10 godina od prosvjeda za kurikularnu reformu (4)
Što Hrvatska kupuje milijardama za obrazovanje, a što ne može kupiti, analizira Josip Šarić u novom nastavku serijala o (ne)uspjelom pokušaju reforme hrvatskog školstva.
Što Hrvatska kupuje milijardama za obrazovanje, a što ne može kupiti, analizira Josip Šarić u novom nastavku serijala o (ne)uspjelom pokušaju reforme hrvatskog školstva.
Početkom rujna 2025. u Visokom kraj Varaždina počela je gradnja prvog vrtića u općini. Premijer Andrej Plenković položio je kamen temeljac i vremensku kapsulu za vrtić vrijedan 2,3 milijuna eura. Tom je prilikom istaknuo da se u obrazovni sustav diljem Hrvatske ulaže ukupno 2,7 milijardi eura. Vremenska kapsula zgodna je metafora. U nju se sprema poruka budućnosti, uz nadu da će je onaj tko je otvori razumjeti. Hrvatsko obrazovanje posljednjih godina zakapa stotine takvih kapsula: u temelje škola, dvorana, vrtića i učionica s pametnim pločama. Što će u njima pronaći generacija koja ih otvori? Poruku o tome kako se naučilo čitati, računati i misliti? Ili situacijski nacrt i zapisnik o primopredaji radova?
Kurikularnu reformu, za koju se prije deset godina prosvjedovalo na Trgu, sigurno neće naći.„Momentum je sigurno izgubljen. Ne bih rekao nepovratno, ali čini mi se da se još neko vrijeme neće moći ponovno oblikovati“, kaže Tomislav Reškovac, profesor filozofije, logike i etike, i jedan od najistaknutijih hrvatskih stručnjaka za obrazovanje. Podrška reformi, podsjeća, nije bila plebiscitarna, ali bila je velika. Davali su je i ljudi iz sustava i oni izvan njega.
„Odjednom su vidjeli da se u društvu pojavio proces u kojem je obrazovanje važno.“ To se rijetko događa. „Obrazovanje postane relevantno tu i tamo, kad se dogodi neki eksces, neki gadan slučaj nasilja. Tada dođe u žižu medijskog interesa. Inače nije Bog zna kako važno“, kaže Reškovac. Dio krivnje vidi u politici. „Ruku na srce, ne sjećam se nijednog političara ili političarke koji su govorili o važnosti obrazovanja, a da to nije bilo u kontekstu skupljanja političkih bodova.“
Deset godina nakon prosvjeda vladin narativ o obrazovanju stane u jednu riječ: ulaganje. Novac je stvaran. Upravo zato treba pitati što se njime kupuje i kako se mjeri na što je potrošen. „Ovo nismo imali od Mažuranića“, rekao je Plenković na sjednici Vlade krajem prošle godine, govoreći o obnovi i gradnji škola diljem Hrvatske.
Proračun ministarstva u deset godina gotovo se utrostručio, i Hrvatska za obrazovanje izdvaja pet posto BDP-a. Međutim, većina tih milijuna ima zajednički nazivnik: beton.
Prije betonskog bio je digitalni val. Program e-Škole vrijedio je 212 milijuna eura i obuhvatio je 1321 osnovnu i srednju školu koje se financiraju iz državnog proračuna. Škole su dobile mreže i bežični internet, a isporučeno je i više od 85.000 prijenosnih računala. Program je završen u rujnu 2023.
Zgrade, oprema, računala. Sve se to može fotografirati, vrpca se može prerezati i spremiti u vremensku kapsulu. Ali što će se i kako u tim školama učiti?
„Naša obrazovna politika nije baš na ti s onim što se zove evidence-based policy, dakle s politikama koje počivaju na empirijskim, znanstvenim uvidima“, kaže Reškovac. „To uglavnom bude: ajde, mogli bismo ovako, Pero mi je rekao da kod njega u školi to ide, pa ajmo tako.“ Za današnje izazove takav pristup, upozorava, ne dolazi u obzir. Mnogi od njih su globalni, a ne samo hrvatski. „Ima puno pametnijih ljudi oko nas, u Europi i u svijetu. Treba gledati kako se neke stvari rješavaju. Treba ozbiljno istraživati ključna pitanja i na temelju rezultata vrlo pažljivo dizajnirati obrazovne politike.“
Svijet se mijenja brzinom koju nijedna reforma ne može pratiti, ali Reškovac to ipak ne smatra prihvatljivim izgovorom. „Obrazovanje nikad ne može biti ispred svog vremena. Obrazovni sustav uvijek nužno kaska. Ako je toga svjestan, buduće projekcije radi tako da to zaostajanje kompenzira nekim drugim stvarima.“ U Hrvatskoj ne vidi svijest da za odgađanje velikih promjena nemamo vremena.
