Povijest žena zapadnog svijeta. Hrabar pristup.

• Naslovna fotografija: Annabelle Hirsch (Kaethe 17, CC BY 4.0)

• Autorica je hrvatska književna kritičarka, prevoditeljica i spisateljica.

Knjiga Stvari. Povijest žena u 100 predmeta njemačko-francuske publicistkinje i esejistkinje Annabelle Hirsch (u prijevodu Ines Meštrović i izdanju Frakture 2026.) donosi priče o predmetima iz svakidašnjeg života žena, iz svijeta mode i politike, te predmetima vezanima uz žensku književnost i umjetnost. Autoričin feministički pristup ipak ponajprije ističe otpor i kreativnost, ono političko i ono književno, od prapovijesti do današnjice. Naslov knjige autorica zacijelo duguje slavnom radijskom serijalu A History of the World in 100 Objects koji je za BBC Radio 4 vodio Neil Mac Gregor. Već i samim izdvajanjem stotinu odabranih predmeta koji nerijetko spajaju ono intimno i ono javno autorica Annabelle Hirsch ističe neskriveno subjektivni pristup  popularizaciji povijesnih činjenica. Radi se o stotinu kratkih tekstova, podjednake dužine, a svi odreda vješto su napisani i nerijetko duhovito završeni i poentirani. 

Dojmljiv početak knjige najavljuje bitnu odrednicu autoričinog pristupa: početak civilizacije označila je briga za druge! Poziva se na američku antropologinju Margaret Mead koja je, na pitanje studenta o predmetu koji bi se mogao smatrati prvom naznakom naše civilizacije, nakon kraćeg razmišljanja odgovorila da je riječ o zarasloj bedrenoj kosti. Naime, činjenica da je čovjek prije mnogo tisuća godina mogao preživjeti sa slomljenom bedrenom kosti dokaz je da se o nijemu netko brinuo! Hirsch poentira: „Prva naznaka naše civilizacije nije oružje ili neki izum, već naša sposobnost da se ne brinemo samo o sebi već i o drugima. “ Nagovještaj je to umjerene feminističke pozicije. U tekstu o Sapfi pokazuje se kako je publicistkinji Annabelle Hirsch strana svaka isključivost. Svoju poziciju u pravilu odmjeri u dijalogu s drukčijim viđenjima. Zato neće suprotstaviti stoljećima slavljenog i akademski kanoniziranog Homera i pjesnikinju Sapfu čiji su radovi dijelom izgorjeli s knjižnicom u Aleksandriji, a dijelom su spaljeni u srednjem vijeku, dok su sačuvane tek njezine dvije pjesme i niz fragmenata. Reći će da se radi o komplementarnim autorima, da su njezine pjesme ženski protumodel herojskim epovima Homera koji su puni testosterona. Hirsch neće s gorčinom govoriti o Sapfinim nestalim radovima, istaknut će naprotiv činjenicu da je Sapfa utjecala na promjene, unatoč poražavajućoj činjenici da joj radovi nisu sačuvani.

Autoričin je ton pripovijedanja samouvjeren i ležeran. Umije se i narugati, npr. Proustu koji je navodno posjećivao slavan lezbijski književni salon kada je pisao Sodomu i Gomoru ali je lezbijske likove prikazao kako ih je sam zamišljao oglušivši se na ono što je tamo čuo i vidio. Književnici Colette prigovorit će: premda je i svojim promjerom poticala žene da žive prema vlastitom izboru, teško se nosila s mlađim ženama koje su činile to isto na drukčiji način. 

