Što je zajedničko gljivi matsutake i djeci u rudnicima u Kongu

• Naslovna ilustracija: Branje matsutake gljiva u Japanu 18. stoljeća, (丹羽桃渓, CC0 1.0)
• Tomislav Pletenac je redoviti profesor na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Prošlo je već gotovo dvadeset godina od završne knjige trilogije Antonia Negria i Michaela Hardta Commonwealth (2009). Sve knjige iz trilogije, a posebno prva, Imperij, stekle su u jednom trenutku gotovo kultni status, ne samo u području društvenih i humanističkih znanosti nego i među širim čitateljstvom. Premda se danas malo tko sjeća važnosti tih knjiga, budući da su pisane kao znanstvene studije neke njihove teze razvijale su se u različitim područjima. Posebnu pažnju izazvalo je pozivanje dvojice autora na knjigu brazilskog antropologa Viveirosa de Castra Metafizika kanibala. U primjerima koje navodi de Castro, ali i u načinima na koje ih interpretiraju Hardt i Negri, otkrivane su mogućnosti za drugačije tipove modernosti (altermodernosti) od one na kakvu smo navikli, a koja nas ciklički dovodi u ekonomske, političke i moralne krize. No, Metafizika kanibala sadržavala je mnogo ozbiljniji antropološki projekt koji je imao snagu promijene paradigme.

Viveiros de Castro piše da je knjiga tek nacrt za knjigu koju je zapravo htio napisati, a koja bi bila neka vrsta prijenosa metode mišljenja filozofa Gillesa Deleuzea i Felixa Guattairija u antropologiju. Trebala se zvati Anti-narcis, antropologija kao manjinska znanost po uzoru na knjigu Anti-Edip, kapitalizam i shizofrenija. Viveiros de Castro promišljao je mogućnost stvaranja antropologije koja je s krizom reprezentacije s kraja 20. stoljeća ionako i u potpunosti izgubila svoju moć interpretacije. Ta bi antropologija prema njegovim riječima trebala prvenstveno biti proizvod zajedničkog djelovanja antropologa i zajednice u osmišljavanju interpretacijskih modela ili, kako sam de Castro piše: “Antropologija je spremna preuzeti novu misiju u kojoj bi trebala postati teorija i praksa permanentne dekolonizacije mišljenja.”

Dekolonizacija mišljena bi značila potpuno ukidanje takve teorijske i interpretativne moći na kojoj se nije zasnivala samo antropologija već na kojoj se zasniva svaki trenutak svih naših života kada pretvaramo živu i neživu prirodu u objekt interesa, odnosno svijet reduciramo na objekte u kojima smo mi, naravno, jedini subjekti. Proučavajući zajednice američkih domorodaca Viveiros de Castro ponudit će model u kojem i sav svijet oko nas nema tek pasivnu objektnu poziciju već djeluje na nas kroz neočekivane odnose i povratne sprege. Drugim riječima umjesto modernističke paradigme pred nama je način mišljenja u kojem ljudi nisu zahvaljujući svojoj svijesti i moći apstrakcije u potpunosti vladari svog okoliša već su zapravo dobrim dijelom njegov proizvod. Umjesto jasne binaronsti nudi nam se bitno kompliciranija, ali ujedno i preciznija, mnoštvenost s nepredvidljivim ishodima. U vrijeme kada smo suočeni s klimatskom krizom u kojoj tako i tako kaotični klimatski i vremenski procesi pokazuju svoju punu kompleksnost, u kojoj se pokušaji ovladavanja tim procesima pokazuju nedostatnima, i to ne samo zbog nedostatka politički i ekonomske volje već i zbog toga što ne možemo predvidjeti efekte bilo kakve ljudske intervencije i povratnog efekta koji će ona izazvati. Djelo Viveirosa de Castra bilo je inspirativno za kulturnu antropologiju zajedno s još nekim sličnim pristupima koji su se razvijali prvenstveno u Francuskoj i Velikoj Britaniji. No, možda je još važnije bilo okretanje antropološkog fokusa prema djelima Gillesa Deleuzea, u njegovim samostalnim filozofskim djelima ili u koautorstvu s Felixom Guattarijem.

