Ekonomija je realno nemjerljiva, posebno suvremena

• Naslovna fotografija: Shibuya City u Tokiju. (Shawn Siev, Pexels)

I.

Početkom 2025. godine Diane Coyle, ekonomistica na Sveučilištu Cambridge, objavila je knjigu Mjera napretka: Izračun onog što je zbilja važno (The Measure of Progress: Counting What Really Matters; Princeton University Press, 2025). Prije sveučilišta autorica je bila afirmirana ekonomska novinarka (BBC, The Independent) te članica britanskih regulatornih tijela (‘Agencija za tržišno natjecanje’), a na BBC-u članica i jedno vrijeme predsjednica Nadzornog odbora. U znanosti, bavila se gospodarskim rastom i nacionalnim računima te promjenom prirode ekonomske aktivnosti. Njezina je prethodna vrlo poznata knjiga BDP: Kratka, ali strasna povijest (GDP: A Brief but Affectionate History, Princeton University Press, 2014). Na tu se knjigu uvelike nastavlja i u ovoj posljednjoj, ali ugrađuje i puno sadržaja iz drugog rada. Podsjeća, na primjer, na svoju knjigu The Weightless World (MIT Press, 1998) koja ispituje „doslovno smanjivanje mase ekonomije” (str. 18).

No Mjera napretka ipak nije samo sinteza prijašnjih istraživanja, nego je puno ambicioznija. Iako je Coyle priznata ekonomistica i časopisi su promptno zabilježili objavu knjige, izgleda da puna ambicija autorice nije dovoljno prepoznata. Razlog bi mogao biti u tome što Coyle pokušava iskoračiti iz prevladavajućeg misaonog okvira (često korišten engleski termin je – mindset). U osvrtima se nedovoljno ističe da je Coyle 2014. pisala o nastanku i promjenama koncepta brutoproizvoda, u najnovijoj knjizi piše o mjerenju progresa.

“Mjera napretka: Izračun onog što je zbilja važno” autorice Diane Coyle. (Princeton University Press, Fair Use)

Otkad se brutoproizvod uopće izračunava, u cijeloj drugoj polovici 20. stoljeća subliminalno je rast BDP-a prihvaćan kao sinonim za napredak. Dakako, odmah se znalo da to nije isto: tako se uvodila razlika između rasta i razvitka, ali se razvitak često svodio upravo na ono što omogućava skok brutoproizvoda na novu razinu – recimo tehnološko usavršavanje ili izgradnja infrastrukture. Na koncu je rast brutoproizvoda opet mjerio razvitak. Ni sama Coyle ne ističe dovoljno eksplicitno i snažno pomak od mjerenja brutoproizvoda prema pitanju progresa, iako je i iz sadržaja knjige, a ne samo iz naslova, ipak jasno da se radi upravo o tome – o progresu i BDP-u kao dvama različitim pojmovima. Umjesto inzistiranja na toj razlici, osvrti na knjigu uglavnom se zapletu u raspravi o teškoćama mjerenja ekonomske aktivnosti, zatim na prijedlozima Diane Coyle o unapređenju sustava nacionalnih računa, a u drugi plan padnu ideje o pristupima mjerenju u ekonomiji, te o mjerenju novih, zapravo – drugih vrijednosti.

Upravo prijedlozi o mjerenju drugih vrijednosti izazivaju pitanje što je zapravo progres, što treba mjeriti ne bi li se vidjelo je li progresa uopće bilo. To je smisao podnaslova da valja računati ono što je doista važno. Svijet se neosporno mijenja, no na pitanje je li to progres ne može se odgovoriti nekom neutralnom mjerom – odgovor uključuje vrijednosno opredjeljenje. Progres se orijentira prema vrijednostima do kojih nam je stalo, a u identificiranom progresu ishod mjerenja tih vrijednosti je bolji. Coyle inzistira kako je brutoproizvod i dosad bio vrijednosna konstrukcija, a ne neka neutralna veličina. Iako u tom razmišljanju nije jedina – i drugi su autori analizirali političku signifikantnost (vrijednosnog) izbora rasta BDP-a kao mjere napretka (što po sebi nije) – Coyle očito drži da se problemom treba baviti i na njezin, nešto drukčiji način. Radi se o tome da se u promjenama izabere koje će se vrijednosti mjeriti te da se tek onda ustanovi jesu li to promjene na bolje. Coyle zanimaju ekonomske vrijednosti, a ne indeksi ljudskog napretka (Human Development Index), Indeks kvalitete života ili indeks sreće. Osim toga, smatra ih neadekvatnim, jer ne reagiraju na promjene strukture ekonomske aktivnosti. Tko pogleda svijet oko sebe, neće mu biti teško zaključiti da promjena brutoproizvoda zaista govori premalo (ako bez temeljite interpretacije više išta i govori). No, da bi ove apstraktne tvrdnje bile jasnije najbolje je prvo predstaviti sadržaj knjige Diane Coyle.

II.

