajno odskaču po nejednakosti. Samo Venezuela (36,3) i Argentina (37,8) imaju podatke koji su usporedivi s nekima od navedenih gospodarstava (a i one samo s SAD i Bugarskom). Sva se ostala gospodarstva nalaze iznad vrijednosti 40, a od njih su najviši stupanj nejednakosti postigli Brazil (47,6) i Kolumbija (49,2). Neizbježan zaključak je dakle da primjena VofC kategorija na usporedbu dohodovne nejednakosti ima popriličnog smisla.

• 4.     Veza između sindikata i nejednakosti

Pogledajmo sada pozadinu dohodovne nejednakosti kroz članstvo u sindikatima (sindikalna gustoća kao postotak članova u ukupnoj radnoj snazi) i pokrivenosti kolektivnim ugovorima. To su uostalom ključne kategorije u VofC koje bi trebale utjecati na razlike nejednakosti.

Tablica 2: Sindikati i Ginijevi koeficijenti. Izvori: World Bank (2021), Visser (2019)

Podatci na prvom grafu ne iznenađuju. Viša razina članstva u sindikatima povezana je s nižom nejednakosti. Jednu krajnost predstavljaju SAD, Novi Zeland, UK, Australija (sve LME gospodarstva), ali i Japan. Drugu krajnost predstavljaju Norveška, Finska, Danska, Švedska i Belgija (uža grupa CME zemalja). S druge strane je nekoliko CME gospodarstava bliže LME polu nego ovoj užoj grupi. No, kao što smo vidjeli u prošlim tekstovima, snagu sindikata presudno mogu oblikovati njihovi dometi – odnosno pokrivenost kolektivnim ugovorima.

Tablica 3: Kolektivni ugovori i Ginijevi koeficijenti izvori: World Bank (2021), Visser (2019)

Usporedba nejednakosti i pokrivenosti kolektivnim ugovorima daje znatno jasnije klastere. S jedne strane su tu sva LME gospodarstva osim Australije plus Japan. To je uostalom modificirana LME grupa na koju sam upozoravao u prošlim tekstovima. Nejednakost je visoka, a kolektivni ugovori slabo prisutni. Drugi klaster sačinjava većina CME zemalja – Belgija, Finska, Austrija, Švedska, Danska, Nizozemska i Norveška. Nejednakost je niska a pokrivenost kolektivnim ugovorima visoka. Između ta dva klastera se zapravo nalaze Australija, Švicarska i Njemačka sa nejednakostima koje bi se prije našle među LME nego CME klasterom i srednjom razinom pokrivenosti kolektivnim ugovorima.

• 5.     Uloga  modela rasta – strana ponude i strana potražnje

Konačno, pogledajmo poveznicu između neto trgovine kao ključnog elementa dugoročnog rasta i pokrivenosti kolektivnim ugovorima – u najbolje pokrivenima, dakle LME i CME zemljama.

Tablica 4: Kolektivni ugovori i neto izvoz robe Izvori podataka: World Bank, 2022; Visser, 2019; vlastiti izračun

Podaci su uprosječeni za petogodišnji period kako bi se identificiralo strukturne značajke, odnosno kako bi se izbjegao privremeni učinak izrazite i prolazne neravnoteže koja bi se mogla javiti u pojedinoj godini. Irska je sa grafa isključena jer brojke upućuju na oprez (pr. neto izvoz od 39,3% BDP 2016. godine), i vjerojatno je u igri splet okolnosti koji i inače čini podatke o gospodarstvu Irske gotovo pa neupotrebljivima. Radi se naravno o poreznim razlozima iz kojih brojne korporacije prikazuju svoje djelatnosti u Irskoj pa su podatci o BDP-u, investicijama i trgovini često neusporedivi s ostalim gospodarstvima. Graf je jako zanimljiv, iako je zaključak kontraintuitivan iz perspektive agende fleksibilizacije tržišta rada. Presnažni sindikati su tu često optuženi za uzrok manjka izvozne konkurentnosti. Navodno nerazumno povise trošak rada pa je njihovo uništavanje koristno za niže cijene. No, pogledamo li podatke na grafu ispada obrnuto – veća pokrivenost kolektivnim ugovorima je prediktor bolje bilance trgovine.

Presnažni sindikati su često optuženi za manjak izvozne konkurentnosti. No, pogledamo li podatke na grafu ispada obrnuto

Pogledajmo sada uprosječene podatke o LME i CME neto izvozu – oni su uostalom i bili povod za snažnije okretanje literature o tipovima kapitalizma prema makroekonomskim pitanjima poput modela rasta.

Tablica 5: CME i LME (bez Irske) neto izvoz robe. Izvor: World Bank (2021), vlastiti izračun

Lako je uočiva očita razlika između dva klastera. CME je klaster s nekoliko snažnih izvoznika (od čega primjerice Njemačka u ovih pet godina prosječno 6,9% BDP, Švicarska 9,4%, Nizozemska 9,1%, Danska 4,8%, a Norveška 4,1%), mada ima i nekoliko gospodarstava sa samo blagim viškom u trgovini (Austrija 0,8%, Japan 0,5%, Belgija 0,4% i Finska 0,4%). LME (ignorirajući Irsku) s druge strane ima dva snažna neto uvoznika (UK -6,2% BDP i SAD -4,2%), dva umjerena neto uvoznika (Kanada -1,1% i Novi Zeland -0,7%) i samo jednog umjerenog neto izvoznika (Australija 1,6%).

