Oaze mira u pustošima rata: Konstruktivni otpor nasilju 1990-ih

• Naslovna fotografija: Detalj s plakata za Školu mira u Mrkoplju. (Novosti)
• Dinka Čorkalo Biruški je psihologinja i redovita profesorica na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

U socijalnoj je psihologiji jedna od najbolje istraženih teorijskih postavki tzv. hipoteza kontakta. Njen je autor Gordon Allport, jedno od najvećih imena socijalne psihologije, koji ju je formulirao u prošlom, 20. stoljeću, istom onom u kojem su vođeni i “naši” ratovi. Allport je svoju hipotezu formulirao baveći se mogućnostima ublažavanja predrasuda, prije svega u kontekstu američkih rasnih odnosa, nakon ukidanja politike segregacije. Pokazao je da je za smanjivanje predrasuda važno da ljudi dođu u kontakt — ali u uvjetima koji podržavaju četiri jednostavna principa:

1. ljudi koji pripadaju različitim grupama trebaju biti jednakoga statusa

2. grupe trebaju imati isti odnosno zajednički cilj

3. kontaktna situacija treba omogućiti suradnju, a ne natjecanje

4. takav kontakt trebaju podržavati vlasti. 

Ove uvjete nazivam Allportovim receptom za društveni mir. Jer – ako su ljudi ravnopravni, ako su u stanju zamisliti i formulirati zajednički cilj, ako u njegovu postizanju međusobno surađuju i imaju odgovorne lidere kojima je jasno da samo zajednički rad i uzajamna suradnja garantiraju opće dobro, tada, u takvim uvjetima, teško da uopće možemo zamisliti nepravdu, društvene procjepe ili – ono najgore – rat. A upravo njihova jednostavnost, zdravorazumnost i očitost ove uvjete čini često tako nedostižnima. I u mirnodopskim uvjetima, a kamoli u okolnostima u kojima nam se čini da je cijeli svijet poludio. Upravo u tom teorijskom okviru valja čitati knjigu Valentine Otmačić – “Oaze mira u pustošima rata: Konstruktivni otpor nasilju 1990-ih u lokalnim zajednicama Gorskog kotara i Tuzle“. To je pripovijest o tome kako su dvije male sredine u vihoru rata otkrivale i nalazile svoj put, suprotstavljale se sili nasilja i radile i gradile mir. Kad čitamo ovu knjigu, gotovo se na svakoj stranici moramo zapitati – Kako je to uopće bilo moguće? Suvremenici koji su to vrijeme i sami živjeli i preživjeli, još više su začuđeni i zadivljeni, jer se sjećamo koliko je u nemilim vremenima, kad su se naše zajednice počele raspadati pod pritiskom raspuštenog nacionalizma, bilo teško i mučno ostati hladne glave, sačuvati prisebnost i odabrati ostati čovjek. Ni više, ni manje. Samo čovjek. 

No, ova knjiga svjedoči i o tome da u tom odabiru i toj odluci nema nimalo romantike, pa ni pukoga idealizma. Ima samo čvrstog opredjeljenja koje će morati odolijevati snažnim pritiscima i teškim iskušenjima. I upravo zato što tako jasno prepoznajemo muku borbe protiv pritiska i pritisaka svjesni čitatelj razumije da ovu knjigu nije pisala romantična mirovnjakinja koja idealizira dva sasvim specifična, ultimativno aberantna i za mnoge još uvijek ne dovoljno vjerodostojna primjera „aktivnog mirovanja“, kako je nastojanja svoje zajednice da se odupre ratu nazvao jedan od njegovih ključnih aktera, mrkopaljski mirotvorac i humanist profesor Franjo Starčević. Upravo suprotno, pisala ju je zrela znanstvenica bogatog međunarodnog ljudskopravaškog iskustva, svakako ne bez idealizma i snažne humanističke potke, ali teorijski promišljeno, empirijski utemeljeno i ljudski uvjerljivo. 

