Kristalni glas staromodne savjesti: zašto čitati Krausa danas

• Naslovna fotografija: Karl Kraus 1921. godine. (Charlotte Joël, CC0 1.0)

• Autor je nagrađivani novinar tjednika Nacional.

Karl Kraus pripadao je prvoj povijesnoj generaciji koja je svjedočila dotad neviđenoj strahoti, industrijski masovnome pokolju Prvoga svjetskog rata, pritom još prekrivenom debelim slojem licemjernih novinskih laži koje su marile za sve drugo osim za ljudski život – otud njegov nesuzdržani bijes. “Stanje u kojem živimo je pravi smak svijeta: ne da se popraviti”, piše Kraus u prijevodu Sandre Brkljačić. Umjetnici poput Otta Dixa, Georga Grosza, Maxa Beckmanna, Huga Balla, Tristana Tzare, Sigfrieda Sassoona, Wilfreda Owena i drugih, diljem kontinenta, osobno su svjedočili toj apokaliptičnoj, a besmislenoj strahoti – mnogi od njih izravno iz rovova – među njima i jedan od najtragičnijih, pjesnik užasnute božje šutnje nad apokalipsom, Georg Trakl, koji je Krausu posvetio jednu od svojih najpoznatijih pjesama, “Psalam”, a napisao je i četverostih Krausu u čast, nazivajući ga – za to vrijeme karakteristično ekspresionistički – “svećenikom istine”, “gnjevnim čarobnjakom” i “kristalnim glasom u kojem prebiva Božji ledeni dah”. Ako danas, u ovo vrijeme umorno od brbljanja, te metafore i mogu zvučati kao sumnjiva emfaza, u ono su vrijeme, ne bez dobrog razloga, željele izraziti svu stilsku superiornost i moralističku nepopustljivost Krausova jezika kojim je taj bečki svadljivac, moralistički pisac i zakleti neprijatelj rata glasom vapijućeg u pustinji “desetaka tisuća stranica” svojega usamljeničkog časopisa “Fackel” (Baklja), koji je izdavao sam od 1899. do smrti 1936., vojevao protiv društvenog licemjerja, lažljivosti medija, ratnog huškaštva te, kao uvjeta svemu tome, možda ponajviše protiv površnosti i fraziranja u jeziku.

“Spremnost nacije da prolije krv velika je ili tužna. Zastrašujuća je spremnost riječi da propagiraju prolijevanje krvi. Eto kakav smrad može biti jezik, da se tako poda najneproživljenijem sadržaju, da podlegne takvom, najnižem htijenju da se stavi uz bok najuzvišenijem činu, i da hračku skuje značku kako bi izdaleka izgledao kao blago. (…)” Svaka sljedeća generacija pacifista, altruista i humanista na očaj i šok Krausova naraštaja mogla je samo dodavati nove slojeve rezignacije i cinizma – sve do nas današnjih, koji kao da samo bespomoćno promatramo kako se ostvaruju sto godina stara mračna proroštva.

Karl Kraus 1920. godine – Kraus je bio široko poznat i među hrvatskim suvremenicima. (Felix Czeike, CC0 1.0)

Kraus je u našim krajevima još za života bio dobro poznat: osobno je nastupio u Puli 1913. godine, a 1934., prema nekim izvorima, i u Zagrebu; drugovao je s Dorom Pejačević koja je uglazbila dvije njegove pjesme, o čemu je pisala muzikologinja Koraljka Kos, a o njemu su vrlo rano, još dvadesetih, pisali pripadnici ovdašnje generacije ekspresionista poput ranoga Krleže, Gustava Krkleca i Antuna Branka Šimića. Usprkos tome, tekstovi mu dugo nisu bili prevedeni na hrvatski – tek dva odlomka iz ‘Posljednjih dana čovječanstva‘ u časopisu Republika 1945. i 1994. – premda njegova sabrana djela, objavljena kod njemačkog Suhrkampa od 1986. do 1994., obuhvaćaju dvadeset tomova. Kraus naime, slovi kao pisac kojega je iznimno teško prevoditi, jer su mu tekstovi duboko uronjeni u njegovo mjesto i vrijeme, Beč u prvoj polovini prošlog stoljeća, a pritom još organizirani oko parafraze, aluzije, igre riječi i cijelog spektra očuđujućih književnih postupaka pa ih je, prema konsenzusu prevoditelja i književnih znalaca, vrlo teško pitko prenijeti u drugi jezik, bez ekstenzivnih objašnjenja u pažljivom kritičkom izdanju. Tim problemima, međutim, u proteklih je 25 godina ipak doskočila zagrebačka izdavačka kuća Disput Josipa Pandurića, koja je javnostima južnoslavenskih jezika podarila hrvatske prijevode reprezentativnog izbora iz Krausova opusa, neka od djela koja je on objavio sam: “minuciozno remek-djelo jedinstveno u svjetskoj književnosti”, kako ga je nazvao prevoditelj Sead Muhamedagić, “dramski monstrum” “Posljednji dani čovječanstva“, te trilogiju aforizama “Izreke i protuslovlja“, “Pro domo et mundo“, sve u prijevodu Seada Muhamedagića te posljednju, upravo objavljenu knjigu aforizama “Noću“, u prijevodu Sandre Brkljačić, iz koje su citati navedeni u prva dva odjeljka ovog teksta.

