Budućnost europske znanosti, sloboda ili instrument?

• Naslovna fotografija: Minimalistička ilustracija znanstvenika i vojnika kako u laboratoriju rade na dronu. (Midjourney v8.1)
• Marija Brajdić Vuković radi kao znanstvena savjetnica na Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu u Centru za istraživanje znanosti, rada i održivosti. Članica je Savjeta Ideje.hr.
• U povodu Dana Europe i Dana pobjede nad fašizmom, Centar za napredne studije jugoistočne Europe, Centar za studije mira i konflikata te Akademska inicijativa Rijeka održali su 11. svibnja 2026. okrugli stol na temu: “EU okvirni program FP10: Na kojim će se vrijednostima temeljiti budućnost europske znanosti?”. Uz ostalo, pažnja je skrenuta na pitanje militarizacije znanosti. Zahvaljujući ljubaznosti sudionika skupa, Ideje.hr objavljuju priloge Marije Brajdić-Vuković (1), Saše Zelenike (2) i Gordana Jelenića (3)

U pripremama za novi europski Okvirni program FP10, koji će odrediti smjer znanosti u Europi od 2028. do 2034. godine, najčešće se govori o sigurnosti, umjetnoj inteligenciji, održivosti i tehnološkoj strategiji. Rasprave su vrijednosno nabijene i nerijetko usmjerene na velike izazove, geopolitičke promjene i društvene rizike. No, jedno pitanje stalno izmiče: kakvu znanost takvi programi uopće čine mogućom, a kakvu, možda nenamjerno, čine nemogućom?

U znanstvenoj politici najviše se govori o „što“ i „koliko“, a najmanje o „kako“. Kako se uvjeti financiranja pretaču u obrasce istraživanja? Kako oblikuju očekivanja od mladih znanstvenika? Kako sužavaju ili šire horizonte mogućeg? U kojoj mjeri određuju što se uopće smije zamisliti kao legitimno istraživačko pitanje? Ako ćemo budućnost znanosti promišljati ozbiljno, ta pitanja moraju biti jednako važna kao i teme koje program želi financirati.

Danas je već dobro poznato da modeli financiranja ne djeluju samo distribucijski, nego i epistemički: oblikuju koje teme postaju održive, koje temporalnosti znanja sustav nagrađuje, a koje potiskuje, te kako nove generacije istraživača uče zamišljati vlastiti rad. Okvirni programi nisu neutralni mehanizmi raspodjele sredstava; oni u određenom smislu djeluju kao metodologije europske znanosti. Određuju što se računa kao relevantno istraživanje, koje vrste znanja dobivaju institucionalnu stabilnost i kakve istraživačke imaginacije sustav dugoročno proizvodi.

U opsežnim intervjuima s hrvatskim istraživačima koje smo proveli na projektu RESETH pojavljuje se stabilan obrazac: mladi istraživači uče sustav prije nego što uče znanost. Vrlo rano internaliziraju što se smatra kompetitivnim, kako prevesti vlastiti interes u jezik prioriteta, očekivanih ishoda i „učinka“, te gdje je granica između onoga što se smatra racionalnom i onoga što se smatra nerealnom istraživačkom ambicijom. Jedan mladi znanstvenik to nam je sažeo u rečenici koja bi u znanosti trebala zvučati apsurdno: „Moja najveća pogreška bila je što sam jednu temu želio istraživati samo zato što me zanima.“ Danas ta rečenica više ne zvuči apsurdno, nego racionalno. To je epistemički učinak financiranja. Usmjereni programi, kratki rokovi i logika učinka ne djeluju samo distribucijski, nego i na samu strukturu znanstvene imaginacije. Oni definiraju horizonte mogućeg – što se uopće smije zamišljati kao legitimno istraživačko pitanje. Istovremeno, u različitim disciplinama postoje različiti ritmovi istraživanja. Neka su istraživanja brza i iterativna, neka spora, nesigurna i dugotrajna; neka nastaju kao odgovor na krizu, a neka zahtijevaju desetljeća akumulacije znanja. Ne postoji jedna temporalnost znanosti. No kroz različite discipline stalno se ponavlja nešto drugo: mnogi znanstvenici opisuju da su njihovi najvažniji doprinosi nastali onda kada su imali autonomiju, a ne onda kada su se najviše prilagođavali sustavu. Autonomiju da slijede liniju pitanja koja možda još nije tema, nije prioritet i nije prepoznata u evaluacijskim matricama.

U našim istraživanjima na projektu RESETH odgovornost se zato stalno pojavljuje kao situirana praksa – kao ono što smo u radovima opisali kao moralnu ekologiju znanstvenog rada. Odgovornost se ne živi kao apstraktna etička norma, nego kao svakodnevno održavanje uvjeta bez kojih se istraživanje ne može dogoditi: od mentorstva i timskih odnosa, preko metodološke rigoroznosti, do infrastrukture i institucionalne stabilnosti. Jedan senior istraživač iz prirodnih znanosti opisao je kako je njegov laboratorij desetljećima održavao ključni instrument: „Moj mentor je svake godine odustajao od konferencije da bismo mogli kupiti dijelove za popravak. Taj instrument je preživio potres, selidbe i tri generacije studenata. Da ga nismo čuvali, cijelo područje bi se ugasilo.“ Upravo je u tome skrivena autonomija znanosti. Nevidljivi rad održavanja infrastrukture, metodoloških tradicija i istraživačkih zajednica rijetko ulazi u evaluacijske kriterije, ali upravo takav rad određuje što će znanost moći proizvoditi deset ili dvadeset godina kasnije.