Predgovor, prvo i donekle drugo poglavlje predstavljaju teorijski okvir knjige. Tu je ponovo kratko opisana povijest ekonomske statistike prije i nakon formuliranja koncepta brutoproizvoda, s naglaskom na političkom poticaju i političkom sadržaju tog razvitka. Naslov prvog poglavlja “Politička aritmetika” posuđen je s korica knjige Williama Pettyja iz 1690. godine koji je – kao dio priprema za očekivani rat s Francuskom – prikupljao podatke o poreznim potencijalima Ujedinjenog Kraljevstva. Coyle je (na str. 22) objavila fotografiju iz knjižnice Chetham u Manchesteru na kojoj u rukama drži primjerak knjige iz kojeg su Pettyja čitali Karl Marx i Friedrich Engels kad su pisali Komunistički manifest.

Diane Coyle s primjerkom knjige Politička aritmetika iz kojeg su bilješke vadili Marx i Engels. (s dopuštenjem autorice)

Riječ statistika, skovana u Njemačkoj u 18. stoljeću, prvo je označavala znanost o državnim poslovima. Izbor onoga što će se mjeriti bio je (i ostao) politički izbor. Osim izračuna poreznog kapaciteta i sposobnosti za rat (broj mladih muškaraca ustanovljen popisom u tom je pogledu vrlo važan), izbor može pasti na broj zaposlenih i onih koji traže posao, ali i kretanja u poljoprivredi, energetici, zdravstvu i logistici važna su i mogu biti predmet mjerenja, recimo ako u tim područjima prijeti kriza. Društvene vrijednosti diktiraju hoće li naglasak biti na podacima o financijama i poslovanju ili na nejednakosti i siromaštvu.

Coyle ističe i zaključak Theodorea Portera čiju je oštroumnost nemoguće precijeniti, da se kvantifikacija pokazala kao efikasan način donošenja odluka, a da se naizgled ne donose (str. 24). Skrivanje iza brojki vrlo je raširena igra u politici, biznisu, uopće u društvu. Brutoproizvod se u tom pogledu pokazao idealnim za političare (i za politikante). Iako se zna da kao mjera zavodi, da ne govori ono što se pretpostavlja da govori (promjena prema boljitku) taj se pokazatelj najčešće spominje u političkim diskusijama i formuliranju politika. Ili je upravo to što puno skriva razlog mitologizacije brutoproizvoda.

Nakon ukazivanja na vrijednosnu i političku dimenziju mjerenja, Coyle pažnju posvećuje teškoćama mjerenja doprinosa ekonomskih aktivnosti koje nisu tržišne (a postoje jaki argumenti da ih se uračuna i u brutoproizvod), te teškoćama mjerenja dobrobiti financija. U poglavlju Produktivnost bez produkta, diskutira zašto sustav nacionalnih računa slabo ili zbunjujuće registrira snažne tehnološke i druge promjene. Veliki rast broja istraživača može se sam po sebi smatrati napretkom, no ispada da se nazaduje ako se kao napredak uzme produktivnost po pojedinom istraživaču. To su otprilike teme prvog dijela knjige, teorijskog okvira.

Broj znanstvenika u Sjedinjenim Državama u 20. stoljeću oštro raste (gornja linija) a da istodobno produktivnost angažirane tehnologije stagnira (Total Factor Productivity) (Slika iz knjige D. Coyle, str. 38)

U sljedećim poglavljima Coyle opisuje promjene u ekonomiji i ‘tehničke’ izazove koje one predstavljaju za mjerenje: treće se poglavlje bavi dematerijalizacijom proizvoda, u četvrtom raspravlja o promjenama organizacije proizvodnje i strukture ekonomije koje sintetizira u naslovu (Dis)intermedijacija. Jedna je od važnijih teza, koju Coyle potkrepljuje empirijski, terenskim istraživanjima, da su tehnološke promjene u bitnome organizacijske promjene, prije nego uvođenje novih materijalnih alata. Peto je poglavlje posvećeno besplatnim proizvodima i uslugama, a šesto globalizaciji i teškoćama mjerenja virtualnih ekonomskih aktivnosti u prostoru bez nacionalnih granica. Sedmo je poglavlje nekako padobranac. U njemu se Coyle bavi problemima mjerenja ekonomske aktivnosti u inflatornim okolnostima koji su se, i bez opće inflacije mjerene na uobičajeni način (košaricom), zakomplicirali već zbog prirode digitalne ekonomije i efekata klimatskih promjena. Možda je moglo biti smješteno u početna poglavlja, jer dobrim dijelom opisuje standardne školske razloge za deflacioniranje kod mjerenja brutoproizvoda. No, kako su se deflatori poremetili zbog promjene strukture ekonomije i organizacije proizvodnje, to mu je možda ipak mjesto ovdje, nakon što su te promjene opisane.