Te su knjige stjecajem okolnosti, i ne namjerno, objavljene baš na obljetničke datume. Prva iz aforističke trilogije, “Izreke i protuslovlja“, objavljena je 2001., na 65. obljetnicu Krausove smrti. U pogovoru, naslovljenom “Karl Kraus – pisac, mislilac, borac“, prevoditelj Sead Muhamedagić napominje da je prvo izdanje originala autor objavio 1909., pa o Krausu ne štedi riječi divljenja, nazivajući ga “prokušanim stilistom”, “nepresušnim zdencem” iz kojeg “meandrično kulja eruptivna lavina književnog teksta”; Kraus je otpočetka, piše Muhamedagić, još od 1897., kada je napisao esej “Demolirana književnost“, “angažiran umjetnik” “gladan pravde”, “jedan od rijetkih pisaca njemačkog jezika kojemu je od samog početka uspjelo shvatiti svekoliku ništetnost i pogubnost rata”. Te generalizacije, ma koliko opisno i književnohistoriografski korisne, ne uspijevaju zahvatiti svježinu pojedinoga Krausova aforizma, kao ni širinu njegova intelektualnog interesa: u toj prvoj zbirci on je svoje male jezičke bravure podijelio u poglavlja o “ženi i fantaziji”, “moralu i kršćanstvu”, “čovjeku i dočovjeku”, “tisku, gluposti i politici”, “umjetniku”, “pisanju i čitanju”, “ljubavi na prvi pogled”, “zemljama i ljudima”, “ugođaju i riječi” te u “izreke i protuslovlja”, kako je nazvao i cijelu knjigu. Već ta nevelika zbirka od nepunih 130 stranica, riznica je tekstualno kratkih, ali sadržajno često zahtjevnih misli, koje “zdravi razum”, kojemu često utječemo samo zato da bismo pobjegli u sigurnost provjerenoga i prokušanog, prevrću, izvrću i zavrću rugalaštvom, cinizmom i nekom otmjenom nadmenošću čovjeka koji odbija misliti bilo kako drugačije nego vlastitom glavom, uz svu cijenu koju takva samoća podrazumijeva. Rata tu još nema – 1909. je godina – ali ima teških slutnji:

“Svijet blagoglasja potonuo je, a na repertoaru ostaje pijetao koji kukuriče.” Ili: “Kad bi se konačno smračilo u prirodi! Još će nam ovaj bijedni suton svima pokvariti oči.”

Naslovnica “Pro domo et mundo” u izdanju Disputa. (Disput)

Pet godina nakon prijevoda “Izreka i protuslovlja“, 2006., na 70. obljetnicu autorove smrti, Disput je objavio Muhamedagićev prijevod “Pro domo et mundo“, druge knjige aforističke trilogije “jednoga od najjezgrovitijih literata njemačkoga jezičkog izraza”, prvi put objavljenu 1912. Tu knjigu ugledni hrvatski germanist Viktor Žmegač, u svojoj knjizi Bečka moderna (Matica Hrvatska, Zagreb, 1998.), zove zbirkom “ključnih tekstova” i “izazovno formuliranih zapisa” u kojima su “bitni prilozi modernističkom poimanju umjetnosti”. Primjerice:

“U meni se buni sam jezik, nositelj najbuntovnijeg životnog sadržaja, protiv tog sadržaja. Jezik se sam od sebe ruga, kriješti i trese se od gnušanja. Jezik i život čupaju se za kosu sve dok se ne počupaju, a kraj je neartikulirano komešanje, pravi stil ovog vremena.” “Vrijeme”, piše Kraus, “već smrdi po frazi”, “ružnoća sadašnjosti ima retroaktivnu snagu”, a “prodor varke zadnji je vic koji padne na um rastrojenoj kulturi”.