Na tom tragu nastala je i knjiga Annae Lowenhaupt Tsing Gljiva na kraju svijeta. O mogućnosti života u kapitalističkim ruševinama. Knjiga je objavljena 2015 godine, a na hrvatskom jeziku nam dolazi nakon 11 godina u prijevodu doc. dr.sc. Jelene Kupsjak sa Odjela za etnologiju i antropologiju Sveučilišta u Zadru u izdanju nakladničke kuće AGM.

Prijevodi knjiga nisu tek tehnička činjenica već izraz spremnosti nekog društva na apsorpciju i reinterpretaciju ideja i stavova. Prijevod postaje društveni događaj kojeg treba pratiti s posebnom pozornošću, jer s jedne strane pokazuje da su se određeni tipovi razumijevanja stvarnosti polako učvrstili u poljima pojedinih disciplina, a s druge strane možemo pratiti na koje će se načine ideje unesene u društveni prostor transformirati i možda rezultirati nekim novim uvidima. Knjiga Gljiva na kraju svijeta ima potencijal da privuče interes različitih struka, a time i šire javnosti koja ima potrebu shvatiti recentno stanje društva, prirode, ekonomije i politike. Za razliku od kritičkih studija na kakve smo navikli, Anna Tsing će oštricu kritike uputiti iz neočekivanog područja – iz prekarijata. O prekarijatu samo navikli razmišljati kroz teze koje nam je u knjizi Prekrijat – nova opasna klasa, ponudio Guy Standing 2011 godine. Tu se prekarnost promatra iz perspektive privremenosti i financijske ugroženosti pojedinaca koji su prisiljeni raditi poslove čije trajanje i vrijednost ne mogu predvidjeti.

No Anna Tsing vidi u prekarnosti još nešto. Prekarijat je za nju i mjesto otkrivanja i transformacije, ali daleko od toga da time ona opravdava to stanje apsolutne nestabilnosti, kako i sama kaže odmah na početku knjige: „Živjeti s prekarnošću zahtijeva više od puke pobune spram onih koji su nas tu doveli (iako je i to korisno, i nisam protiv). Možemo se osvrnuti uokolo kako bismo primijetili ovaj čudni novi svijet i rastegnuti maštu da obuhvatimo njegove obrise.“ (Tsing, 2016:23) Drugim riječima nalazimo se pred obratom popularne Marxove 11. teze o Feuerbachu koju bismo sada mogli napisati otprilike ovako: „Do sada se svijet na različite načine pokušavao promijeniti. Stvar je u tome da ga prvo treba razumjeti.“ Jer doista, nalazimo se u stanju koje svakim danom sve više izmiče razumu, odnosno konceptima kojima smo se do sada služili. Potreban je radikalni zaokret u mišljenju, a kako kaže Tsing: „Gljive su nam tu od pomoći.“ (ibid.)

Kako nam gljive mogu pomoći da mislimo drugačije o važnim temama kao što su ekonomija, ekologija i politika? Za početak, Tsing bi vjerujem rekla – tako da ne mislimo o gljivama već s gljivama. Kada preuzmemo logiku gljive svijet iz te perspektive izgleda sasvim drugačije i u sebi skriva potencijale koje smo previdjeli. Za svoju pomoćnicu Tsing će izabrati posebnu vrst gljive matsutake, neobično cijenjenu u Japanu, a rasprostranjenu i u SAD-u, posebno u Oregonu, u Kini, Finskoj i Meksiku. Matsutake živi u prostorima koji su nastali poremećajima, bilo da su izazvani ljudskom (sječa, paljenje i sl,) ili neljudskom intervencijom (potresi, poplave, požari). Neki svjedoci tvrde da je to bilo prvo živo biće koje se pojavilo u epicentru eksplozije nuklearne bome u Hirošimi. Ako postoji metafora za prekarni život onda je to definitivno matsutake gljiva.

