Petnaest godina zaostajanja. Plaće visokoobrazovanih u javnom sektoru 20 posto niže nego u privatnom. Konzekvence

U okviru projekta Europskog socijalnog fonda istražen je odnos plaća u privatnom i javnom sektoru ali tako da se izbjegnu iskrivljenja (koja su omogućavala manipulacije). Teo Matković donosi prve rezultate prema kojima prosječne plaće u značajno obrazovanijem javnom sektoru rastu sporije nego u privatnom sektoru i sporije od rasta BDP—a. Zaostajanje je bilo najizraženije u godinama fiskalne konsolidacije, između 2012. i 2014. godine, a posebno su pogođeni obrazovanje i socijalna skrb. Rad u javnom sektoru od okončanja krize sve je manje financijski atraktivan

• dr.sc. Teo Matković, viši znanstveni suradnik s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, bavi se istraživanjima promjena, nejednakosti i javnih politika u sferama obrazovanja i rada.

Rasprave o plaćama u javnom i privatnom sektoru temeljene na uobičajeno korištenim izvorima karakterizira nekoliko problema.

Prvo, ne uzima se u obzir kvalifikacijska struktura zaposlenih u privatnom i javnom sektoru. Bitno povoljnija obrazovna struktura zaposlenih u javnom sektoru prikriva u prosjeku niže razine plaća za pojedinu razinu kvalifikacija. Također, promjena razine plaća pod utjecajem je i unaprjeđenja obrazovne strukture zaposlenih, s obzirom na to da se između 2003. i 2017. udio osoba s visokim obrazovanjem među zaposlenima u javnom sektoru podigao sa 34.9% na 46.3%, a onih bez srednjeg obrazovanja smanjio sa 13.6% na 7.8%. Pregled plaća korištenjem podataka Porezne uprave (temeljem JOPPD) ne omogućuje uzimanje u obzir razine obrazovanja s obzirom na izostanak informacije o obrazovanju poreznih obveznika.

Drugo, javlja se podatkovna amnezija, odnosno uzimanje jedne godine ili prigodno odabranog recentnog referentnog razdoblja kao startne pozicije za prikaz stanja ili promjene, gdje prikaz porasta sa „dna“ dosegnutog višegodišnjim smanjivanjima ili jednokratno značajno povećanje pruža tek parcijalnu i pristranu sliku. Ovo je inherentno ograničenje korištenja recentno uspostavljenih izvora poput baze podataka Centralnog obračuna plaća (COP) ili JOPPD-a čiji doseg seže tek do 2014. godine kada su uvedeni.

Treće, izostanak adekvatne referentne kategorije istovremenih promjena relativnog kretanja plaća zaposlenih u privatnom sektoru u razmatranju trendova promjene – dolazi li do sustizanja ili zaostajanja u odnosu na privatni sektor.  Ovo je poseban problem u primjeni COP podataka.

Četvrto, javni sektor spominje se kao homogena cjelina ili se izdvaja pojedina djelatnost, zanemarujući značajne i dugotrajne razlike među djelatnostima, kao i trendove koji nisu uvijek identični u svim djelatnostima, između ostalog i zbog različitog okvira kolektivnog pregovaranja. No ovdje valja imati na umu da pojedine javne usluge, od predškolskog odgoja i obrazovanja, preko socijalne skrbi do zdravstva pružaju i poslodavci privatnog i javnog sektora, dok jedinice lokalne samouprave i javna poduzeća nisu predmet kolektivnog pregovaranja na nacionalnoj razini.

U okviru projekta Europskog socijalnog fonda „Doprinos tripartitnom socijalnom dijalogu – Perspektive tržišta rada“ učinili smo napor ka prevladavanju ovih ograničenja te uspjeli prikazati kretanje plaća i satnica u privatnom i javnom sektoru, za pojedine razine obrazovanja i područja kolektivnog pregovaranja. U tu svrhu smo koristili mikropodatke redovnog statističkog istraživanja Državnog zavoda za statistiku RAD1-G, koje se provodi godišnje prema konzistentnoj metodologiji, a od 2003. godine obuhvaća cjelokupnu zaposlenost u javnom sektoru. Ovaj izvor omogućuje prikaz dulje vremenske serije, dok kombinacijom oblika vlasništva, pravno-ustrojbenog oblika, te detaljnog područja djelatnosti (NKD) i ustrojbenog oblika omogućava valjano razdvajanje javnog od privatnog sektora i pojedinih segmenata javnog sektora u analitičke svrhe.

Kretanje prosječne bruto plaće – privatni sektor sustiže javni

Slika 1: Kretanje prosječne bruto plaće zaposlenika u privatnom i javnom sektoru, 2003.-2017.

