Je li u Ankari održan posljednji NATO samit? Na četiri pitanja saveznici još nemaju odgovor.

• Autor je profesor zagrebačkog Fakultata političkih znanosti i bivši časnik HV.

Upravo završeni samit NATO-a u Ankari naizgled predstavlja uspjeh za sve. Nakon prihvaćanja Trumpovih zahtjeva s prošlogodišnjeg okupljanja u Haagu europske članice Saveza pokazale kako, kroz značajno povećanje izdataka za obranu, mogu preuzeti veću ulogu u obrani Europe.

Donald Trump, usprkos povremenim napadima na europske članice zbog Grenlanda i rata u Perzijskom zaljevu, nije inzistirao na poticanju podjela. Čak je i pohvalio Europu zbog povećanja izdataka za obranu, i podržao Ukrajinu. U pozadini ovih vijesti krije se činjenica da na samitu nije donesena ni jedna odluka koja bi jasno odredila budućnost Saveza. Duboke podjele između SAD i europskih članica ostaju, a proces europeizacije NATO-a se nastavlja. Sastanak u Ankari najbolje se može opisati kao kupovanje vremena za razvoj obrane Europe bez američkog sudjelovanja.

U veljači ove godine Trumpova administracija predstavila je novi koncept razvoja saveza, NATO 3.0. Njegova bit je smanjivanje američke vojne prisutnosti u Europi i prebacivanje odgovornosti za obranu kontinenta na europske saveznike koji trebaju razviti konvencionalne vojne sposobnosti. SAD bi dalje osiguravao nuklearno odvraćanje i određene strateške sposobnosti. Isto poručuje i nova Nacionalna strategija obrane SAD – za Amerikance Europa više ne predstavlja strateški interes i Washington odustaje od organizacije obrane kontinenta. Ubrzat će se smanjivanje američkih snaga u Europi, a Trump je u više prilika naznačio i kako će u budućnosti sigurnosna jamstva SAD ovisiti o tome hoće li članice Saveza dati političke i ekonomske ustupke Washingtonu. Time se u pitanje dovodi temelj transatlantskog savezništva.

Pitanje koje nije dotaknuto u Ankari je: kako će Europa preuzeti glavninu odgovornosti za obranu kontinenta, kakav će biti europski odgovor na koncept NATO 3.0? Uz dosadašnje planiranje europske obrane sa SAD, Europljani moraju početi i paralelno obrambeno planiranje za samostalno djelovanje kada se Washington povuče. A to je monumentalan zadatak.

Mogu se navesti četiri izazova koji stoje pred Europom. Prvi je očuvanje političkog jedinstva. To uključuje i formuliranje zajedničkog stava o Grenlandu i ratu u Perzijskom zaljevu. Bez obzira na pomirljiv ton na samitu, Donald Trump će u određenom trenutku ponovno povećati pritisak na Europu. Ta kriza testirat će jedinstvo europskih zemalja u odgovoru na američke prijetnje i ucjene. Neke su podjele već vidljive, članice na sjeveru i istoku – nordijske i baltičke države, Njemačka, Nizozemska, Poljska – ulažu velike napore u revitalizaciju njihovih vojnih sposobnosti. Dio članica – Francuska, Španjolska, Velika Britanija – zbog unutarnje političke situacije to ne može pratiti. Uz to, čak i nakon Grenlanda, dio europskih zemalja još uvijek se nada kako će iduća američka administracija normalizirati odnose s Europom, što je malo vjerojatno. A tu je i pitanje vodeće zemlje u Savezu nakon američkog povlačenja.

