Peter Turchin: pregled 250 godina američke povijesti

• Naslovna ilustracija: Prikaz temeljnog mehanizma Turchinove teorije – oscilacija nestabilnosti koja se izmjenjuje između integrativne i dezintegrativne faze. Krivulja pokazuje kako sekularni ciklusi rade: nestabilnost oscilira gore-dolje između razdoblja rasta (integrativna faza) i krize (dezintegrativna faza), a sve raste na vrhu dugoročnog trenda produktivnosti. (AI ilustracija)
• Prethodni članak o Turchinovoj kliodinamici: Povijesni korijeni geopolitike. Integracija, dezintegracija i prijetnja prekarijata

Sjedinjene Države nedavno su proslavile 250. rođendan. Tijekom svoje kratke povijesti postale su najutjecajnija zemlja na svijetu. Kako tu povijest opisuju sekularni ciklusi Turchinove strukturno-demografske teorije (SDT)?

Sekularni ciklus je dugotrajni povijesni ciklus od dva do tri stoljeća koji se ponavlja u povijesti složenih društava i država. Sastoji se od dvije glavne faze: Bujajuće faze integracije – razdoblja rasta stanovništva, ekonomskog prosperiteta, socijalne kohezije, niske nejednakosti, stabilnih institucija i općeg blagostanja, i Krizne faze dezintegracije – razdoblja rastuće nejednakosti, pada realnih plaća, prekomjerne proizvodnje elita, povećanja društvenih napetosti, političke polarizacije, institucionalne krize i povećanog rizika od nasilnih sukoba (revolucija, građanskih ratova i kolapsa države).

Ključni pokretači prema strukturno-demografskoj teoriji su: Pumpa bogatstva (Wealth Pump) – mehanizam kojim se bogatstvo redistribuira između elita i običnog stanovništva; Relativne plaće – omjer prosječne plaće radnika i BDP-a po glavi stanovnika; i Prekomjerna proizvodnja elita – previše obrazovanih i ambicioznih ljudi natječe se za premalo pozicija moći i bogatstva.

Povijesni primjeri sekularnih ciklusa su Rimsko Carstvo (uspon od 3. st. pr. Kr. do 1. st., a zatim kriza i pad od 2. do 5. stoljeća) i Srednjovjekovna Europa (ciklusi od 11. do 14. stoljeća, te od 15. do 17. stoljeća).

Sekularni ciklusi ne poništavaju tehnološki napredak, već se odvijaju na vrhu dugoročnog trenda rasta znanja i produktivnosti – oni su oscilacije koje se nadograđuju na monotoni trend akumulacije znanja. Ova Turchinova teorija jedan je od temelja njegove kliodinamike (usp prethodni članak Povijesni korijeni geopolitike.) Turchin razmatra kako su se glavne SD varijable mijenjale tijekom 250 godina američke povijesti. Počinje s dvije vremenske serije: realne (inflacijom prilagođene) plaće i realni BDP po glavi stanovnika.

Grafikon realnih plaća i realnog BDP-a po glavi stanovnika (Povijesne statistike SAD-a)

Obje krivulje pokazuju dramatičan porast ovih varijabli (uz nekoliko manjih fluktuacija) i opće je prihvaćeno da je primarni pokretač tog rasta tehnološka evolucija. Međutim, ovi pokazatelji nisu ono što zanima SDT. Glavni pokretač promjena u SDT-u je pumpa bogatstva, koju kvantificira relativna plaća (omjer tipične plaće radnika i BDP-a po glavi stanovnika):

Grafikon – relativne plaće (Povijesne statistike SAD-a)

Tu sekularni ciklusi dolaze u oštar fokus. Tijekom razdoblja do 1830. relativna plaća je rasla, a pumpa bogatstva radila je za radnika. Ali od 1830. do 1910. pumpa bogatstva oduzimala je radnicima i davala elitama. Drugi preokret trenda u 1910.-ima potaknuo je drugi sekularni ciklus u Americi, koji je sada ušao u svoju dezintegrativnu fazu.

Ekonomska nejednakost (koja potkopava stabilnost liberalnih demokracija) dobar je pokazatelj temeljnih SD trendova. Od početka 20. stoljeća (zahvaljujući uvođenju saveznog poreza na dohodak) imamo dobre kvantitativne podatke o nejednakosti u SAD-u, koje i za dohodak i za bogatstvo prikazuje sljedeći grafikon (uočite različite ljestvice na lijevoj i desnoj osi).