Pratiti matsutake znači učiti o preživljavanju u poremećenim prostorima, bili oni ekološki, politički ili ekonomski. Matsutake će prehranjivati stabla i živjeti od njih istovremeno i time im omogućiti da rastu na mjestima koja su naizgled u potpunosti opustošena. Ali će jednako tako matsutake, zbog svoje vrijednosti, ukazati i na napukline suvremene trgovine i opskrbnih lanaca, te sukladno tome i na globalne političke rasjede. Ako matsutake ekološki živi suradnički i stvara asemblaže krajolika, ona ujedno oko sebe okuplja sakupljače, otkupljivače, uvoznike i izvoznike, politike upravljanja šumama kako u Oregonu, tako i u Japanu ili Kini, svugdje gdje je se može naći. Tako je matsutake neizravni subjekt cijelog jednog sustava političke ekonomije.

Tsing analizira kapitalizam u onome u čemu je do sada nedostatno analiziran, u aspektima u kojima koncentracija bogatstva nije tek plod tehnološkog napretka i invencija već i apsorpcije vrijednosti koja u prvom redu nije bila namijenjena za profit. Na to će se nasloniti i njen ekološki kritički aparat koji gradi na ideji preživljavanja autonomnih vrsta koje razvijaju određene kvalitete. Slično kao što su to učinili David Graeber i David Wengrow u snažnoj kritici socijalnog evolucionizma u knjizi Zora svega (koji je nažalost u povijesti antropologije obavljen barem dva puta, ali očigledno bez šire društvene i znanstvene recepcije), Tsing će upozoriti kako ekologija promatra vrste u odnosima koji su često kompleksni i bez sklada, ali – kako naglašava – i bez osvajanja. Na kraju se osvrće i na ekonomiju u užem smislu, posebno na moduse alijenacije čiji doseg širi bitno dalje od poznatih Marxovih teza. Za nju je alijenacije proces u kojem se objekti percipiraju tek kroz njihovu vrijednost, kao da isprepletenost života nije bitna. Sve što nije izolirana vrijednost, objekt, postaje korov ili otpad.

Knjiga je okvirno podijeljena u tri dijela s dodatnim zaključkom i osvrtom na znanstvenu metodologiju i epistemologiju. Prvi dio iznosi problematiku odnosa krajolika i društva. Tsing je vrlo kritična prema svakodnevnom binarnom izboru između očuvanja i napretka. Smatra da je to besmislena dilema jer je pitanje koje moramo postaviti – što je (pre)ostalo? Kopanje po ostacima industrijalizacije i modernističke paradigme ne svodi se samo na pregled okoliša. Moramo obratiti pozornost na asemblaže u kojima sudjeluju i ljudski i neljudski životi. Upravo tu možda najbolje vidimo prednost povijesnog antropološkog rada i mišljenja. Da bi se ta mjesta mogla analizirati, potreban je trening discipliniranog zamjećivanja i promatranja koji je dio antropološkog terenskog istraživanja još od Bronislawa Malinowskog, a bavi se promatranjem onoga što je zanemareno i odbačeno. Tsing će oplemeniti tu metodologiju ili prilagoditi je antropocenskom stanju, otvarajući prostor polifoničnosti opažajnog prostora i heterogenosti ritmova koje stvaraju vrste između sebe. To je vještina koja omogućuje da čujemo svaku melodiju posebno, ali i njihove međusobne odnose. Upravo je to način da antropolog zakorači u ostavljene i napuštene prostore. Prekarnost i nesigurnost i nesagledivost života u mnogočemu ovise o vještini praćenja ritmova kasnog kapitalizma. Polifonične ritmove možda nećemo naći u linearnim procesima tvorničke proizvodnje, ali u lancima opskrbe svjedočimo stalnom polifonom radu, što smo primijetili tijekom pandemije.