Napokon, u osmom i devetom poglavlju Coyle formulira svoj prijedlog mjerenja ekonomskog napretka kao unapređenja vrijednosti, velikim dijelom onih vrijednosti koje su se u preddigitalnom dobu zanemarivale, dijelom zato što se teško mjere novcem; zato su kao resurs eksploatirane. Radi se o bazičnim vrijednostima, na primjer o prirodi ili vremenu koje je svima jednako podijeljeno i kao da “ništa ne košta”. Knjiga je bogata, detaljna i zahtijeva koncentraciju. U nastavku izdvajamo tek neke uvide od mnogih koji se skoro svi mogu i trebaju dalje raščlanjivati.

III.

Brutoproizvod je, ugrubo, zbroj svega potrošenog (odnosno proizvedenog) u ekonomiji, plus investicije i izvoz (koji troši netko drugi), minus uvoz (koji je proizveo netko drugi). Ima tu puno sofistikacije: u nacionalni brutoproizvod, na primjer, poput izvoza roba i usluga uračunavaju se i doznake iz inozemstva kao neki izraz izvoza rada, a koje značajno povećavaju brutoproizvod zemalja čije su dijaspore velike u odnosu na domicilno stanovništvo, tako i hrvatski. Brutoproizvod se računa za neko razdoblje (godinu), no zalihe koje se proizvedu u toj godini prodaju se odnosno troše u jednoj od sljedećih. Uz to, u potrošene i izvezene proizvode ugrađeni su takozvani intermedijarni proizvodi. Recimo, proizvođač automobila kupi lim od metaloprerađivača (i). O svemu tome računaju se novčani podatci, a što zahtijeva uvođenje razlike nominalnog i realnog brutoproizvoda. Kad cijena kruha poraste, u računu realnog (za razliku od nominalnog) brutoproizvoda prihod od proizvodnje kruha deflacionira se s obzirom na rast cijene.

Ekonomist Zvi Griliches podijelio je u članku Productivity, R&D, and the Data Constraint (1994) ekonomske aktivnosti na one koje su izmjerljive u razumnoj proceduri (reasonably measurable) i one koje su teško mjerljive, piše Coyle. Glavni je kriterij – stupanj do kojeg kvaliteta proizvoda ili usluge utječe na cijenu, te mogućnost izravnog razlikovanja cijene i kvantitete. Što je relacija cijene i kvalitete ili kvantitete proizvoda ili usluge manje jasna, to su teže mjerljivi. To je glavni princip koji Coyle pokazuje kroz cijelu knjigu.

U mjerljive je sektore Zvi Griliches uvrstio poljoprivredu, rudarstvo, graditeljstvo i prerađivačku industriju, a u teško mjerljive, uz ostale, pravne ili konzultantske usluge, kod kojih ni kvaliteta ni količina očito nemaju jasnu vezu s cijenama, zatim, usluge administracije, troškove zaštite (uključujući vojsku) itd. Griliches je u razmjerno mjerljive sektore uvrstio komunikacije, čije su se usluge u posljednjih tri desetljeća zakomplicirale pa ih danas većina ljudi smatra teško mjerljivima.

Skoro polovica američke ekonomije koja se polovicom 20. stoljeća uračunavala u brutoproizvod bila je teško mjerljiva, desetljeće prije kraja stoljeća već su teško mjerljive bile dvije trećine, a na kraju drugog desetljeća 21. stoljeća četiri petine

Električna energija je naizgled lako mjerljiv proizvod (ili usluga), no zapravo kvaliteta može značajno varirati u različitim krajevima u kojima isti proizvođač naplaćuje jednaku cijenu. Coyle upozorava da ni cijena i kvaliteta šišanja nemaju uvijek jasnu vezu: cijena šišanja u pomodnom kvartu u New Yorku zna biti nekoliko puta viša nego nekoliko blokova dalje u četvrti koja nije na glasu. Skoro polovica američke ekonomije koja se polovicom 20. stoljeća uračunavala u brutoproizvod bila je teško mjerljiva (najviše usluge administracije), desetljeće prije kraja stoljeća već su teško mjerljive bile dvije trećine, a prema izračunu Diane Coyle na kraju drugog desetljeća 21. stoljeća četiri petine (str. 14). Računalna i digitalna ekonomija sve je dodatno zakomplicirala.

IV.

Ekonomske su krize možda najvažniji fenomen ekonomskih istraživanja. Nakon izbijanja svjetske financijske krize potkraj 2007. godine na vidjelo je izbio paradoks koji izvanredno ilustrira problem mjerenja. U razdoblju u kojem je financijski sektor kolabirao do razine da su ga vlade bile prisiljene spašavati tisućama milijardi dolara, udio financija u brutoproizvodu Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva je narastao. U Ujedinjenom Kraljevstvu su financije u drugoj godini krize (2009.) s udjelom od 10,4 posto zamalo dostigle prerađivačku industriju koja je imala 11 posto. U Sjedinjenim Državama taj je udio dostigao u krizi 8 posto, citira Coyle (2014, str. 99) izračun visoko pozicioniranog dužnosnika Bank of England Andrewa Haldanea (2010a). Slično je bilo i u Europskoj uniji. U Hrvatskoj je, inače, narastao na više od 6,5 posto. Općenito, u razvijenijim je zemljama udio financija u ekonomiji bio veći, što je dugo bilo jedno od objašnjenja zašto su razvijenije. No, problem je kad taj udio raste i u vrijeme kad sektor prema općem uvjerenju nanosi štetu. Onda nešto nije u redu s mjerenjem.

