Prokletstvo Golijata: civilizacija nije napredak nego kolonizacija

• Naslovna ilustracija: Naslovnica knjige “Prokletstvo Golijata: povijest budućnosti i budućnost društvenog kolapsa”. (Penguin Viking, Fair Use)
• Autor je profesor političke ekonomije na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu

Idemo li prema kolapsu? Postojeći poredak, bilo da ga zovemo “Zapadom” ili nekim drugim imenom, u očiglednoj je krizi. Ta se kriza očituje u svim aspektima: političkim, ekonomskim, ekološkim, energetskim, vrijednosnim. To nije privremeno skliznuće i nije vezano samo uz konkretne osobe koje trenutno sjede u najmoćnijim uredima svijeta. Premda se vjerojatnost kolapsa ne može kvantificirati s ikakvom dozom sigurnosti, možda se možemo orijentirati tako što ćemo proučiti prethodne slučajeve kolapsa. U tom je duhu pisana knjiga Lukea Kempa koja nosi naziv Prokletstvo Golijata: povijest i budućnost društvenog kolapsa. Što nam kaže povijest društvenog propadanja?

Najprije, valja se vratiti u vrijeme prije nego što su nastali hijerarhijski sustavi dominacije koje Kemp naziva Golijatima. Moramo se vratiti u paleolitik (starije kameno doba) u kojem su ljudi uglavnom živjeli bez poljoprivrede, kao lovci i sakupljači. Paleolitik je počeo prije otprilike tri milijuna godina. Kako završava paleolitik, tako započinje holocen, prije otprilike 12 tisuća godina. Ta je razdjelnica važna jer je tada naglo zatoplila klima naše planete, pa se otvorila mogućnost organizirane poljoprivrede. S time počinju i problemi. Kako je izgledao život u paleolitiku i u trenutku izlaska iz ledenog doba u holocen?

Čini se da dokazi omogućuju nekoliko zaključaka. Razdoblje paleolitika je bilo relativno egalitarno i ugodno za obične ljude. Ljudi tog vremena bili su relativno zdravi, nisu radili posebno mnogo, a nasilje je bilo rijetko. Paleolitik je trajao dugo i trajno je formirao osnovne konture naše biologije, tj. definirao je naše sklonosti kako su evolucijom prenesene i nama koji živimo danas. A te su sklonosti takve da ljudsku prirodu možemo opisati kao veoma društvenu, uglavnom miroljubivu te predominantno egalitarnu. Manje smo slični našim rođacima čimpanzama i gorilama, koji žive u hijerarhijama i uz dosta nasilja, a više miroljubivim bonoboima koji žive u matrijarhatu.

To je dobrodošla korekcija, s obzirom da mnogi smatraju da je život prije države bio “samotnjački, jadan, gadan, sirov i kratak”, kao što je rekao Hobbes. U naše vrijeme slično tvrdi i Steven Pinker, koji povijest ljudskog roda želi vidjeti kao povijest napretka, a paleolitik kao posebno nasilno razdoblje. Međutim, Pinkerovi su empirijski dokazi prilično tanki, čudno probrani te krivo interpretirani, kao što tvrdi Kemp (str. 31). Hobbesu se može oprostiti jer nije imao pristup sustavnoj empiriji, ali danas bi autori trebali biti oprezniji.

Suvremeni primjer lovca i sakupljača – Kalahari Khomani San Bushman, iz Boesmansrusa na Sjevernom rtu, Južna Afrika. (South African Tourism, CC BY 2.0)

Sve u svemu, kvaliteta života se za većinu pokvarila nakon što su prestali biti lovci i sakupljači te ušli u političke zajednice koje se temelje na poljoprivredi i na akumulaciji poljoprivrednih viškova. Ne postoji nužnost linearnog napretka. Zato Kemp i ne voli riječ “civilizacija” jer se ona obično veže uz veoma represivne i ekstraktivne sustave, od Egipta do Mezopotamije, od Asirskog do Rimskog carstva (str. 5). Takvi su sustavi ostavili impresivne piramide i hramove, ali njih treba razumjeti kao indikatore eksploatacije, a ne kvalitete života običnih ljudi. Egalitarne zajednice ne ostavljaju spektakularne spomenike, jer takvi spomenici pripadaju elitama i služe njihovoj glorifikaciji. Civilizaciju tek treba osmisliti ako uspijemo ubiti Golijata (str. 75). Kada je Hernán Cortés 1519. godine stigao u srednju Ameriku, on nije došao u nepoznato, jer su i Španjolska njegovog vremena i carstvo Asteka bili ekstraktivne hijerarhije koje se uglavnom bave eksploatacijom, oporezivanjem, ratovanjem i slavljenjem svojih kraljeva (str. 123).

