Kako je došlo do razgovora s Ivicom Todorićem, i druga objašnjenja

Na članke o političkoj ekonomiji slučaja Agrokor prvo su reagirali pripadnici Radničke fronte Katarina Peović Vuković i Hrvoje Štefan, a sad i liberali Velimir Šonje i Darko Polšek. Očekivati je da se raspravljalo o političkoekonomskom sustavu koji je doveo do slučaja Agrokor, no čini se da je riječ o eskapizmu, zaobilaženju teze i konkretne političke odgovornosti. Podizanje demokratskih standarda, a ne odvajanje ekonomije i politike, smatram putem za prevladavanje ortačkog kapitalizma

Prethodni članci:

Politička ekonomija slučaja Agrokor: Standstill aranžman

Objektivna odgovornost igrača Marića, ministra financija

Tunelarenje Agrokora: Zaduživanje na kojem bi i Todorić pozavidio

Ante Ramljak je Ante Gotovina specijalne operacije Agrokor. Očekuje tužbe

Je li Agrokor bio sistemski rizik? Koje vrste? Planira li Vlada ipak sačuvati koncern kao cjelinu

Što je presudilo: zavjera radi preuzimanja, pogrešna poslovna odluka ili optužbe o namještanju rezultata

Todorić nije radio sam: dug je izraz pozicije u hijerarhiji društvene i političke moći

I Kako je došlo do razgovora

U nekoliko je članaka već postavljeno pitanje načina prezentacije mojih razgovora s Ivicom Todorićem. Velimir Šonje opisuje ih kao „neobično formatirane“, a Zdravko Milinović piše da izjave puštam „samo na kapaljku“. Napokon, Darko Polšek, u javnom me pismu pita zašto Todoriću nisam – kad sam već dobio priliku da s njime napravim ekskluzivni intervju – poput slavnih intervjuera  postavio „nijedno teško pitanje“?

Polšek u svojem pismu iznosi cijeli niz netočnosti (Dubravko Šimenc, na primjer, nije nikakav privatni vjerovnik u slučaju Agrokor, kako piše Darko, a to je bitno). Pretpostavljam da je riječ o previdima. Već sam ga upozorio da nisam s Todorićem napravio intervju, nego sam s njime razgovarao. U čemu je razlika?

U prvom članku u kojem se pozivam na razgovore napisao sam vrlo eksplicite da „Todorić u javnost ne želi izlaziti s više nego kratkim izjavama“. Također, sam napisao da „na temelju uvida koje sam stekao u razgovoru s Todorićem i drugih informacija u ovom i sljedećih nekoliko članaka nastojat ću pridonijeti rasvjetljavanju tih pitanja (pobrojao sam kojih).“

Inače, u drugim sredinama, taj žanr uopće nije neobičan. Dapače, puno su rjeđi intervjui pitanja-odgovor kakvi su kod nas svakodnevni. No stvar će biti jasnija ako prepričam kako je došlo do ove serije članaka temeljenih na razgovorima s Ivicom Todorićem.

Na dan prvog razgovora, bila je subota 1. srpnja ujutro, dobio sam poziv da se susretnem s Todorićem. Objasnio sam da drugi dan idem na more i da to može biti samo taj dan popodne. Tako je i dogovoreno. Razgovarali smo tri sata, prepričao  mi je svoje gledanje na stvari (koje mi, da budem iskren, uopće nije bilo novo, već sam prije pisao da je to bio njegov poslovni model). Iznio mi je i masu pojedinosti o tome što se događalo posljednjih mjeseci. O tome sam već i prije razgovarao s nizom financijaša i nitko mi nije znao dati uvjerljivo objašnjenje. Ni Todorić mi nije izgledao uvjerljiv.  Ni nekoliko njegovih najbližih suradnika s kojima sam također razgovarao čak i dok je drama još trajala. O tome sam pisao u članku: Što je presudilo: zavjera radi preuzimanja, pogrešna poslovna odluka ili optužbe o namještanju rezultata U prvom pak članku temeljenom na razgovorima napisao sam da sam ja „inzistirao da je Agrokor bio u teškoćama, a Todorić da su bile svladive“. Takav  je bio razgovor.

