Žena koja ni za čim nije žalila. Glas koji je okrenuo svijet naglavačke. Sve ljubavi Edith Piaf

Uz šezdesetu obljetnicu smrti Edith Piaf, u Lisinskom gostuje predstava PIAF! s pjevačicom i glumicom Nathalie Lermitte u naslovnoj ulozi. U tom povodu Nataša Hrupec piše o fascinantnom životu francuske dive, koja se nikad nije prestala zaljubljivati, vjerovala je da bez ljubavi ne može živjeti, uvjeravala se da ljubi, zato se prostirala i nije željela da joj ljubav ikad nedostaje.

• Naslovna fotografija: Grob Edith Piaf (Donna Rutherford / Flickr)

• Autorica je profesorica hrvatskoga jezika i književnosti, autorica jedne zbirke kratkih priča i jedne nagrađene zbirke pjesama u prozi.

Navodno je rođena na ulici. Pod jednom uličnom lampom i okriljem plašta pariške policije u ulici  Beleville, pod brojem 72, u prosincu 1915. Kad je bila sahranjivana, prije šezdeset godina, pariške su ulice nabujale od ljudi, tisuće i tisuće su se slijevale, toliko ljudi nije bilo na ulicama od Drugog svjetskog rata. Crkva je proglašava grešnicom i bez prava, koje li „žalosti“,  na posljednju misu. Rim je izjavio „da je živjela u stanju javnog grijeha“. Ali nije me briga rekla bi Edith, kao i tisuće puta u svom nepravednom životu, jer karte koje je izvukla bile su loše, a ipak je igrala maestralno. Kasnije je to Crkva, u skladu s hipokrizijom kojoj je dosljedna, povukla i  2013. na pedesetu godišnjicu smrti, održana je memorijalna misa za nju u pariškoj rodnoj četvrti Belleville.

Edith Piaf i Simone Berteaut, autorica njene iscrpne, majstorski napisane biografije, bile su polusestre i većinu života proživjele zajedno. Imale su istog oca, lakrdijaša kojemu je pločnik bio pozornica. Bilo je to okruženje, kako Simone piše, u kojem se „prije i poslije začeća nisu uznemiravali službenici matičnog ureda“. Edith je s njime provela pet godina, od osme do četrnaeste godine i oponašala ga. Hrapavim glasom najavljivala je njegovu točku. Govorila je „pariški se momak ne može kupiti“, vlasnici velikih cirkusa nudili su mu navodno mnogo, ali on ih je odbio jer zadržao je svoju slobodu. A majka, koja ju nakon dva mjeseca ostavlja svojoj mami i nestaje, također je rođena u cirkusu. Rahitičnu, s velikom glavom i prljavu, otac je uzima od punice koja ju je zapuštala, nalijevala crnim vinom i vodi svojoj majci koja je bila kuharica u bordelu u Bernayu u Normandiji.

Uz šezdesetu obljetnicu smrti Edith Piaf, u Lisinskom gostuje predstava PIAF! s Nathalie Lermitte u naslovnoj ulozi

Tamo su Edith dobro oprali i zbrinuli, djevojke su bile vrlo ljubazne, mile i lijepo su mirisale. Edith je od svoje treće do sedme godine bila navodno slijepa zbog keratitisa, slijepa je tumarala tom javnom kućom s ispruženim rukama i živjela intenzivno u svijetu zvukova. Oči su joj bile zatvorene, poslije, čitav život na pozornici kad je htjela čuti, dobro iznijeti, pjesmu zatvarala je oči, pružala ruke. Izvukla bi iz dubina ono što je publiku gađalo isto tako u  njihove zakopane točke kojih možda i nisu bili svjesni i plakali bi nerijetko. Po tome je bila posebna. I ljudi koji nisu razumjeli francuski počeli bi plakati.

Njen je život bio natopljen tugom, ali istovremeno i gromkim smijehom i bio po mnogo čemu fantastičan. Majke nema pored nje, otac ju je posjećivao, ali nije ga vidjela, teško da se mogla sjećati onog pariškog razdoblja prije sljepoće. Nakon tri godine djevojčica je progledala i vidjela svijet bordela. Krenula je u školu, ali pristojni se svijet zgraža, svećenik poziva njenog oca i govori mu da djevojčica ne može rasti u takvom okruženju. I on je uzima k sebi, „mala, čista duša“ našla se s ocem na ulici Pariza. U puloveru i suknji najavljivala je oca i pjevala. Bila je mršava, imala veliko ispupčeno čelo i velike oči. Otac je maštao da će biti akrobatkinja, ali njeno tijelo nije bilo za to. Govorio bi: „Ta djevojčica ima sve u grlu i ništa u nogama.“ Vikao bi: „Djevojčica će vam pjevati ‘Kravetina sam’!”

“Otkad je otišao tek tri tjedna ima,
S pajdašima njeg’vim spavala sam svima.
Ah! Bič zaslužih, zaslužih batina
Ja sam kravetina…”

Otac je uvijek pokupio sav skupljen novac, maćehe su joj dosadile. Upoznala je i polusestru Simone koja je sirota  s dvaneaest godina već radila kao metalurgijska monterka i odlučile su se zajedno osamostaliti, krenuti skupa. Edith je pjevala, a Simone je skupljala novac. Imala je osjećaj da je sestra voli, a biti voljena u onom miljeu bilo je jako mnogo. I krenule su zajedno. Odnos je bio vrlo kompliciran. Velik su dio života provele zajedno. Simone je poslije napisala impresivnu biografiju o Edith koja fascinira tečnošću pripovijedanja, jednostavno se ne ispušta iz ruku.