U financijama je mjerenje odnosa cijene s količinom ili kvalitetom drukčije nego u drugim sektorima. Financijske kompanije naplaćuju naknadu za usluge, ali im to čini manji dio prihoda. Cijena kredita se izražava u postotku, što je za uvrštavanje u brutoproizvod i mjerenje cijene usluge u okolnostima inflacije značajan problem. Koja je točno jedinica kreditne usluge na temelju koje se može računati količina, pita Coyle? Bankovni kredit ugrađen je u konačni proizvod kao i lim u karoseriju, ali kako izračunati njegov realni doprinos? Ako kamata (postotak) raste uz konstantnu količinu kredita, povećava li to realni ili samo nominalni doprinos financija brutoproizvodu?

Prema računovodstvenom standardu FISIM (Financial Intermediation Services Indirectly Measured) doprinos banaka brutoproizvodu računa se kao razlika naplaćene kamate i nerizične posudbe. Naplaćena kamata je donekle izračunljiva, a za nerizičnu su posudbu, ovisno o okolnostima i razumijevanju stvari birane razne mjere. Jednom je to referentna stopa centralne banke, drugi put državne obveznice koje se smatraju nerizičnima. Ideja je da banke pridonose ekonomiji preuzimajući na sebe rizik. Dakako, rizik se preuzima i u drugim ekonomskim aktivnostima, i u kućanstvima, i u tvrtkama.

Preuzimajući na sebe rizike financijski je sektor značajna točka takozvanog sistemskog rizika, kad se neodgovorno upravljanje financijskim poslovanjem prelije na ostatak ekonomije. Kao što se vidjelo, rezultat izračuna je povećanje udjela financijskog sektora u brutoproizvodu (Haldane, 2010a). Haldane (2010b) to uspoređuje s doprinosom zagađivača brutoproizvodu. Prema toj (upitnoj) FISIM-matematici i drugim pokazateljima ekonomske uloge pojedinog sektora, recimo prema profitu, kapitalu itd, unatrag izračunati udio (i utjecaj) financijskog sektora u ekonomiji snažno je rastao u 19. stoljeću; u 20. stoljeću je ozbiljno varirao, a zahuktao se u posljednjim desetljećima 20. stoljeća i u krizi koja je započela 2007. godine.

Ispada da takozvana financijalizacija ekonomije i društva, koja je posljednjih desetljeća bila gotovo sinonim za kapitalizam, nije započela “neoliberalnom” Reagan-Thatcher erom. Financijske krize bile su česte u 19. stoljeću, a obilježile su i godine između dva svjetska rata. Jedna je od tehnika njihova ublažavanja razvoj centralnog bankarstva u 20. stoljeću, a u financijalizaciju se uz to može uračunati i osnutak Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke 1944. u Bretton Woodsu.

V.

Inicijalno, ne samo financije nego cijeli niz aktivnosti nisu uopće uključivane u izračun brutoproizvoda. Rezultati poljoprivredne aktivnosti, prerađivačke i građevinske industrije, koje se sve moglo izraziti fizičkim pokazateljima – tonama žitarica ili mesa, količinom industrijskih proizvoda, brojem sagrađenih kuća i sl. – u prvoj su se polovici 20. stoljeća smatrali dovoljno indikativnima za praćenje ekonomskih zbivanja. S promjenama u ekonomiji i razvojem pojma brutoproizvoda otvarala su se pitanja – koje još aktivnosti uključiti (kulturu? financije? državne usluge?), kako procijeniti aktivnosti za koje se ne plaća (susjedska pomoć ili rad kućanice), kako procijeniti i uključiti u brutoproizvod sivu i crnu ekonomiju, ali i što sa štetom od aktivnosti koje smanjuju brutoproizvod, kao što su industrije koje zagađuju a ne plaćaju čišćenje. Komplikacije se dižu na višu razinu kad se promijeni struktura ekonomske aktivnosti, kad se pojave proizvodi i usluge kojih prije nije bilo i korisnici ih prihvate (a stare ekonomske aktivnosti iščeznu), kao što se dogodilo s digitalnom ekonomijom.

Diana Coyle izdvojila je, prema podatcima nacionalnog statističkog ureda, imputirani udio netržišnih aktivnosti koji je činio više od polovice u domaćem brutoproizvodu u Velikoj Britaniji 2019. godine (str. 17)

Drugi svjetski rat motivirao je uključivanje u brutoproizvod poslova države i administracije. Željelo se pokazati da država pridonosi, vlastitom proizvodnjom, otkupom oružja i obranom kojom štiti i ekonomiju. Investicije u mostove i drugu javnu infrastrukturu, ili veterinarska i inspekcija deklarirane kvalitete proizvoda, javne službe poput zdravstva i školstva, svakako koriste ekonomiji, ali mogu i štetiti ili neproduktivno rasipati sredstva, što ponovo postavlja pitanje mjerenja.