Kad sam otišao iz Kulmerovih dvora napisao sam članak i o tome ga informirao. Nije bio sretan. Nakon nekoliko telefonskih razgovora došao sam i na drugi razgovor (putovao s mora) u kojem sam mu objasnio da to što smo razgovarali „ne znači da ću ja sad prestati pisati o Agrokoru“. Nije mu bilo druge nego da se složi. Također sam mu rekao da se ne mogu praviti da tih razgovora nije bilo. I tu se morao složiti. Rekao je da me pozvao me da me upozna sa svojim gledanjem na stvari, ali nije bio sklon intervjuu nego mi je predložio da  se informiram i kod drugih o tome što je on govorio.

Informaciju da će gubitak biti 10 milijardi kuna dobio sam 24. srpnja od osobe bliske sadašnjoj upravi. Od drugih upućenih u slučaj dobio sam niz drugih ocjena stanja u koncernu. Informaciju nisam objavio, čekam službene rezultate

Iskreno, to mi je odgovaralo, među ostalim i zato što mi neke stvari koje mi je Todorić rekao nisu izgledale uvjerljive. Na primjer njegove računice koliko vrijedi Konzum, ili kako to da je goodwill u Konzumu u BiH tako visoko procijenjen (150 milijuna eura, ako me sjećanje ne vara), o čemu je već bilo riječi u javnosti. On je odgovorio da je „Agrokor imao još prostora u goodwill-u“, što sam i objavio.

Da sam imao intervju vjerojatno bih ga objavio, bio bi pun ovakvih pitanja ali bi on izbjegavao odgovore, ili odgovarao općenito. Na „provokativna pitanja“ se od Ivice Todorića i mnogih drugih naših javnih ličnosti mogu dobiti samo takvi odgovori, u čemu sam imao dovoljno bogato iskustvo. K tome, u razgovoru je iznesen cijeli niz insinuacija, koje bi iz intervjua ispale, a ovako ih mogu istraživati. Zato mi je  bilo draže ovako.

U cijelom serijalu razgovaram s nizom sugovornika, provjeravam. Često uplećem Todorićeve poglede, do kojih sam eto dospio „ekskluzivno“, ali stvari ostavljam otvorene. Razgovaram s mnogima. Recimo, informaciju da će gubitak biti deset milijardi kuna dobio sam u jutro u ponedjeljak 24. srpnja od osobe bliske sadašnjoj Upravi. Pokazao sam rukom prema drugoj strani kafića i rekao kako mi je visoki financijski dužnosnik prije nekog vremena, zabrinut za to kuda stvari idu, za “onim stolom tamo” već računao da ne vjeruje da  je čak i Todorić mogao „zmuljati više od tri do pet milijardi“. Rekao sam svom informatoru/ici i tko je to tako računao.

Isto popodne mi je jedan bankar rekao da ne postoji nijedan dug za koji dosad nisu znali. A drugi, konzultant, vrlo blizak reviziji, rekao mi je da na kraju kapitala neće biti (što opetovano u člancima ponavljam kao mogućnost). Ali informaciju da će gubitak biti 10 milijardi nisam objavio. Čekam službene rezultate.

Kad je informacija o deset milijardi objavljena pitao sam ljude iz najužeg kruga prethodne Uprave o tom potencijalnom gubitku od 10 milijardi. Rekli su da svaki revizor ima svoj sustav. Ništa se dakle pouzdano ne može doznati do službenih rezultata pa ja to i ne objavljujem.

To je moj pristup i mislim da je profesionalan. Mislim da izvlačim maksimum iz dobivenog materijala. I da sam odgovoran prema javnosti, provjeravam koliko ide. Eto tako su nastali članci u kojima prenosim dijelove razgovora s Ivicom Todorićem. Razumijem da je uzbuđenje veliko, ali to je maksimum koji sam ja uspio dobiti i dati. Tko može više, neka. Nemam ja monopol. Ionako se o Todoriću s različitih aspekata objavljuje nebrojeno informacija.

II Politička ekonomija, mit o odvajanju politike i ekonomije

Ivo Bićanić napisao mi je da se pojmom „politička ekonomija“ koristim na nekoliko načina, da bi bilo dobro da objasnim što taj pojam za mene znači. Prvi sam u napisima o Todoriću upotrijebio taj pojam, a vidim da se njime već koriste i drugi. Zaista, potrebno je objasniti što znači „politička ekonomija“, već i zato što će moje shvaćanje „političke ekonomije“ poslužiti za kasnije razjašnjavanje načina na koji ja, za razliku od Darka Polšeka (a mislim i Velimira Šonje), vidim mogućnost prevladavanja „ortačkog kapitalizma“, „tajkunske ekonomije“, „klijentelističkog kapitalizma“, odnosno „crony kapitalizma“ što je termin prepoznatljiv u svijetu. Mislim da se razlikujemo i u gledanju na način na koji ortački kapitalizam i slučaj Agrokor nastao. Ja vidim problem u hrvatskoj pretvorbi i privatizaciji.