Pokušala sam pronaći nešto recenzija o knjizi, zanimalo me što je francuska kritika o njoj napisala kad je biografija izašla, ali nisam pronašla. Kritika se obično ustručava kad se poput meteora pojavi neka dobra knjiga a autor nema evolucijski književni put, ni formalno obrazovanje i dolazi s društvene margine, ni kritika nije lišena malograđanštine, može li netko takav pisati tako dobro, a da se nije odnjegovao u akademskim klupama? Evidentno, može, osim ako Simone nije imala pomagače koji su stilski ispeglali tekst. To doista ne znam, ali moguće je i to. U svakom slučaju, biografiju preporučam (Simone Berteaut, Piaf MH, 1973., Zagreb).

Polusestra Simone Berteaut napisala je impresivnu biografiju o Edith koja fascinira tečnošću pripovijedanja, jednostavno se ne ispušta iz ruku. U izdanju Matice hrvatske objavljena je u Zagrebu 1973. godine

I tako je Edith stasala na ulici, ona ju je formirala, bila je njen konzervatorij. Ujutro bi samo popila kavu, izgrgljala grlo i krenule su, mogla je pjevati dan i noć. Ljudi su im bacali novac i sve što su pokupile s pločnika potrošile su. Kasnije i kad je imala mnogo, stil je trošenja ostao isti. Objašnjavala bi to jednostavno: „Nisam buržujka, nemam budućnosti.“ Imala je samo jedan plan za život od početka do kraja, a to je PJEVATI. Otišle bi nešto pojesti, kad su se suviše uprljale, kupile su novu odjeću. Jedan joj je policajac platio pet franaka da mu pjeva Le chaland i rekao joj: „Nitko je ne pjeva kao ti.“  Edith je shvatila da je posebna i da joj se smiješi slava, imala je cilj, osjećala je da velike pozornice čekaju na nju.

To što je bilo u njoj izlazilo je iz dubine grla, iz dubine tame, podignute ruke su pipale u zraku kao kad je bila slijepa i doticala njima slučajne prolaznike. Zapravo ljudi su u njenom životu bili prolaznici, svi muškarci su to bili. Voljela je snažno jednog, možda dva, a sve druge je htjela dotaknuti, grlila se s njima, spavala je s njima, uzimala ih pod svoje, načinila od njih pjevače, kupovala im luksuz, štitila ih i vjerovala im je. Bez zdravih emocionalnih temelja ili, jednostavno rečeno, bez ljubavi ugrađene u temelje svoga bića, htjela se spojiti sa svakim. Kasnije, kad je bila slavna, bili su to oni koji su nešto obećavali u svijetu šansone i kojima je bila korisna mentorica. A na početku, noći su, ona i sestra, provodile po pariškim dvorištima, pjevale pod prozorima stanara. Bile bi otjerane, rjeđe nagrađene novčićima, a došla bi i zima, manje su se otvarali prozori, bilo je teško, spavale su na kantama za smeće. Simone piše o stanarkama tih zgrada:

„Na jednu koja ima srce puno osjećaja, puno sjete, koja će zaplakati slušajući pjesme o ljubavi – što je ne čini neizbježno darežljivom – dolaze sve domaćice s gubicom koju imaju srce kao kopita, puno žuljeva; i s gubicom koju imaju, ljubavne pjesme ne budu u njih sanja, pa ni žaljenja, one su zaboravile!“

Na ulici im je bilo bolje, tu se ljudi zaustave ako im se sviđa. Često su ih odvodili policajci, ali nisu bili grubi, bile su derišta, izmišljale su im svakakve priče i puštali bi ih. Stanovale su u hotelu. Nisu imale stvari. Zapravo, tako je uglavnom bilo do kraja života. Edith nije nikad kuhala kako bi uštedjela, čak ni u fazi ulice, nije imala posuđe, osim vilice i žlice za konzerve, ako nisu imale za restoran. Bila je skoro uvijek u životu u iznajmljenom, nikad nisu ništa prale, kad se pulover uprljao, kupile bi novi. Riječ štedjeti nije za nju postojala. Ako svoj glas nije štedjela, nije trebalo ni ništa drugo. Pjevale su i u radničkim i gospodskim četvrtima. U radničkim četvrtima su davali jer im se svidjelo, a ne iz milostinje i to je Edith cijenila. Voljela ih je zato. Hodale su i po kasarnama, Edith je osobito voljela legionare. Njima nisu ništa dugovale, s njima su se zabavljale. Tako su znale da postoje. Netko ih je gledao.

Zaljubila se prvi put sa sedamnaest godina, a poslije još puno puta. Mogao joj je nedostajati novac, ali bez ljubavi ni po koju cijenu nije željela ostati. (Wikimedia Commons)

Zaljubila se prvi put u Louisa Duponta sa sedamnaest godina, a poslije još puno puta.  Bio je zidar, a kad nije bilo posla radio je kao dostavljač. Svejedno je li voljela dan ili godinu, za nju je to – ljubav – svetinja. I postajala bi nemoguća, divlja, ljubomorna, varala ih je, ugađala im, uglavnom tako je trajala cijeli život. Sama je govorila:

„Ja ne bih mogla voljeti više u deset godina, nego u jednom danu. Za buržuje je dobro da razvlače svoje osjećaje. Ti su tipovi ekonomični, škrtice, zato su i bogati, oni svoje drvo ne spale ujedanput. Možda je to dobar sistem za pare, za ljubav to nikako ne vrijedi…“

Ubrzo je ostala trudna s tim deranom. Potpuno nespremna za dijete sa sedamnaest godina, vukla je zajedno sa sestrom tu malu po ulicama Pariza. I njoj su kupovale novu odjeću kad je staru uprljala. A ona je bila dobroćudna, uglavnom se smijala, ali nažalost kratko. Umrla je s dvije godine od meningitisa. Edith je imala devetnaest godina kad je mala umrla. Dijete je ostalo bez djeteta. Nije imala za pogreb. Skupljale su novac i djevojke iz noćnog lokala. Falilo je još deset franaka.