Žmegač piše: “Sarkastik kao prorok: to je bečki majstor misaonoga kondenzata, koji je u svojim prosudbama ‘napretka’ danas aktualniji no ikada prije. Nije pretjerivanje ako se ustvrdi da pojedini aforizmi sadrže spoznajnu jezgru poznatu danas iz mnoštva kulturnokritičkih rasprava našeg vremena. (…) Govoreći o kraju povijesti, Kraus ne anticipira postmoderni cinizam, nego izriče slutnju o katastrofi koja je neizbježiva ako se ne dogodi čudo.” Čudo se nije dogodilo, a vjerojatno i neće, ali jest čudesan prijevod: 2015., u godini uoči 80. obljetnice Krausove smrti, Disput je objavio Muhamedagićev sedamsto stranica dug prijevod Krausove drame “Posljednji dani čovječanstva” iz 1919. To monumentalno djelo Kraus je na početku, kao svojevrsnim foto-epigrafom, “ukrasio” fotografijom rulje koja se nad prizorom obješena čovjeka kesi u kameru, a prvom rečenicom uvoda opisao ovako:

“Izvedba drame čiji bi opseg prema zemaljskome mjerenju vremena ispunio otprilike deset večeri zamišljena je za kazalište na Marsu. Ovosvjetski kazališni posjetitelji ne bi uzmogli izdržati. Krv je to njihove krvi, a sadržaj je od sadržine nestvarnih, nezamislivih, budnom oku nedostižnih, sjećanju nedostupnih i samo u krvavom snu sačuvanih godina kad su operetni likovi igrali tragediju čovječanstva.”

Drama je nastala montažom autentičnih izjava citiranih tijekom ratnih godina u novinama. Često se citira Krausova napomena iz istog uvoda:

“Najnevjerojatnija djela o kojima se ovdje izvještava doista su se dogodila (…) Najnevjerojatniji razgovori koji se ovdje vode bili su doslovce izgovoreni; najzvučnije su izmišljotine citati.”

U pogovoru naslovljenom “Katastrofični sraz istine i istinitosti“, prevoditelj Muhamedagić Krausovu dramu naziva “remek-djelom o stupidnoj besmislenosti rata” koje “impozantnom opsežnošću i neprolaznom aktualnošću tematike svejednako i nadalje zaokuplja pozornost filologa, povjesničara, sociologa, politologa i predstavnika niza drugih znanstvenih disciplina koje se na različite načine bave proučavanjem fenomena zvanog ‘svjetski rat'”. “Posljednji dani čovječanstva” Krausov su “nesmiljeni rat protiv sladunjavo ratoborne fraze, lažljivo huškačkog tiska i drugih plodova ratom stvorena besmisla”, koje rat “razotkriva u svoj njegovoj bezočnoj surovosti”.

“Čovječanstvo međutim i danas suludo srlja u bezdan ratnog kaosa, pa se stoga u toj žestokoj borbi s ratom na autorovu mjestu pojavljuje njegovo izbrušeno djelo, a taj je nepojmljivo žilavi boj temeljna značajka njegove stalne literarne relevantnosti”, piše Muhamedagić.

Naslovnica “Posljednjih dana čovječanstva” u izdanju Disputa. (Disput)

O objavljivanju Disputova izdanja osnivač, direktor i glavni urednik Disputa Josip Pandurić za ideje.hr prisjetio se ovako: “O Disputovim ‘Posljednjim danima čovječanstva’ svojedobno se, po objavljivanju, pisalo podosta, opsegom čak do razine koja je počela koketirati s pomodarstvom. Naklada je odavno rasprodana i do mene tu i tamo dolaze upiti hoćemo li ići u reprint”. Pandurić međutim dvoji o istinskom utjecaju knjige: “Nisam siguran da je, recimo, o tom djelu na nekom od naših sveučilišta u međuvremenu napisana disertacija; ne vjerujem da će do kraja ove 2026. netko od naših društava pisaca, hrvatski PEN ili HAZU organizirati kakav okrugli stol o 90-oj godišnjici autorove smrti ili neki književni časopis donijeti tematski blok o njemu; koliko znam, nije mu bila posvećena nijedna emisija u dugogodišnjem televizijskom serijalu ‘Što je klasik?‘; bojim se da u gimnazijskim udžbenicima nećemo naći ilustrativnog odlomka iz te knjige o kojem bi mladi ljudi raspravljali na satu hrvatskoga – a toliko bi nam svima, zbog generacija koje dolaze, to bilo potrebno; vidim, također, da u javnim knjižnicama za knjigom nema jagme, pa se pitam preporučuju li je uopće knjižničari svojim članovima; nema ni naznaka da će tu dramu itko teatarski uprizoriti u nekoj pametno štrihiranoj formi – što čeka za krausovski tip teatra predestinirani Oliver Frljić, pa blago mu je pred nosom? – kao što moš’ mislit’ čita li se i komentira to djelo u ikojem od cvjetajućih čitateljskih klubova… Dakle”, zaključit će Pandurić, “reklo bi se da je ta važna knjiga u nas stekla tek pasivno pravo građanstva”.