Drugo pitanje je oblik institucionalnog okvira za organizaciju europske obrane. Iako se čuju ideje o stvaranju europska vojske ili o EU kao temelju novog sustava kolektivne obrane, EU ni organizacijski ni po svojoj strateškoj kulturi nije sposobna za preuzimanje ove zadaće. Projekt bilo kakve jedinstvene vojne organizacije propast će jer europske države ne žele odustati od suvereniteta na području nacionalne sigurnosti. Umjesto toga potrebno je iskoristiti postojeći NATO okvir. NATO ima razrađen proces donošenja odluka, zapovjednu strukturu, regionalne planove djelovanja i proces razvoja sposobnosti. Ovu osnovu treba dalje razvijati, te konačno definirati odnos NATO i EU. Unija bi u tom odnosu bila zadužena za pružanje svih oblika potpore NATO-u, od razvoja europske obrambene industrije do odgovora na rusko hibridno ratovanje.

Treće pitanje je potreba izgradnje strateških vojnih sposobnosti koje i dalje osigurava Washington. To su strateški zračni i pomorski transport, strateške obavještajne sposobnosti (sateliti i C4ISTAR), protuzračna i protubalistička obrana, sustavi za duboke udare. Strateški zračni i pomorski transport ne bi trebao predstavljati prioritet. Cilj nije ekspedicijsko ratovanje izvan Europe, već obrana kontinenta. Prioritet imaju programi kopnene pokretljivosti. To su programi vojne mobilnosti koje provode EU i NATO. Po pitanju strateških obavještajnih sposobnosti situacija je složenija. Njemačka planira do 2030. godine uložiti 35 milijardi eura u razvoj mreže 100 vojnih satelita te zemaljske infrastrukture za njihovo djelovanje. Program uključuje i razvoj protusatelitskih sustava koji će biti smješteni u orbiti. Sličan program IRIS vodi se na razini EU, a i neke članice planiraju takve programe. Po pitanju razvoja protuzračnih/protubalističkih sustava i sustava za duboke udare već sada se odvija niz programa. U idućih pet godina može se zato očekivati postupna zamjena strateških sposobnosti koje osigurava SAD europskim sustavima.

Četvrto pitanje je daljnji razvoj europske vojne industrije. Ključno pitanje na ovom području je smanjivanje ovisnosti o kupnji oružanih sustava iz SAD. Do sada su europske zemlje kupovale američko oružje zbog uspostavljenog savezništva. Time je bilo olakšano zajedničko djelovanje u okviru NATO-a, a bilo je to i jamstvo da će SAD sudjelovati u obrani Europe. Ubrzano europsko naoružavanje nakon ruske invazije Ukrajine dovelo je do velikog povećanja prodaje američkog oružja Europi. Godine 2020. vrijednost prodanog oružja bila je oko 10 milijardi USD. Dvije godine kasnije radilo se o 26 milijardi USD, a vrhunac je dosegnut 2024. godine – 43 milijarde USD (44 % godišnjeg izvoza američkog oružja). No SAD više nije pouzdan saveznik, pa su europske zemlje odlučile smanjiti ovisnost o američkom oružju. Taj trend bio je vidljiv i u Ankari, gdje je objavljena odluka da NATO kao zamjenu za avione za nadzor zračnog prostora AWACS Boeing E-3A Sentry kupi švedski AEW&C avion Saab GlobalEye. To je bio logičan korak nakon što je Trumpova administracija prošle godine odlučila povući SAD iz zajedničkog financiranja novog NATO AWACS aviona. Tako je otpao i američki avion Boeing E-7 Wedgetail. Cijeli program sada vodi Njemačka koja pokriva najveći dio cijene novih aviona (oko 3 milijarde USD). Nakon Trumpove prijetnje preuzimanja Grenlanda Danska je odustala od kupnje američkog PZO sustava Patriot u korist francusko-talijanskog sustava SAMP/T NG.