„… učinit ću to. Bilo je to prvi put. Ona to nikad nije radila… nikada. Šetala je bulevarom de la Chapelle i srela nekog muškarca koji joj je predložio da pođe s njim. Bila je tamo. U sobi je on upita zašto to čini. Edith mu reče da je to za pogreb njene kćeri, da joj manjka deset franaka. Taj čovjek dao joj je više od deset franaka i otišao je. Sve to da bi jedan grobar odnio malu kutiju pod rukom kao neki zamotak. Bio je to zaista vrlo crni trenutak. Jedan od najružnijih što smo proživjele, ali, iskreno govoreći, vrlo kratak. Nekoliko dana kasnije zaboravile smo da je mala Marcelle mrtva. To je strašno. Nismo se više sjećale. Nismo bile na groblju. Nikada. Bile smo tek deriščad, na to više nismo mislile.“

I nastavile su dalje, danju na ulici, a noću u lokalu Lulu. I prošla je cijela godina, a impresario o kakvom je sanjala Edith još se nije pojavio. Imala je izvrsnu glazbenu memoriju, pijanist bi odsvirao dva-tri puta i ona je znala napjev. To je bila faza kad se puno smijala i vjerovala je u uspjeh. Već su je zapravo zavoljeli, a ona je voljela tu sredinu, svijet propalica i lopova. Voljela je surove i energične tipove. Njena velika ljubav kasnije bit će boksač. Voljela je istinske ljude, ljude koji ne fejkaju, nemaju baš previše samokontrole kojom bi gurnuli dublje svoju surovost, strast i želju za trenutnim zadovoljstvima. U tome svijetu imale su svoje zaštitnike (tako su ih doživljavale), zapravo svodnike. Oni su ih smatrali usputnim prostitutkama, ali ne i bludnicama, piše Simone. Rječnik ne razlikuje značenje tim pojmovima, a razlika je valjda u ambiciji. Edith je imala ambiciju postati pjevačicom, živjeti za pjesmu i od pjesme. To je ta razlika. Bilo je to vrijeme usputnog prostituiranja, Edith je znala da je to samo faza. Vjerovala je da će doći vrijeme kad će imati novca, slavu  i muškarce koje poželi.

Louis Leplee dao joj je priliku u svojem kabaretu Gerny’s, a dao joj je i umjetničko ime koje je ostalo uz nju do kraja života. (Reklama u Le Figaro novinama, 1936.)

Otišle su u centar, na Champs-Elysees, prišao im je uglađen stariji gospodin u rukavicama i rekao je Edith: „Ako hoćete pjevati kod mene, ja imam kabaret, ulica Pierre Charon, Le Gerny’s, posjetite me sutra. I otišle su. Obraćao joj se od prvog dana kao pravoj pjevačici. Vidio je da neće štimati s njenim prezimenom Gassion. I dao joj ime: Piaf. I Edith je postala vrabac. Lijepo ime, pristajalo joj je. Pripremio joj je veliki publicitet. Ona koja je dotad pjevala bez ikakvih opterećenja i odgovornosti, odjednom je imala gomilu pitanja. U tom su se kabareu gosti zabavljali na francuski način, večerali su, slušali pjevače, ne nužno velika imena. Tata Leplee nije joj govorio odviše kako ne bi pokvario njenu prirodnost. Lagala mu je da ima haljinu za premijeru. Teško je zamisliti kolike su bile sirote. Našle su novca za crnu vunu i igle i plele cijelu noć. Imale su problema s rukavima, jedan je ispao dobro, a drugi nikako. Odlučila je da će izaći na pozornicu bez rukava.

Kad ju je Leplee vidio, podivljao je, vikao da su njene ruke k’o štapići i da ne može tako pjevati. Žena Mauricea Chevaliera koja se našla u dvorani, dala joj je svoju ljubičastu maramu. Cijelu svoju karijeru je nastupala u crnom, a ljubičastu je smatrala sretnom bojom. I na pozornicu je izašla blijedog lica, žalosne kose, haljina se lagano njihala, polugolih ruku, pjevala je iz dubokog grla, na kraju publika je kratko zanijemila, a onda su krenule ovacije oduševljenja. Vrabac im je pjevao bijedu, tugu sirotinje i zgrabilo je to publiku snažno, bila je čisti, surovi realizam, nije se morala naprezati da bi pljusnula publiku. Trebalo je proći još nekoliko godina rada i postala je jedinstvena. Smatrala se šansonijerkom. A onda je jedne večeri ubijen Laplee, a Edith je bila jedna od osumnjičenih. Strašno ju je to pogodilo. Patila je i plakala. Dugo ju je pratio taj glas.Poslije joj je pomogao Raymond Asso, nije odmah išlo glatko jer Edith je bila pripitomljena, ali nikako krotka, plašljiva, ali s nestrpljivošću koju nose rasni primjerci velike energije. Naravno, Raymond joj je bio ljubavnik ili gospodar, tako je govorila ostatak život za svoje ljubavnike. U tim svojim ljubavnim vezama bilo je nešto beketovski bolesno, nerijetko su to bili odnosi sluge i gospodara, razlike su bile i klasne i statusne s time da je kasnije ona imala status, a novajlije kojima je bila mentorica i ljubavnica nisu. Odnos sluge i gospodara se izvrtao baš kao U očekivanju Godota. Veze su bile i okrutne i divne. Nisu trajale suviše dugo, ali kad bi se zaljubila mazila je novcem svoje izabranike, kupovala im skupu odjeću i stvari i nesebično im pomagala u karijeri, a oni su morali bili poslušni, jer bila im je korisna. A opet bila je i ljubomorna i naporna.