U našem sustavu postoji još jedna slijepa točka: generacijska pravednost. Ne raspodjeljujemo samo sredstva, nego i obaveze, rizike i očekivanja. Hrvatski istraživački sustav sastoji se od više izvora financiranja: programskih sredstava, Hrvatske zaklade za znanost i europskih projekata. Ali nemamo jasnu strategiju o tome kome koji izvor služi, u kojoj fazi karijere i što se time dugoročno želi izgraditi. Od mladih se očekuje agilnost i međunarodna kompetitivnost. Srednja generacija održava timove, piše projektne prijave i drži infrastrukturu sustava. Seniori nose institucionalni kapital i simboličku legitimaciju polja, ali nisu uvijek oni koji preuzimaju najveće istraživačke rizike. Ako programska sredstva daju stabilnost, nacionalni projekti razvoj, a europski projekti međunarodnu vidljivost i konsolidaciju kapaciteta, onda je ključno pitanje kako raspodjeljujemo stabilnost, razvoj i rizik kroz generacije – i kakvu znanstvenu budućnost time činimo mogućom ili nemogućom. U polu-perifernim sustavima poput našega ta je dinamika još izraženija. Institucije moraju istodobno odgovarati europskim prioritetima, održavati lokalnu relevantnost, razvijati istraživačke kapacitete i zadržati ljude koji odlaze u potrazi za stabilnošću. U takvim uvjetima pitanje više nije samo koliko projekata imamo, nego koje teme možemo održati deset ili dvadeset godina, koje istraživačke zajednice mogu preživjeti između dva projekta i kakve karijerne putanje dopuštamo da se razviju.

No najdublji problem možda nije samo u tome kako financiranje oblikuje znanost, nego i u tome kako suvremeni politički sustavi zamišljaju odnos prema znanju. Tijekom pandemije postalo je jasno da politike nikada jednostavno ne „slijede znanost“. Znanstveni uvidi uvijek se prevode kroz institucije, vrijednosti, političke prioritete i ograničenja upravljanja. Upravo zato odnos znanosti i politike nikada nije linearan ni jednostavan. Problem nije samo u instrumentalizaciji znanosti, nego i u činjenici da politički sustavi često nemaju kapacitet za odnos sa znanjem koje je nesigurno, dugoročno, konfliktno i višestruke temporalnosti. Upravo se u aktualnim raspravama o FP10 i tzv. dual-use istraživanjima jasno vidi kako financiranje nikada nije samo tehničko pitanje raspodjele sredstava, nego i pitanje političkog razumijevanja znanja.

Kritičari upozoravaju da bi snažnije povezivanje civilnih i vojnih prioriteta moglo dodatno suziti autonomiju istraživanja, pojačati sigurnosnu logiku upravljanja znanošću i redefinirati što se uopće smatra legitimnim znanstvenim radom. Mnogi upozoravaju i na postupnu militarizaciju europske znanosti te slabljenje modela otvorene znanstvene suradnje na kojem je Europski istraživački prostor dugo počivao. Istovremeno, pojam “dual use” (dvojna namjena) ostaje izrazito nejasan. Gotovo svaka napredna tehnologija, od umjetne inteligencije do biotehnologije, može se proglasiti strateški relevantnom, čime granica između civilnog i vojnog istraživanja postaje sve poroznija. Kritičari upozoravaju da bi takva sigurnosna logika mogla dodatno ojačati pritisak prema kratkoročnim, predvidivim i geopolitički korisnim istraživanjima, dok bi se prostor za temeljna, kritička i dugoročna istraživanja dodatno suzio.

Gotovo svaka napredna tehnologija, od umjetne inteligencije do biotehnologije, može se proglasiti strateški relevantnom, čime granica između civilnog i vojnog istraživanja postaje sve poroznija

Europske institucije danas sve više žele znanost koja je predvidiva, korisna, usmjerena i brzo primjenjiva. No neke vrste znanja jednostavno nisu takve. Dio znanstvenih procesa je spor, kompleksan i neuklopiv u kratke političke cikluse. Modeli financiranja zato sa sobom uvijek nose i određenu viziju znanosti. Oni određuju što se smatra ozbiljnim istraživanjem, tko se prepoznaje kao relevantan akter i koja pitanja postupno nestaju u tišini institucionalnih očekivanja. Budućnost europske znanosti neće odrediti samo teme koje financiramo, nego i mogućnosti koje uspijemo održati živima: autonomiju, raznolikost istraživačkih putanja, generacijsku koherenciju i skriveni rad koji znanstvene zajednice održava kroz vrijeme. FP10 će dugoročno oblikovati ne samo istraživačke prioritete, nego i načine na koje Europa politički razumije znanje: kao brz i predvidiv alat upravljanja ili kao prostor otvorenosti, nesigurnosti i dugoročnog mišljenja. U takvim uvjetima odgovornost ne može ostati samo na europskim programima ili nacionalnim strategijama. Institucije same moraju razvijati vlastite oblike znanstvene politike: promišljati koje istraživačke zajednice žele dugoročno održati, koje infrastrukturne kapacitete zaštititi i kakve uvjete stvoriti da mlađe generacije mogu razvijati vlastiti istraživački glas. Jer možda je upravo to danas najvažniji zadatak znanstvene politike: ne samo proizvoditi projekte, nego održavati uvjete pod kojima buduće generacije još uvijek mogu misliti, istraživati i zamišljati drukčiju znanstvenu budućnost.

Izvori

Europska komisija, “An ambitious budget for a stronger Europe: 2028–2034”, 16 July 2025.

Projekt „Društvena odgovornost i profesionalna etika hrvatskih istraživača – RESETH“ (HRZZ IP-2022-10-2911)