Uračunavajući procjenu veličine sive ekonomije, Italija je 1987. godine preko noći povećala svoj domaći brutoproizvod (Coyle, 2014, str. 106). Po prirodi stvari, siva se ekonomija može tek procijeniti, ne može se jednoznačno identificirati i zbrojiti u brutoproizvod. Ovisno o metodi, procjene su vrlo različite (Bićanić i Ott 1997). Također, stvar je kriterija što se sve u to uračunava: krijumčarenje i prodaja narkotika su “crni” dio neslužbenog gospodarstva, šverc i utaja poreza su sivi, a susjedska pomoć i pomoć unutar obitelji te rad u kući su najbenigniji. Udovac koji se oženi svojom kućnom pomoćnicom i više joj ne plaća održavanje kućanstva, smanjuje BDP u izračunu, koji je, dakako, ostao jednak (Coyle, 2014, 106). Stoga je u procjenu BDP-a logično uključiti i rad kućanica i domaćina. Ako se stanovi i kuće iznajmljuju i najamnina (na koju se plaća porez) uračunava u BDP, onda nije protivno logici uključiti i tzv. imputiranu rentu, koju bi vlasnik plaćao sam sebi da nije vlasnik, a može se samo procjenjivati. Rad kućanice ili domaćina u različitim se zemljama procjenjuje drukčije: negdje se uzima koliko bi žena zarađivala da se zaposli, ali je odlučila ostati doma, drugdje se računa prema satnicama servisa za održavanje kućanstva. U brutoproizvodu je više procjena nego zbrajanja i izračuna.

VI.

U osvrtima na knjigu Diane Coyle zasad se ne spominje problem alokacije moći među stranama u transakciji, za koji bi se reklo da joj je važan, da ga dosta veže uz novu ekonomiju, ali ga ne naglašava dovoljno, možda u nastojanju da što više istakne sve veći problem mjerenja. No, ta su dva pitanja – tržišna moć i mjerenje – povezana. Tradicionalna je pretpostavka da strane u transakciju stupaju slobodno (ravnopravno): kupac može ići drugdje ako mu proizvod i cijena ne odgovaraju. No kad količina i kvaliteta proizvoda nisu jasno korelirani s cijenom, a što je prema Coyle glavna karakteristika teško mjerljivih proizvoda ili usluga, ni kupac ne može lako izabrati koji mu proizvod i cijena više odgovaraju.

John Deere traktor, model 8345R. (HCQ, CC BY-SA 3.0)

Sugestivna je ilustracija sofisticirani traktor proizvođača John Deere. Softver koji se prodaje s traktorom je „zaključan”, ostao je u vlasništvu proizvođača, koji jedini popravlja traktor i naplaćuje tu uslugu. Kupac, poljoprivrednik ne može pozvati neovisnog, potencijalno jeftinijeg servisera, a kamoli se upustiti sam u popravljanje, kao nekoć. Traktor koji je poljoprivrednik kupio nije u potpunosti njegov. I često nije siguran kako je do kvara uopće došlo, je li njegovom krivnjom ili se radi o bugu, nenamjernom ili namjernom. Odnos cijene, količine i kvalitete u tim je slučajevima nerazmrsiv. Slični slučajevi izazvali su razvoj pokreta “pravo na popravak” (right-to-repair). Rolls Royce dvije trećine zarade ostvaruje od raznih servisa kojima vezuje kupce i partnere.

Iako je u ovim slučajevima problem tržišne moći očito važniji, za početak vrijedi skrenuti pažnju na problem mjerenja i uračunavanja u brutoproizvod. John Deere i Rolls Royce u statistici pripadaju u prerađivačku industriju. Rast cijene istih traktora ili motora u izračunu brutoproizvoda se deflacionira, ali je problem izbor i visina deflatora. Ako je rast cijene motora ili traktora posljedica rasta cijene usluge, onda se primjenjuje deflator za sektor usluga, a ako je skuplja nabava samog proizvoda, onda je pravi deflator za industrijske proizvode. Promjena organizacije proizvodnje sve je poremetila. Uza sve, stvari se od zemlje do zemlje razlikuju i skoro da je nemoguće usporediti brutoproizvod u različitim zemljama.