Asso je bio njen mentor, podučavao je u svemu, odijevanju, držanju vilice, nudio joj knjige, stalno je slušala: „Ne čini to.“ Upoznao ju je s Margueritom Monnot koja je napisala glazbu za puno njenih šansona. Ostale su dobre do Margueritine smrti 1961. Ona ju je naučila da interpretacija može nijansama reći mnogo kao i riječi. Raymond je rekao njenoj sestri da ode, da se makne iz njena života i Simone je to učinila, odabrala skroman život, tvornicu i udaju, ali od Edith nije bilo moguće otići. Ubrzo su opet bile zajedno. Edith je počela nastupati na pozornici A. B. C. i s Raymondom je odletjela prema slavi.

A ljubavni je život bio kaos. Sve se miješalo i prave ljubavi i prolazne veze i strastvene i prijateljske. Imala je jasno načelo za raskide. Nije dopuštala da je muškarac ostavi. Govorila bi: „Muškarci ne nedostaju, pune su ih ulice. Samo, treba već unaprijed, a ne kasnije naći zamjenika. Ako ga nađeš kasnije, ti si nasamarena; ako prije, on je rogonja. To je prokleta razlika! Rezultat je razlika. Bilo je to zapravo oduzimanje jer nije mogla podnijeti ostavljanje. Može se i to razumjeti. Jedno ostavljanje na početku života ostavlja tragove, to odbacivanje koje je doživjela u djetinjstvu vrištalo je iz nje, iz grla, iz postupaka prema ljudima, iz pjesme. Iz tog je odbacivanja i voljela mnoge i ostavljala ih iz iste rane. I ako je postojao neki koji je mislio da ju je prevario, ona ga je već iznevjerila, a bez njih nije mogla, govorila bi da kuća bez muške košulje budi zlovolju.

Kada su se Edith Piaf i Jean Cocteau upoznali on je upravo s Louisom Amadeom i Gilbertom Bécaudom napisao Kad umre pjesnik. Edith je shvatila da joj je u životu nedostajao pjesnik i rekla je „Eto, sad ga imam“. Njihov odnos bio je platonski. (Flickr)

• Jean Cocteau

Gospođa Breton upoznala ju je s njim. Simpatije i oduševljenje bilo je obostrano. Oboje su imali lijepe ruke. Kad su razgovarali njihovi su prsti letjeli po zraku poput ptica, riječi također. Na odlasku joj je rekao: „Mala Piaf ti si veoma velika…“ Edith je sva sjala, bila je dirnuta jer imala je osjećaj da je mnogo učila od njega, a da joj nije davao poduke. Cocteau je baš napisao s Louisom Amadeom i Gilbertom Bécaudom Kad umre pjesnik i Edith je shvatila da joj je u životu upravo nedostajao pjesnik i rekla je „I eto, sad ga imam“. Bio je to platonski odnos. Počela je čitati njegove knjige. Edith se nije prenemagala, pripovijedala bi mu što je muči, govorila o svojim ljubavnim jadima, a on ju je mudro tješio:

„Draga, nikad ne razumijemo one koje ljubimo, kad smo s njima. Ne uzimamo ih kakvi jesu, želimo ih skrojiti prema našim maštanjima… A one su rijetko njihove.“

Poslije je napisao i dramu, a Edith je igrala u toj predstavi. To joj je dalo još više sigurnosti na pozornici. Bili su to dani sreće, a onda je zabavi došao kraj, njemačke trupe su ušle u Belgiju. Pariz je izgledao bijedno. Četvrti su se ispraznile, prvo bogate, a onda sve. Ljudi su napuštali grad kamionima, uzimali dragocjenosti, a neki samo kovčeg, krletku s kanarincem i pješice krenuli na jug. Ni metroa više nije bilo. Edith je zaključila da nemaju kamo otići, istrošit će noge do kostiju, a na kraju svuda će biti isto. Cijeli je rat ostala u Parizu. Pjevala je i zabavljala se koliko je mogla, ali bio je to tek provizoran smijeh. Pomagala je koliko je mogla. Tad su joj se već obraćali s gospođa Piaf, voljela je to čuti, nakon onih godina kad su oslovljavali samo s „cura“.

• Henri Contet

Onda je u njen život ušao Henri Contet, postao je „gospodar“, napisao je za nju puno šansona, raspravljali su, radili zajedno, s njim je počela ozbiljno stvarati. Od druženja s njim i njoj su narasla krila, ali i pandže, i započela je metamorfoza u gospodaricu. Dalje će ona oblikovati druge. Čitala je na stotine pjesama, brižljivo je birala koju će pjevati.

„Pjesma je pripovijest kojoj publika treba da vjeruje. Za nju, ja sam ljubav. To mora razdirati i još više od toga, to je moja osobnost, ja imam pravo da budem sretna, ali ne dugo; moja mi priroda to ne dopušta. Potrebne su mi posve jednostavne riječi. Moja publika ne misli, ona u punoj mjeri svojom utrobom prihvaća ono što ja vičem. Poezije mi treba, one koja ih navodi na maštanje.“

Kad je izabrala šansonu, učila bi riječi i glazbu istovremeno, a kad su joj davali savjete koje nije mogla prihvatiti, vikala bi: „Ne, moj konzervatorij je ulica, moja inteligencija, nagon.“ A geste su dolazile same, prirodno. I uporno je radila. Cocteau je dobro napisao: „Ne može se oponašati, nikada prije nije postojala Edith Piaf i nikada je više neće biti.“ Veza je s Contetom bila burna, s njim je htjela imati i dijete, a onda se raspala nakon godinu dana. Ostali su prijatelji.

Pred okupatorskom publikom pjevala je Gdje su svi moji drugovi? s trobojnicom u projekciji. Kad je pjevala u zarobljeničkim logorima, nikad nije zadržala honorare, dala ih je u korist zarobljenika.