Takav pristup otkriva nedostatke nekih naizgled samorazumljivih teza prema kojima ravnamo vlastite živote. One su svoje utemeljenje našle u neoklasičnoj ekonomiji i populacijskoj genetici a temelje se na nedokazivom aksiomu da opstanak vrste znači napredovanje individualnih interesa. Takav pristup stvara iluziju samodostatnog pojedinca koji maksimizira osobne interese. Znamo, međutim, da je pojedinac morao naučiti hodati, govoriti, pisati, voziti, biti na toplom, a sve to si nije osigurao sam već su iza uspješnog odrastanja stajali nebrojeni ljudski i neljudski faktori. Neki od njih, poput bakterija u probavnom traktu, održavaju nas na životu. Drugim riječima, svi smo asamblaži. Tsing to ilustrira poviješću oregonskih šuma koje su u svoj asamblaž uvrstile: žute borove, tajkune na prijelazu 19. u 20. stoljeće, diskurse zaštite prirode, požare, napuštene šume, šume crvenog bora, berače iz Laosa i matsutaku. Svi ti elementi su u kontinuiranom postajanju, nikada dovršeni, sa stalnim novim otkrićima vlastitih povijesti i iskustava koja će se ponovo naći u upotrebi, stvarajući nešto novo. Nikada nismo dovršeni već uvijek u stalnoj tranziciji, kontaminirani Drugim (ljudskim, neljudskim, pa i neživim).

Prikaz ove knjige nužno je reduktivan i prije svega usmjeren prema buđenju interesa čitatelja. Stoga se kao glavni primjer na kojem Tsing izvodi derivacije svog pristupa koristi ekonomija, jer smo uglavnom medijski uvjetovani da kulturu, znanost, umjetnost i politiku promišljamo kroz ekonomsku matricu. Matsutake nam nudi drugačiji uvid u ekonomske prakse i stvaranje vrijednosti. Radi se o njenom neskalabilnom načinu stvaranja života, a time i vrijednosti. U knjizi se ekonomska skalabilnost definira kao sposobnost nekog projekta da ostane organizacijski identičan, bez obzira na promjenu veličine zahvata. Skalabilno poduzeće ne mijenja organizaciju kako raste. Da bi se moglo raditi u skalbilnom registru potrebno je resurse reprezentirati samo kroz njegove iskoristive karakteristike, dakle alijenirati sve sudionike u procesu. Tsing očitava početke skalabilnosti u sustavu kolonijalnih plantaža 17. i 18. stoljeća. Izbor nije slučajan jer izvore modernosti ne treba tražiti na europskom tlu nego u socijalnim i ekonomskim eksperimentima u kolonijama, kako to argumentira američki politolog Timothy Mitchell u knjizi Questions of Moderntiy, koji će se kasnije preseliti u biopolitičke sustave Europe.

Portugalske plantaže šećerne trske u Brazilu temeljile su se na dva elementa. Prvi je zamjenjivost sadnog materijala neometana reprodukcijom. Dakle svaka je biljka bila klon s Nove Gvineje i prelaskom na drugi kontinent nije dolazila ni u kakav kontakt s drugim vrstama – bila je samodostatna. S druge strane, kao i trska i robovski je rad prenesen na drugi kontinent. Takva radna snaga također nije ulazila u odnose s okolišem i nisu imali lokalne veze s domorodačkim stanovništvom, pa se time smanjivala mogućnost bijega i povećavala kontrola (spomenuti počeci moderne biopolitike). Time se stvarala alijenacija, i ljudi i biljke postali su međusobno zamjenjive jedinice. To je postala formula uspjeha europskog modernizma i začetak skalarnih sustava.

Matsutake je, s druge strane, proizvod niza odnosa u koje ulazi na raznovrsnim terenima, prvenstveno s crvenim borovima, ali i hrastovima. Njezina uloga posebno dolazi do izražaja u sustavima koji ne obiluje hranjivim tvarima, bez plodnog humusa. Tu nema preživljavanja bez suradničkih odnosa. Zato je nemoguće laboratorijski uzgojiti matsutake gljivu, iako su do sada već utrošena velika sredstva. Naime i laboratorij počiva na ideju skalabilnosti istoj onoj na kojoj počivaju plantažna gospodarstva ii tvornice. „Matsutake“, kaže Tsing „odbijaju uvjete plantaže. Zahtijevaju dinamičnu viševrsnu raznolikost šume, s njenim kontaminirajućim odnosima.“ (Tsing, 2026:60). Kako vrijedi za gljivu tako i za ljude koji su s njome povezani, berači. Oni su daleko od zamjenjivih radnika na plantažama, nego djeluju povremeno, kada ih obuzima groznica prikupljanja gljiva, o čemu svjedoče terenski podaci koje je Tsing prikupljala od 2004. do 2011 godine.

