Snovi, tako stvarni a tako nadrealni. Ne odlazimo tiho u noć.

• Naslovna fotografija: Minimalistička ilustracija krajolika iz snova. (Midjourney v8.1)
• Autor je dugogodišnji hrvatski novinar koji je radio za niz medija, a također u dva mandata bio predsjednik Hrvatskog novinarskog društva

Oči su nam zatvorene, a gledamo. Tijelo miruje, a ipak hodamo, trčimo, vozimo automobil, letimo. Šutimo, a možemo razgovarati s ljudima, čak i s mrtvima i s onima koje nikad u životu nismo sreli. U sadašnjosti smo, ali možemo putovati u prošlost ili u budućnost. Nalazimo se u svijetu koji smo u potpunosti sami stvorili. Snovi su naša noćna doza čuda.

Snovi se ne smiju uzimati olako zato što se pojavljuju dok spavamo i zato što im manjka logika kojom se vodimo kad smo budni. Oni su drugačija forma mišljenja. Baš to što snove ne možemo kontrolirati, daje im potencijal da budu transformativni. „Veliki pomaci u umjetnosti, dizajnu i modi nastali su na temelju divergentnog razmišljanja koje nam se u snovima javlja prirodno, a upravo su kultura, jezik i kreativnost ono što je ljudima omogućilo da procvjetaju daleko izvan granica naše fizičke evolucije. Snovi su u samoj suštini svega toga“, piše Rahul Jandial, američki neurokirug i neuroznanstvenik u knjizi „Zašto sanjamo“, s podnaslovom „Što nam naši snovi govore o našem životu“. Izdala ju je „Stilus knjiga“ u prijevodu Andree Marić 2025. godine, a original na engleskom pojavio se 2024. Knjigu su londonski Times i Sunday Times proglasili tada najboljom knjigom godine.

Kroz čitavu povijest snovi nadahnjuju izume i umjetnička djela, medicinu i psihologiju, religiju i filozofiju. Snovi pomažu riješiti neki problem, duhovno obogaćuju, „pomažu predvidjeti budućnost.“ Mogu nuditi dar samospoznaje. Tumače se kao „poruke bogova ili pak podsvijesti, duše i sebstva, anđela i demona“. Plaše nas, očaravaju, uzbuđuju i nadahnjuju zato što su i tako stvarni i tako nadrealni. Iako su veći dio povijesti snovi bili smatrani porukama bogova ili demona ili predaka, Jandial kao neurokirurg sa sigurnošću može reći „da snovi dolaze iz našeg mozga, specifično iz naše električne moždane aktivnosti“. Neuroznanost pokazuje da granica između sna i budnog stanja nije sasvim jasna, tvrdi Jandial. U REM (rapid eye movements) fazi provodimo oko dva sata tijekom spavanja. No, istraživači otkrivaju da je moguće sanjati u svakoj fazi pa je sasvim moguće, piše Jandial, da gotovo trećinu života provodimo sanjajući.

Primjeri iz Jandialove prakse posebno obogaćuju knjigu. Prepričava iskustva iz operacijske dvorane, da kad uređajem nalik na olovku dodirne neke točke u mozgu, one naglo ožive. Dodirne jedno mjesto, i pacijent kaže da se sjetio uspomene iz djetinjstva, dodirne drugo, pacijent osjeti miris limuna, na dodir treće točke – osjeti tugu, sram, žudnju. Sanjanje je suštinski važno. Snovi mogu poprimiti emocionalni potencijal kakav biološki nije moguće imati u budnom stanju.

Da bismo doživjeli vizualne narative snova, moraju se dogoditi tri stvari, piše Jandial. Prva je da tijelo uđe u fazu totalnog mirovanja. Drugo, izvršna mreža mozga koja pokreće logiku, poredak i testiranje stvarnosti mora se isključiti. I treće, mora biti uključena naša imaginacijska mreža. U životu se izvršna i imaginacijska mreža mozga izmjenjuju, a imaginacijska mreža aktivira se i kad smo budni, onda kada je naša pozornost usmjerena prema unutrašnjosti. Kad je ona uključena, pojavljuju se spontane misli, imaginacijska mreža izmišlja nepostojeće priče.

„Iako mi stvaramo svoje snove, rijetko imamo dojam da možemo svjesno upravljati kretanjima koja se pojavljuju u njima. U tom smislu, više smo glavni glumci nego redatelji. No to ne bi trebalo brkati s bivanjem u disocijativnom stanju, u kojem lebdimo iznad narativa sna, odvojeni od njega. Više je to kao da se vozimo u vozačkom sjedalu automobila koji ne kontroliramo. I dalje smo u svom snu protagonist i u potpunosti proživljavamo iskustvo sanjanja. Naprosto ne idemo svjesno u smjeru u kojem nas vode snovi“, piše Rahul Jandial.