Još važnija je kanadska inicijativa osnivanja posebne banke za financiranje obrambenih projekata – Defence, Security and Resilience Bank. Omogućila bi članovima NATO-a ujedinjavanje financijskih sredstava (SAD bi bile isključene iz inicijative). Članice banke zatim bi koristile ova sredstva (oko 100 milijardi USD) za financiranje programa razvoja i nabave oružanih sustava domaćih proizvođača pod povoljnim uvjetima. Time bi Kanada i europske zemlje financirale razvoj svoje a ne američke obrambene industrije, i nabavljale oružane sustave bez američkih komponenti. Inicijativu, uz Kanadu, podržava sedam europskih zemalja, i Turska. Sličnu inicijativu najavljuju još neke članice Saveza (Finska, Nizozemska, Velika Britanija) koje tako žele pomoći svojim obrambenim industrijama. Tu je i Unijin program SAFE. Postoji bojazan oko kolizije ovih programa, ali oni ukazuju na trend smanjivanja ovisnosti o SAD u nabavi i korištenju oružanih sustava. Nakon Trumpovih prijetnji u Europi raste strah da bi američka strana u slučaju političkog ili ekonomskog spora mogla obustaviti logističku i operativnu potporu i modernizaciju američkih sustava u naoružanju europskih vojski.

Za američke kompanije ovo je nepoželjan razvoj događaja. Kako bi zaobišli ograničenja Trumpove administracije američki proizvođači transferiraju proizvodne linije u Europu. To uključuje i razvijanje zamjenskih komponenti u Europi kako bi se zaobišla ograničenja ITAR liste. ITAR je američki program nadzora izvezene vojne tehnologije – oružani sustav s američkim komponentama nije moguće izvesti bez odobrenja Washingtona. Tako su SAD 2017. godine spriječile francusku prodaju lovaca Rafale F3R i krstarećih projektila SCALP EG Egiptu. Do prodaje Rafalea je došlo četiri godine kasnije kada su francuske tvrtke zamijenile američke komponente domaćim. Dan prije samita američka kompanija Anduril Industries potpisala je ugovor o izgradnji proizvodne linije za krstareće projektile Baracuda 500 u Poljskoj. U Njemačkoj će se, uz proizvodnju presretača sustava Patriot, proizvoditi i balistički projektili ATACMS. Američka tvrtka Honeywell u podružnicama u Poljskoj i Češkoj razvija elektroničke komponente koje neće biti na ITAR listi. Na samitu su donesene odluke o daljoj potpori Ukrajini – najava vojne pomoći u iznosu od 70 milijardi USD ove godine, te Trumpova najava licence za proizvodnju Patriota (hoće li se to ostvariti, vidjet ćemo).

Što znače ove odluke? Njima je potvrđen strateški značaj Ukrajine za dalji razvoj europske obrane, budući da osigurava Europi vrijeme za obnavljanje vojnih sposobnosti. Moskva je ponovno navedena kao ključna prijetnja Europi, a strategija se i dalje temelji na izoliranju i iscrpljivanju Rusije održavanjem režima sankcija.

Europljani su dakle svjesni kako Washington više nije pouzdan saveznik, i da će im prije ili kasnije okrenuti leđa. Nakon godina zanemarivanja Europa je angažirana u najvećem procesu ponovne izgradnje vojnih sposobnosti nakon hladnog rata. Otvaranje novih proizvodnih linija, povećanje obrambenih proračuna, razvoj obrambenih struktura, razrada novog obrambenog koncepta, definiranje europskog načina ratovanja bez američke pomoći – ovi procesi trajat će godinama. Ukrajina je sada dio tih napora – njezino zadržavanje Rusije je jedna od komponenti postizanja dugoročne sigurnosti Europe.

Ovaj samit bio je relativno miran, nisu bile istaknute podjele kao na prošlogodišnjem samitu u Haagu, ali nisu ni dotaknuta ključna pitanja. Zbog toga se postavlja pitanje ima li uopće smisla iduće godine održati samit u Tirani. Ovi sastanci do sada su služili demonstraciji jedinstva članica NATO-a i objavi novih strategija koje su prethodno dogovorene na stručnoj razini. S Trumpom ovakav pristup nema smisla. Tek će vrijeme pokazati hoće li se nastaviti održavati ili biti zamijenjeni stručnim susretima visokih dužnosnika Saveza.