Industrijska ekonomija, koju se poistovjećuje s materijalnom proizvodnjom, razvijala se prema dematerijalizaciji, odnosno servisizaciji, kako je Coyle naziva. Umjesto proizvoda, prodaju se “rješenja”. Za najjednostavnije odvjetničke usluge (tužba, podnesak, žalba, savjet itd.) u mnogim su zemljama standardizirane tarife, no “rješenja” prodaju i razne vrste poslovnih i financijskih konzultanata, ICT stručnjaci, marketing, propaganda, odnosi s javnošću. Prodaja paketa proizvoda, zaključavanje usluge, vezivanje kupca, raširena je praksa širom ekonomije, od telekomunikacija do prodaje osobnih računala, pametnih telefona, softvera. Regulator nema šanse sustići domišljatost rješenja i zaštititi kupca. K tome, nerijetko se ta praksa tumači kao sklapanje ugovora među privatnim partnerima, a kupac nije uvijek slabija strana. Inovacija se i naziva inovacijom zato što prije nečeg takvog nije bilo. No, u tim se slučajevima radi o ograničenju kompeticije, o monopolima koji – ekonomisti su to odavno detaljno analizirali – prirodno teže okrupnjavanju. Moć u tim transakcijama očito utječe na cijenu.

VII.

Disintermedijacija (servisizacija) iz poglavlja 4, povezana je s glavnom temom 5. poglavlja – besplatne usluge. Besplatno se služimo e-mailom, tražilicama, društvenim mrežama, mnogim informacijskim servisima (na primjer prognozom vremena) i nizom drugih usluga, podsjeća Coyle na općepoznata mjesta. Uglavnom se plaća naknada za priključenje na Internet ili telekomunikacije. Ali “besplatno” nije nov fenomen (ii). Osim vode iz planinskog potoka koja je još besplatna, zatim prava na planinarenje bez naknade, ili informacija za koje slučajni prolaznik na ulici ne traži novac, i telefonska je pretplata uključivala kvotu besplatnih lokalnih poziva, ili bi čak svi lokalni pozivi bili besplatni, a dodatno su se plaćali samo međunarodni razgovori. Problem odnosa cijene i količine u digitalnom se dobu uvećao, umjesto da se sve više proizvoda i usluga ‘egzaktno’ naplaćuje, ‘po komadu’. Udžbeničko tržište uzmiče pred digitalnom ekonomijom. Za mjerenje ekonomske aktivnosti, potrošnje proizvoda ili usluga, besplatno je veliki problem. Internetsko bankarstvo je ilustrativno.

Nekoć, za plaćanje računa išlo se u banku. Danas to klijent radi od kuće ili iz ureda. Po pretpostavci, vrijeme koje potroši kraće je nego da ode u banku i na šalteru plati račune. No, vrijeme koje klijent potroši na plaćanje ne bilježi se u brutoproizvodu, kao ni spomenuti rad kućanice. Coyle u poglavlju o disintermedijaciji piše o tom procesu koji je raširen u cijeloj ekonomiji, od online naručivanja hrane iz restorana, preko naručivanja uređaja, namirnica i kupnje kućnih potrepština, deterdženata, spužvi, knjiga, filmova. Pri tome se ne eksploatira obilno samo vrijeme klijenta i kupca, kao resurs na koji je atak možda i najsnažniji, nego i fizički kapital: vozač Ubera vozi svoj automobil i održava ga. Uz utrošeno vrijeme klijent plaća i rentu (ili imputiranu rentu) za ured ili stan u kojem radi kao bankar, kupuje i održava uređaj koji banka zahtijeva kao standard. Tržišna i tehnološka moć omogućavaju proizvođačima, trgovcima i bankama da beru profit, a da teret rada i trošak vremena prebace na kupca i to tako da ispada kako mu izlaze ususret.

U magli nije samo doprinos brutoproizvodu, nego je nejasno i kako je dobit od usavršavanja procesa raspoređena među stranama u transakciji, tko je tehnološkim unapređenjem dobio više. Iz uvida da su tehnološke promjene manje uvođenje novih alata nego nove organizacije i unapređenje procesa, proistječu i teškoće u mjerenju napretka, potencijalnog efekta organizacijskih i procesnih promjena. U čemu je točno napredak kad kupac radi sam ono što je za njega prije radio netko drugi, neki servis?

Prema anketi koju je Coyle provela sa suradnicima u veljači 2020. godine, ispitanicima je mogućnost online naručivanja namirnica i kućnih potrepština vrijedila prosječno desetak dolara mjesečno. U svibnju se razbuktala pandemija virusa covid-19. Anketiranima je vrijednost mogućnosti da namirnice kupuju online porasla pet puta (str. 99). Nisu računali kupovati pet puta više namirnica, ni kvaliteta se nije upeterostručila, zbog navale na uslugu se možda čak i smanjila. Usluga je “besplatna”, dobro organiziranim prodajnim centrima smanjuje troškove, pa iako vrijedi 10 odnosno 50 dolara, smanjuje brutoproizvod.

Prije svega nije jasno kako su građani procijenili vrijednost online kupnje (u odnosu na odlazak u dućan). Jesu li na 10 dolara procijenili vrijednost vremena koje im je potrebno za odlazak u dućan, a oslobodili su ga za odmor ili druge poslove? Ili bi toliko platili dostavljaču? Kako su procijenili vrijednost online izbora namirnica u odnosu na pregled polica u dućanu? Vole li više online kupnju? Znači li to što su se zaustavili na 50 dolara da su vrijednost izbjegavanja opasnosti zaraze procijenili na 40 dolara? Kako su to procijenili? Što je u online kupnji neizmjereni doprinos brutoproizvodu, a što napredak, i u čemu se sastoji boljitak?