U inozemstvu je drukčije: Muhamedagić podsjeća kako su o stotoj obljetnici početka Prvoga svjetskog rata, 2014., bečki Burgtheater i “Salzburške svečane igre” postavili “Posljednje dane čovječanstva” u režiji Georga Schmiedleitnera. Tužni paradoks hrvatske sudbine Krausove mamut-drame jest, čini se, u tome da njezino “pasivno pravo građanstva” čak ni s prijevodom nije preraslo u “aktivno” još od dvadesetih godina prošlog stoljeća, kada je Krleža o “Posljednjim danima čovječanstva” u zagrebačkoj Hrvatskoj reviji 1929. objavio tekst “Karl Kraus o ratnim stvarima“, koji je Kraus preuzeo i objavio u svojoj ‘Baklji‘ – vjerojatno jedini tekst nekoga hrvatskog pisca koji je “Baklja” ikada objavila. Članak je potom pretisnut u izdanju Krležine knjige “Eppur si muove“, objavljenoj 1938. u zagrebačkoj Biblioteci nezavisnih pisaca; potom opet 1953. u “Hrvatskoj književnoj kritici VI” Matice hrvatske, te još jednom u 18. svesku Krležinih Sabranih djela u izdanju zagrebačke Zore, prvoj knjizi “Eseja” iz 1961. “U ono vrijeme”, piše Krleža deset godina poslije kraja Prvoga svjetskog rata, “što je vonjalo po gustoj čovječjoj krvi, kada su razlike između svakog pojma neke kakve-takve civilizacije i svakodnevne stvarnosti postale evidentne, Karl Kraus ostao je izoliran od svoje bečke sredine i dosljedno razuman, on nije nasjeo nijednoj laži ratnog zbivanja. Svi najstrašniji simptomi nepatvorene stvarnosti odražavahu se u lažima dnevne štampe, i baš tu laž dnevne štampe, taj nerazumjer između tragike onih koji umiru na ratištima i novinarskog govora kojim se to umiranje pretvara u dobit izvanrednog izdanja, tu laž otkrio je Karl Kraus kao najveću laž takozvanog ‘junačkog i velikog vremena’.”

U raskrinkavanju tih novinarskih laži o navodnome “velikom vremenu”, piše dalje Krleža, urednik “Baklje” ispisao je “kulturnohistorijski spomenik posljednjih dvadeset godina franciskojozefinizma” i “spasao intelektualnu čast fatalnoga grada Beča u sveopćem ludilu”.

Učinio je to naizgled jednostavnom metodom: postavivši Beču ogledalo pred lice. “Problem književnog izraza bio je i ostao: kako da se suvremena tragedija operetne stvarnosti donese nepatvoreno, istinito i zbiljski? Karl Kraus to je pitanje riješio: citatom. On je citirao nepatvorenu stvarnost i prilijepio je u svoj ratni album kao izrezak iz jednog kriminalnog vremena”, piše Krleža. “U tim izrescima ima humora, ali taj humor, to je ‘vlastito predbacivanje samome sebi, što nije poludio kod svoga zdravog mozga kao svjedok suvremenih stvari i događaja’. U tom i takvom citiranju ima šopenhauerovske romantične mržnje na sve što je ljudsko, a oštrina toga gledanja ostala je bez takmaca. George Grosz popne se kadikat do te vidovite bistrine. U tom gledanju ima i veselja, ali to veselje Krausovih pojava ‘rođeno je u bolu’. On je počeo stvarati svoj ciklus u vremenu, ‘kada su fraze stupale na dvije noge, a ljudi samo na jednoj’, i koliko je god to promatranje događaja lokalizirano na Beč, na bečke prilike i na bečke ljude, ono baca sjenku na sve kontinente, jer je povezano s međunarodnim kvantitetima: to je dijagnoza jednog međunarodno bolesnog stanja, koje je isto tako haralo na svim ratištima i po svim pozadinama pune četiri godine.”

