O principu ‘dvojne upotrebe’ znanosti, civilne i vojne

• Naslovna fotografija: Minimalistička ilustracija vojnika i znanstvenika kako rade na satelitskoj anteni. (Midjourney v8.1)
• Saša Zelenika je od 2012. do 2014. bio pomoćnik pa zamjenik ministra pri MZOS, a u razdoblju od 2018 do 2025. bio je pomoćnik rektorice pa prorektor Sveučilišta u Rijeci
• U povodu Dana Europe i Dana pobjede nad fašizmom, Centar za napredne studije jugoistočne Europe, Centar za studije mira i konflikata te Akademska inicijativa Rijeka održali su 11. svibnja 2026. okrugli stol na temu: “EU okvirni program FP10: Na kojim će se vrijednostima temeljiti budućnost europske znanosti?”. Uz ostalo, pažnja je skrenuta na pitanje militarizacije znanosti. Zahvaljujući ljubaznosti sudionika skupa, Ideje.hr objavljuju priloge Marije Brajdić-Vuković (1), Saše Zelenike (2) i Gordana Jelenića (3)

Europska je unija (EU – prethodno: Europska zajednica za ugljen i čelik) u svojoj osnovi mirnodopski projekt zemalja koje su, na tragičnim iskustvima dvaju svjetskih ratova, odlučile ekonomskom suradnjom i prosperitetom graditi zajedničku mirnodopsku budućnost. Doista, u govoru koji se smatra jednim od osnovnih postulata nastanka Zajednice, Robert Schuman je 9. svibnja 1950. godine posebno naglasio da se „svjetski mir ne može očuvati ako se ne ulažu kreativni napori razmjerni opasnostima koje ga ugrožavaju“ te da je „doprinos koji organizirana i živa Europa može dati civilizaciji neophodan za održavanje miroljubivih odnosa“. U tom su kontekstu Okvirni programi za istraživanje i inovacije (OPII), u najnovijoj verziji nazvan Obzor Europa, instrument kojeg su Europska komisija i EU uspostavili da bi poticali suradničke znanstvene aktivnosti znanstvenih organizacija diljem Europe i šire pa time i uspostavu i jačanje Europskog istraživačkog područja (European Research Area – ERA).

Iako se deklarativno, pa i plakatima koje su ove godine koristili tijekom Dana Europe, Europska komisija (EK) zalaže za neovisnu (u nekim je zemljama na istovjetnom plakatu za to bio korišten termin „slobodnu“) znanost, u novije vrijeme EK ipak sve naglašenije svojim inicijativama neposredno utječe na praktičnu provedbu OPII. Potaknuta i mnogim preklapajućim globalnim krizama, jasna je tendencija EK da OPII sve više usmjerava prema vrlo fokusiranim područjima te, sve naglašenije, prema „konkurentnosti“. Iako je evidentno da Europa ima izvrsnu znanost i znanstvenike, postulira se pritom da se znanstvena produkcija i njena kvaliteta u EU ne pretaču u inovativna rješenja koja dovode do većih ekonomskih rezultata. Sve se više, stoga, u rezultatima projekata koji se financiraju kroz OPII traže pokazatelji vezani uz „ključne iskoristive rezultate“, dok se 20-ak i više posto sredstava predviđenih u EU proračunu za OPII usmjeravaju na projekte Europskog vijeća za inovacije (European Innovation Council – EIC), s njime povezanih institucija i njihovih aktivnosti. To je sve posebno potaknuto izvješćima bivših viših EU dužnosnika Draghija i Lette koji su, ponajviše usporednom s rezultatima u SAD ili Kini, postulirali da EU zaostaje upravo na području konkurentnosti, u terminima razvoja na znanju i znanosti utemeljenih gospodarskih pokazatelja mjerenih tzv. indeksima konkurentnosti. Zanemaruju se pritom, međutim, ne samo neke drugačije postavke izvještaja o provedbi i o poželjnoj budućnosti OPII bivšeg portugalskog ministra znanosti Mauela Heitora, nego i da je takvo poimanje uzročno-posljedičnih veza znanstveno upitno (korelacije nisu nužno pokazatelj uzročnosti) te, posebno, da je izolirano poimanje konkurentnosti vrlo dvojbeno.

Doista, može li se američka konkurentnost promatrati izdvojeno od tamošnjeg vrlo kompetitivnog načina razvoja ekonomije i društva koji često dovodi do vrlo diskutabilnih društvenih pojava i ogromne ekonomske i društvene stratifikacije stanovništva, koja se često označava i pojmom „društvenog darvinizma“? Ili, može li se kineska konkurentnost promatrati izdvojeno od tamošnjeg autoritativnog društvenog i političkog uređenja? Mnogi se američki znanstvenici, posebno nakon povratka Trumpa na vlast, sele u Europu, dok je nedavno jedna visoka dužnosnica Europske investicijske banke primijetila da bi rijetko koji stanovnik Europe volio živjeti u Kini. Uostalom, usprkos opisanim pojavnostima, EK i EU službeno zastupaju politiku „valorizacije znanja“ kroz koju se utjecaj znanosti i znanja ne mjeri samo stvaranjem gospodarskih nego i društvenih, ekoloških, i drugih vrijednosti, koje sve pozitivno utječu na kvalitetu života građana. Još važnije, Europa je ipak svojim vrijednostima i blagostanjem vrlo poželjno ako ne i najpoželjnije mjesto za život i rad te bi stoga upravo na tim postavkama, koje nesumnjivo uključuju i akademske slobode, trebala i dalje graditi svoju prepoznatljivost i rast, a nasuprot onome što je u Guardianu nedavno nazvano „stupidity-based economy“.