Dakle, politička ekonomija se najčešće razumije kao disciplina koja analizira sustav, odnose i isprepletenost političkog i ekonomskog sustava. Klasična politička ekonomija nastala je u razdoblju dominacije nacionalnih ekonomija i promatrala je odnos države i ekonomije. Kako je intenzivno korišten u marksizmu, koji je uspoređivao i suprotstavljao kapitalizam i socijalizam kao sustave, to je sa slabljenjem marksizma termin pao u drugi plan. Naravno, neomarkisti se njime i dalje koriste, ali se veže i uz tzv. public choice theory, teoriju javnog izbora. Riječ je o izrazito protržišnoj teoriji koja i politiku i politički sustav analizira ekonomskim (tržišnim) pristupom. Po toj teoriji, političari prije svega slijede svoj interes i maksimiziraju vlasiti dobitak.

Neću dužiti, no iz ovog opisa moram izdvojiti neke bitne karakteristike. Prije svega, što to znači „sustav“, što znači promatrati politički i ekonomski sustav? Malo bi ljudi osim socijalizma i kapitalizma danas moglo spomenuti druge sustave. Ipak, tankoćutniji razlikuju politekonomske sustave Njemače i Sjedinjenih Država, a onda se može razlikovati i latinskoameričke, azijske itd. Mogući su i različiti novčani sustavi. Neki imaju sustav centralne banke i službeni novac, drugi dopuštaju više valuta na istom teritoriju čak i oblike privatne emisije novca. U različitim novčanim i političkoekonomskim sustavima moguća je čak slična ekonomska politika, na primjer ekonomska politika usmjerena na kontrolu cijena (raznim sredstvima).  To je razlika političke ekonomije i ekonomske politike.

S druge strane, mogući su i različiti politički sustavi, pluralistički, demokratski, jednopartijski, višestranački, autoritarni, diktatorski i u okviru njih sva sila ekonomskih sustava. Politička se ekonomija bavi tim međuodnosima. Zato je važno da se u političku ekonomiju uvrštava i public choice theory, jer ona analizira političke sustave. Po mojem sudu, nova institucionalna ekonomika također je jedan oblik političke ekonomije, a za što  je Acemoglu možda najpoznatiji i najbolji primjer.

Dogma o odvajanju politike i ekonomije

Moje je  dakle shvaćanje da je hrvatskom tranzicijom vladala dogma o odvajanju ekonomije i politike, te da je to dogma koja je i prepreka rješavanju krize. Darko Polšek kaže da mu je rasprava o tome „najvažnija“.  Iskreno, i meni. Po mojem sudu, odvajanje politike i ekonomije ne može se utemeljiti ni teorijski ni empirijski.

Što se tiče empirije, politika i ekonomija su u cijelom svijetu isprepletene. Isprepleteni su različiti sustavi: demokratski i tržišni, ili jednostranački i tržišni, ili demokratski sustavi koji jako reguliraju i  interveniraju u ekonomiju. Darko Polšek spominje odvajanje politike i ekonomije na način da su privatno-vlasnički odnosi autonomni. No u tom je slučaju riječ o sustavu u kojem je politika (deklarativno) zaštitila i regulirala privatno-vlasničke odnose. Politika je odredila dokle su autonomni.

Što se tiče teorije, svi modeli koji ekonomiju postuliraju kao autonomni sustav su proturječni. Politika i ekonomija, kao što sam nastojao pokazati u prethodnom članku, dva su aspekta, kao što su volumen i težina. Samo kad prenosimo stvar stavljamo naglasak na težinu, a kad spremamo na policu na oblik i volumen.

Pozivam čitatelje da još jednom pročitaju i Darkovo shvaćanje o odvajanju politike i ekonomije, da ga ovdje ne moram ekstenzivno prepričavati. Riječ je o potpunoj zbrci, u kojoj su neke stvari rečene, pretpostavljam, nehotice.  