Grafikon nejednakosti dohotka i bogatstva (Povijesne statistike SAD-a)

Umetak u gornjem desnom kutu uspoređuje podatke o nejednakosti s relativnom plaćom. Očito je jaka obrnuta korelacija nejednakosti i pumpe bogatstva: kada relativne plaće rastu, nejednakost pada i obrnuto.

Pogledamo li biološke mjere blagostanja, vidimo da i prosječna visina i očekivano trajanje života prolaze kroz sekularne uspone i padove, u korelaciji s relativnim plaćama:

Grafikon prosječne visine i očekivanog trajanja života (Povijesne statistike SAD-a)

Izvor ovih podataka su Povijesne statistike Sjedinjenih Država, koje nažalost vode samo do 1980-ih. Međutim, noviji podaci pokazuju da oba pokazatelja opadaju u posljednjim desetljećima.

Postoji oko 50 pokazatelja serija podataka koje Turchin prikazuje u Ages of Discord, ali prije njegovog konačnog zaključka pogledajmo još i podatke iz Polarized America, McCartyja i koautora. Opet, vidimo dva sekularna ciklusa.

Grafikon iz Polarized America (Fair Use)

Turchin je spojio sve ove (i još neke) trendove na istom grafikonu. Naravno, različite varijable i pokazatelji koriste izrazito različite jedinice. Njega zanimaju relativne promjene, tj. usponi i padovi pa te pokazatelje svodi na zajednički nazivnik tako da im oduzme njihove srednje vrijednosti i podijeli ih s njihovim standardnim devijacijama. Time dobije da svi podaci fluktuiraju oko iste razine 0 i da imaju usporedive amplitude. Također je invertirao one varijable koje su u negativnoj korelaciji s drugima (npr. nestabilnost je visoka kada je relativna plaća niska i obrnuto, pa množi relativnu plaću s -1). I evo rezultata:

Kumulativni grafikon svih SD varijabli (Povijesne statistike SAD-a)

Na ovom je grafikonu gore loše, a dolje dobro. Drugim riječima, na okomitoj osi pratimo koliko su stvari loše iz SD perspektive. Dakle, dva dna, oko 1820. i 1950., bila su razdoblja dobrih vremena za obične Amerikance. Desetljeće 1820-tih bilo je (sad vidimo i zašto) poznato kao „Doba dobrih osjećaja”.

Druga polovica 19. stoljeća, s druge strane, bila je razdoblje visokih SD napetosti. Nije iznenađujuće da se američki građanski rat dogodio upravo u to vrijeme. Danas Amerika prolazi kroz drugi sekularni ciklus društvenih nemira i političke nestabilnosti (nadajmo se da neće doći do još jednog krvavog građanskog rata, kao što se to dogodilo prije 165 godina). Ono što najviše upada u oči na ovom kumulativnom grafikonu jest stupanj podudarnosti između različitih SD varijabli. Naravno, ne savršeno – lokalne fluktuacije su često različite, a preokreti trendova u različitim varijablama često kasne jedni za drugima jedno ili dva desetljeća – ali ukupni obrazac je jasan i zapravo zapanjujuć. Imajući na umu da je SD teorija razvijena na podacima za predindustrijske države, izvanredno je koliko dobro objašnjava dinamiku jedne suvremene države.

Primijetite da serije podataka koje Turchin prikazuje uglavnom završavaju oko 2010. To je zato što su preuzete iz njegove knjige Ages of Discord, koju je objavio prije deset godina (nedavno ih je ažurirao u seriji The Structural-Demographic State of America na svom Substacku).

Danas sve izgleda još mračnije. Kako svi SD pokazatelji pokazuju, otpornost od prije 50 godina bitno je smanjena. Društveni sustav je iznimno krhak, a vjerojatnost izbijanja stvarnog nasilja je visoka. Kao što se često događalo u prošlosti, Zlatnim dobima obično slijede Željezna doba. Ali takvi „krajevi vremena” također nose u sebi sjeme novih početaka pa će i ovo proći. Kliodinamika nije „znanost propasti”. Znanstvena analiza povijesti otkriva da društva postaju otpornija na kolaps (v. Turchin, P. Why reports that Western civilisation will soon collapse are premature). Uz malo sreće 300. će rođendan biti sretan.