Svaka kriza traži krivca. Epstein, žrtveni jarac američkog resentimana

Povijest velikih kriza pokazuje da reprezentativni krivac gotovo nikad nije pravi počinitelj, nego je dovoljno blizak centru moći da bude vjerodostojan simbol zla, a dovoljno marginalan da ga se može žrtvovati bez rušenja sustava. Jeffrey Epstein nije iznimka: njegova uloga žrtvenog jarca može se objasniti Girardovom teorijom mimetičkog nasilja i time što za krizu iz 2008., nitko ozbiljan i nitko nije ozbiljno kažnjen (za razliku od većine prethodnih važnih kriza).

• Naslovna fotografija: Agnus Dei koji je u kršćanstvu vjerojatno najsnažniji simbol onog što predstavlja kolokvijalna sintagma ‘žrtveni jarac’. Ova slika također ilustrira i druge članke o Girardovoj teoriji ‘žrtvenog jarca’  (Francisco de Zurbarán, CC0 1.0)

• Autorica je publicistica koja živi i radi u Zagrebu i Pragu.

Svaka velika kriza traži krivca. Ne nužno pravog krivca – dovoljno je da bude dovoljno blizak centru moći da bude vjerodostojan simbol zla, a dovoljno marginalan da ga se može žrtvovati bez rušenja samog sustava. U ovom se članku serijala iznosi tezu koja, izgleda, u velikoj mjeri objašnjava fenomen Epstein: praktički je nesumnjivo kriv za što ga se tereti, ali ga je nakon drugog uhićenja 2019. dopala specifična uloga žrtvenog jarca, jer je puk, razjaren i iznevjeren nakon financijske krize 2008. koja nije iznjedrila nijednog ozbiljnog krivca/žrtvu, konačno dobio nekoga tko mora platiti. Teza nimalo ne relativizira zločine, jer Epstein nije bio tek žrtva u klasičnom smislu, već počinitelj ozbiljnih zločina. Žrtveni jarac kao personifikacija krivnje ne mora biti nevin, bitno je da oslobađa ostatak zajednice od odgovornosti. Da bi se razumjelo zašto je baš Epstein postao taj netko, korisno je nakratko se uputiti u teoriju francuskog akademika Renéa Girarda i kroz kratki pregled novovjekovnih financijskih kriza provjeriti koliko je mehanizam žrtvenog jarca dosljedan obrazac kojim se društva nose s kolektivnim bijesom i gubitkom.

Jedan od omiljenih autora techno oligarha Petera Thiela francusko-američki akademik René Girard.  (Hope College Blog Network, Peace and Justice Minor, Fair Use)

René Girard poznat je po multidisciplinarnom doprinosu mimetičkoj teoriji i psihologiji žudnje u svom seminalnom djelu “Nasilje i sveto” (Violence and the Sacred, 1972), jednoj od omiljenih knjiga techno oligarha Petera Thiela. Girardova teorija tvrdi da ljudska žudnja ne nastaje spontano u ljudskoj individualnosti već je u osnovi imitativna. Razvoj žudnje/želje predstavlja kroz model “trokuta mimetičke želje” u kojem želja označava neki objekt želje, poželjan time što ga želimo. Tu želju/žudnju zapravo kopiramo/imitiramo/oponašamo (od nekog drugog/drugih), čime je istovremeno i prisvajamo kao našu vlastitu, jer najčešće nismo svjesni da izvor naše želje dolazi od nekog drugog. Prema Girardu, ovaj proces prisvajanja tuđih želja kao vlastitih pridonosi formiranju identiteta, prijenosu znanja i društvenih normi.