Ova vrlo suvremena knjiga donosi solidan uvid u naslijeđe povijesti žena zapadnog svijeta. Ne donosi dublja znanja o povijesti, ali može zasjeći važne teme i potaknuti čitanja drugih knjiga i istraživanja. Hrabro je pristupiti povijesnim temama na način Annabelle Hirsch, izbjegavajući dvojbe i nedoumice. Mogu li kratki tekstovi – u hrvatskom izdanju većeg formata svaki pojedini obuhvaća manje od dvije i pol stranice – istodobno biti popularni, eruditski i progresivni? Vodi li njezin pristup nepotrebnim pojednostavljivanjima? Premda je tri-u-jedan ambicija naizgled u samoj sebi proturječna, to je svakako ono što ova knjiga nastoji, a uglavnom i uspijeva. Nije naravno  riječ o akribiji ali autorica dovoljno prouči temu da može nastojati opovrgnuti uvriježena mišljenja i mnijenja, primjerice o životu žena u haremu. Istaknut će dakako razdoblje Sulejmana Veličanstvenog koje opovrgava uobičajenu predrasudu o haremu kao „luksuznom bordelu prepunom pliša“ i svjedoči o utjecaju i političkoj moći prvakinje harema Rokselane. Knjiga se može čitati kao šarmantna slikovnica za odrasle, zbirka priča o čudnovatim predmetima i zgodama te intrigantnim ženama koje povijest pamti, ali ona je i više od toga. 

Moda i ženska sklonost nakitu i lijepom odijevanju nisu uvijek bezazlene teme i autoricu dovode na meku granicu razumijevanja i pojednostavljivanja. „Crveni ruž je simbol otpora i borbe“ – i danas vrište naslovi časopisa, što ne umanjuje značaj autoričine priče o američkim sufražetkinjama koje su 6. 5. 1912. u povorci Manhattanom zahtijevale pravo glasa za žene, oboružane transparentima i – crvenim ružem. Autorica ipak ne produbljuje temu i ne otvara pitanja manipulativnog utjecaja suvremene kozmetičke industrije, no progovara i o modi kao mučenju koje narušava slobodu.

Uzbudljive su stranice o srednjem vijeku, neobuzdanim ženama poput dvanaestostoljetne opatice Hildegarde koja je u samostanima, koje je vodila, njegovala hedonizam i odricanje od pravila skromnosti, te kraljice Eleonore Akvitanske, promicateljice ideje dvorske ljubavi koja je barem u dvorskom okružju podrazumijevala obrazovanje žena na području umjetnosti i književnosti. Žene u znanosti i žene u svijetu rada manje su zastupljene teme i donose uglavnom općepoznate priče, poput one koja se bavi kontroverzama vezanim uz radij i bizarnu maniju proizvoda s radijem, a prije spoznaja o njegovoj štetnosti, a potaknute su otkrićem Marije Curie. Ako je netko zaboravio, može se u ovoj knjizi podsjetiti kako je bikini dobio ime po atolu Bikini gdje je baš tih dana prije premijere minijaturnog kupaćeg kostima pokrenuto ispitivanje nuklearnog oružja. Annabelle Hirsch neće dakako izostaviti mračne stranice povijesti kao što su knjiga Malj za vještice iz 15. st. ili preša za palčeve koja se upotrebljavala tijekom sudskih procesa kao instrument za mučenje, a svjedoči o tužnoj tradiciji kažnjavanja žrtava silovanja u 17. stoljeću kojima se najprije predbacivalo da lažu.

Platnena vreća za Ashley je „možda najdirljiviji predmet“ u knjizi, kako to kaže i sama autorica. Riječ je o jedinom što je devetogodišnja Ashley 1852. godine ponijela sa sobom kada je prodana u roblje, a sadržavala je jednu haljinu, tri šake pekan oraha i pramen kose njezine majke Rose. Čuva se u Nacionalnom muzeju afroameričke povijesti i kulture u Južnoj Karolini, dijelu muzejskog kompleksa Smithsonian, s većinskim državnim financiranjem, koji obuhvaća muzeje, galerije i istraživačke centre koji već 200 godina artikuliraju američko samorazumijevanje. Muzeji Smithsonian odnedavno su u središtu zanimanja javnosti zbog osobitih direktiva i uputa aktualnog američkog predsjednika Donalda Trumpa koji uz ostalo zahtijeva pomak fokusa s ropstva na afirmativne teme poput američke iznimnosti.