Problem, dakle, počinje kada se formira pogonsko gorivo koje dovodi do stvaranja Golijata. U rubriku pogonskog goriva Kemp ubraja: (1) resurse koje je moguće ukrasti kao što su pšenica, riža ili kukuruz, (2) zemlju koju je moguće ograditi kako bi se kontroliralo ljude i (3) oružje koje je moguće staviti pod centraliziranu kontrolu. Drugim riječima, poljoprivreda nije sama po sebi stvorila nasilne hijerarhije koje Kemp naziva Golijatima. Bilo je važno kako je poljoprivreda organizirana. Golijat ne može nastati ako se plodovi poljoprivrednog rada lako pokvare, kao što je bio slučaj s bananama u Papui Novoj Gvineji. Također, za Golijata je problem ako ljudi mogu lako pobjeći. Zato je Egipat bio jedan od prvih Golijata: na obje strane Nila je samo pustinja. U mnogim je slučajevima zato bijeg u planine ili u šume ostao sinonim za slobodu.

Jednom kada se uspostavi, Golijat se hrani rastućom nejednakošću i pumpa bogatstvo odozdo prema gore. Miroljubive zajednice se ne mogu natjecati s agresivnijim Golijatom. Ili bivaju poražene ili se i same preobraze u Golijata kako bi se obranile. Jednom kada su suočeni s eksternom prijetnjom, ljudi su skloni predati vlasti jednom vođi (str. 164). Golijat se obično teritorijalno širi, usisava nove populacije te njih eksploatira još i više. Na primjer, Rimsko carstvo je upregnulo dobar dio sjeverne Afrike u proizvodnji pšenice koja je hranila stanovnike Rima. “Kruha i igara” je formula koja održavala kakvu-takvu stabilnost u gradu Rimu, a cijenu su plaćali drugi. Za ljude u Rimu, prije svega za muškarce, to je značilo besplatnu hranu (tzv. cura annonae). Najveća korist, razumije se, ide eliti. Nejednakost Rimskog carstva bila je izuzetno visoka. Prema Kempu, u Rimu je Ginijev koeficijent iznosio oko 77, a tu je negdje i Indija pod kontrolom Engleza (str. 135-136).

Stalna vojska jedna je od karakteristika Golijata – Perzijski vojnici koje je Herodot prozvao”perzijski besmrtnici”. (mshamma, CC BY 2.0)

Vremenom, upravo ta nejednakost stvara sve veće probleme Golijatu. U tome je njegovo prokletstvo. Kako akumulira sve više, Golijat postaje sve nasilniji. U svojoj aroganciji donosi sve lošije i lošije odluke. Elite koje se nalaze na vrhu Golijatove hijerarhije imaju sve kraće vremenske horizonte te bivaju motivirane isključivo uskim interesima. Golijat počinje proizvoditi previše elita koje se međusobno sukobljavaju i tako djeluju destruktivno po čitavo društvo. Same elite postaju sve lošije iz dva osnovna razloga. Prvo, moć korumpira, pa elite vremenom postaju sve autoritarnije, okrutnije i opasnije po društvo kojim upravljaju. Empirija nam govori da se ljudima koji imaju moć smanjuje empatija i povećava sebičnost (str. 169). Ovo je dobro poznato: vlast kvari i političare treba često mijenjati.