“Noću” Karla Krausa najnoviji je autorov naslov u izdanju Disputa. (Disput)

Ovoga ljeta Disput je zaokružio objavljivanje prijevoda Krausove aforističke trilogije. Sead Muhamedagić, sjajni prevoditelj kojemu je Pandurić “neizmjerno zahvalan što mu se je dao nagovoriti na Krausa”, nažalost u tome nije sudjelovao, jer je umro 2021. Posao je preuzela, riječima Josipa Pandurića, “samozatajna profesorica njemačkoga” i “temeljita poznavateljica književnosti na njemačkom” Sandra Brkljačić, koja “svakom svojem prijevodu – a u njenom su portfelju i Heinrich Heine, i Arthur Schnitzler, i Franz Werfel, i Stefan Zweig, i Hermann Broch, i Jean Améry – pristupa pomno istražujući autorov opus i književni pravac kojem pripada”. U njezinu je prijevodu nedavno objavljena treća knjiga Krausove trilogije, aforizmi “Noću”.

Za razliku od prve dvije, predratne, Kraus ju je objavio neposredno poslije rata 1918. – što je čini mračnijom od prethodnih, doslovno “noćnom” – baš kao što je i ovaj prijevod nastao u vrijeme jezivih suvremenih ratova ovoga svijeta, pa prevoditeljica Brkljačić u pogovoru “Kraus i uzroci: demoliranje iluzije o budućnosti” konstatira kako “u ovo naše, najnovije novo vrijeme čovječanstvo već po tko zna koji put proživljava svoje posljednje dane”. Rečeno je to bez ironije: sam Kraus, naime, u predgovoru “Posljednjim danima čovječanstva“, sugerira kako svoj apokaliptički naslov nije smatrao doslovnim:

“Ljudi koji su među čovječanstvom živjeli i nadživjeli ga, kao počinitelji i sugovornici sadašnjosti koja nema tijela nego krv, nema krvi nego tintu, maknuli su se k sjenama i marionetama i svedeni su na formulu njihove djelatne nebiti”.

Iskren očevidac dakle svjedoči kako je čovječanstvo već umrlo u kataklizmi svjetskog pokolja 1914. – 1918., a svi mi koji dolazimo nakon toga “počinitelji smo i sugovornici sadašnjosti koja nema tijela nego krv…” Ima li dojmljivije ideje od te, da egzistiramo kao živi mrtvaci, suodgovorni i supočinitelji svih strahota posljednjih desetljeća, koje čim prestanu ovdje, buknu odmah negdje drugdje? Ovako o tome Kraus, lapidarno, u “Noću”:

“Humor kuglačkog kluba, kad se već mora, i bombe baca kao pošalice.” Ili u dužoj formi glose: “Vjerujem: da bi ovaj rat onim dobrima, ako ih ne pobije, mogao izgraditi moralni otok, a ti dobri bili bi dobri i bez njega. Da će, međutim, čitav svijet koji ga okružuje pretvoriti u veliku pozadinu prijevare, krajnje iscrpljenosti i najnečovječnije izdaje Boga, dok se ono loše, nastavljajući djelovati povrh njega i pomoću njega, deblja iza ideala gurnutih u prednji plan i raste na žrtvi. Da se u ovom ratu, ratu današnjice, kultura ne obnavlja, već se samo samoubojstvom spašava od krvnika. Da je bio više od grijeha: da je bio laž, svakodnevna laž, iz koje je tiskarska boja tekla kao krv, približavajući se jedna drugoj, rastačući se, delta prema oceanu ludila. Da je ovaj današnji svijet zapravo izbijanje mira, i da se ne bi trebao okončati mirom, već ratom kozmosa protiv ovog pobješnjelog planeta! Da stalno moraju padati ljudske žrtve, što ne treba žaliti jer ih je tuđa volja natjerala na ratište, već smatrati tragičnim jer su morali okajati nepoznati grijeh. Da nekome tko na svojoj koži kao torturu osjeća besprimjernu nepravdu koju mu još uvijek nanosi najgori od svih svjetova preostaje samo posljednja moralna zadaća: bez milosti prespavati ovo tjeskobno vrijeme čekanja dok ga ne otkupi Riječ ili nestrpljivost Božja. ‘Onda ste i vi optimist, vjerujete i nadate se da svijet propada.’ Ne, on samo prolazi kao noćna mora, a kad se probudim, sve će biti gotovo.”