Knjiga nije samo eruditsko štivo, ona može poslužiti i kao orijentir za turiste koji će možda poželjeti vidjeti odljev ruku kojima su stvarali umjetnici George Sand i Chopin u Muzeju romantičnog života u Parizu ili pak posjetiti Muzej Brontë u Engleskoj… Ipak, rad Ananbelle Hirsch nipošto ne ostavlja dojam turističke frivolnosti. Ovakva mjesta samo su slatki začini, nipošto ne glavni sadržaj knjige. Autorica posjeduje rijetku i zavidnu sposobnost popularizacije spoznaja humanističkih znanosti, a knjiga može biti osobito inspirativna čitateljicama i čitateljima koje zanimaju feminizam i ženska književnost. 

Annabelle Hirsch ističe ulogu pisama, osobnog dopisivanja, u razvoju ženske književnosti. Uvjerljivo obrazlaže važnost ženske korespondencije u 17. i 18. stoljeću, u vremenu kada se smatralo nedoličnim, upravo nezamislivim da žena objavi knjigu, no dopisivanje je zapravo bilo otvaranje puta ženskoj književnosti. Čitateljice/čitatelji koji se nisu susreli s „malim knjigama“ sestara Brontë možda su se ipak već zapitali kako je moguće da su autorice tako upečatljivih evergrina kao što su Orkanski visovi i Jane Eyre sestre iz provincije, odrasle usred močvarnog krajolika Yorkshirea, u  okolnostima ni poticajnim ni privilegiranim. Odgovor je neobična i dirljiva priča o dugogodišnjim igrama pripovijedanja  kojima su djevojčice kratile vrijeme i u kojima su tražile zaborav zbog gubitaka koji su zadesili njihovu obitelj. Annabelle Hirsch neće propustiti tu temu jer njezin autentičan novinarski nerv nepogrešivo je vodi prema važnim podacima iz biografija osoba o kojima piše. Neće propustiti spomenuti ni ulogu Virginije Woolf u afirmaciji važnosti knjiga sestara Brontë.

Znatiželju može potaknuti priča o poznatom pariškom salonu “Hram prijateljstva” s kraja 19. st. u kojem je participirala i Gertrude Stein i koji je podržavao i autore američke izgubljene generacije, kao i priča o ulozi Argentinke Victorije Ocampo u europskom otkrivanju Borgesove književnosti. Manje ili više poznata je priča o Colette koja za razliku od George Sand nije bila čak ni u prilici da objavljuje pod muškim pseudonimom nego je muž uzurpirao njezin rad i prve njezine radove objavio pod svojim imenom. Ali ta je priča uglavnom poznata, zahvaljujući i filmu Colette s Keirom Knightley. Autorica ipak pridonosi poznatoj temi ističući važnost koju su Colettinom književnom radu pridavale Simone de Beauvoir i Françoise Sagan; čini se da Hirsch uvijek pronađe intrigantan detalj pa zainteresira i za teme koje su već bliske ili poznate.

Posebnu privlačnost autorica gaji prema temama i likovima koji uobičajene odnose moći izvrću naglavačke, kao što je status Amazonki, antičkih žena ratnica (na koje su se pozivale filozofkinje i revolucionarke tijekom svih epoha i u svakom kutku svijeta), ili pak manje poznata arheološka otkrića koja pokazuju da je među Vikinzima, koje mnijenje oduvijek smatra oličenjem grube muževnosti, bilo i žena, te se čak spekuliralo da se jedna od njih bavila vojnom strategijom. Autorici je iznimno stalo isticati svijetle primjere ženske odvažnosti i samosvijesti koji se u povijesti izmjenjuju s mizoginim – nerijetko klerikalnim –  pogledom na žene. Posegnut će tako za primjerom koji ističe Simone de Beauvoir, o Christine de Pizan, autorici Knjige o gradu žena, dvorske spisateljice koja je djelovala u Francuskoj na prijelazu iz 14. u 15. stoljeće i u malo slobodnijoj interpretaciji mogli bismo je nazvati prvom ili jednom od prvih feminističkih spisateljica. De Pizan je s oduševljenjem pisala i o ranim pobjedama Ivane Orleanske, ali na sreću, ističe autorica, nije doživjela njezin tragičan kraj na lomači. Poglavlje o falansteriju, zdanju za članove zajednice u kojoj vladaju sloboda i egalitarizam, prema zamisli Charlesa Fouriera, a koje nikada nije realizirano, jedno je od ključnih poglavlja knjige. U istom poglavlju spominje se i knjiga Podčinjenost žena Johna Stuarta Milla, nezaobilazna svakoj čitateljici zainteresiranoj za feminističke teme.