Ovakva su razmatranja posebno aktualizirana kroz raspravu koja se trenutačno na razini EU vodi o financijskom okviru, ustroju, upravljanju i implementaciji OPII koji će biti dio višegodišnjeg financijskog okvira EU od 2028. do 2034. godine, takozvanog okvirnog programa FP10. EK je prijedlog FP10, koji bi u sedmogodišnjem periodu trebao biti vrijedan oko 200 milijardi eura, predstavila još sredinom 2025. godine. Iako gornje dvojbe nisu ni približno razriješene, tendencija prema konkurentnosti je tu izuzetno naglašena prijedlogom EK da FP10 bude samo dijelom novog Europskog fonda za konkurentnost (EFK). Taj je prijedlog izazvao na europskoj razini ogromnu raspravu i nebrojeno puno pitanja. Suodnos EFK i FP10 je u prijedlogu EK potpuno nejasan, dok upravljanje tim instrumentima i očuvanje autonomnosti FP10 nisu definirani. Sve su veće organizacije koje okupljaju europska sveučilišta, od Europskog udruženja sveučilišta (engl. European University Association – EUA) koje okuplja više od 900 sveučilišta, do brojnih i vrlo aktivnih mreža europskih sveučilišta, stoga vrlo argumentirano i aktivno ušle u interakciju s EK i Europskim parlamentom (EP) da bi se takva pitanja razjasnila. Međutim, odgađanje i neodređenost odgovora Europske komisije samo su produbila dvojbe pa i zazor akademske zajednice prema njihovom prijedlogu.

Kroz diskusiju i sukcesivne dokumente koji su izlazili iz EK je postalo jasno ne samo da odnosi FP10 i EFK nisu definirani, nego i da EK „gura“ velike dijelove FP10 prema „usmjerenosti“ („direkcionalnosti“) odnosno upravljanju na način da se politički definiraju i periodički redefiniraju fokusna područja (npr. industrijski ili geopolitički uvjetovana) koja će se financirati kroz FP10 projekte. Pritom treba znati da je veći dio sredstava sadašnjeg OPII (i do 50 %) već namijenjen tzv. 2. stupu programa, koji se bavi jasno definiranim tematskim klasterima (npr. zdravlje, klima ili bioekonomija) ali i da bi stalno propitivanje već vremenski ograničenih modela projektnog financiranja vrlo nepovoljno utjecalo na stabilnost i predvidivost sustava, s izrazito nepovoljnim utjecajem na karijere mladih istraživača koji se vrlo često financiraju upravo iz OPII projekata. Posebno je tu dvojbena želja da je „usmjerenost“ proširi i na aktivnosti fonda Marie Skłodowska-Curie namijenjenog upravo istraživačima u inicijalnoj fazi karijere (doktorandima i poslijedoktorandima). „Usmjerenost“, naravno, vrlo izravno ugrožava i temeljna znanstvena istraživanja, zanemarujući da je osnova bilo kakve primjene znanja i znanosti, pa onda i bilo kakve valorizacije znanja, upravo i jedino stvaranje tj. generiranje znanja.

Koliko, pak, utjecaj politike i političara na znanstveni sustav mogu u kratkom vremenu biti pogubni, svjedoči upravo primjer SAD, ali i drugih zemalja poput Argentine ili, da ostanemo u EU okvirima, Orbanove Mađarske.

Puno se raspravlja i o tendenciji da se u FP10 ugradi princip „dvojne upotrebe“ (dual use), odnosno istraživanja namijenjenog istovremenom civilnim i vojnim primjenama. To bi značilo ne samo vrlo veliki i značajan odmak od sadašnjeg (pa i eksplicitno pravno definiranog) usmjerenja financiranju istraživanja kroz OPII isključivo za civilne upotrebe, nego dovodi i do jako puno novih pitanja i potencijalnih problema. Kako bi financiranje istraživanja bilo u tom okviru uvjetovano sigurnosnim, kao i aspektima dostupnosti i dijeljenja informacija, to je, primjerice, ne samo u neskladu s proklamiranim usmjerenjima EU i EK prema otvorenoj znanosti i otvorenim inovacijama, nego predstavlja i vrlo velike pravne pa i političke izazove vezane uz nestabilnost klasifikacije pojedinih istraživačkih područja i tema, ali i pojedinih zemalja i institucija u neke sigurnosno rizične kategorije? Kako bi se takvi instrumenti reflektirali na projekte sa zemljama koje su pridružene i partnerske u OPII projektima, ali i u odnosima s EU, a gdje spadaju i UK, Švicarska, nama susjedne zemlje Zapadnog Balkana i jugoistočne Europe, brojne afričke zemlje pa i Indija, Vijetnam ali i Izrael, koji svoju znanost vrlo eksplicitno koristi u sve brojnijim ekspanzionističkim vojnim pohodima s brojnim civilnim žrtvama?