Girard razmatra posljedice teze o mimetičkoj prirodi ljudske želje, razvijajući svoju drugu važnu tvrdnju u odnosu na ljudsko podrijetlo i antropologiju. Mimetička priroda želje omogućuje antropološki uspjeh ljudskih bića kroz društveno učenje, ali je istovremeno opterećena potencijalom za eskalaciju nasilja. Ako subjekt želi objekt jednostavno zato što ga želi drugi subjekt, njihove će želje prije ili kasnije konvergirati prema istim objektima. Ako objekte želje nije moguće lako dijeliti (hrana, partneri, teritorij, status), tada će subjekti neizbježno doći u sukob koji može eskalirati do katastrofalnih razmjera. Ako dva pojedinca žele istu stvar, uskoro će doći i treći pa četvri, pa peti… Objekt žudnje se uskoro zaboravlja, a mimetički se konflikt transformira u opći antagonizam. U ovoj fazi učesnici više ne imitiraju međusobnu žudnju za objektom, već imitiraju međusobni antagonizam. Nekoć su željeli dijeliti isti objekt, a sada samo žele uništiti neprijatelja.

Girard smatra da je za rane ljudske zajednice rješenje ovog problema bilo projiciranje krivnje na jednog člana skupine. Kulminacija nasilja fokusira se na proizvoljnu žrtvu, a antipatija mimetički raste protiv nje/ga. Nasilje svih protiv svih transformira se u ujedinjujuće nasilje sviju na jednoga. Brutalna eliminacija umanjit će apetit bjesnoće koje je do maloprije vladalo grupom, a ubojstvo će ih umiriti. Girard nudi analitički okvir za razumijevanje jedne od temeljnih ljudskih potreba – da kolektivni bijes i gubitak prebacimo u personificiranu krivnju, na jednu osobu ili grupu, čime se obnavlja društveni ekvilibrij. Žrtvu koju su prvotno progonili kao razlog nereda, sada počinju štovati kao izvor smisla za pomirenu zajednicu i ona postaje sveta. U sklopu mimetičke teorije, ovaj proces stvaranja ljudskog zajedništva kroz proizvoljnu viktimizaciju naziva se ‘mehanizmom žrtvenog jarca’, a prema Girardu predstavlja genezu arhaične religije. Girardova dodatna tvrdnja od izuzetne je važnosti – u osnovi ne želimo sam objekt već subjekt želi ontološko stanje u kojem taj objekt posjeduje.

Homerov Paris zapravo ne želi lijepu Helenu, on zapravo želi biti veliki i moćni kralj poput Menelaja ili Agamemnona.

Protrčimo li kroz noviju povijest ekonomskih kriza, primjetno je da je mehanizam ‘žrtvenog jarca’ primijenjen iznimno dosljedno – sve do posljednje velike krize, 2008. kada ‘žrtveni jarac’ izostaje. Nakon prve globalne krize industrijskog kapitalizma iz 1873., kriza je personificirana u “židovskim bankarima”, posebno obitelji Rotschild, koji su postali simbol špekulativnog kapitala koji je uništio ušteđevine srednje klase. Slom 1929. i Velika depresija iznjedrili su višestruke ‘žrtvene jarce’ koji su se međusobno intenzivirali. U Sjedinjenim Državama bili su to bankari J.P. Morgan i Goldman Sachs, koji su pozvani pred Senatsku komisiju s javnim saslušanjima i velikom medijskom pozornošću, no nakon toga ipak nitko nije završio u zatvoru. U Europi je međutim, kriza dovela na vlast naciste koji su smatrali da su Židovi odgovorni ne samo za poraz u Prvom svjetskom ratu, nego i za ekonomsku bijedu Weimarske republike. Girardova teorija ovdje je dobila najstrašniju potvrdu, jer ovog ‘žrtvenog jarca’ nisu eliminirali samo simbolički, već i doslovno.

Nakon američke S&L (Savings and Loan) krize iz 1980-ih, žrtveni jarac bio je konkretan – osuđen je Charles Keating, vlasnik Lincoln Savingsa, koji je postao lice skandala. Nakon azijske financijske krize 1997. u Indoneziji je kolaps Suhartovog režima rezultirao etničkim nasiljem protiv kineske manjine koja je kontrolirala veliki dio privatnog kapitala. U ovom slučaju ponovio se klasični obrazac: ekonomska kriza + etnička manjina kao žrtveni jarac + pasivnost države prema nasilju. U Južnoj Koreji i Tajlandu žrtveni su jarci bili ‘tajkuni’, simboli korporativne pohlepe i bliskosti s državom. Nakon dotcom kraha iz 2001. osuđeno je nekoliko direktora, ali bez sistemske odgovornosti. Bankroti Enrona i WorldComa bili su posljedice višegodišnjih lažiranja financijskih izvještaja, a s dotcom krahom ih je povezivala opća klima pretjeranog optimizma i labave regulacije zbog čega su se direktori i upustili u kreativno računovodstvo. U svakom slučaju, ‘žrtveni jarac’ nakon 2001. bio je relativno slab i simbolički nedovoljan, što donekle objašnjava akumulirani bijes za sljedeću prigodu – veliku financijsku krizu 2008.