Nekoliko je važnih odlika ove knjige. Ona je teorijski dobro utemeljena u mirovnu teoriju, polazeći od poznatog stajališta norveškoga sociologa Johana Galtunga da mir nije samo odsutnost rata, nego da se na putu do, kako on to naziva, pozitivnoga mira, valja pozabaviti ne samo izravnim, nego i strukturnim i kulturnim nasiljem. Mir je, pod tim vidom, ozbiljan društveni proces, temeljno narušen različitim društvenim devijacijama, a ne samo izravnim nasiljem – svaka nepravda, neravnomjerna razdioba resursa, odricanje ljudskih prava, diskriminacijske prakse i da ne nabrajam dalje – izravna su prijetnja miru, kako smo i prebolno svjesni u današnje vrijeme. Globalni indeks mira za 2025. godinu pokazuje da živimo u vremenima u kojima je razina mnogih rizičnih faktora koji predstoje velikim sukobima na globalnoj razini najveća od vremena Drugoga svjetskoga rata. Jedan od tih faktora – dijeljenje nekada čvrsto isprepletenih zajednica duž etnonacionalnih linija i njegove posljedice – obrazlaže i Valentina Otmačić, te razvija tezu o tome da nije etnicitet po sebi nego njegova politička instrumentalizacija začinjena strahom i proizvodnjom nesigurnosti dovela do rastakanja socijalnoga tkiva zajednica i društva koje se devedesetih počelo raspadati.

Nakon teorijskog uokvirivanja svojega istraživanja, Valentina Otmačić prikazuje, kako naslov jednog poglavlja kaže, širenje etničke segregacije i međuetničkoga nasilja u bivšoj Jugoslaviji. Vjerujem da se neki čitatelji neće složiti sasvim ili uopće s njenim tezama o tome kako je počeo rat na našem poluotoku, ali sam još uvjerenija da će biti jako teško osporiti njen pristup. Jer Valentina Otmačić koncept identiteta i njegovu psihološku i društvenu važnost uvodi teorijski utemeljeno, empirijski potkrijepljeno, ali jasno vrijednosno određeno – nazivajući nacionalizam nacionalizmom i jasno ocrtavajući njegove pogubne društvene efekte. Ona ne optužuje, ali precizno ocrtava i utemeljeno tvrdi – moglo se je drukčije. Sa sličnim nacionalnim ishodima, ali manje krvavo i s više svijesti o tome da kada jednom počne, nasilje je uglavnom teško zaustavljivo. To nije analiza naknadne pameti, nego jasna perspektiva znanstvenice koja je imala priliku uvjeriti se da je stvarno – moguće drukčije. Stoga nam u idućem poglavlju nudi „alternativne glasove“ i pokazuje antiratne aktivnosti civilnog društva i rijetkih medija koji su u predratna, ali i ratna vremena nastojali biti svijest i savjest društva, umirivati, suosjećati i pružati nadu da je još moguće zaustaviti rat i da je moguće živjeti u miru. 

A onda slijedi temeljiti prikaz dvije zajednice – nazvat ću ih herojima mira – hrvatskoga Gorskog kotara i bosanskohercegovačkoga grada Tuzle, koji su se u nemilim vremenima oduprli nasilju iznutra, premda nisu uspjeli niti mogli spriječiti ono izvana. Kao znanstvenica koja se bavim socijalnorekonstrukcijskim procesima u zajednicama nakon sukoba i velikih kriza pažljivo sam pratila odmatanje „slučaja“ Gorski kotar i „slučaja“ Tuzla ne bih li pronašla taj zlatni gral mira. Jer ako ga znamo i spoznamo na vrijeme, to će nam pomoći da spriječimo nasilje u budućnosti. Kako sam odmicala u iščitavanju, tako sam prepoznavala da su zajednice o kojima piše Valentina Otmačić imale sve one elemente koje s toliko muke sada, i više desetljeća poslije, u zajednicama razorenima ratom nastojimo ponovo obnoviti. To su: 

1. identitetna potka sazdana od privrženosti mjestu i njegovim ljudima (ja to zovem zavičajnost)
2. uzajamna povezanost, suosjećanje, povjerenje i svijest o zajednici kao našoj
3. povijesno pamćenje i medijski jasno prenošeni narativ da je najveća snaga zajednice u njenom zajedništvu
4. mudro, odlučno, odgovorno i hrabro vodstvo koje je u početku jasno označilo nasilje kao jedinog neprijatelja 
5. svijest o vrijednosti života i uvjerenje da za domovinu treba raditi i živjeti, a ne umrijeti.