Okupatori su voljeli njene šansone. Kad je 1942. nastupala u A. B. C. -u, na generalnoj probi bilo je puno njemačkih oficira, Na kraju je zapjevala Ou sont-ils tous mes copains?, Gdje su svi moji drugovi? s trobojnicom u projekciji. Publika je pala u delirij. Tražili su već sutradan da skine šansonu s repertoara, nije htjela, maknuli su samo trobojnicu. Rekla im je da će im se, ako je zabrane, smijati cijeli Pariz. Kad je pjevala u zarobljeničkim logorima, nikad nije zadržala honorare, dala ih je u korist zarobljenika. Uvijek je poslije rata ponavljala: „Ne, ja nisam sudjelovala u otporu, ali sam pomagala svojim vojnicima.“

• Yves Montand

Edith je završila razdoblje „profesora“, razdoblje kad je bila podučavana od muškaraca (Asso, Contet, Cocteau), pred kraj rata uslijedit će razdoblje „tvornice“ kad je sama proizvodila pjevače. Za oko joj je zapeo zgodan mladić, manekenske figure, ali loše odjeven, nadmen i uobražen. Oljuštila ga je kao grašak, rekla mu je:

„Počet ćemo s tvojim kvalitetama, to će ići brže. Ti imaš lijepu njušku, stas, ruke koje su ekspresivne, dobar topli glas, dubok ton kojim ćeš raznježiti žene. Izgleda da si inteligentan. Odijelo ti je za cirkus, smiješan si. Tvoj marseljeski naglasak užasan je, stavljaš četiri akcenta ‘cirkonfleksa’ na o i gestikuliraš kao neki lakrdijaš. Što se tiče tvog repertoara, taj ne vrijedi ništa. Tvoje su šansone vulgarne. Tvoj amerikanski način nagoni na smijeh.“

Yves je škrgutao zubima od bijesa, rekao je: „Hvala gospođo Piaf. Razumio sam. Vi me odbijate. Ja nisam vaš tip.“ A ona mu je odgovorila: „Ako me hoćeš slušati, pokoravati mi se, imaj povjerenja, postat ćeš velik.“ Edith je znala da će Montand revolucionirati šansonu. Simone ga je opisala kao mladog vuka pred kojim je život, bio je pun snage, plosnatog trbuha i mišića, a smiješak mu je bio izravan i pošten. I Edith se po enti put zaljubila. Nakon onih s ulice, mornara, legionara, svodnika, zaljubila se u lijepog Talijana, ali nije mu gledala kroz prste, morao je raditi dvostruko.

Yves Montand ju je volio i prilično se pokoravao, a nju je opilo to da može stvoriti prvaka. I u samo dva mjeseca stvoren je novi Montand.(Wikimedia Commons)

Bila je to burna veza. Oboje su bili samoljubivi i žilavi. Pričao joj je o svojoj siromašnoj talijanskoj obitelji, ocu se nisu svidjeli fašisti pa je pobjegao u Francusku. Majka nije voljela da sin dangubi, govorio joj je o strogoći plemenskih talijanskih obitelji, počeo je raditi s petnaest godina, kupovao ploče Chevaliera i Trenta, htio je pjevati poput njih i zaključio da je imao težak život. Edith se samo nasmijala, ona ništa od toga nije poznavala, ni školu do petnaeste godine, ni majku koja brine, ni obitelj, ali ipak osjećala je da su iste rase, da dišu sa strašću i željom da uspiju, da pjevaju i da od toga žive.

Volio ju je i prilično se pokoravao, a nju je opilo to da može stvoriti prvaka. I u samo dva mjeseca stvoren je novi Montand. I on je poput Edith gađao publiku u utrobu. Nastupao je u košulji i hlačama. Razmišljao je i o ženidbi njom. Nije bila mnogo starija, ali bila je stara po životnom iskustvu. Bio je ljubomoran, ljutio se da suviše troši, svađali su se, vikali, bili od vike promukli pred nastup. Šansona ih je povezala i razdvojila. Imali su svoje angažmane. Nakon jednog nastupa, zvonio je kao lud, a Edith nije htjela otvoriti vrata.

• Marcel Cerdan

Edith je ubrzo krenula na osvajanje Amerike. Imala je nove kompanjone u svojoj „tvornici“. Navečer su sjedili oko nje. Bila je logorska vatra. Započele su „velike godine Piaf“. Otišla je u Ameriku, upoznala Marlene Dietrich, bila je očarana njome, a zatim upoznaje i mladog, oženjenog boksača Marcela Cerdana.

Smatrala se krivom za njegovu smrt, bilo je teško preživjeti to. I tako je Marcel Cerdan postao najveća ljubav njenog života, vjerojatno upravo zbog svršetka. (Wikimedia Commons)

Beznadno su se zaljubili, bili su slični, njegov je život bio boks. Išla je na njegove mečeve, mada ih je teško gledala. Cvala je od sreće. Njena je karijera bila na vrhuncu. Nakon jednog nastupa u Parizu kraljica Elizabeta je htjela sjediti na večeri pored nje. I trebali su se naći u New Yorku, nakon njegovog meča u Europi, bilo je dogovoreno da će ići brodom, a onda ga Edith zove i moli da ipak ode na avion, jer brod putuje dugo. Avion se srušio, a Edith je bila slomljena. Njena bol je potresla sve, neprekidno je plakala, mislili su da neće moći više nastupati na turneji, ali odlučila je pjevati. Kad je ušla u dvoranu, publika se digla na noge, rekla je: „Ove večeri pjevam za Marcela Cerdana. Samo za njega.“ Smatrala se krivom za njegovu smrt, bilo je teško preživjeti to. I tako je Marcel postao najveća ljubav njenog života, vjerojatno upravo zbog svršetka.