Obamin ministar financija, Tim Geithner otvoreno je zagovarao izostavljanje individualne odgovornosti radi zaštite institucija; ‘vuk pojeo magare’. Zgrada Lehman Brothersa, Rockefeller center, sjedište banke na Manhattanu, kratko prije bankrota. Uvod u veliku financijsku krizu 2008. (David Shankbone, CC BY-SA 3.0)

Kriza iz 2008. predstavlja najzanimljiviji slučaj. Za razliku od prethodnih, u ovoj krizi gotovo nitko nije kazneno odgovarao. Slučaj Bernarda Madoffa tiče se izgradnje najveće Ponzi sheme u povijesti koju je kriza 2008. prisilila da prizna prijevaru od gotovo 65 milijardi dolara. Madoff osobno nije ni na koji način sudjelovao u kreiranju krize, dapače, kriza je uzrokovala njegovo razotkrivanje i pad. Jedini visokorangirani bankar koji je završio u zatvoru bio je Kareem Serageldin iz Credit Suissea – stranac, ne bijelac i ne Amerikanac. Predsjednik Obama svjesno je odlučio ne progoniti bankare jer nije želio destabilizirati poljuljani financijski sustav, a i sama njegova administracija bila je bliska Wall Streetu. Obamin ministar financija, Tim Geithner otvoreno je zagovarao izostavljanje individualne odgovornosti radi zaštite institucija. Narodski rečeno, ‘vuk pojeo magar'”. U godinama nakon krize Amerika bilježi rast populizma i s desne i s lijeve strane političkog spektra.

Zajedničko je svim ovim slučajevima da žrtveni jarac gotovo uvijek dolazi iz rubnih skupina elite. Dovoljno je blizak centru da bude vjerodostojan simbol, ali i dovoljno marginalan da ga se može žrtvovati bez rušenja cijelog sustava. Što je kriza dublja, a odgovornost raširenija, to je žrtveni jarac simbolički opterećeniji, jer mu je zadatak nositi krivnju cijelog sustava, a ne samo vlastitu. Žrtvovanje privremeno smanjuje pritisak i obnavlja iluziju da pravda ipak funkcionira.

Jeffrey Epstein dotiče sve pulsirajuće neuralgične točke unutar ranjene američke ‘žakerije’ koja traži pravdu i krv. Razjarenu zvijer treba nahraniti. Epstein je u posjedu enormne količine ‘žuđenog objekta’; pripada financijskoj kasti koja je iz katastrofe 2008. izašla bez ikakvih posljedica. Unatoč blagoj kazni nakon prvog suđenja, beskrupulozno nastavlja kršiti zakon. On je zlostavljač, održava seksualne odnose s maloljetnicama, označeni je “pedofil”, a kao bogati Židov, zadovoljava i visceralne instinkte pravovjerne mase.

Tko ga je “izabrao” da posluži kao simbolička žrtva? Nitko i svi. Njegov konkretan slučaj i osobni profil u pravo vrijeme i na pravom mjestu zadovoljavaju ono što ranjena zajednica zahtijeva  – da netko bogat i pun prezira prema puku (jer nekažnjeno spava s njihovim kćerima) mora platiti.