No, i snovi imaju pravila, odnosno kad se usporede tisuće i tisuće snova o kojima postoje izvješća ili zapisi još iz antičkog doba, pokažu se neki ponavljajući obrasci. Jandial konstatira da mnogi uobičajeni snovi danas nisu drugačiji od snova kakve su sanjali u Egiptu u doba faraona ili u Rimu u vrijeme Cezara. Prema istraživanju iz 2000. njemački su studenti najčešće sanjali o školi, učiteljima, učenju; o tome da su napadnuti ili progonjeni; o seksualnim iskustvima; padanju na ispitu i kašnjenju. Kineski studenti sanjaju o školi, učiteljima i učenju; o tome da su napadnuti ili progonjeni; o padanju; kašnjenju i padu na ispitu. Dakle, razlika je jedino u tome što Kinezi, u prosjeku, među najčešćih pet snova nisu uvrstili seks.

Emocionalni i društveni fokus snova vjerojatno objašnjava zašto na snove pretjerano ne utječu tehnologije koje su od sredine prošlog stoljeća transformirale naš život. Snovi grade našu socijalnu inteligenciju, a ta središnja osobina sanjanja počiva u medijalnom prefrontalnom korteksu (mPFC). On se nalazi u sredini mozga. Dok smo budni, mPFC igra ulogu u našoj sposobnosti da razmotrimo i svoje gledište i gledišta drugih. Oštećenje na njemu rezultira pomanjkanjem empatije, teškoćama pri donošenju odluka koje se tiču drugih i propuštanju da se držimo društvenih konvencija.

Djeca počinju sanjati negdje oko četvrte godine života. U dobi od pete do osme godine, s oživljavanjem imaginacijske mreže, počinju prijavljivati narativne snove, a u dobi od sedam ili osam godina postaju aktivni sudionici vlastitih snova. Snovi nisu nasumični jer mnogi sanjaju snove koji se vraćaju. Osim toga, moguće je, nakon ustajanja tijekom noći, nastaviti sanjati isti san koji smo sanjali prije ustajanja. Jandial tvrdi da se s prijetnjama u stvarnom svijetu bolje nosimo zbog iskustava stečenih u snovima. Druga teorija sugerira da snovi imaju terapeutsku vrijednost, da nam služe kao noćna terapija pomažući nam procesuirati i razgraditi emocije koje izazivaju tjeskobu. Noćne more su nam potrebne, tvrdi Jandial. Djeca imaju najviše noćnih mora. Kako odrastaju, obilje noćnih mora prati način na koji njihov um postaje zreliji i oblikovaniji. Pojava sanjanog sebe kod djeteta i noćnih mora u isto vrijeme, piše Jandial, vjerojatno nije slučajna.

„Noćne more možda su samo univerzalan kognitivni proces pri kojem sva djeca kultiviraju i stječu osjećaj za same sebe kao neovisne umove – doista odvojene od drugih – i čak im pomažu diferencirati sanjanu misao od misli u budnom stanju.“ Učestalost noćnih mora ne smanjuje se sve do dobi od oko deset godina. One „kultiviraju naše mlade umove na način na koji to budna iskustva jednostavno ne mogu učiniti, pomažu nam odrediti sebe kao pojedince, odvojene od ljudi oko nas. Na taj način, noćne more pomažu u formiranju uma“.

Prema procjeni, jedan od dvanaest snova sadrži seksualne slike. Čini se da najčešće slike u erotskim snovima idu ovim redom: ljubljenje, snošaj, senzualan zagrljaj, oralni seks i masturbacija. Četiri petine takvih snova uključuju osobu koja je sanjaču vrlo poznata, a ti se erotski susreti općenito odvijaju na poznatom mjestu. Jandial ističe da erotski snovi nisu vezani s količinom seksa koju imamo ili s masturbacijom. Nemaju poveznice čak ni s pornografijom koju netko konzumira, nego je „najbolji prediktor erotskih snova količina vremena koju u budnom stanju provodimo u erotskim fantazijama“. Dakle, naše erotske snove pogoni ono o čemu razmišljamo. Ali, važna je razlika između dnevnih fantazija i erotskih snova u tome što erotskim mislima tijekom dana upravlja naša izvršna mreža koja obuzdava seksualne želje, a taj smirujući utjecaj nestaje kad sanjamo, dopuštajući erotskim snovima da budu divlje kreativni i istraživački.

Erotski snovi javljaju se prije seksualnog sazrijevanja. U adolescenciji razvijamo i genitalni korteks – on je ekstenzija našem senzornog korteksa, valoviti niz hrbata mozga koji se proteže od vrha ušiju do vrha lubanje. Erotski snovi su vrlo ugodni – Jandial smatra da „nam mogu podariti isto intenzivno zadovoljstvo kao i stvarni seks“. Erotski snovi imaju takvu moć jer je mozak naš najmoćniji seksualni organ. Erotski snovi pojavljuju se isključivo u mozgu, a ipak više od dvije trećine muškaraca i više od trećine žena kažu da su iskusili orgazam u snu. „Mozak ne doživljava ni stvarne orgazme ni one lažne – mozgu su svi oni stvarni“, piše Jandial. Snovi o nevjeri najvjerojatnije nisu signal da želimo biti nevjerni. U zdravim vezama snovi o nevjeri nemaju nikakvog učinka, smatra Jandial i zaključuje da „fantazija, erotski snovi – pa u konačnici i naša seksualnost – nastaju iz suštinskog nagona za razmnožavanjem. Ali svoj procvat doživljavaju mimo samog seksualnog čina, kako bi nas uronili u dubine osjećaja, uzbuđenja i želje kakve samo naš um može zamisliti“.