Bilo bi potpuno pogrešno misliti kako je neskalabilnost bolja od skalabilnosti, ili da joj eventualno prethodi nekavo autohtono stanje, što je pogreška koju toliko često čujemo iz usta raznih eko-aktivista. Matsutake je odgovor na skalabilno pretvaranje krajolika u jalovu i pustu zemlju, tako su skalabilnost i neskalabilnost dvije strane iste kapitalističke medalje, s time što je potonja nedovoljno istražena. A zapravo neskalabilne organizacije hrane profite kasnog, postindustrijskog kapitalizma. Umjesto industrijskog regulatornog kapitalizma koji je zalazio duboko u tijela i um stanovništva, podvrgavajući ga nadzoru i disciplini, neoliberalni kapitalizam uveo je skalabilno računovodstvo koje lako usrkavalo neskalabilni rad. Ti procesi djeluju kao prevođenje rada prirode i ljudi u mjerljive jedinice, što jest nasljeđe modernizma, ali s jednom ključnom razlikom. Tu razliku Tsing vidi u sustavima, u slučaju matsutake gljiva – opskrbnih lanaca, koji gomilaju bogatstvo bez racionalizacije rada i sirovina. Takve sustave naziva zakrpama, konceptom koji posuđuje iz ekologije – privlačenje jednog projekta stvaranja svijeta u drugi (termin je definirala japanska antropologinja Shiho Satsuke).

Posao djece koja se zavlače u rupe rudnika u Kongu kako bi priskrbila kristale bez kojih je nemoguće stvarati mobilnu komunikaciju, neskalabilan je i prekaran kao i djelovanje gljive matsutake

Što je glavna značajka tog „zakrpnog“ kapitalizma? Osim povijesnih primjera ‘zakrpa’ – a zvat će ih i spasiteljskima (u smislu redemption) – koje je ponudila Tsing, nama su sigurno mnogo zanimljivije suvremene, primjerice Wal-Mart. Uvođenje bar kodova omogućava vrlo precizno praćenje i vrednovanje proizvoda, istovremeno uklanjajući ikakvu brigu o tome gdje, kako i na koji način su ti proizvodi nastali. Proizvodnja može biti prepuštena bilo kojem obliku neskalabilnosti. I tu na scenu stupaju djeca koja se zavlače u rupe rudnika u Kongu kako bi priskrbila kristale bez kojih je nemoguće stvarati mobilnu komunikaciju. Njihov je posao također neskalbailan, prekaran na sve načine i fizički i financijski i psihički: „Kad vodeće tvrtke tlače dobavljače da proizvode jeftinije i jeftinije, ovakvi uvjeti proizvodnje postaju sa sigurnošću predvidljivi.“ (Tsing, 2026: 82)

Oblike neskalabilnih privređivanja, pa i raznovrsnih ekonomskih modela Tsing će etnografskom preciznošću opisati u sustavu branja, otkupa, uvoza i izvoza matsutake gljiva iz SAD-a u Japan. U njemu će posebno mjesto imati berači, imigranti, mahom iz jugoistočne Azije, s društvene margine, i njihova simbioza s gljivom i otkupljivačima u kojem se vrijednost koja uključuje mnogo više od puke financijske koristi pretvara u isključivo mjerljivu vrijednost, dok će u Japanu opet zadobiti višak vrijednosti koji više nije ni u kakvom odnosu sa financijskom vrijednošću već s dubokim privatnim odnosima povjerenja i tradicije između prodavača i kupca. Matsutake u Japanu kristalizira duboke društvene odnose, jer je njena vrijednost isključivo u darovanju.

Naravno analize će se širiti i dalje sve do pitanja što znači znanstvena suradnja u trenutku mjerljivijih sustava citatnosti, broja objavljenih radova, te je li i to preslika neoliberalnih sustava akumulacije. Ostalo je još niz neotvorenih trema koje Tsing nudi u knjizi, ali njih bi prepustili zainteresiranom čitateljstvu. Kako je riječ o vrlo pitko napisanoj knjizi s vrlo dobrim prijevodom potencijalni čitatelj će imati i sav onaj užitak u čitanju koji knjiga može pružiti.