Jeffrey Epstein na policijskoj fotografiji 2008. (ured šerifa u Palm Beach Counytyju, CC0 1.0)

Sjevernoamerička opsjednutost fenomenom ‘Epstein’ – govori se o “Epstein Revoluciji u svakom smartphoneu!”- predstavlja jedan od najinitenzivnijih simptoma promjena koje su zahvatile SAD početkom ovog stoljeća. Industrija medijskog pokrivanja ovog slučaja čini dio etabliranog informacijskog ekosistema koji je The New Yorker prozvao “Planet Epstein”. Njegov se politički kontekst razvija nakon krize 2008., kada se javnost suočava s ekstremnim porastom nejednakosti i kada većina počinje vjerovati da državom i društvom vlada tzv. “Klasa 1 %” koju je Samuel Huntington u eseju iz 2004. označio kao “ljude iz Davosa”, elitu sastavljenu od CEO-a, političara, akademika i elitnih dušobrižnika koji favoriziraju globalizaciju i svijet bez državnih granica. U tome svijetu, koji operira odvojeno od svakodnevnice većine ljudi, domaće, nacionalne vlade – podložne kakvoj-takvoj demokratskoj kontroli – ometaju globalizacijski projekt i treba ih što efikasnije držati “po strani”. “Čovjek iz Davosa” (Davos Man) ne osjeća odanost i lojalnost prema domovini i društvu koje ga je iznjedrilo, već promovira kozmopolitske interese i bezobzirno ruinira oslabljene i ranjive grupe unutar zajednice iz koje je potekao.

Paralelno širenje društvenih mreža dodatno intenzivira nezadovoljstvo američkog puka. U razdoblju nakon krize 2008., počinje i masovna medijska promocija novih, vrlo radikalnih ideja koje prelaze iz elitističkih krugova u politički mainstream. Tiču se pitanja roda, patrijarhata, rase, neokolonijalizma, manjinskih i ranjivih grupa, politike klime i okoliša, uvažavanja o enormnim bio-tehnološkim promjenama koja za sobom vuku nimalo jednostavne etičke izazove. Nove su tehnologije uklonile donedavne selektore dopuštenih priča i načina kako o tim pričama mislimo. Posrijedi su identitarna i kulturna pitanja, najdublje i najintimnije vrijednosti. Te razlike u online komunikaciji postaju binarne i u njima ne postoje nijanse, ili si za ili si protiv. Programski algoritmi potenciraju sukob i podjele iz čega proizlazi radikalna društvena polarizacija. Ljudi gube ono najvažnije što im je preostalo – jedni druge. U tom humusu unutarnjeg raspadanja, nepravde i gubitka samopoštovanja, u toj online kakofoniji generalnog resentimana i međusobnog optuživanja, rasplamsat će se priča o osuđenom pedofilu i moralnoj nakazi, savršenom objektu mržnje koji će ujediniti i lijevo i desno, cijeli politički spektar, bez obzira na rasu, porijeklo, obrazovanje ili imovinski status. Ako postoji jedna jedina stvar ili osoba koja u ovom trenutku ujedinjuje do krvi podijeljene Amerikance, to je Jeffrey Epstein.

‘Afera Epstein’ prešla je iz žanra kriminala i crne kronike u žanr političko-konspirativnog thrillera kada ju je preuzeo MAGA (Make America Great Again), suverenistički desničarski pokret u personalnoj vezi s Donaldom Trumpom, etabliran 2016., na početku prve Trumpove predsjedničke kampanje. Specifičnost MAGA-e je sklonost objašnjavanju svijeta kroz teorije urota i uvjerenje da se svi važniji politički događaji odvijaju pod tajnom kontrolom neke moćne i utjecajne grupe. Slični narativi imaju svojevrsnu tradiciju u američkoj psihi, o čemu je pisao povjesničar Richard Hofstadter u utjecajnom eseju za Harper’s Magazine iz 1964. godine kada je taj fenomen nazvao “paranoidnim stilom u američkoj politici”. Amerikanci su, smatra on, iznimno prijemčivi na takve priče.