• Charles Aznavour

A Edith se odaje se spiritizmu i više od godinu dana, svakog je tjedna dala u crkvi služiti pjevanu misu za uspomenu na Marcela. Bila je loše, vraćala se čak pjevati i na ulicu. A onda se opet okružila mladim pjevačima, među njima su bili i Charles Aznavour, Robert Lamoreux i drugi. Robert je priželjkivao da odnosi prijeđu u intimniju fazu, a s Charlesom je imala samo profesionalni odnos, prijateljski, dijelili su isti senzibilitet. Stanovao je kod nje, upravljao kolima, nosio kovčeg, pratio je. Pisao je pjesme za nju. Vikala bi ako nisu bile gotove odmah.

Od njegovih šansona pjevala je: Kiša pada, Bilo je, Dijete, Modrije od tvojih očiju. Napisao je i Mrzim nedjelje, ali Edith je imala loš dan, rekla mu je da je šansona drek. Charles ju je odnio Juliette Greco koja ju je odmah uvrstila u svoj repertoar. I Edith je opet poludjela jer njene šansone odnosi Juliette Greco. Bila je prevrtljiva i teška. Težak život ostavlja tragove, iza hirova viče neka stara patnja, točnije više njih, puno se toga skupi i onda pada na one, nerijetko nedužne i dobre koji se nađu tu. Charles je bio dobar, ispravan i čist, nije manipulirao, nije varao i to ga je koštalo, trebao je puno puta izdržati njen gnjev, dobio je, kako to već biva umjesto mnogih koji su zaslužili.

Charles Aznavour se oblikovao kao šansonijer uz Edith, ali nije dijelio geste i intonaciju u njezinu stilu. Bio joj je bliži od ostalih, bio je svoj. To ju je znalo ljutiti. (Wikimedia Commons)

Edith je u restoranu svima naručivala autoritarno za sve, svoje je štićenike odijevala po svom ukusu i nije ih ništa pitala, kupovala bi im setove odijela, cipele od krokodilske kože i po pitanju detalja bila je mušičava, ali ono suštinsko znala je dobro. Znala je da su muškarci zaljubljeni u njeno ime, a ne u nju, već u to kako im ona može koristiti, ali tako je to. Nova ljubav bio je američki slikar Eddie Costantine. Kad je Eddie jednom htio naručiti kobasice, rekla je: „Treba zaista biti glupan da netko jede kobasice.“ U to vrijeme njena je sestra Simone bila trudna i Edith je opsesivno pazila na nju, točnije zadužila je Aznavoura da joj bude na usluzi. Simone je rodila sina Marcela, Edith je bila kuma. Simone je sad napokon manje sudjelovala u Edithinom životu, ali još je uvijek bila prisutna.

Charles Aznavour se oblikovao kao šansonijer pored Edith, ali nije dijelio geste i intonaciju u  stilu Piaf. Bio joj je bliži od ostalih, bio je svoj. To ju je znalo ljutiti. Znala je da će je, kad ona ode, naslijediti Aznavour. Bio joj je iskreni prijatelj. Edith je puno radila, spremala se za turneju, išla je i sestra. Ostavljala je milijune za haljine, a kad ih nije nosila, tjerala je sestru da to čini. Bilo je u tome nešto čudno, najblaže rečeno. Simone nije baš bila sigurna ismijava li je ili samo ne mari kako se osjeća u toj odjeći koju nije odabrala, ili je mislila da čini dobro. Uglavnom, odnos je bio vrlo složen. Edith je bila takva. Njena nova ljubav bio je američki slikar Eddie Costantine. Kad Constantine još nije bio dovoljno dobar da bi dobio veći honorar, Edith mu je, a da on to ne zna plaćala razliku i govorila mu da mu se plaće povećavaju. Kad je u nekog vjerovala tiho je i nesebično pomagala. I to je bila Edith, nekad velikodušna, nekad nemoguća.

Edith je u restoranu autoritarno svima naručivala za sve, svoje je štićenike odijevala po svom ukusu i nije ih ništa pitala. Novac u njenim rukama bio je voda, pijesak, klizio je (Wikimedia Commons)

I nije prestajala „zaljubljivati se“. Onima pored nje već je to bilo teško gledati. Srljala je i padala i nije odustajala. Zapravo vjerovala je da bez ljubavi ne može živjeti, uvjeravala se da ljubi, zato se prostirala i nije željela da joj ikad nedostaje. Mogao joj je nedostajati novac, ali bez ljubavi ni po koju cijenu nije željela ostati. I to je naravno bilo napregnuto i oprečno. Kad se oduševila nekim filmom ili knjigom, gnjavila je sve oko sebe da to gledaju, čitaju, očekivala je da se svi oduševe. A novac je trošila neumjereno. Na kraju bi joj nedostajalo za stanarinu, pored ogromnih honorara i tad bi uletio Aznavour i Simone piše da je on jedini muškarac uz Cerdana koji je otvorio lisnicu za nju.

„Novac je u rukama Edith bio voda, pijesak, klizio je… Voditi računa o svojim izdacima u jednom danu nije bilo moguće.“ Jedan je dan došla s pedeset crvenih balona i rekla je „…kad sam bila dijete, nikad nisam imala balon. Vidjela sam drugu djecu koja su bila puna, okrugla, jednako čista i jednako su se sjajila kao njihovi crveni baloni, a ja sam ubirala dobrovoljne priloge s ocem, bila sam prljava, bijedno odjevena; za njih sam bila prosjakinja. Danas, kod Andrea, davali su po jedan uz svaki par cipela. Kupila sam ih toliko da bih s njima mogla napuniti kuću.“ S Aznavourom je doživjela prvu prometnu nesreću, a poslije će ih se zaredati još tri. Bolove je počela ublažavati morfijem. Ulazila je pomalo i sigurno u pakao droge, a i alkohol ju je ozbiljno načeo.

