Schengen na obalama Une. Kako to izgleda Nikoli Šoliću

Na Uni sam rođen, imam čamac s motorom, idem ponekad u ribolov, na fotosafarije, snimam riječne ptice, viline konjice, zalaske sunca i odsjaje na vodi, piše Šolić. Ali, eto nam Schengena

Negdje u drugoj polovici osamdesetih, osamdesetsedme/osme, a možda i devete, radio sam za magazin Start reportažu o jugoslavenskim unutarnjim granicama, koje su dijelile tadašnje republike, ravnopravne članice federacije. Putovao sam u glavne gradove i razgovarao s upućenima. Nekim tadašnjim disidentima, kao što je bio Milovan Đilas koji je sa svojom ekipom, ‘pod izravnom zapovijedi samog maršala’, odmah po završetku Drugog svjetskog rata obišao svaki kutak međurepubličkih međa. Razgovarao sam u Beogradu i s tvorcima poznatog teksta o unutarnjim granicama, objavljenog sedamdesetih godina u slovenskoj Tribuni, koja je, usput rečeno, zbog toga bila zabranjena, Čavoškim i Koštunicom. Obilazio, kopao arhive po Beogradu i Sarajevu, Podgorici, putovao na Kosovo i u Makedoniju, gotovo mjesec dana prikupljao podatke koje je kasnije na pet, šest stranica Starta, (povijesnim kartama) ilustrirao, tada, najpoznatijii zagrebački kartograf, imena mu se više ne sjećam.

Zaključak teksta sveo se na činjenicu da su sve unutarnje granice u SFRJ bile izmišljene i stvorene po nekoj logici komisije kojoj je na čelu bio spomenuti Đilas, osim granica Bosne i Hercegovine koje su na Berlinskom kongresu ustanovljene davne 1878.

Ulaskom Hrvatske u režim Schengena ta bosanska granica postaje crta od 1011 km, najduža kojom je EU odijeljena od neke države, koja je uz to i njezin protektorat. Ujedno je to i hrvatska granica s Bosnom i Hercegovinom oko koje se dvije države još nisu dogovorile jer postoje neka prijporna mjesta na koja obje strane polažu nekakvo svoje pravo.

Bio sam nedavno u Hrvatskoj Kostajnici, na Uni, na granici. Tamo sam rođen i imam obiteljski stan, imam čamac s motorom, idem ponekad u ribolov a i na fotosafarije, snimam riječne ptice, viline konjice, zalaske sunca i odsjaje na vodi. Tu se osjećam domaće a rijeku Unu oduvijek doživljavam svojom te mi ju je teško doživjeti kao nešto što dijeli i razdvaja. Jedva sam se navikao da je Una granična rijeka i da postoje neke administrativne restrikcije.  Čak mi se svidjela zakonska uredba koja je zbog granice zabranjivala pucanje, a time i lov na divlje patke koje se sada nesmetano gnijezde i razmnožavaju po obima obalama Une.

Ali eto nam Schengena, doveo nam bagere i buldožere da okrče, posijeku i potaracaju obalnu floru i faunu. Da otvore vidike graničarima, da olakšaju nadgledanje i sigurnosne akcije zaštite Europe od migranata, tih nevoljnika koji “remete europski mir”. Ruše i ruju, probijaju i buše, pripremaju teren za brze akcije, ne daj bože potrebe, za žilet žicu, rovove i fortifikacijske zapreke. Ne postavljaju pitanja koja se normalno nameću, ne pitaju se što to njihova revnost čini prirodi, okolišu, ne pitaju se krše li vlastite zakone i međunarodne konvencije o zaštiti prirode, UN ove rezolucije i planetarne norme. Ne, slijede naputke policijskih ministara i Vladine uredbe koje nitko nije verificirao i kojima nisu prethodile nikakve analize potencijalne štete koja će njihovim ’delanjem’ nepovratno nastati.

Da ne bude da je ovo što se događa na hrvatskoj obali Une, izmedju Kostajnice i sela Volinje u smijeru Dvora na Uni, samo test kojim se provjerava reakciju lokalnog stanovništva kako bi se kasnije kad, i službeno počnemo držati Schengensku granicu, bilo lakše dobiti parlamentarnu privolu i nastaviti s ovom bezumnim, gotovo krvničkim uništavanjem prirode i okoliša pograničnih rijeka. Ne zaboravimo da nakon Une na red dolazi Sava, te nepregledna kopnena granica s Bosnom i Hercegovinom.