Bilješke za “Treću Valpurginu noć”. (Bečka knjižnica u Gradskoj vijećnici, CC BY-NC-ND 4.0)

Kraus je umro 1936., ali itekako je naslutio kamo vodi Hitlerova strahovlada. Pisao je o njoj, ali ne i objavljivao; tristo stranica dug antinacistički esej “Treća Valpurgina noć” napisao je 1933., tek koji mjesec nakon što je Hitler došao na vlast, ali ga nije dao u tisak strahujući od osvete nad Židovima u Njemačkoj i dodatnim pritiskom nacista na Austriju. Knjiga je objavljena tek nakon oslobođenja, ranih pedesetih. No još i prije rata postala je poznata prva rečenica tog eseja, da postane znamenita, pa je o njoj 1938. pisao i Krleža, o čemu će još biti riječi: “Mir fällt zu Hitler nichts ein.”; “O Hitleru mi ništa ne pada na pamet.”, ili “O Hitleru nemam što reći.” “Treću Valpurginu noć” Pandurić planira objaviti kao nastavak Disputova niza hrvatskih prijevoda Karla Krausa.

U opsežnoj studiji “Austrijski duh – intelektualna i društvena povijest 1848. – 1938.”, čiji je hrvatski prijevod Janka Paravića 1993. objavio Nakladni zavod Globus, američki povjesničar kulture William M. Johnston mnogo je pisao o Krausu i posvetio mu poglavlje “Karl Kraus i idoliziranje jezika: prokletstvo fotografske memorije“, analizirajući rad toga moralista kroz zanimljivu, možda i najdublju perspektivu: odnos prema jeziku.

“Njegove satire pretpostavljaju izrazit stav prema jeziku koji je toliko dosljedan da ga možemo nazvati filozofijom jezika”, piše, pa zaključuje kako je Kraus “zahvaljujući nemilosrdnoj literarnosti” “anticipirao Wittgensteinovu filozofiju jezika”. Johnston otkriva zanimljiv biografski detalj: “Krausovo idoliziranje jezika temelji se na fotografskoj memoriji. (…) Tiransko pamćenje riječi temelj je i njegova uvjerenja da jezik odražava moral. Kao još jedan izvanredni slušalac, Freud, Kraus je tvrdio da svaka omaška u govoru – ili, još više, štamparska greška – odaje nekakvu dublju namjeru. (…) Zarobljen onime što je sebi sam urezao u um, oštro se obarao na kršenje gramatičkih pravila i nesklad u svakodnevnom govoru, premda ni on sam nije bio imun na njegovo asimiliranje. Taj je satiričar doživio agoniju muzičara obdarenog savršenim sluhom osuđenog da provede cijeli vijek slušajući osobe bez sluha. (…)”.

U Hrvatskoj, Kraus je od samog početka bio kultni uzor svim buntovnicima. Većina njih dio su kulturne i književne povijesti: glazbenica Dora Pejačević, pa Antun Branko Šimić i Gustav Krklec, koji su obojica pisali o Krausu te – možda ne bez njegova utjecaja – pokrenuli časopis “Juriš“; svakako Krleža koji će Krausa, u eseju koji smo citirali, nazvati “glasom staromodne savjesti”, a potom, deset godina kasnije, pred sam Drugi svjetski rat, napisati još jedan tekst o svojem bečkom uzoru, objavljen 1938. u knjizi “Eppur si muove“, a potom pretisnut u Krležinu Pečatu 1939., “Hrvatskoj književnoj kritici VI” Matice hrvatske iz 1953., te na kraju, kao i “Karl Kraus o ratnim stvarima“, u 18. svesku Krležinih Sabranih djela zagrebačke “Zore” iz 1961. Taj je tekst duži, a i zanimljiviji od prethodnoga, poznatijeg prikaza “Kraus o ratnim stvarima“: napisan u sjeni očigledne hitlerovske opasnosti, opisuje najvjerojatnije fiktivan susret Krleže i “austrijskog poete” “na terasi hotela Esplanade”, gdje ovaj “A.” iznosi tušta i tma pogrda na račun Krausa – “starog klauna”, “stare, domišljate, zlobne, zavidljive bečke namiguše” – zbog njegove rečenice “da mu na temu Hitler ne pada ništa na pamet”, a potom, u nešto kraćem solilokviju, i obilje pohvala na račun istog tog Krausa, da Krleža na kraju dadne svoj osobni sud:

“Proričući dva duga decenija slom carstva, civilizacije, književnosti i mnogih drugih predrasuda, koje blistaju na površini ogromne pratmine kao sitne ribice, Kraus je imao neobično jako razvijenu, nagonsku, upravo paklenu slutnju, kako dolazi oluja, kako se javljaju vihori i kako će carski Beč s Centralnom Evropom doživjeti svoj neizbježivi brodolom. Brodolom je za Krausa, u njegovom solipsističkom svijetu gađenja nad današnjim stanjem činjenica, bio samo posljedica, i on je tu katastrofalnu posljedicu sloma i brodoloma prikazivao, crtao, opisivao, dočaravao, izazivao, rastvorno, nihilistički, bespomoćno, ali taj finale našao je u njemu jednog od najuzrujanijih i najvidovitijih proroka”.