Zacijelo najvažnija poglavlja su o kontroli rađanja i kontracepciji. Priča o prvoj kontracepcijskoj piluli, kao i priča o francuskoj ministrici zdravstva Simone Veil koja se 1974. godine izborila za zakon o legalnom pobačaju do 12. tjedna trudnoće, a bilo je to nakon slavnog manifesta u kojem su 343 žene potpisale „Abortirala sam“, to jest javno su priznale da su učinile ono što je tada bilo ilegalno i moglo je biti opasno, napisane su osobito upečatljivo. Autoričino nadahnuto pisanje o tim temama naravno ne iznenađuje s obzirom na recentna aktivistička ali i zakonodavna osporavanja tog već izborenog prava u raznim dijelovima svijeta.

Knjiga završava tekstom o ženskom maršu na Washington, simboliziranom malom ružičastom kapom, Pussy Hat, a marš je održan dan nakon početka prvog predsjedničkog mandata Donalda Trumpa. Potaknut je njegovim mizoginim izjavama, a kako vidimo 9 godina poslije… stvari se nisu zaustavile na izjavama.

Na kraju, kako izaći na kraj sa činjenicom da je riječ o knjizi koja će lako naći put do svakog knjižarskog izloga, koja privlači i naslovom i naslovnicom, treba li to potaknuti sumnjičavost? Radi se o djelu koje se svrstava u niz naslova o „stotinu najboljih“, „stotinu najvažnijih“ knjiga ili pjesama koje obavezno trebate pročitati, „stotinu najvažnijih djela“ po izboru uglednih autora i kritičara ovog ili onog uglednog tjednika. Zašto baš stotinu, zar taj broj privlači čitateljsku publiku snažnije nego neki drugi? Jesmo li na području površnosti, kulture za laku konzumaciju, bez napora i promišljanja, bez stvarnog doživljaja tema i djela koji bi trebali potaknuti ozbiljno i sporo degustiranje? Možda nam, k tome,  ovakva knjiga može izazvati nepotrebnu grižnju savjesti, svojevrsnu elitističku statusnu tjeskobu zato što neke knjige nismo čitali, neke stranice (ženske) povijesti poznavali? To jesu zamke s kojima se ovakav pristup suočava, ali autorica s njima uspješno izlazi na kraj.

Zanimljivo je da autorica u jedinstvenoj perspektivi uspijeva spojiti priče o ženama važnima za razvoj čovječanstva s predmetima intimnog i svakidašnjeg života. Mogli bismo reći da ispisujući skicu za povijest žena zapadnog kruga autorica istodobno ispisuje i veliku povijest koju čine važne revolucionarke, umjetnice i znanstvenice te povijest intimnog i svakidašnjeg života. Riječ je o izrazito solidnom publicističkom uratku. Annabelle Hirsch piše duhovito, nadahnuto, a pojednostavljivanja i hrabre procjene dobro je odvagnula i pronašla pravu mjeru. Žene iz davnih epoha promatra u njihovom matičnom kontekstu i ne pridaje im osobine ili djelovanja koja za njih nisu karakteristična, čuva se pretjerivanja u interpretaciji i upisivanja današnjih gledišta tamo gdje im nije mjesto.