U objašnjenju poveznice neto trgovine robom i organizacije rada trebamo uzeti u obzir i industrijalizaciju. Industrijaliziranija gospodarstva mogu podržavati snažnije djelovanje sindikata (jer su manje prisutni u uslužnim djelatnostima), a mogu podržavati i snažniji neto izvoz robe. Pogledajmo dakle prvo modele rasta sa strane ponude – odnosno prema usporedbi dodane vrijednosti u proizvodnji izražene kao postotak BDP (viši omjer sugerira viši stupanj industrijalizacije) i dodane vrijednosti u uslužnim djelatnostima.

Tablica 6: Modeli rasta – strana ponude. Izvori podataka: World Bank, 2022; vlastiti izračun

LME zemlje osim Irske na grafu se nalaze dolje desno – s većom ulogom uslužnih djelatnosti i manjom strukturnom ulogom proizvodnje. I ovdje se Irska nažalost mora ignorirati, budući da su za BDP i njegovu formalnu strukturu često važnije globalne strategije izbjegavanja poreza velikih korporacija, a manje ekonomska aktivnost koja uistinu ima izravne veze s Irskom. No, možemo vidjeti da su LME zemlje – kao gospodarstva s visokom nejednakosti, niskim članstvom sindikata i niskom pokrivenosti kolektivnim ugovorima – uistinu i strukturno deindustrijalizirana gospodarstva (u smislu da je niska dodana vrijednost u proizvodnji, a velika u uslužnim djelatnostima).

CME zemlje su bliže sredini grafa, s razvijenijom strukturnom ulogom proizvodnje, s iznimkom Norveške gdje BDP-om dominiraju energenti. No, mora se priznati i da zemlje koje imaju visok stupanj organizacije rada i nisku nejednakost nisu među onima kod kojih bi se ovom mjerom mogla potvrditi i relativna industrijaliziranost. Vidljiv je i klaster industriji orijentiranih post-socijalističkih gospodarstava Poljske, Mađarske, Češke, Slovačke, Slovenije i Rumunjske. U odnosu na njih, Hrvatska ima nešto višu orijentaciju na usluge. Radi izrazite uloge turizma bi se mogli pitati i zašto ta razlika nije veća – Estonija, Litva i Latvija su tu u razvijenijoj poziciji. No, zato ne iznenađuje deindustrijalizacija Hrvatske, koja je također vidljiva na grafu. Sva usporediva post-socijalistička gospodarstva s iznimkom Latvije imaju veću strukturnu ulogu proizvodnje od Hrvatske.

Konačno, pogledajmo što možemo zaključiti u modelima rasta sa strane potražnje. Usporedbu neto izvoza robe ćemo sada staviti u kontekst i s usporedbom neto trgovine zajedno s uslugama a dodat ćemo i domaću potrošnju domaćinstava.

Tablica 7: Modeli rasta sa strane potražnje. Izvori podataka: World Bank, 2022; vlastiti izračun

Nedostaju investicije kao treća važna stavka, no to nam omogućava fokus na dvije varijable kao i u prethodnom grafu. Vidljiv je trade-off između domaće potrošnje i neto trgovine kao elemenata u pozadini BDP-a. LME gospodarstva (ponovno ignorirajući Irsku) su u skladu sa svim do sada istaknutim značajkama grupirana u gornjem lijevom dijelu grafa. SAD, UK i Kanada su uključujući i trgovinu uslužnim djelatnostima u manjku (od čega SAD u najozbiljnijem sa -2,9% BDP). Novi Zeland i Australija su u blagom višku. Od svih CME gospodarstava jedino je Finska u manjku (-0,4% BDP), a Belgija i Japan u blagom višku. Ostali su snažniji ukupni izvoznici, a napose Švicarska (11,1%), Nizozemska (10,3%), Danska (6,8%) i Njemačka (6,4%). Razlike u ulozi potrošnje domaćinstava su još više zapanjujuće i još pravilnije. Sva LME gospodarstva (osim Irske) više zavise od domaće potrošnje u BDP-u od svih CME gospodarstava. Razlike su znantne pa se tako u SAD radi o 67,8% a u UK o 63,9%, dok se u Nizozemskoj radi samo o 43,7% a u Švedskoj o 45,2%.