Prosječne bruto plaće kod privatnih poslodavaca ostale su niže nego kod javnih poslodavaca kroz čitavo razdoblje 2003-2017, ali se prednost javnog sektora prepolovila s početnih 28% na 14%. Između 2007. i 2009. došlo je do određenog odmicanja, ali se nakon 2011. razlika naglo smanjuje, posebno između 2011. i 2014. godine. Ovome je najviše pridonijela stagnacija plaća u javnom sektoru između 2009. i 2015. godine (pa i smanjivanje u 2013. i 2014.), dok su u privatnom sektoru plaće počele rasti već od 2011. godine, pri čemu je rast sve do 2017. godine ostao brži nego u javnom sektoru.

Slika 2: Kretanje prosječne satnice kod poslodavaca u javnom i privatnom sektoru (u HRK iz 2017.), 2003.-2017.

Iskažu li se prosječne plaće u odnosu na sate rada, u fiksnim cijenama, rast u pred-kriznom razdoblju postaje nešto manje izražen, a realni pad u vrijeme krize evidentan je u oba tipa poslodavaca. Realna satnica u privatnom sektoru počinje rasti od 2013. godine i u 2014. nadilazi razinu iz 2008, dok javnom sektoru počinje rasti tek 2015. godine, nakon petogodišnjeg pada, te do 2017. još ne dosiže razinu iz 2007. godine. Također, smanjenje prednosti javnog sektora u cijeni sata rada nešto je izraženije nego u slučaju kada se promatraju prosječne nominalne bruto plaće (Slika 1.).

Plaće u javnom sektoru rastu manje nego u privatnom i manje nego što raste BDP

Slika 3: Godišnja realna promjena prosječne plaće kod poslodavaca u javnom i privatnom sektoru, u kontekstu promjene BDP-a, 2004.-2017.

Prethodno prikazani grafikoni pratili su promjenu stanja, ali nisu fokusirali dinamiku promjene po godinama. Promatra li se realna godišnja promjena u prosječnoj bruto plaći, također je vidljivo kako je ona u čitavom promatranom razdoblju povoljnija u javnom sektoru nego u privatnom tek u 2007., 2009. i 2011. godini, a na sličnoj razini 2006., 2008. i 2010. Međutim, u čitavom razdoblju od 2012. do 2017. godine promjena razine plaće je povoljnija kod privatnih poslodavaca, pri čemu je naročita razlika ustanovljena 2013. i 2014. godine, kada su plaće u privatnom sektoru imale pozitivan trend, a u javnom negativan.

Također, u svim bilježenim godinama realni rast plaća u javnom sektoru nije bio veći od godišnjeg realnog rasta BDP-a, uz izuzetak kriznog šoka 2009. godine. U čitavom razdoblju 2012.-2017 godine promjena BDP-a je za 1-2 postotni bod povoljnija od promjene plaća u javnom sektoru.

Zaostajanje plaće VSS radnika u javnom sektoru udvostručeno na 20%, ostali slijede trend.

Ovi gore prikazi upućuju na opće trendove u prosječnim plaćama i satnicama, ali ne uzimaju u obzir razlike prema razini obrazovanja, čija se struktura uvelike promijenila u promatranom razdoblju i koja je bitno različita u javnom i privatnom sektoru.  Naime, otprije je, na temelju nekih drugih analiza, utvrđena kompresija plaća u javnom sektoru, pri čemu su plaće za osobe s osnovnim i srednjim obrazovanjem više u javnom sektoru, dok su relativno malobrojni visokoobrazovani u privatnom sektoru u pravilu imali veće plaće nego njihovi kolege s istom razinom kvalifikacije u javnom sektoru. Naši podaci nedvosmisleno potvrđuju postojanje ovih razlika, ali i slabljenje položaja zaposlenih u javnom sektoru s vremenom. Tako je prosječna satnica za osobe koje nisu završile srednje obrazovanje od 2015. godine postala viša u privatnom sektoru, dok se prednost u plaći osoba sa srednjom školom u javnom sektoru smanjila sa 25-30% na tek 10% u 2017. godini. Ovome je u značajnoj mjeri pridonijelo povećanje plaća za ovu skupinu zaposlenih u privatnom sektoru.

Visokoobrazovani su već početkom promatranog razdoblja imali u prosjeku nešto niže satnice nego visokoobrazovani u privatnim tvrtkama (3% VŠS, 9% VSS), ali se u narednih petnaest godina to zaostajanje bitno povećalo, uz izuzetak konvergencije od 2007-2009. godine (i u 2017. godini). Tako je u 2017. godini u prosjeku sat rada prvostupnika (VŠS) bio plaćen 12%, a osobe za završenim sveučilišnim studijem ili magisterijem struke čak 20% niže nego u privatnom sektoru.