Paul Schreyer, Direktor Economic Statistics Centre of Excellence u Londonu i bivši glavni statističar OECD-a, u osvrtu na knjigu Diane Coyle piše da se pomakom s proizvodnje na vrijednosti, teškoće mjerenja na koje Coyle upozorava, dodatno kompliciraju. (ECSoE, CC BY-NC-ND 4.0)

VIII.

U posljednja dva poglavlja knjige Coyle iznosi nacrt mjerenja napretka, koji umjesto povećanja proizvodnje i potrošnje, računa rast ili pad kapitalnih vrijednosti, odnosno bogatstva. To se može činiti samo posredno, otprilike onako kako se računa vrijednost rada kućanice ili imputirana renta. U pretposljednjem poglavlju pažnju posvećuje raspodjeli vremena među stranama u transakciji. Već je iz toga jasno da u popis vrijednosti na svoj način računa slobodu koju digitalni i tržišni monopoli ograničavaju. Kapitalne vrijednosti od kojih se sastoji bogatstvo, i koje se napretkom uvećavaju su – fizički kapital, prirodni kapital, ljudski kapital (uključujući zdravlje), socijalni kapital (u što se uračunava i povjerenje među ljudima), institucionalni kapital i organizacijski kapital (koji uključuje i znanje), ali se, ponavlja ona, većina njih ne mjeri dobro. Ankete o dobrobiti koriste se ishitreno, s “istim tehnokratskim samopouzdanjem kakvo su ekonomisti dugo imali pri korištenju konvencionalnih statistika” (str. 238).

Paul Schreyer u osvrtu na knjigu Diane Coyle potpuno ispravno primjećuje da pomakom s proizvodnje na vrijednosti, odnosno bogatstvo, nijedna od teškoća mjerenja na koje Coyle upozorava nije svladana, nego su čak dodane nove. Neke vrijednosti, kao što je povjerenje, uopće se ne mogu izraziti monetarno, ne mogu se izmjeriti ni posredno, pomoću takozvanih cijena u sjeni, koje zagovara Coyle. Dodaje da su neki sustavi nacionalnih računa u pojam kapitala uz ekonomski već uvrstili prirodni, ljudski i socijalni kapital. Schreyer prihvaća da vremenu kao resursu nije posvećeno dovoljno pažnje u ekonomskoj analizi i sustavu nacionalnih računa, i to ne samo vremenu koje se prebacuje na krajnjeg potrošača nego ni vremenu koje se prebacuje i nameće partnerima u lancu proizvodnje (just-in-time). Recentni razvitak sustava nacionalnih računa, dodaje on, uzima u obzir kućnu netržišnu proizvodnju s vremenom kao glavnim osloncem. Unatoč zamjerkama, Schreyer prihvaća da Diane Coyle pogađa poante u praćenju suvremene ekonomske aktivnosti.

IX.

Diskusija o adekvatnosti brutoproizvoda dugo je vrlo živa. Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy inicirao je formiranje skupine ekonomista koja je izradila izvješće o (ne)adekvatnosti brutoproizvoda kao mjere ekonomske aktivnosti (Stiglitz; Sen; Fitoussi; 2009). Osim niza ovdje spomenutih metodoloških primjedaba, istaknuto je da se ekonomske aktivnosti zagađivača uračunavaju kao doprinos brutoproizvodu, a zagađivanje se ne odbija od njega. Motiv francuskog predsjednika bio je da se ispita živi li se bolje i je li ekonomska aktivnost kvalitetnija u nekim zemljama s nižim BDP-om te da se istraže alternativne mjere. Coyle nije zadovoljna indeksima sreće, kvalitete života i ljudskog razvitka. Osim što slabo bilježe ekonomske promjene, javne politike se ionako mogu oslanjati na analize parcijalnih podataka, kao što je stupanj obrazovanja stanovnika, izračun nejednakosti, ili dužina očekivanog životnog vijeka. Mnogi američki ekonomisti (Paul Krugman možda najprodorniji), dokazivali su da je rang na ljestvicama indeksa kvalitete života i sreće u dovoljnoj mjeri podudaran mjestu na ljestvicama razvitka mjerenog BDP-om, da je neproduktivno odustati od jedne takve obuhvatne mjere ekonomske aktivnosti.

Diane Coyle se na tu diskusiju dijelom nastavlja a dijelom iskoračuje iz nje, postavljanjem pitanja napretka, drugim (mojim) riječima – smisla ekonomske aktivnosti kako je bilježi BDP. Naravno, ako se ustanovi korelacija između rasta BDP-a i smanjenja stope siromaštva, onda je smisao rasta u tome.