MAGA označava Make America Great Again, masovni suverenistički pokret u personanoj vezi s Donaldom Trumpom. (Quinn Dombrowski, CC BY-SA 2.0)

MAGA je spremno preuzela ideje s desničarskih foruma da svijetom vlada korumpirana elita kozmopolitskih globalista, što samo po sebi i nije toliko nevjerojatna pretpostavka, ali MAGA nije stala samo na tome. Njihovi negativci nisu samo korumpirani globalisti-elitisti, oni su istovremeno i pedofili. Zašto baš pedofili i čemu usredotočenost na tu vrstu zla i devijacije? Porast anksioznosti  u vezi s tim važnim društvenim tabuom rezultat je proširenja informiranosti o seksualnom zlostavljanju djece koje se medijski počelo otkrivati krajem 90-ih. Intenzivno praćenje tragedija na 24-satnim TV kanalima koji isključivo emitiraju vijesti, uzrokovalo je svojevrsnu paniku i promjene ponašanja zbog tog fenomena. U ranijim vremenima, Heidi iz knjige Johanne Spyri sasvim je bezbrižno živjela sa svojim djedom u izoliranoj kolibi na švicarskim Alpama – danas to kod većine zapadnih izdavača ne bi prošlo. U doba mog djetinjstva bilo je sasvim uobičajeno da lunjamo lokalnom šumom, što se današnjoj gradskoj djeci uglavnom brani u strahu “da ih netko ne siluje.” Bez namjere da se trivijalizira problem, socijaliziranje djece na Zapadu danas je pod velikim utjecajem medijske prezentacije opasnosti koje na njih vrebaju.

Mnogi sljedbenici MAGA-e odrasli su u medijskom svijetu traumatičnih saznanja o sistemskom seksualnom zlostavljanju djece koje je Katolička crkva desetljećima tajila, žrtve ušutkivala, a počinitelje štitila. Uslijedili su i ostali skandali vezani uz seksualne devijacije – otkriće predatorske prirode Jimmyja Savilea, jednog od najpopularnijih TV voditelja u Velikoj Britaniji, suđenje hollywoodskom producentu Harveyju Weinsteinu s kojim je lansiran pokret #MeToo, suđenje Billu Cosbyju, dobrodušnom doktoru Huxtableu, zbog seksualnog zlostavljanja, i tome slično.

MAGA, koja općenito objašnjava svijet kroz konspiracije i iza svakog ugla vidi seksualne predatore, u vrijeme prve Trumpove kampanje zdušno uskače u aferu Pizzagate, zasnovanu na fantastično ludoj teoriji nastaloj na desničarskim forumima nakon što su ruske obavještajne službe hakirale emailove Johna Podeste, voditelja predsjedničke kampanje Hillary Clinton. U napetoj političkoj atmosferi, s ukradenim Podestinim emailima, premijerno nastupa QAnon, politički pokret i teorija urote istovremeno, koja širi ideju da svijetom vlada elitna globalistička klika, sastavljena od obožavatelja Sotone koji trguju djecom, a suprotstavlja im se Donald Trump. U tome ga ometa ‘duboka država’, sastavljena od prominentnih Demokrata koji vode biznis dječje pornografije iz podruma pizzerije Comet Ping Pong u Washingtonu. Pred pizzerijom se okuplja zabrinuta MAGA, a na vrhuncu u lokal upada Edgar Maddison Welch s puškom AR-15 i 38-kalibarskim Koltom, s namjerom da oslobodi djecu. Nije li nevjerojatno da će dizanje optužnice protiv Jeffreyja Epsteina samo nekoliko godina kasnije pružiti QAnonu i MAGA-i opravdanje za tu evidentnu manifestaciju ludila? Dobro, nije bio Komet Ping-Pong, nego karipski otok, nije Demokrat-sotonist već Epstein i ekipa…

Slučaj Epstein sa svim svojim određujućim elementima  – nekažnjeni moćnici, tajne klike i druženja, ‘duboka država’ koja ih štiti, seksualno zlostavljanje djece, u najvećoj mjeri koincidira s društvenom klimom, frustracijama i strahovima posljednjih godina.

Pedofilija je, uz incest i ubojstvo roditelja tradicionalno najteži društveni krimen što kompletira sliku savršenog zločinca i krivca. Međutim, zbog razloga koje ću kasnije iznijeti, važno je naglasiti da Jeffrey Epstein tehnički nije bio pedofil u kliničkom smislu te riječi. Klinička pedofilija označava primarni seksualni interes prema predpubertetskoj djeci, tipično mlađoj od 11 do 12 godina. Epsteinove žrtve bile su uglavnom djevojčice i djevojke u dobi od 13 do 17 godina, dakle u pubertetu ili nakon njega. Za seksualni interes prema toj dobnoj skupini klinička psihologija koristi se pojmovima hebefilia (seksualni interes prema ranoj adolescenciji, od 11 do 14 godina) i efebofilia (seksualni interes prema kasnoj adolescenciji, od 15 do 19 godina), što je statistički najčešći obrazac u općoj populaciji odraslih muškaraca pa se klinički ne smatra nužno patološkim. Epsteinov profil žrtava smješta ga između hebefilije i efebofilije, ovisno o konkretnim slučajevima.