I drugo, događa se negativna selekcija koja na najviše funkcije dovodi one s najmanje skrupula. Kemp se poziva na tzv. “mračnu trijadu”. Riječ je o slijedećim psihološkim osobinama: jesu li ljudi psihopati, jesu li narcisoidni te jesu li skloni makijavelizmu. Ovakve su osobine veoma rijetke u općoj populaciji. Nešto su češće među muškarcima nego ženama, ali ukupno tek oko jedan posto ljudi ima te osobine. Za ljude u zatvorima to se penje na otprilike 25 posto. Osim zatvora, mjesto gdje se najčešće mogu sresti ljudi s mračnom trijadom su parlamenti i uredi velikih korporacija, između tri i 20 posto populacije (str. 167-168). Naravno, prisutnost mračne trijade je teško sustavno mjeriti, a malo zvuči i kao pop psihologija. Ipak, mislim da rezonira s iskustvom kojeg svi imamo, jer smo svi upoznali takve ljude. Pogotovo ako se mračna trijada shvati kao spektar: svi do neke mjere imamo te sklonosti, neki više, neki manje.

Nekada su ljudska društva imala načine da izađu na kraj s ljudima koji su previše gladni moći. Mala grupa lovaca i sakupljača si nije mogla dopustiti da jedan psihopat svojim ponašanjem dovede u opasnost čitavu zajednicu. Kemp prenosi priču koja dolazi iz iskustva suvremenih lovaca i sakupljača Ju’/hoansi s ruba pustinje Kalahari (str. 38). Jedan je vješti lovac, imenom /Twa, stvarao probleme svojim agresivnim ponašanjem. Ubio je nekoliko članova zajednice. Da bi se to zaustavilo, svi su se muškarci okupili i gađali ga otrovnim strelicama. Kada je pao, sve su ga žene probole kopljima. To je bio način da svi preuzmu odgovornost za njegovu smrt. Naravno, ima i manje ekstremnih načina: ismijavanje, posramljivanje, ogovaranje. Ali ponekad je potrebno i odlučnije se obračunati s psihopatima. Danas, međutim, takvi ljudi dobivaju izbore. Kemp bi rekao da nemamo dobre strategije za suzbijanje dominacije. Elite treba obuzdati u njihovoj tendenciji da se upuštaju u ekstremno natjecanje u statusu, moći i novcu.

Dugotrajni valovi barbara porazili su umorno Rimsko carstvo. (Mumbler Jamie, CC BY-SA 2.0)

Golijati obično nisu stabilni. Zapravo, veoma su krhki. Manje krize, primjerice epidemije ili suše, mogu ih dovesti pred kolaps. Pri tome, ne treba misliti da je kolaps Golijata isključivo loša vijest, koliko god može biti destruktivna. Naime, često su to bili slučajevi u kojima bi propala politička hijerarhija, a društvo bi nastavilo egzistenciju u pojednostavljenom obliku. I ne samo to, život nakon kolapsa Golijata bio je bolji za obične ljude. Na primjer, nakon pada Rimskog carstva, ljudski ostaci nam govore da su ljudi bili nešto viši i da su im zubi nešto bolji, što sugerira kvalitetniju prehranu. Za vrijeme trajanja Rimskog carstva, ljudi su bili oko 8 centimetara niži. Zato su germanski barbari i ostali zapamćeni kao divovi (str. 140-141).

Rim je, kao i drugi Golijati, bio opresivna i ekstraktivna struktura koji je morao kompenzirati opadajuće prinose svoje ekspanzije, nastale zbog troškova sve veće kompleksnosti, birokracije i elitne nezasitnosti, tako što je jače upregnuo obične ljude. To je pogotovo bio slučaj u svijetu fiksne tehnologije. Današnji Golijat može isto postići uz pomoć bolje eksploatacije fosilnih goriva pa se eksploatacija ljudskog rada može koliko-toliko umanjiti, barem za neke segmente stanovništva. Kao digresiju valja spomenuti da bi eventualni kraj fosilnih goriva za današnjeg Golijata nametao nužnost jače eksploatacije ljudi. Možda smo već i došli do te točke. Naime, posljednjih desetljeća počela je opadati prosječna visina Amerikanaca, dakle ljudi u samoj jezgri sistema. Golijat mora rasti, a zdravlje ljudi je sekundarno.