„Dvojna upotreba“ ugrožava i temelje međunarodne suradnje u istraživanju pa time i europske humanističke, demokratske i prosvjetiteljske tradicije, ali i znanosti kao inherentno i nužno globalne aktivnosti te znanja kao vrijednosti od univerzalnog značaja za opće dobro i sveukupni razvoj čovjeka.

Čak i na operativnoj razini bi „dvojna upotreba“ dovela do nemalih novih administrativnih komplikacija i barijera (već sada su istraživačke suradnje s nekim zemljama svijeta podložne posebnim, a često i zahtjevnim, sigurnosnim postupcima), iako se svi načelno slažu da bi FP10 treba biti administrativno „lakši“. To bi sve, naravno, dovelo i do daljnje ugroze akademske autonomije. Uz to, postavlja se i opravdano pitanje neće li „dvojna upotreba“ dovesti do odlijevanja i onako nedostatnih sredstava za istraživanje. Doista, sadašnji udio odobrenih projekata u OPII u odnosu na prijavljene je na razini od oko 15-ak posto pa (pre)mnogi izvrsni projekti ne mogu biti financirani, a sada bi još dio novca išao u financiranje vojnih primjena, iako već postoji izdašan Europski obrambeni fond.

Sve to eksplicite dovodi u pitanje autonomiju znanstvenoga rada i postulate istraživačke kulture i vrijednosnog sustava EU i njene znanosti, a znanstvenike i istraživanje stavlja u podređenu ulogu pa i podložnima političkom voluntarizmu i ekonomskom utilitarizmu. Zbog toga su navedene asocijacije sveučilišta i znanstvenih organizacija vrlo eksplicitno formulirale svoju zabrinutost i pokušavaju argumentima ukazati na evidentnu pogubnost navedenih prijedloga. Kako se često u političkoj areni u novije vrijeme navodi, „ako nisi za stolom gdje se donose odluke, znači da si na meniju“, a konačni prijedlozi vezani uz FP10 ući će u tzv. proceduru „trijaloga“ između EK, EP i Vijeća EU (predstavnika država članica EU) već krajem ove godine pa su ažurnost i aktivno sudjelovanje u raspravi naprosto nužni.

Pri tome je vrlo zabrinjavajuće je da u Hrvatskoj u potpunosti izostaje bilo kakva rasprava o svim tim pitanjima. Usprkos nemalom broju izvrsnih znanstvenika koji su svojim radom i rezultatima u samom svjetskom vrhu, naš je mali i zatvoreni znanstveni sustav, nerijetko premrežen oportunizmom, interesima i sitnim sinekurama, najčešće u vremenskom i pojmovnom raskoraku sa svim relevantnim trendovima u EU. Dok se, tako, u Europi naveliko raspravlja o utjecaju umjetne inteligencije (UI) na znanstvenu djelatnost i obrazovanje, o povezanoj znanstvenoj infrastrukturi i inovacijskim centrima, o potrebi jačanja uloge znanosti i znanstvenika u kreiranju na činjenicama utemeljenih javnih politika, te dok više od 900 znanstvenih institucija (ne samo) u Europi već godinama rade na principima kvalitativnog vrednovanja znanstvene djelatnosti i novim okvirima kompetencija za istraživače, naša nadležna tijela, kako je vidljivo i iz nedavno usvojenih Nacionalnih sveučilišnih, znanstvenih i umjetničkih kriterija, sve to ne prepoznaju te radije „pile piljevinu“ već prevladanih kvantitativnih bibliometrijskih pokazatelja. Možda je preuzetno na nacionalnoj razini očekivati sofisticiranost rasprave koja se o FP10 ili o novom pravnom okviru za Europski istraživački prostor (tzv. ERA Act) vodi na europskoj razini, ali tragični izostanak bilo kakve, a kamoli strukturirane javne rasprave je vrlo zabrinjavajući pokazatelj naše nezrelosti pa i nekompetentnosti kao društva i, posebno, kao znanstvene zajednice i njene društvene odgovornosti. Treba li onda iznenađivati što su u višekratnim analizama EK identificirani razlozi našeg zaostajanja u broju europskih projekata, uz nedostatne kapacitete i infrastrukturu, upravo ograničena internacionalizacija te kognitivni jaz u odnosu na zemlje s kojima bismo se voljeli uspoređivati? Vrijeme, još jednom, neumitno istječe dok su, svemu usprkos, sloboda i neovisnost znanosti nesumnjivo vrijednosti koje bismo trebali znati štititi i zaštititi.