U pravnom smislu razlika ne postoji, jer seksualni odnos s bilo kojom osobom mlađom od zakonske granice kazneno je djelo bez obzira na kliničku dijagnozu. Ipak, u kliničkom i preventivnom smislu razlika je važna jer miješanje pojmova otežava razumijevanje motivacije počinitelja i dizajniranje učinkovitih preventivnih programa. Kako je riječ “pedofil” emocionalno obojena, ovaj se izraz rutinski koristi za sve oblike seksualnog zlostavljanja maloljetnika. Kako god bilo i bez obzira na kliničku klasifikaciju, Epstein je bio opasan zlostavljač jer je sustavno ciljao ranjivu populaciju bez ikakve empatije prema žrtvama, što upućuje na teški antisocijalni poremećaj ličnosti.

James Cantor i Michael Seto, američko-kanadski psiholozi koji istražuju fenomen pedofilije i seksulanog zlostavljanja djece. (James Cantor, Mcseto, CC0 1.0, CC BY-SA 3.0).

Unutar pokušaja tumačenja pedofilije na Zapadu, u svakodnevnoj praksi najkorisniji se čini tzv. “Psihološki i razvojni pristup” iz područja kliničke psihologije koji se u velikoj mjeri bavi počiniteljima. Znanstvenici Michael Seto i James Cantor opisuju pedofiliju kao kombinaciju bioloških predispozicija, ranih traumatičnih iskustava i poremećenog psihoseksualnog razvoja, pri čemu razlikuju pedofiliju kao parafiliju, od seksualnog zlostavljanja djece kao čina. Pretpostavka je da nisu svi zlostavljači klinički pedofili, niti su klinički pedofili uvijek zlostavljači. Klinička pedofilija specifična je parafilija koju karakterizira trajni i dominantni seksualni interes usmjeren prema predpubertetskoj djeci. Empirijska istraživanja pokazuju da dominantan broj počinitelja seksualnog zlostavljanja djece nisu klinički pedofili u tom smislu, jer zlostavljaju iz drugih razloga od kojih je najčešći oportunizam – dijete je dostupno i nezaštićeno, a počinitelj nema razvijene inhibicije i moralni kompas. Motivacija za zlostavljanje često nije seksualna privlačnost već potreba za dominacijom i kontrolom, pri čemu djeca predstavljaju savršene žrtve. Ulogu igraju i situacijski faktori poput alkoholizma i socijalne i/ili fizičke izoliranosti. Nerijetko je u pitanju i ‘zamjena’ – kada odrasla partnerica nije dostupna, a dijete je ‘tu’. Ipak, uvijek je posrijedi antisocijalni poremećaj ličnosti s patološkim nedostatkom empatije i poštovanja društvenih granica. Dio Epsteinovih gostiju vjerojatno spada u ovu kategoriju, što znači da nisu nužno klinički pedofili, nego zlostavljači kojima se ukazala prilika.

S obrnute strane, ovaj teorijski pristup također ističe da nisu svi klinički pedofili počinitelji zlostavljanja. Mnogi od njih trude se zatomiti vlastite impulse, aktivno traže terapijsku pomoć i izbjegavaju situacije u kojima bi se mogli naći u kontaktu s djecom. Ilustrativan primjer takvih nastojanja predstavlja njemački projekt Dunkelfeld.(1) U raspravi o slučajevima poput Epsteinovog ova razlika ima izuzetnu praktičnu važnost, jer miješanje kliničke dijagnoze i kriminalnog čina otežava razumijevanje uzroka i dizajniranje učinkovitih preventivnih mjera. Kazneno pravo kažnjava čin, a ne dijagnozu, ali prevencija zahtijeva razumijevanje oba fenomena odvojeno.