Kada se knjiga sagleda u cijelosti, mora se priznati da Kemp daje zaista odličan povijesni pregled. Oni koji su ostali frustrirani digresijama u koje su se zapleli Graeber i Wengrow u “Zori svega“ ovdje će pronaći vodiča koji je kadar baratati mnoštvom slučajeva i dugim vremenskim razdobljima. Kemp je ujedno i neka vrsta duhovnog nasljednika antropologa i anarhista Jamesa C. Scotta, čije su knjige uvijek slavile male ljude koji se bore protiv dominacije velikih struktura, običnog seljaka koji sabotira i ismijava arogantne birokrate. Naravno, s obzirom na to da pokriva tako duga razdoblja, niti jedna epizoda nije posebno detaljno pokrivena, ali unutar zadanosti ovog stila pisanja, Kemp se dobro snalazi. On je ujedno i mnogo discipliniraniji pisac pa ima i nešto manje ponavljanja. Rekao bih da je ovo zapravo dobrodošla promjena nakon umarajuće razbarušenosti Graebera i Wengrowa.

Imamo paleolitske emocije, srednjovjekovne institucije, a tehnologiju bogova, izjavio je sociobiolog Edward O. Wilson. Više tehnologije neće riješiti problem Golijata.

Pitanje koje se brzo nameće svakome tko krene čitati ovu knjigu je jednostavno: ima li lijeka? Čini se da je Golijat naprosto činjenica ljudske povijesti. Čak i kada se jedan Golijat uruši, brzo na njegovom mjestu izraste novi. Kao Hidri kojoj se odsječe jedna glava, brzo izraste nova. Bolji i plemenitiji sustavi se teško mogu natjecati ako imaju Golijata kao susjeda. Pariška komuna je najavila novu epizodu demokracije, ali trajala je samo nekoliko mjeseci prije nego što je ugušena u nasilju. Socijalističku Kubu će možda pred zid dovesti okrutna američka blokada. Što možemo učiniti?

Kemp nam daje nekoliko polazišnih točaka. Najprije valja reći gdje ne treba tražiti rješenja: u tehnologiji. Naime, tehnološka rješenja su zapravo već tu. Nama trebaju političke i društvene inovacije. Kao što je govorio E. O. Wilson, mi imamo paleolitske emocije, srednjovjekovne institucije, a tehnologiju bogova. Daljnji tehnološki razvoj neće riješiti naše probleme, prije će ih pogoršati. Zato Kemp ima nekoliko prijedloga.

Prvi je već dobro poznati poziv za smanjenjem nejednakosti (str. 439). Za početak, trebaju nam mnogo bolja porezna rješenja. Oporezivanje bogatih nije nužno motivirano time što će se tako prikupiti veliki novčani iznosi, iako nije ni to za baciti. Međutim, kao što kaže Branko Milanović, to su prije svega “pedagoški porezi”. Neki moraju naučiti lekciju. Visoka nejednakost, kako dohotka tako i imovine, nije nikakva povijesna nužnost. Svijet nakon 1945. godine pokazuje da je takva promjena moguća, ako to društveni, politički i kulturni kontekst traži.

Drugi je prijedlog demokracija. Naime, Golijat donosi loše odluke. Međutim, ako odluke ne donose elite, nego kolektivi običnih, ali raznolikih ljudi, onda se kvaliteta odluka može povećati (str. 144). U tom su kontekstu posebno zanimljive skupštine građana s kojima se eksperimentiralo na Tajvanu pod vodstvom Audrey Tang. Nasumično odabrani presjek stanovništva diskutira o nekoj temi, uz pomoć stručnjaka koji im prenesu tehničke aspekte, te nakon toga glasanjem donosi odluke. Takvi mehanizmi zaslužuju širu primjenu, a digitalna tehnologija nam je tu saveznik. U nekoj demokratskoj budućnosti možemo se nadati da jedno takvo demokratsko tijelo odlučuje o najvažnijim odlukama Amazona ili Googlea. Bi li se onda nastavilo s ludom utrkom prema umjetnoj inteligenciji, iako nam sami vodeći ljudi tih kompanija kažu da bi nas ta tehnologija mogla uništiti?