Prema Polšeku, moja je teza

„upravo obrnuta od zdravorazumske i ekonomsko-pravno-teorijske konstatacije da se država i politika ne bi trebale miješati u privatno-vlasničke odnose ako posrijedi nije kriminalno ili na neki način utuživo djelo. U slučaju kraha Agrokora, javnosti je prilično evidentno da rušenje državnog bogatstva tj. GDP-a za 2% ima itekako velike i važne učinke na ‘treće osobe’, i to ne samo za zaposlene u privatnome koncernu, stoga je odgovornost privatnog koncerna i njegova čelnika tu posve jasna. Ali tvoja teza o nemogućnosti razdvajanja politike i ekonomije ustvari služi da se zamagli ono što je svakoj normalnoj osobi jasno. Ako je netko počinio kriminalno djelo onda on za to djelo odgovoran. Ta teza je samo tobožnje teorijsko potkrepljenje u tvojim člancima izraženijih primjera za to da su ‘svi krivi’.”

Je li se to meni samo čini ili Polšek tvrdi da je Todorić učinio kriminalno djelo? Koje? Srušio je državno bogatstvo za 2 %? Zašto već nije uhićen?

O kojoj je krivnji riječ?

Kao što sam prije pisao, čekamo reviziju. U njoj će se moguće naći argumenti za ono za što je već pala tužba (ruska), da je Ivica Todorić, kao odgovorna osoba, lažno prikazao financijsko stanje koncerna, a sve ne bi li dobio kredit, čime je oštetio vjerovnike.

Druga se mogućnost otvara spomenutim gubitcima od deset milijardi kuna. Moguće je da neke gubitke nije knjižio kao gubitke, na primjer neke investicije u BiH i Srbiji, što je mogućnost koju i sam dopušta, a što sam i objavio u jednom članku („Gdje je novac? Tu je novac, u tim investicijama“)

Napokon, postoji mogućnost i da je lažno prikazivao dobit i izvlačio je. Nisam pravni stručnjak, no to vidim kao moguće temelje za kazneno gonjenje Ivice Todorića: eventualno izvlačenje novca, lažne bilance. A ne „rušenje državnog bogatstva za 2 %“.

Takva tužba zaista bi bila unaprijed presuđena, ali ja ne želim insinuirati da je Darko Polšek mislio na takvo što, na taj političkoekonomski sustav koji je osuđivao poduzetnike za ugrožavanje narodnog bogatstva (o tome sam  svojedobno pisao). Znam Polšeka. Nije mu to na što ove riječi podsjećaju bilo ni u primisli i to iskreno mislim. Ne izmotavam se. Bilo bi mi drago da je i on mene interpretirao u najboljoj namjeri. Lako je podvaljivati.  

No ovu interpretaciju, prilično očiglednu, iznosim jer ne bih stavio ruku u vatru da u tom duhu ne razmišljaju mnogi drugi. Očekujem da bi se i Darko suprotstavio hajci u kojoj presuda pada prije suđenja. Uostalom, jednom je i sam bio predmet nepravedne hajke (kao i ja) i zna kako je to.  Jasno je da ne branim Todorića, nego samo konstatiram koja mu se vrsta krivnje nameće.  Eto sjajnog primjera da su politika i ekonomija neodvojive čak i kod onih koji misle da ih odvajaju.

Osim da se proponenti odvajanja ekonomije i politike uvijek vrate političkoj intervenciji (što uostalom vidimo i u slučaju lex Agrokor, koji su izveli proponenti istog gledanja), postoji još jedan problem kod zahtjeva o odvajanju ekonomije i politike. Najčešće se time zahtijeva da se u ekonomiju ne intervenira, a onda politički sustav može biti bilo kakav, autoritaran, diktatorski …

Ja to ne prihvaćam. Već godinama pišem, među ostalim zajedno i s Velimirom Šonjom, da je ključ unapređenja hrvatskog politekonomskog (institucionalnog) sustava prije svega u demokratizaciji. Liberalizacija, ili – suprotno – intervencionizam, naglašavanje socijalne komponente, stvar su političkog programa. No, prethodni uvjet je unapređenje demokratskih standarda.