Upravo je nevjerojatno da se su sve te okolnosti stekle na jednome mjestu, jer svaka za sebe ne bi polučila uspjeh. No kombinacija ovih faktora učinila je čudo – sačuvala zajednice i tako ih upisala u povijest. Ove si zajednice nisu dopustile zaboraviti da su živjele zajedno u dobru, da su prethodna zla pregurale u uzajamnosti i podršci i da će i trenutno zlo proći ako ostanu zajedno. To zajedno je zahtijevalo ozbiljan napor: trebalo je, na primjer, sa skoro 70 godina, odlučiti prijeći 27 kilometara pješice i otići umiriti i pružiti ruku svojim srpskim susjedima u Jasenku, koji su u strahu postavili barikade. Tako je odlučio učiniti Hrvat Franjo Starčević, uz odobrenje i podršku lokalnih vlasti općine Mrkopalj. Pružiti ruku nije bilo lako. Bilo je i opasno, ali jedan navod u knjizi kaže zašto je uspjelo: „…profesor Starčević vjeruje susjedima. Nemoguće je da je ratni vihor u tako kratkom vremenu od mirnih ljudi stvorio monstrume rata…“ (str. 100). I eto nam odgovora: profesor je vjerovao susjedima. A vjerovati znači svjesno se izložiti riziku. Sjetimo se toga kad idući puta u ljutnji odbijemo s nekim razgovarati.

Zajedno je značilo i takav napor da se uputi pismo isprike roditeljima ranjenoga vojnika neprijateljske vojske, jer im je dijete ranjeno od metka ispaljenoga u situaciji u kojoj je napetost bila na vrhuncu. Zajedno je značilo i odluku da se ne vješaju prijeporni simboli na odore i da se iznađu oni koji će još i dodatno ujediniti, kao što je to bio amblem grada Tuzle namjesto sveprisutnog ljiljana, a načelnik Bešlagić bio je musliman. Sjetimo se i toga kad idući puta ne reagiramo na priču o navodnim „dvostrukim konotacijama“ jednoga prokazanog pozdrava. Zajedno je značilo i slati medijske poruke koje su ljude nazivali građanima i sugrađanima, a ne prebrojavali tko se kako krsti ili klanja.

Ovakvim primjerima iznimne hrabrosti, trezvenosti i mudrog upravljanja u teško upravljivoj situaciji obiluje ova knjiga. No posebno želim istaknuti da su vodstva ovih zajednica i njihovi sugrađani upravo ovakva ponašanja smatrali normalnima. Sve drugo ili drukčije njima je bilo  – nenormalno. Za odabrati takvo normalno i odbiti prihvatili novo normalno trebalo je puno ljudske hrabrosti, kantovskoga „moralnog zakona u nama“ i vjere u svoje ljude. Svoje sugrađane. Riječima gradonačelnika Bešlagića, upravo su te zajednice bile „karika koja ne smije popustiti“ (str. 155). O tim karikama piše Valentina Otmačić u knjizi koja nije još samo jedna knjiga o našim ratovima. Ovo svakako jest knjiga o ratu. O vrlo teškoj borbi. O malim svakodnevnim bitkama u uvjetima strašne neizvjesnosti, kada bi popustiti bilo jednostavnije, lakše, pa i prilagođenije. Ljudima Gorskoga kotara i Tuzle popuštanje nije bilo opcija koju su razmatrali. Jer bi to značilo odustati od sebe samih. 

Zato moramo zahvaliti autorici da je tu borbu iznijela na svjetlo dana i upisala ove dvije zajednice na svjetsku kartu mirotvorstva. Tko god pročita ovu knjigu doživjet će istovremeno kovitlac emocija i kognitivne zbunjenosti. Ta je knjiga sa svojim prikazom odluka ljudi u ratnom vihoru toliko snažna da je katkada u čitanju zaista teško obuzdati emocije. Ljudi čije je odluke Valentina Otmačić tako pomno, sućutno, pošteno i toplo opisala zaslužuju naše najdublje poštovanje i odlučnost da ih učinimo vidljivima, da se o njima uči u udžbenicima povijesti, da po njima nazivamo ulice i institucije i tako ispravimo neravnotežu u kolektivnom pamćenju. Valentini Otmačić valja zahvaliti što je napisala ovu sjajnu knjigu. I sve nas podsjetila što moramo učiniti i činiti da mir postane normalan i sveprisutan, a ne samo – oaza u pustinji.