Imaginacijska mreža olakšava supermoć sna, identificira i procjenjuje labavije asocijacije u našoj memoriji, spaja točkice na nove, neočekivane i često nelogične načine. Kreativni proces umnogome nalikuje na sanjanje. „Kreativno mišljenje znači da se problemima pristupa na nove načine i svijet se sagledava iz novih perspektiva, pronalaze se veze koje prije nisu bile uočene i dolazi se do rješenja koja su nam ranije izmicala“. Originalna ideja je ipak tek početak jer je kreativnost proces koji se kreće naprijed-natrag između inspiracije i evaluacije, zamišljanja i izvršenja. REM faza sna pomaže u rješavanju problema. Mimo prijelaza iz budnog u spavanje, drijemanje u trajanju od po trideset i šezdeset minuta može obnoviti um i biti korisno pri kreativnom rješavanju problema.

Američki scenarist Charlie Kaufman kaže da je naš mozak ustrojen tako da u snovima emocionalna stanja pretvara u filmove. Jandial preporuča kreativcima da spavaju s olovkom i papirom pored kreveta i u prvoj minuti buđenja zapišu o čemu su sanjali. Salvador Dali je shvatio da je baš ona nejasna granica između sanjanog i budnog svijeta bogat izvor kreativnosti pa je razvio tehniku kako to iskoristiti. Sjedio bi na stolici držeći između palca i kažiprsta veliki ključ iznad limene zdjele postavljene na podu. Kad bi zaspao, ključ bi pao u zdjelu i to bi ga probudilo. Odmah bi skicirao halucinantne vizije koje su mu dolazile dok je padao u san. On je to zvao „tajnom spavanja u budnom stanju“.

Lucidni sanjači nisu samo svjesni da su u snu, nego su ponekad u stanju i kontrolirati akciju unutar sna

Lucidno sanjanje je iskustvo u kojem smo svjesni da smo u snu. U nekim slučajevima, lucidni sanjači u stanju su lucidno sanjanje odvesti korak dalje i kontrolirati akciju unutar sna, što je vrsta upravljanja snom u realnom vremenu. Aristotel piše: „Često, kad čovjek spava, nešto u njegovoj svijesti govori mu da je to što tada vidi samo san.“ Lucidni sanjači često kažu da im je u jednom trenutku prizor iz sna postao tako nerealan da su shvatili da sigurno sanjaju. Jedna teorija sugerira da se lucidno sanjanje događa jer predstavlja istinski hibridno stanje, pri kojem je svjesnost budnoga mozga u REM-u san. Terapeuti su ljude s noćnim morama ili s PTSP-om liječili tako da su ih obučavali kako lucidno sanjati.

Zbog moćne neurobiologije u podlozi sanjanja, Jandial je uvjeren da snovi imaju značenje i svrhu i da je razmišljanje o snovima važan aspekt istraživanja i življenja života u njegovoj punini. Istraživanja pokazuju da dvoje od troje ljudi i danas vjeruje kako snovi mogu predskazati budućnost. Univerzalni snovi su noćna mora ili erotski san, a najznačajniji su emocionalni snovi koje je najteže dešifrirati i interpretirati. Britanski istraživač Josie Malinowski otkrio je da je završni krug REM sna prije buđenja najemocionalniji, najviše simbolički i da ima najveću osobnu vrijednost. Kao žanrovske snove Jandial navodi san o trudnoći i san o kraju života.

U svojim posljednjim danima, pacijenti hospicija sanjaju da se pripremaju za odlazak nekamo ili da ih čekaju preminuli rođaci i prijatelji. Većina takvih snova je utješna, čak i kada pacijenti izjavljuju da nisu spremni umrijeti. Godine 2016. doveden je, nakon pada, muškarac u bolnicu u Vancouveru. U bolnici je počeo dobivati napade i spojen je na EEG. Dok mu je glava bila spojena s uređajem, njemu je srce stalo. Ostavio je jasnu poruku da ga se u takvom slučaju ne oživljava. EEG je nastavio snimati i poslije zastoja srca. Trideset sekundi nakon zastoja srca moždani valovi bili su žestoki, a njihovi signali poput onih kakvi se vide i kod prisjećanja i kod sanjanja. I drugi su slučajevi pokazali slično. Rahul Jandial zaključuje: „To budi zanimljivu mogućnost: da sama smrt možda nudi onaj posljednji san. I da ne odlazimo tiho u noć“.