Dobra ilustracija problema je anegdota o nastanku atomske bombe (str. 308). Fizičari koji su pred kraj Drugog svjetskog rata radili na bombi su prije prvog testa ustanovili kako postoji vjerojatnost da detonacija pokrene lančanu reakciju koja bi zapalila čitavu atmosferu i uništila sav život na planetu (to je prikazano i u filmu Oppenheimer Christophera Nolana). Ta vjerojatnost nije bila velika, ali je bila veća od nule. U tom je trenutku nacistička Njemačka odustala od razvoja svoje atomske bombe, a to su američki političari i generali znali. Ipak su, svemu usprkos, odlučili testirati tu novu razornu tehnologiju.

Najveći rizici koje generira današnji Golijat su moguće posljedice umjetne inteligencije i klimatske promjene. (John McColgan, CC0 1.0)

Da li bi jedna skupina nasumično odabranih ljudi donijela istu odluku? Sasvim sigurno ne. Najveće rizike koje generira današnji Golijat, od umjetne inteligencije do klimatskih promjena, mogli bismo lakše savladati kada bismo demokratizirali naše odlučivanje. Također, stječe se dojam da bi Kemp volio i da bude što je moguće više decentralizacije, ali on svoje anarhističke instinkte ne iznosi eksplicitno. Zato se riječ demokracija pojavljuje ondje gdje bi on zapravo volio reći anarhizam. Da li bi upotreba ideološki nabijenih riječi kao što su anarhizam ili socijalizam odbila neke čitatelje? Možda, ali bilo bi transparentnije.

Tu je još jedan prijedlog koji će vjerojatno mnogima izgledati neozbiljno: Nemojte biti kreten (Don’t be a dick). Nitko ne mora raditi za Shell ili za Open AI. Djeca u Kongu koja kopaju kobalt za pametne telefone nemaju izbora, ali većina obrazovanih ljudi u bogatijim zemlja ima. Naravno, na to možete prigovoriti da svatko mora nekako platiti račune, ali možda je Kemp u pravu: iako vam te velike firme mogu ponuditi veću plaću, možda je bolje imati mirnu savjest.

Na kraju, htio bih uputiti i jednu kritiku. Možda je najvažniji problem koji komplicira Kempov pothvat taj što kolaps današnjeg Golijata ne bi bio sličan onima iz prošlosti. Danas smo svi skupa više povezani. Tehnološki smo napredniji, ali upravo smo zbog toga i krhkiji. Nema se kuda pobjeći, a najveći rizici kojima smo izloženi, poput klimatske krize, odmetnute umjetne inteligencije ili nuklearnog rata, imaju potencijalno globalne posljedice. Nekada je čovjek mogao pobjeći u šumu ili planine, ali danas bijega nema. Da sutra prestanu funkcionirati lanci opskrbe, koji bi se postotak ljudi mogao sam prehraniti? Ako ne bismo imali struju i Youtube, koliki bi postotak ljudi mogao sam zapaliti vatru? Taj problem nisu imali ljudi prije nekoliko tisuća godina. To ujedno znači da bi kolaps donio jako malo dobroga, makar je kod prethodnih slučajeva vrijedilo da je “svako zlo za neko dobro”. Kemp je svjestan ovih komplikacija pa drugi dio knjige mijenja i koncepte i ton. To je šteta jer knjigu zapravo razbija u dvije: prva je o predmodernim propastima, a druga je o egzistencijalnim rizicima modernog svjetskog kapitalizma.

Osobno, čini mi se da je prva knjiga zanimljivija, originalnija i dublja. To ujedno znači da nam povijest ne može dati konkretnije uvide u pitanje s početka – da li idemo prema kolapsu? Sveukupni dojam nakon čitanja knjige jest slijedeći: da, vjerojatno idemo prema kolapsu, ali način na koji bi se to moglo odigrati biti će kvalitativno različit jer je Golijat danas previše isprepleten i prevelik. Kempovi savjeti i dalje vrijede i nisu loša polazišna točka, ali jednostavnog prevođenja povijesti u budućnost ne može biti. Zapravo, to nas vraća nekim “izmima” o kojima Kemp nije htio govoriti: anarhizam, socijalizam, marksizam, lenjinizam. Jer oni nisu osmišljeni kao odgovor na generaliziranog Golijata, nego na kapitalizam kakav se formirao u 19. stoljeću i kasnije.