Ali nisu svi krausovski pisci u Hrvatskoj tek dio književne povijesti. Pandurić opravdano primjećuje: “Ako ćemo Krausa promatrati prvenstveno kao satiričara, onda su naši krausovci svakako feralovci Ivančić, Lucić i Dežulović, koji su ga svaki na svoj način, u pogledu duhovitosti komentiranja društvene i političke stvarnosti te oštrine kojom u nju zasijecaju, po mojem skromnom sudu, čak nadmašili”.

Uistinu, paralele Feral Tribunea, kao i svakoga od njegova tri utemeljitelja ponaosob s Krausom, tolike su da bi bile vrijedne opsežnije studije: jezička igra, parodija, parafraza kao spisateljska tehnika; nesmiljena, inteligentna satira, kvaliteta teksta koja ne popušta usprkos frenetičnom žurnalističkom ritmu; pacifizam, apsolutno protivljenje ratu koji slute dok još nije počeo, koji osuđuju dok traje i proklinju nakon što završi; spremnost da se, opasnosti usprkos, pliva protiv struje; osobitosti svakoga od ključnih Feralovih utemeljitelja i autora: Viktora Ivančića, briljantnog stilista i nepopustljivog rugaoca – njegova prošlogodišnja knjiga “Poštena inteligencija – novinarstvo i duh kapitalipse” apsolutno je krausovska – Borisa Dežulovića, neodoljivo duhovitog satiričara širokog zahvata, te naposljetku Predraga Lucića, nenadmašnog majstora parodije, pjesnika koji je – nije pretjerano reći – hrvatsku poeziju ispisao iznova, u parodijskom, antimilitarističkom i antinacionalističkom duhu; sve su to osobine upravo zapanjujuće – i da li slučajno? – slične onima koji je više desetljeća ranije, u posve drukčijem svijetu, začeo bečki moralistički usamljenik Karl Kraus.

Pandurić će, pak, ukazati na još jednu paralelu Feralovaca s Krausom: “Prisjetimo li se da su Lucić i Dežulović godinama uveseljavali kavansku publiku svojim satiričnim kabaretom ‘Melodije ovoga i onoga’, i u tome možemo prepoznati Krausa: naime i on je bio performer koji je na nebrojenim javnim čitanjima svojih djela u punim dvoranama redovito pjevao operetne arije te glumački sugestivno interpretirao svoje pjesme.” Književne kronike bilježe da je Kraus, na opće oduševljenje publike, održao sedamstotinjak takvih nastupa uživo. O jednome od njih, 8. studenoga 1913. u pulskome hotelu Riviera, sarajevsko-pulski pisac, filozof i prevoditelj s njemačkoga Milan Soklić, sklopio je vrijednu i zanimljivu knjižicu “Karl Kraus – puljsko predavanje“, objavljenu 2020. kod istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika. Soklić citira prikaz te večeri objavljen 11. studenog 1913. u listu ‘Polaer Tagblatt‘:

“Velika dvorana hotela Riviera bila je ispunjena do posljednjega mjesta. Tako je bilo i u Grazu, Trstu, Innsbrucku, tako biva svuda gdje se veliki satiričar pojavi za recitatorskim stolom. A i u Beču, gdje ga veliki tisak još uvijek nastoji ubiti šutnjom. Čak i onaj koji Krausovu ‘Baklju‘ od prvoga broja pomno prati, pravi će pristup ovome pjesniku imati tek kad ga čuje kako sam čita dijelove svoga djela. Mnoge retke, koji se laiku pri površnome čitanju mogu činiti običnim tračem ili lavežom zagrižljiva psa uličara, potpuno će shvatiti tek licem u lice s autorom, u čaroliji njegove osobe. Taj čovjek ne mrzi: on voli i pati zbog toga što sav nepojmljiv svjetski bol koji se izlijeva nad čovječanstvom nalazi suosjećajan odjek u njegovu srcu. Ali već nakon prvih rečenica gledatelja zaposjedne silina njegove dijalektike, uzdigne ga nad svakodnevicu i odnese daleko u beskrajan prostor iz kojega nam on, takoreći pod objektivom svoga do vidovnjaštva izoštrena duha, pokazuje novo čovječanstvo, puno hrabrosti i snage i istine.”