Tim unapređenjem demokratskih standarda, jačanjem političke odgovornosti, jačanjem senzibiliteta za pitanje sukoba interesa, jačanjem pravne države, raščišćavanjem odnosa privatnog i javnog (koji, rekoh, uvijek postoji)  … tim metodama se slabi, po mojem sudu, ortački kapitalizam, a ne nemogućim odvajanjem politike i ekonomije. Zašto sam spomenuo unapređenje demokratskih stndarda upravo u ovim područjima?

Koji demokratski standardi, konkretno

Politička odgovornost odnosi se na Zdravka Marića. Pisao sam da je on politički (ne kazneno) odgovoran u slučaju Agrokor. Sukob interesa – Martina Dalić na pitanje o potencijalnom sukobu interesa s obzirom na to da joj je suprug član uprave Ine odgovara „o kojem je sukobu kojih interesa riječ“.

I nikog da joj odgovori da je riječ o potencijalnom, ponavljam – potencijalnom sukobu između državnog interesa, koji ona zastupa po funkciji, i privatnog interesa člana njezine obitelji. Ne mora taj interes biti realiziran, ne mora njezin suprug, o kojem inače mislim sve najbolje, njoj odati tajne iz Ine, niti ona mora njemu prenijeti što planira država. Riječ je o potencijalnom sukobu interesa.

Kad se realizira, onda je to već kazneno djelo, ali upravo zato što je tim kaznenim djelima teško stati na kraj, države s visokim demokratskim standardima izbjegavaju potencijalni sukob interesa.

Neko će reći, kakve to veze ima s Agrokorom? Ali, potencijalni sukob interesa otvorio se i u slučaju Fondova gospodarske suradnje, na što Dalić i Marić u vrijeme kad su bili visoki dužnosnici Ministarstva financija, nisu reagirali. To je njihova politička odgovornost. Samo govorim o senzibilitetu za pitanje, pred kojim se zatvara oči.

Političari su odgovorni po funkciji. Kad je već riječ o unapređenju demokratskih standarda, te odnosu privatnog i javnog, sjećam se kad je Ivo Sanader svjedočio pred saborskim istražnim povjerenstvom o Ini i ustanovio da je ponosan što je važnoj hrvatskoj kompaniji omogućio odgodu otplate poreza u visini od dvije milijarde kuna (a koji se slučaj povlači do danas). Svi su mediji inzistirali na blistavoj retorici, na tome da je ispravljao u njemačkom današnjeg ministra Gorana Marića, a nitko da se zapita (pisao sam o tome) na kojoj je odluci kojeg tijela odgođeno plaćanje poreza. Za mene, kao građanina, prije su odgovorni političari koji su joj to dopustili, nego Ina.

Na kraju, uz političku odgovornost, sukob interesa, procedure i raščišćavanje odnosa privatnog i javnog, tu je i pitanje poštovanja pravne države. Pravnici smatraju da lex Agrokor nije ustavan. No recimo i da jest, izvanredni povjerenik Ramljak izjavljuje parafraziram: „bit će tužbi i protiv mene, ali to je sudbina“. Stvarno nema smisla daljnja analiza odnosa prema pravnoj državi izražena tim stavom.  

Pronalazim one koji su odgovorni u slučaju Agrokor na političkoj strani, a Polšek tvrdi da je to disperziranje krivnje i abolicija Ivice Todorića. Mislim da je pak to skretanje odgovornosti. Todorić se zaduživao po deset posto jer je smatrao da može, da će mu politika priskočiti u pomoć. I to su politika i drugi činili, znajući što on radi. Gledali su mu kroz prste zbog njegove pozicije u hijerarhiji političke moći.

Ukratko, moj je sud da je put prema prevladavanju ortačkog kapitalizma u usavršavanju i podizanju demokratskih standarda, a ne u nemogućem odvajanju politike i ekonomije. Zato nisam bio blag ni prema Martini Dalić, ni prema Zdravku Mariću, ni prema Anti Ramljaku, ni prema Andreju Plenkoviću. Meni je sekundarno što su oni protržišno orijentirani. (A nisam u pogledu demokratskih standarda, sukoba interesa itd štedio ni političare iz prijašnjih, „lijevih“ vlada, ni skrivene političare).

Kad dvojica govore isto, nije isto

Može se učiniti da u zaključnom dijelu svog članka Darko govori isto što i ja, samo ja to zovem na jedan način (podizanje demokratskih standarda), on na drugi (odvajanje politike i ekonomije). Teorijski sam objasnio u čemu je razlika. Odvojimo li politiku od ekonomije nismo ništa riješili ako je politika autoritarna (a onda je ekonomija najčešće divlja, partneri su nezaštićeni).