Nakon burne veze s Yvesom Montandom, Piaf se zaputila u osvajanje Amerike, gdje je upoznala Marlene Dietrich, kojom je bila očarana. (Wikimedia Commons)

• Jacques Pills

Započela je vezu s Jacquesom Pillsom, francuskim pjevačem i glumcem. Pisao je šansone za nju. Jako joj se dopao, bila je to već faza kad si je davala injekcije da bude u formi. I udala se za njega. Bila je opsjednuta vjenčanicom. Govorila je sestri da žali što kao djevojčica nije išla na prvu pričest, sanjala je o bijeloj haljini i vijencu na glavi, bila im je zavidna. Htjela je vjenčanicu, ali svjesna da bi bilo komično. Odlučila se za nebesko plavu. Na crno-bijelim fotografijama će svejedno izgledati kao bijela. Prodala je hotel u Boulogni i u toj je transakciji prilično izgubila, ali govorila je da je pretrpan lošim uspomenama. Vjenčali su se u crkvi u New Yorku i priredili su gala prijeme. Oboje su tamo nastupali. Droga je na nju već djelovala razorno, lice više nije prihvaćalo šminku, kosa je bila bez sjaja, a oči su ga imale previše.

Upoznala je Charlieja Chaplina, pjevala je za njega i bila je presretna zbog toga. Obožavala je njegove filmove, jer tamo su djevojke bile poput nje i njene sestre. Po povratku u Pariz smjestila se u apartman bulevara Lannes. Dekorirali su ga drugi za nju. Napao ju je deformativni reumatizam. Uzimala je duplu dozu kortizona, kako nije do tih doza mogla doći bez recepta, kupovala ih je na crnoj burzi i shvatila da novac može ubiti još brže nego bijeda. Alkohol također nije ostavljala. Osakaćivala bi svoj glazbeni program tako da ne bi njen muž Pills bio skroz srozan na pozornici pored nje, jer nastupali su zajedno. Maknula je svoje snažne šansone i to više nije bila ona.

Osakaćivala bi svoj glazbeni program tako da ne bi njen muž Pills bio skroz srozan na pozornici pored nje, jer nastupali su zajedno. Maknula je svoje snažne šansone i to više nije bila ona. (Flickr)

Zvali su ga Ravnodušni Ljepotan, činio je što je mogao, ali malo kad je bio tu. Pozlilo joj je na pozornici, morala je u bolnicu, pokušala je s odvikavanjem, izdržala je četiri dana, a onda je pobjegla. Rekla je poslije: „Moja je glava bila kao komadi razbijenog leda, šiljci su mi ulazili u mozak.“ I vratila joj se opet. Nije više mogla patiti. Često je ljubavlju koju je dijelila i glasnim smijehom tjerala patnju, ali valja mi ljudi možemo primiti u se određenu količinu patnje, a kad postane veća od tijela, kad preraste duh i cijelo tijelo, kad razori mišiće, krvotok, živce traži se olakšanje. Bol se više ne može podnijeti, samo je nesreća što vrijeme za novu injekciju brzo dođe.

I u takvom je stanju otišla na turneju po Francuskoj. Novinari su je slijedili i čekali kad će pasti da to snime i desilo se. Satima je bila u nesvijesti i opet je završila u bolnici, opet odvikavanje, urlanje, bol. Preživjela je i postojala je nada da izdrži nalete nove želje za drogom. Ali našli su se oni koji su joj nudili snijeg i govorili: „Pokušajte, gospođo Piaf, to nije kao morfij.“ Otišla je opet u Ameriku. Voljela je publiku tamo, sviđali su joj se Amerikanci, govorila bi da su to muškarci koji nisu mušičavi kao Francuzi, a kritičari su joj uzvraćali da je „…najjači glas u najmanjem tijelu (…) te da umre od ljubavi petsto puta u jednoj večeri.“ A onda je odlučila da je njen brak gotov, rekla je da će zvona zvoniti još samo na pogrebu. Nije shvaćala Edith da klerikalan svijet ljubavlju barata skroz drukčije, da ih skanjuje blud i da čovjeka žele odrediti krivnjom.

Baš poput Krista određena je bila čovještvom, ali i božanskim. To dvojstvo svojstvo je ljudi koji nisu baš prosječni. Bez tog dvojstva ne bi bilo Edith Piaf

Prekoračivala je granice i dizala se iznad ograničenja jer drukčije je bilo nemoguće izaći iz onog gliba s početka života. Sloboda joj je otvarala vrata prema uspjehu, ali nudila i krivudave staze i ponore. Baš poput Krista određena je bila čovještvom, ali i božanskim. To dvojstvo svojstvo je ljudi koji nisu baš prosječni. Bez tog dvojstva ne bi bilo Edith Piaf, ne bi bilo ambicije, stremljenja, radosti stvaranja i uspjeha. Upravo je ono omogućilo njen razvoj, od ulične cure do šansonijerke. Doduše moralne granice u njenom djetinjstvu nisu bile postavljene, koristila je slobodu divljeg okruženja i bez straha je prišla svojoj kreativnosti, dala joj krila. Ljudi se obično plaše kreativnosti. Pjevala je kao nitko dotad i nitko poslije, Cocteau je bio u pravu. Nikad se nije smatrala krivom zbog kršenja sedme zapovijedi: „Ne učini preljuba!“, ali Crkva je zato tu da utvrdi pojedinačnu krivnju, nakalemi je na savjest dok nerijetko blagonaklono promatra kolektivna zla, blago rečeno.

Edith je 1956. pjevala u Olympiji. Nastupi s Pillsom bili su njeno srozavanje i čekali su i njen glas je pomeo grad. Nikad nije bila tako dobra, rezala je trbuhe i puku i snobovima. Dvanaest tjedana je pjevala u Olympiji, na crnoj burzi su se prodavale karte. Na stranu nije stavila ništa. Slijedio je delirium tremens, slijedila je veza s  Martenom, još uvijek je spremna puno dati, ali okrutno napada, nepravedna je i naporna i veza se brzo završila.