Zanemari li velike riječi iz ovoga starog novinskog izvještaja, tipične za ono doba, a sumnjive u današnjem, onaj tko je gledao kabaree Predraga Lucića i Borisa Dežulovića, prepoznat će u njemu sličnosti s Krausovim nastupom, kako ga je opisao izvjestitelj “Polaer Tagblatta“: premda su nastupali oslobođeni krausovske pretenzije i patosa, više iz pantagruelovske tradicije rugalačkoga pučkog dalmatinskog humora – premda Lucićevim parodijama umjetnički visoko izbrušenog – i Lucić i Dežulović punili su dvorane do posljednjeg mjesta; i njihovi su nastupi isijavali “čarolijom njihovih osoba”; i oni su neposrednim kontaktom s publikom uspješno zaobilazili “veliki tisak” koji je feralovsku satiru “nastojao ubiti šutnjom”; i oni su publiku, izmučenu mržnjom, lažima i manipulacijama političara i medija, dovodili do urnebesnoga katarzičnog smijeha. A izvještaj o tome koliko su puta i s kakvim uspjehom nastupili, te gdje i pod kojim naslovima svojih “melodija”, koje su svaki put iznova prilagođavali prilici, to je zadatak koji još čeka svojega zakašnjelog kroničara.

Zdravko Malić, još jedna paralela s Krausom. (Disput)

No paralele Krausa i Ferala odavno su prepoznate; postoji, međutim, i ona koja to još nije, a čitatelje Ideja.hr na nju upozorava Josip Pandurić: “Priređujući prije sedam-osam godina dnevničke zapise barda naše polonistike Zdravka Malića, krležijanca, objavljene u voluminoznim knjigama ‘Stazom pored druma‘ i ‘Noć bez sna‘, usporedba s Krausom naprosto mi se nametnula sama od sebe, kao rezultat moga osobnog čitateljsko-uredničkog iskustva. Znalcima obojice to će se možda činiti preuzetnim, jer riječ je o toliko različitim osobnostima: jedan je, Kraus, danomice javno prisutan, drugi je, Malić, koji je vodio kabinetski profesorski život; jedan je objavljivao valjda sve što je promislio, drugi je svoje glavno djelo, dnevnik, namjerno ostavio neobjavljeno za života. No ima stvari koje ih povezuju: obojica su bili vrsni prevodioci, osnovali su i neviđeno dugo vodili važne časopise: Kraus svoj čak 37 godina, Malić ‘Književnu smotru‘ 19, a obojica su bili i vrsni pjesnici – prvi priznat i kanoniziran, drugoga tek postumno valja otkriti.” Pandurić nastavlja:

“No postoji jedna okolnost koja im je zajednička: obojicu je rat – prvoga, Prvi svjetski, a drugoga, ovaj naš devedesetih – toliko ljudski zgrozio da su se povukli iz javnosti i svoj očaj, da bi uopće preživjeli, pretočili u svoja golema antiratna djela: Kraus u dramski mastodont ‘Posljednji dani čovječanstva‘, Malić u bolni dnevnik devedesetih, koji je to samo formom, ali je zapravo zbirka fascinantnih književnih eseja. Ta biografska i etička podudarnost, naravno, nije dostatna za argumentiranu književno-teorijsku usporedbu, pa zato u igru treba ubaciti ono što tu dvojicu, na nedovoljno spoznatu diku hrvatske književnosti, genuino spaja, a to je njihova umjetnost riječi, uvjerenje da je jezik ljudskost i da mu je nacionalizam najveći neprijatelj. Takve gospodare riječi rijetko je sresti: pisce cijepljene od fraziranja, erudite u službi dobra, autore uvjerene da se samo u jeziku može pronaći pribježište od izopačenosti svijeta, da kriza u jeziku povlači za sobom krizu na svim područjima svijesti. Malićev dnevnik naprosto vrvi krausovskim poentama, prodornim aforističkim mislima dostojnim Krausa, od kojih bih ovdje izdvojio tek ovu: ‘Teško narodu čiji jezik nacionalisti pozločine mržnjom. Sudbinsko pitanje: kako sačuvati jezik za ljubav? kako u svome jeziku obdržati toplinu majčine riječi? dah šapta? govor šutnje? intimu zajedništva? lakoću sporazumijevanja? radosnu tečnost očitovanja sebe usebnog i nadsebnog? kako u jeziku izmiriti zavičajnost s univerzalnošću? kako ne dopustiti gadovima da ti tvoj jezik ne zagade i ne zgade?'”

Ni više od stoljeća nakon “posljednjih dana čovječanstva”, na ta pitanja ni najbolji nemaju odgovore – osim da, kad već ništa drugo ne možemo, takva pitanja i dalje postavljamo.