A u konkretnom slučaju, razlika je u tome što ja pronalazim one koji su odgovorni u slučaju Agrokor na političkoj strani, a on tvrdi da je to disperziranje krivnje i abolicija Ivice Todorića. No, je li to disperziranje ili adresiranje krivnje možda će se bolje vidjeti iz rasprave sa Šonjom.

III Tko je odgovoran za Agrokorove kamate, država ili Todorić

U svojem se članku, dopunjenom intervjuu, Velimir Šonje osvrće na dio iz mog članka u kojem pišem o tome zašto se Agrokor zaduživao i zašto po tako visokim stopama. Čitatelj pojedinosti može potražiti na linku. Velimir je u izričaju puno precizniji i oprezniji nego Darko. Sve u svemu, njegova je primjedba (a interpretiram li je korektno molim da se provjeri na linku) da nisam dovoljno adresirao Todorićevu odgovornost za zaduživanje po visokim kamatama.

Šonje piše: “U Hrvatskoj postoje različite kompanije koje su unatoč riziku države postizale približno dvostruko niže kamatne stope od Agrokora iako dijele rizik iste države.“  Naime, jedan od razloga, kako sam istaknuo, tako visokih kamata je činjenica visokog rizika države koji je i Agrokor dijelio. Velimir dakle piše, zašto i druge kompanije nisu uzimale iste visoke kamate, nego samo Todorić. Ipak je to njegova odgovornost.Velimiru sam već odgovorio u jednoj diskusiji citatom iz proširene verzije članka koju, mislim, nije čitao:

„Pitanje, zašto se ipak toliko zaduživao… bilo je dosta znakova da s teretom kamata i infrastrukture koji je nosio, utrku u koju se upustio teško može dobiti, čak i da su mu sve odluke bile savršene (nema smisla braniti ga – očito nisu)? Zašto je ‘srljao’? Izvan je svake sumnje da je računao na pomoć iz svojeg političkog i društvenog okruženja, na koje je dijelom prebacivao odgovornost za svoje poslovne teškoće.”

Drugim riječima, zašto je Todorić prihvaćao kamate od desetak posto? Zato što je mislio da može. Zato što je očekivao da će ga na ovaj ili onaj način politički i drugi ortaci podržati? I podržavali su ga, iako se zaduživao javno po desetpostotnim stopama (obveznice). I dalje su ga financirali i banke i država. Velimir je postavio i sljedeće pitanje

„ako je to bio sustav, kako to da su neki drugi koji su poslovali u istom tom sustavu, birali neke druge poslovne modele, plaćali dvostruko niže kamatne stope, plaćali svoje račune na vrijeme, uredno se zaduživali i vraćali kredite?“

I na njega sam jasno odgovorio. Klijentelistički, oligarhijski sustav i jest takav u kojem NEKI imaju privilegije, a ne svi. Da, to je sustav privilegija do kojih pristup imaju samo neki, jer inače ne bi bio ortački (crony). Taj su sustav  podupirali i sadašnji ministri iako su znali da se zadužuje po neodrživim stopama.

Krivo usmjeren prst

Ne opravdavam dakle JA njegovo zaduživanje po tako visokim kamatnim stopama. Kao što Velimir insinuira. Kao da bi to bila neka podrška, čak da to i radim. Podržavala ga je u tome država, otvoreno. Polšek i Šonje  nisu našli drugo nego kritizirati mene da ne krivim Todorića, a država, konkretni dužnosnici, potpredsjednica Dalić u HBOR-u, Agrokoru odobrava kredite čak i kad zna da se on zadužuje po deset posto. Čak izjavljuje da su to u to vrijeme činile i neke banke.

Jel sad jasno da se Agrokor po toj stopi zaduživao zato što je mislio da može. To ja istražujem. Kako? To opisujem u prethodnom članku, o tome da je njegov dug izraz njegove pozicije u političkoj hijerarhiji.

Jedan od mojih sugovornika smatra da nam se otvara prilika da se s ovim slučajem prevlada muljanje u poslovanju. Odgovornost za muljanje, koje trebaju utvrditi revizija i sud, pada na Todorića. U jednoj sam televizijskoj emisiji kod voditelja Ivana Hrstića komentirao da je možda najznačajniji nalaz izvarednog povjerenika Ramljaka to što je ustanovio da kompanija te veličine nije vodila zapisnike sa sastanaka Uprave.