Gledano u cijelosti, rad u javnom sektoru od okončanja krize sve je manje financijski atraktivan, a samo je u slučaju zaposlenika sa srednjoškolskim obrazovanjem još uvijek nešto bolje plaćen nego rad u privatnom sektoru.

Slika 4: Razlika prosječne satnice zaposlenih u javnom sektoru naspram privatnog sektora, prema postignutoj razini obrazovanja, 2003.-2017. (samo zaposlenici u zdravstvu i socijalnoj skrbi, znanosti i obrazovanju, tijelima državne uprave i lokalne samouprave)

Za istu razinu kvalifikacije niže plaće u obrazovanju i socijalnoj skrbi

Ukupne razlike u satnici među sektorima uvelike su pod utjecajem strukture zaposlenosti u njima. Stoga je uputno promatrati jaz u plaćama između javnog i privatnog sektora za pojedine djelatnosti za svaku pojedinu razinu obrazovanja.

Uspoređuju li se samo plaće visokoobrazovanih – više prosječne satnice no u privatnom sektoru evidentne su samo u sektoru zdravstva – ali u zdravstvu je i opadanje najizraženije (sa 33% prednosti u odnosu na satnicu visokoobrazovanih u privatnom sektoru zdravstva u 2003. godini na tek 14% u 2017.). Plaće visokoobrazovanih u znanosti i visokom obrazovanju, od kojih najveći dio ima doktorate znanosti, kroz čitavo se promatrano razdoblje kreću oko prosjeka za visokoobrazovane (-5% do +7%). Slična je početna pozicija i zaposlenih u upravi i obrani, ali se ona bitno kvari do 2006. godine, a potom nakon 2012. godine. Unatoč manjem poboljšanju u 2017. godini, plaća po satu zaposlene osobe u državnoj upravi u prosjeku je manja za 16% nego osobi iste razine kvalifikacije u privatnom sektoru. Zaostajanje plaća visokoobrazovanih u socijalnoj skrbi te osnovnom i srednjem obrazovanju izuzetno je visoko od početka promatranog razdoblja, pri čemu je pad od 2013. godine doveo plaće visokoobrazovanih u socijalnoj skrbi na razinu sličnu osnovnom i srednjem obrazovanju.

Slika 5: Osobe s VSS-om: Razlika prosječne plaće u pojedinim djelatnostima u javnom sektoru, naspram osoba s istom razinom obrazovanju u privatnom sektoru, 2003.-2017.

Kad su u pitanju plaće osoba sa sveučilišnim studijem u školstvu, zaostajanje se bitno povećalo između 2003. i 2006. godine (sa 35% na 42%), te dijelom korigiralo do 2009. godine (na 38%). Relativno smanjenje između 2012. i 2016. godine bilo je manje nego u drugim djelatnostima (sa 38% na 42%), te smanjeno na 40% u 2017., ali su plaće visokoobrazovanih i dalje na začelju djelatnosti u javnom sektoru.

Valja navesti da su radi usporedivosti u gornjim prikazima već uzeti u obzir godišnji sati rada u organizaciji, s obzirom na to da mnogi nastavnici rade u više škola na dio radnog vremena, dok je u zdravstvu učestao prekovremeni rad. Bez ovih korekcija zaostajanje obrazovanja i prednost zdravstva bili bi za oko 5% viši.

Zaključno

Srednjoročno, odnos plaća u privatnom i javnom sektoru bitno se pogoršao po javni sektor u razdoblju 2003.-2017, posebno u razdoblju fiskalne konsolidacije 2012.-2014. Ovaj je trend prisutan u svim djelatnostima javnog sektora i za sve razine obrazovanja zaposlenika, iako sa različitim intenzitetom i polazeći sa različitih pozicija. Od 2015. godine još jedino zaposlenici sa srednjim obrazovanjem mogu očekivati višu plaću u javnom nego u privatnom sektoru, dok je ona za osobe s diplomskim studijem u prosjeku čak za petinu niža. I nakon uzimanja u obzir različitog radnog vremena, te obrazovne strukture, postoje izražene razlike među sektorima uzrokovane sistematizacijama i dodacima. Među visokoobrazovanima, ovdje se već niz godina u bitno lošijem položaju nalaze zaposlenici u sustavu obrazovanja i socijalne skrbi. Uz u prosjeku 40% nižu satnicu nego u privatnom sektoru, ne čudi izostanak prijava potencijalnih profesora koji imaju zvanja tražena u inozemstvu i kod privatnih poslodavaca.