Moustaki je imao dobrih osobina, nije ga smetao njen nered, mogao je živjeti iz dana u dan, nije propovijedao moral. (Wikimedia Commons)

• Georges Moustaki

Edith je zapravo već uništena, puna modrica, pije, Marten je otišao, a pred vratima Olimpije čekao ju je Georges Moustaki. Lijep, mlad i nadaren. Rekao joj je da se bavi pisanjem da sklada i pjeva. Pozvao ju je da ga posluša na Montparnasseu i nakon nastupa ušla je u Moustakijev auto, nalikovao je stroju za pranje rublja, i otišla je, a on joj je iskreno priznao da je čekao trenutak da prekine s Martenom. I ubrzo se doselio k njoj, kupovala mu je skupe stvari, upaljač od platine, kojega bi on iste večeri izgubio. Ona bi odmah kupila drugi.

Nije više tako mlada, ali njena naivnost je nevjerojatna. Moustaki je imao dobrih osobina, nije ga smetao njen nered, mogao je živjeti iz dana u dan, nije propovijedao moral. Za nju je napisao jednu od njenih najljepših šansona Milord. S njim dobiva iznova volju za svađe s muškarcem. Postaje njen gitarist i planira otići s njim na deveto putovanje u Ameriku, a onda s jednim od Marcelovih sinova i Moustakijem doživi treću prometnu nesreću. Puno krvari i lice joj je puno ozljeda, prevezena je u bolnicu.

Ipak je otišla u Ameriku, scene s Moustakijem ne jenjavaju, sve je slabija i pada na pozornici. Operirali su joj čir želuca. Kad se probudila Moustaki više nije tu, otišao je za Miami. I dok je ležala u bolnici svakodnevno se za njeno zdravlje došao raspitivati jedan mladac, slao joj je ljubičice i Edih je to jako ganulo, željela ga je upoznati. Bio je to Douglas Davies. Imao je dvadeset i tri godine i Edith je ustala iz postelje, najavila nove nastupe, da bi ih izdržala, uzima drogu. Daviesa odvodi u Pariz. Reuma ju deformira, pada u jetrenu komu.

A onda Charles Dumont donosi joj šansonu koja će je dići u život. Držao se ukočeno, sjeo za klavir i počeo svirati:

Ne, stvarno ne,
ne, ništa ne žalim ja
svako zlo, dobra sva,
ništa sad, ništa ne žalim ja.

Sve pamtim ja,
sve sto se zbilo ma kad
bilo kad, bilo gdje, svako zlo,
sve je plaćeno to…

Svoje poraze znam,
svoje radosti znam
sve je plaćeno to,
stoji preda mnom tu

Kakav plamen će to
biti kad spalim sve!
život počet ću nov,
čista ponovo doć…

Ne, stvarno ne,
ne, ništa ne žalim ja
svako zlo, dobra sva,
ništa sad, ništa ne žalim ja.

Sve pamtim ja,
sve sto se zbilo ma kad
bilo kad, bilo gdje, svako zlo,
sve je plaćeno to…

Prvi put ju je čula publika u Reimsu i ovacijama nije bilo kraja. Edith je bila oduševljena. „To je ono što ja osjećam, ono što mislim… to je moja oporuka.“ Napisao je još tridesetak šansona za nju. Završila je turneju opet na podu, ali svejedno je Olimpiji dala svoj najbolji nastup 1961.

Theo Sarapo osvojio ju je nježnošću. Učinio ju je sretnom kad je mislila da to više nije moguće. (Wikimedia Commons)

• I posljednja ljubav: Theo Sarapo

Više nema ludih zabava, jer Edith je u dugovima. Prilazi joj Theo Sarapo. Osvojio ju je nježnošću. Vjenčali su se 1962., ovaj put u dotrajalom ogrtaču od nerca. Njegova obitelj ju začudo prihvaća.  Theo je bio posljednji u nizu njenih učenika. Bivši frizer nastupao je s Edith zadnju godinu dana njena života. I na kraju ju je odveo i njegovao u njenoj kući na jugu Francuske. Učinio ju je sretnom kad je mislila da to više nije moguće. Tamo je Edith umirala od karcionoma jetre. To je bila neobična veza. Nikad ju nije napuštao.

Umrla je 14 listopada 1963. Ludilo njenog sprovoda zrcalilo je ludilo života. Jedanaest kola cvijeća slijedila su malo tijelo. Kad su skrenuli u aleju, ljudi su nasrnuli i srušili ogradu. Novine su joj danima posvećivale naslovnice.

„…jer historiju zaboravljamo,
Samo se sjećamo arije,
Tročetvrtinske pjesme,
Ništa tako pariško nije…“

Muž je bio shrvan. Navodno je u tajnosti dovezao njeno mrtvo tijelo u Pariz u njen stan da službeno ostane zabilježena njena smrt u Parizu i francuski je zakon na njega prenio njezinih sedam milijuna franaka dugova. Četrdeset tisuća ljudi plakalo je za njom na groblju Pere-Lachaise.

Ludilo njenog sprovoda zrcalilo je ludilo života.

Dan nakon nje umro je i Cocteau, a 25. svibnja 1963. joj je napisao:

„Moja Edith,
Umaknuvši smrti, ni sam zapravo ne znam kako (to je naš trik), dajem ti poljubac jer ti si jedna između sedam ili osam osoba na koje s nježnošću mislim svaki dan.“

“Na stepenicama ove kuće rodila se 19. prosinca 1915. u najvećoj bijedi Edith Piaf čiji će glas kasnije okrenuti svijet naglavačke.” (Wikimedia Commons)