To je zaista strašno. To znači da se prema novcu i imovini odnosilo s nevjerojatnom neodgovornošću. Moguće je da zato Agrokor nije mogao dobiti investitore (što sam također pisao), sigurno je i zato imao visoke kamatne stope. Ali država je to znala, bilo je javno, pa je nastavila poslovati s njim.

Rasprava s Velimirom Šonjom i Darkom Polšekom vjerojatno je također posljedica činjenice da pripadamo drukčijim idejnim pozicijama. Meni su demokratski standardi prioritet pred tržištem. Meni je građanin, pojedinac prioritetno politički građanin.

IV Ljevica i liberali

Na moj prvi članak kritički su se osvrnuli utjecajni članovi Radničke fronte, Katarina Peović Vuković  i Hrvoje Štefan. Ukratko, zamjerili su mi da svojom kritikom ortačkog kapitalizma ne dovodim u pitanje kapitalizam kao takav. Odgovorio sam im da ja sustav analiziram, da nastojim uočiti njegove slabe točke, a ne idem za tim da ga prevladam. Ne vidim to kao svoj posao. Također sam primijetio da u diskusiji neke stvari vidim drukčije, jer mi nisu samorazumljive kao njima koji su zadovoljni što pripadaju istoj ideološkoj poziciji. Ne zanosim se zadovoljstvom pripadanja. Odgovorili su mi da – nek se obrazujem. Više nismo raspravljali.

Rasprava s Velimirom Šonjom i Darkom Polšekom vjerojatno je također posljedica činjenice da pripadamo drukčijim idejnim pozicijama. Naprijed sam objasnio u čemu mislim da se razlikujemo politekonomski.  Meni su demokratski standardi prioritet pred tržištem. Meni je građanin, pojedinac prioritetno politički građanin.

No postoji još jedna razlika. Mislim da je slučaj Agrokor posljedica i kraj sustava nastalog pretvorbom i privatizacijom. Time ne optiram za zaustavljanje privatizacije, nego mislim da je riječ o specifičnoj hrvatskoj metodi privatizacije koja je stvorila Agrokor. Velimir to ne misli. Osim što iznosi neobičnu tezu da je privatizacija završila 2000. godine (ali bi je sad trebalo nastaviti), Velimir ne ulazi u načela prema kojima je provođena hrvatska privatizacija. Hrvatska je privatizacija, prema mojoj analizi, stvorila ortački (crony) kapitalizam. I to upravo muljanjem, u skladu s potrebama (što je Dalić eksplicite demonstrirala) kad je riječ o odnosu privatnog i javnog. Zato sam analizirao sustav.

Kao što sam napisao u prvom članku, drugi su pisali o osobi i o obitelji. (I ja sam napisao neke članke u Expressu o susretima s Todorićem i ti su najčitaniji, stotine tisuća klikova.) Drugi su analizirali njegov stil upravljanja. Fajn. U svojoj sam se  seriji članaka odlučio pisati o sustavu jer se time bavim sad već desetljećima, a i ova rasprava – čini mi se – potvrđuje da je to najbolnije, da bi se to rado zaobišlo. Radikalna ljevica bi ukinula kapitalizam, što je jedna vrsta eskapizma, a kolege liberali (valjda su, iako bi morali više misliti na demokraciju, ali to im je možda nekako ljevičarski) više su, po mojem sudu, usredotočeni na slučaj nego na sustav. (Šonje doduše govori o ekonomskom nacionalizmu kao okviru slučaja Agrokor, no to je još neoperativno, ne adresira. Osim toga kad krene s negativnim i pozitivnim ekonomskim nacionalizmom očito je da stvar ide u arbitrarnost.)

Ne, nije ovdje riječ o dispreziranju krivnje, prebacivanju odgovornosti na “hrvatski mentalitet”, kao što insinuira Polšek.  Već u prvom članku, bio sam jasan: nije hrvatski problem “egalitarni sindrom” koji su kao istočni grijeh “mentaliteta” promovirali i Šonje i Polšek, nego oligarhija, adresiranje konkretne političke odgovornosti, podizanje demokratskih standarda.