• 6.     Zaključak

Ovaj tekst je otvorio nekoliko ključnih pitanja za razumijevanje Tipova kapitalizma kroz prizmu modela rasta i nejednakosti. Pokazao sam da institucionalni klasteri u znatnoj mjeri imaju uporište u modelima rasta. LME gospodarstva (uz vječnu iznimku Irske) su često fokusirana na domaću potrošnju, često su relativno deindustrijalizirani neto uvoznici i imaju tendenciju relativno veće nejednakosti dohotka. CME gospodarstva su daleko manje fokusirana na domaću potrošnju, često su neto izvoznici i imaju tendenciju veće jednakosti dohotka. Tekst je ponovno pokazao i potrebu za suptilnijim razumijevanjem klastera. Iako su pravilnosti vidljive na niz ekonomsko-strukturnih razina, jasno je i da se često radi o intervalima na kojima se gospodarstva nalaze, a manje često se radi o čvrsto grupiranim i međusobno udaljenim CME i LME klasterima. Ekonomska struktura i modeli rasta imaju svoju ulogu u objašnjenju Tipova kapitalizma, i ona se s pravom sve više prepoznaje. No, očito ne može nadomjestiti pravno-institucionalnu osnovu Tipova kapitalizma, već joj daje važnu nadopunu.

Idući tekst će otvoriti pitanje osiguranja kratkoročnog rasta, nasuprot implicitno dugoročnih pitanja u ovom tekstu. Možemo li govoriti o nacionalnim tipovima krizne fiskalne politike kao elementu Tipova kapitalizma? Ako možemo, predstavljaju li fiskalna pravila na razini EU zapravo ograničenje modela rasta kod mediteranskih zemalja?

• Bilješke

^[i] Njemačka, Japan, Austrija, Švicarska, Norveška, Švedska, Finska, Danska, Nizozemska i Belgija

^[ii] SAD, Kanada, UK, Irska, Novi Zeland i Australija

^[iii] Još jedan takav indikator je i trošak povezan s vrtićima. Kao udio u prosječnoj plaći vrtić može za radnika biti 19 puta skuplji u SAD-u ili 35 puta skuplji u Novom Zelandu nego u Njemačkoj (OECD, 2022b).

• Literatura

Baccaro, L. i Pontusson, J. (2016). Rethinking comparative political economy: the growth model perspective. Politics & society, 44(2), 175-207.

Baccaro, L., Blyth, M. i Pontusson, J. (Eds.). (2022). Diminishing Returns: The New Politics of Growth and Stagnation. Oxford University Press.

Chauvel, L. i Bar-Haim, E. (2016). Varieties of capitalism (VoC) and varieties of distributions (VoD): How welfare regimes affect the pre-and post-transfer shapes of inequalities? (No. 677). LIS Working Paper Series.

Hall, P. i Soskice, D. (2001). Varieties of Capitalism: The Institutional Foundations of Comparative Advantage. Oxford University Press.

Hassel, A. i Palier, B. (2021). Growth and welfare in advanced capitalist economies. Oxford: OUP.

Hope, D. i Soskice, D. (2016). Growth models, varieties of capitalism, and macroeconomics. Politics & Society, 44(2), 209-226.

Kurani, N. i Wager, E. (2021). How does the quality of the U.S. health system compare to other countries? https://www.healthsystemtracker.org/chart-collection/quality-u-s-healthcare-system-compare-countries/

Learish, J. (2020, December 4). The most expensive states for ER visits, ranked. CBS News. https://www.cbsnews.com/pictures/emergency-room-visit-cost-most-expensive-states/3/

Lučev, J. (2021). Systemic Cycle and Institutional Change: Labor Markets in the USA, Germany and China. Palgrave Macmillan.

Morabito, C. (2020, July 10). Why taking an ambulance is so expensive in the United States. CNBC. https://www.cnbc.com/2020/07/10/why-taking-an-ambulance-is-so-expensive-in-the-united-states.html

Mulcahy, A., Schwam D. i Edenfield, N. (2020). Comparing Insulin Prices in the United States to Other Countries: Results from a Price Index Analysis. Research Report. https://www.rand.org/pubs/research_reports/RRA788-1.html

Nölke, A. (2016). Economic causes of the Eurozone crisis: the analytical contribution of Comparative Capitalism. Socio-Economic Review, 14(1), 141-161.

Nölke, A. (2019). Comparative capitalism. U T.M. Shaw, L.C. Mahrenbach, R. Modi i X. Yi-chong (Ur.). The Palgrave handbook of contemporary international political economy (str. 135-151). Palgrave Macmillan, London.

OECD (2022a). Health Spending. https://data.oecd.org/healthres/health-spending.htm

OECD (2022a). Net childcare costs. https://data.oecd.org/benwage/net-childcare-costs.htm

Roberts, A., & Kwon, R. (2017). Finance, inequality and the varieties of capitalism in post-industrial democracies. Socio-Economic Review, 15(3), 511-538.

Streeck, W. (2016). Varieties of Varieties: “VoC” and the Growth Models. Politics & Society, 44(2), 243-247.

SWIID (2022). Standardized World Income Inequality Database. https://fsolt.org/swiid/

World Bank (2021). Data. https://data.worldbank.org/indicator/SH.XPD.CHEX.GD.ZS

World Bank (2022). Data. https://data.worldbank.org/indicator/SH.XPD.CHEX.GD.ZS