Catharine MacKinnon i Liz Kelly interpretiraju seksualno zlostavljanje djece kao ekstremni izraz patrijarhata na kontinuumu društveno toleriranog ponašanja. (Crunk-commonswiki, London Metropolitan University, CC0 1.0, Fair Use)

Feministička sociologija, posebno radovi Catharine MacKinnon i Liz Kelly, tumače seksualno zlostavljanje djece kao ekstremni izraz patrijarhalnih odnosa moći. Prema teoriji roda, zlostavljanje nije devijacija nego logična krajnost sustava koji normalizira dominaciju odraslih muškaraca nad ženama i djecom pri čemu nasilje nije izolirani čin nego dio kontinuuma društveno toleriranog ponašanja (continuum of sexual violence). Posebno relevantna za slučaj Epstein je Institucionalna teorija i organizacijska kultura. David Finkelhor u knjizi “Viktimizacija djetinjstva” (Childhood Victimization, 2008.) analizira kako institucije kao što su crkva, sport, obrazovanje, ali i privatne mreže moći stvaraju uvjete koji omogućuju sustavno zlostavljanje. Ovdje ključne pojmove čine “organizacijsko pokrivanje” (organizational cover-up) i “kultura pripremanja žrtve” (grooming culture) kojima se aktivno štiti počinitelji i neutraliziraju žrtve. Sociolozi Gresham Sykes i David Matza razvili su Teoriju neutralizacije kojom objašnjavaju kako počinitelji racionaliziraju vlastite zločine kroz mehanizme negiranja odgovornosti. “Krivi” su oni koji ih osuđuju i dižu “bezrazložnu buku”. Stanley Cohen uveo je u diskusiju pojam moral panic za društvene reakcije na seksualne prijestupnike, ali i suprotni fenomen koji je manje istražen – kulturnu normalizaciju određenih oblika eksploatacije. Relevantni su i radovi o “kulturi silovanja” (rape culture) i o načinu na koji popularna kultura, moda i mediji normaliziraju seksualizaciju maloljetnica (manga i anima djevojčice, anyone?).

Primjer normalizacije takvog odnosa opisala je iz osobnog iskustva francuska spisateljica Vanessa Springora u knjizi “Pristanak” (Le Consentement, 2020.) koja je kao trinaestogodišnja djevojčica ušla u vezu s pedesetogodišnjim piscem Gabrielom Matzneffom, koji je u književnim krugovima bio poznat i toleriran, pa čak i slavljen, unatoč tome što je otvoreno pisao o seksualnim odnosima s maloljetnicama. Springorin memoar otvorio je u Francuskoj javnu raspravu o specifičnoj francuskoj tradiciji intelektualnog libertinizma koji je estetizirao seksualnu eksploataciju maloljetnica i legitimizirao je kao književnu temu. Ovom ću se prilikom suzdržati od komentiranja književne nagrade Milku Valentu jer sam pročitala samo jednu njegovu knjigu u kojoj nije bilo riječi o djevojčicama, ali očigledno je da je i naša javnost itekako senzibilirana za kontroverze ovog tipa.

Dvadesetsedmogodišnji Jeffrey Epstein na fotografiji objavljenoj u časopisu Cosmo 1980., u rubrici Oglasi i poznanstva. (Stephen Ogilvy, CC0 1.0)

Kako je pao Jeffrey Epstein i zašto je od običnog zločinca zadobio simbolični status žrtvenog jarca za sve što je u Americi krenulo po zlu nakon 2008.?

Istovremeno s Pizzagateom i uzavrelom predsjedničkom kampanjom u Washingtonu 2016., na drugoj strani Amerike, u sunčanoj Floridi novinarka Julie K. Brown iz The Miami Heralda marljivo radi na seriji napisa o njujorškom milijunašu kojega je sud 2008. osudio na 13 mjeseci zatvora zbog odnosa s maloljetnicom. Kazna i uvijeti njenog izdržavanja bili su sramoto blagi, baš kao i tretman odgovornih u financijskoj krizi iste godine, očigledan znak da “sustav štiti svoje”. Nakon izlaska iz zatvora, iako registriran kao seksualni prijestupnik, Epstein nastavlja po starom i uspješno održava reputaciju investitora i dobročinitelja koji izdašno pomaže brojne institucije i pojedince. U međuvremenu je tijekom građanskih sudskih postupaka stotinjak novih svjedoka potvrdilo da su Epsteinu u različitim vremenima i iz različitih dijelova svijeta dovođene mlade žene.