Nekom se može činiti da prikaz knjige Diane Coyle ima previše pojedinosti. No bez njih ne bi bilo moguće uvjerljivo iznijeti tri zaključka, ostali bi visjeti u zraku. Prvo, potvrđen je dojam da se o današnjem gospodarstvu “teško išta zna egzaktno”, a to onda ima konzekvence i na (samouvjereno) formuliranje javnih politika, pogotovu pozivanjem na kretanje brutoproizvoda. Drugo, pomak od veličine proizvodnje prema praćenju vrijednosti je ustvari tektonski. Treće, taj se pomak ne može razjasniti zanemari li se pitanje moći, kako ekonomske tako i političke. Iz ta tri zaključka proistječe da razumijevanje napretka, čak i (mjerenje) ekonomskog napretka, nije moguće bez razmatranja pitanja moralnog napretka.

X.

Nakon zaključka iz prethodne točke, vrijedno je dodati citat koji dobro izražava čemu Coyle teži i kojim pristupom, te stranputice u koje se ekonomika zaplela. U ekonomiji ne postoji ekvivalent onome što je u fizici brzina svjetlosti ni temperaturi ključanja tekućine, podsjeća Coyle (str. 26). U ekonomici …

“podaci se tvore, a nisu dani. Uz časne iznimke, mnogi istraživači jednostavno preuzimaju standardne ekonomske statistike i primjenjuju metode procjene bez ikakvog razmišljanja o tome mogu li ti podaci izdržati konceptualni teret koji im nameću… Čini se također da postoji neobičan, ali stvaran fenomen da sama pojava brojeva na računalnom zaslonu izaziva kod ljudi zaborav kako ekonomske statistike uključuju znatne margine pogreške. Tom ležernošću ti ekonomisti zanemaruju neka rana upozorenja o tome koliku težinu uopće treba pridavati ekonomskim statistikama. Knjiga On the Accuracy of Economic Observations Oskara Morgensterna (1950., 1963.) ukazala je na goleme nesigurnosti u statistici. On je primijetio da postoji više izvora pogreške mjerenja, nejasne definicije, netočno prikupljanje podataka, pogreške uzorkovanja i slično. Kritizirao je empirijske ekonomiste i zbog toga što posvećuju malo pozornosti načinu na koji su podaci konstruirani. Unatoč tome, većina kasnijih ekonomskih istraživanja i analiza javnih politika nastavila je pridavati nedovoljnu pozornost inherentnoj nesigurnosti ekonomskog mjerenja. Što sam više istraživala ekonomske statistike, uviđajući praktične i inherentne konceptualne izazove, to sam manje sigurna da o današnjem gospodarstvu išta uistinu čvrsto znamo.” (str. 28, podebljanje i kurziv Ž. I.)

Iako se suvremena znanstvena praksa suočava s izazovima izbora i donošenja odluka u istraživanju ekonomskih fenomena ipak se radije prepušta rutinama i opojnim stranputicama (iii). U tome zacijelo ima utjecaja i efekt iz prije spomenutog Porterova citata: brojevi omogućavaju da se donose odluke a da se naizgled ne donose (nego kao da slijede iz brojeva). Kad se znanstvenike podsjeti na probleme s podatcima, oni se promptno slože, ali netom potom nastavljaju po starom, jednom u uvjerenju da će se podatci gomilanjem nekako sami dovesti u red (tako dio ekonomista shvaća big data), drugi put s opravdanjem da je važan trend koji bi se promjenom serije delegitimirao. Nevolja je što lov na trend ispušta iz vida one promjene koje su “ispod radara”. “Pokušava se normalnim naočalama vidjeti ono što je vidljivo samo naočalama za noćno gledanje.” Ta rečenica dobro izražava nastojanja Diane Coyle – nova ekonomija zahtijeva nove metode razumijevanja.

Bilješke:

^[i] Formula za račun domaćeg brutoproizvoda prema potrošnoj metodi glasi: GDP = C + I + G + (X –M), gdje je GDP – domaći brutoproizvod (Gross Domestic Product), C – potrošnja (consumption) kućanstava, I – investicije poslovnog sektora, G – potrošnja vlade, a X i M su izvoz i uvoz. Prema proizvodnom pristupu, odnosno prema ukupnoj dodanoj vrijednosti, od zbroja svega proizvedenog oduzimaju se intermedijarni proizvodi, ono što je kupljeno od drugog proizvođača i ugrađeno u proizvod. Subvencije se odbijaju od naplaćenih poreza.

^[ii] U maestralnoj Economic Analysis of Property Rights (Cambridge University Press, 1989), Yoram Barzel uvjerljivo objašnjava da svaka transakcija sadrži nemjerljivu i besplatnu sastavnicu. O složenim aspektima pojma “besplatno” u suvremenoj ekonomiji vidi moju knjigu Besplatno (Jesenski&Turk, 2018).

^[iii] Opijenost samom pojavom brojeva na računalnom zaslonu nije manje česta ni u prirodnim znanostima koje se suočavaju sa sličnim teškoćama opažanja, selekcije podataka i mjerenja, a osobito kasnijeg tumačenja, na kakve Morgenstern upozorava ekonomiste.