Epsteinova arhiva kasnije pokazuje da je mreža ljudi koji su organizirali ‘nabavu’ djevojaka bila daleko šira od uloge Ghislaine Maxwell, njegove bliske prijateljice i osuđene suučesnice. Neumorno prikupljajući i objavljujući svjedočanstva novih svjedoka i žrtava, novinarka Brown identificirala je još 80 žena koje su mu podvođene. Julie K. Brown je pisala, pisala i pisala, a The Miami Herald objavljivao, objavljivao i objavljivao, sve dok je slučaj postalo nemoguće ignorirati.

Četrnaest godina nakon prvotne optužnice, savezno tužiteljstvo na Manhattanu, uz pomoć policijske uprave New Yorka i FBI-a, podiže novu optužnicu protiv Epsteina koja navodi da su ga deseci žena i djevojčica posjećivale radi seksa u njegovoj vili na Floridi i u raskošnoj kući u New Yorku. Neke od njih nisu imale više od 14 godina. Ta druga, puno ozbiljnija optužnica iz 2019. dolazi u trenutku kada je populistički revolt protiv elita u punom zamahu i kada pritisak javnosti na institucije dostiže kritičnu masu, a MAGA traži simboličnu žrtvu. Epstein je savršen kandidat za žrtvenog jarca: bio je dovoljno blizak eliti da bude vjerodostojan simbol njezine iskvarenosti, a dovoljno marginalan – Židov iz radničke klase bez institucionalne zaštite stare škole, da ga se žrtvuje bez kolateralne štete za ostatak elitnog kruga. Iz njegove široke mreže nitko drugi nije optužen (kamoli osuđen) osim Ghislaine Maxwell. Jedan ili dvoje preuzmu krivnju, sustav ide dalje.

Epstein nije bio planirani žrtveni jarac, ali na razini javnog narativa funkcionira kao takav. Njegov pad nije rezultat svjesne strategije već najniža cijena za očuvanje elitne mreže, što Julia K. Brown implicira u intervjuu Davidu Remnicku za The New Yorker, kada kaže da institucije nisu nikada organizirale ozbiljnu istragu – ne zato što je netko planirao žrtvovati Epsteina, nego zato što nisu planirale istražiti nikoga.

Kada se Epstein pojavio u sudnici, izjasnio se da nije kriv i zatražio je da suđenje čeka na slobodi. Za jamčevinu je ponudio kuću na Manhattanu i svoj privatni zrakoplov, ali ga je savezni sudac odbio. Tjedan dana nakon odbijenice, pronađen je mrtav u zatvorskoj  ćeliji. Tragovi na vratu upućivali su na smrt vješanjem.

Nedavno objavljena Epsteinova poruka. (United States District Court Southern District of New York, CC0). 

Prije nekoliko dana objavljena je (nepotvrđena) Epsteinova poruka koju je ovaj napisao neposredno prije samoubojstva, a koju je njegov (inkriminirani) zatvorski cimer našao u koricama knjige. Poruka je kriptična: “Mjesecima su me istraživali  – NISU NIŠTA NAŠLI!!! Pravo je zadovoljstvo moći odabrati vrijeme za oproštaj. Što hoćete da učinim – da se rasplačem!! NIJE ZABAVNO – NE ISPLATI SE!!”

Poruka je na prvi pogled jasna (“odabrati vrijeme za oproštaj”), ali već na drugi, totalno nejasna, baš kao i priča o Epsteinovom samoubojstvu. U sljedećem nastavku razmatra se ulogu Donalda Trumpa, Epsteinove veze s tech-zajednicom, pojavu “Nove javnosti” i otvorena pitanja koja se tiču Epsteinove smrti.

Bilješke:

(1) Prevention project Dunkelfeld