„Otrcana je fraza, ali stvari se doista mijenjaju duboko, gotovo preko noći. Usporedite klince od sedam, deset ili dvanaest godina s klincima te dobi prije 20 ili 30 godina. To nije Bog zna kakav vremenski raspon, a stvari su bitno drugačije.“ Primjer je pisanje rukom. Djeca u osnovnoj školi s njim imaju sve više problema jer – tipkaju. „Još je zanimljivije što velik broj ljudi to vidi kao neku vrstu civilizacijskog napretka“, kaže Reškovac. O posljedicama se pritom ne razmišlja. A one ne pogađaju samo pisanje, nego i grafomotoriku i razvoj mozga.
Upravo se to moglo izbjeći ili ublažiti neprežaljenom kurikularnom reformom, smatra Dora Kršul. Kršul je nagrađivana istraživačka novinarka koja je velik dio svog rada posvetila obrazovanju, a posebno lošim politikama i zloupotrebama u tom sustavu. „Učenici bi, tako je predviđala kurikularna reforma, u školi učili kako učiti“, kaže Kršul. „U doba nebrojenih distrakcija s kojima se svi suočavamo, društvenih mreža, algoritama, umjetne inteligencije, smanjenog raspona pažnje, uvjerena sam da bi učenje o regulaciji procesa učenja bilo dragocjeno.“
Ide i korak dalje. „Utopistički želim vjerovati da bismo kroz nove generacije koje bi izlazile iz škola gradili zdravije, uključivije, informiranije, otpornije i odgovornije društvo i da bi današnja Hrvatska ipak bila bitno drukčija.“
Danas je, kaže Kršul, cijela priča o obrazovanju jednostavno umrtvljena.
„Posljednjih šest godina mandata ministra Radovana Fuchsa škola stoji netaknuta. Fuchs je nakon Divjak i velikog obrazovnog štrajka iz 2019. na neki način dobio zadatak da obrazovanje ‘ne stvara probleme’ i u tome je uvelike uspio.“ Obrazovanje politički više nije tema, dodaje, ponajprije zato što se ministar predtercijarnim dijelom sustava uopće ne bavi. Najbolji je primjer temeljni zakon.
„Iako na početku doslovno svake godine svog mandata najavljuje novi Zakon o odgoju i obrazovanju, Fuchs ga do danas nije donio. Na snazi nam je zakon iz 2008. Prošao je skoro 20 izmjena i dopuna i uskoro će biti star 20 godina,“ kaže Kršul.
Reškovac problem vidi već u jeziku, što posljedično otežava razumijevanje činjenice da stručnjaci i političari uopće ne govore o istim stvarima. „U hrvatskom ne postoji ni razlika između onoga što se na engleskom zove politics i policy. Kod nas je to jedna te ista riječ“, kaže u šali. Teško mu je, priznaje, zamisliti političara koji razmišlja dugoročno. Većina razmišlja u okvirima jednog mandata, čak i ondje gdje jedan mandat nije dovoljan ni za što ozbiljno. Obrazovanje je upravo takvo područje.
„U četiri godine u obrazovanju se može napraviti jako malo. Kurikularna reforma tu je dobar primjer. U tri-četiri godine možete koncipirati dokumente. Ali to je tek prvi korak u dugom procesu. Ako se ostali koraci dobro ne naprave, ni taj prvi ništa ne vrijedi.“ Kršul redom nabraja posljedice orijentacije na beton, a ne na ljude. „Godinama nemamo povratne informacije o tome kako se u školama provode međupredmetne teme poput Održivog razvoja ili Građanskog odgoja. Toksičan model ocjenjivanja temeljen na općem uspjehu i dalje uništava generacije učenika, njihovih učitelja i roditelja.“ Hrvatska je, dodaje, jedina europska zemlja koja još ima osmogodišnju, a ne devetogodišnju osnovnu školu.
Dok se čeka, iz škola izlaze generacije koje sve manje znaju. Dojam je dojam, kaže Reškovac, ali rezultati su egzaktni. „Velika većina studija, uključujući i metastudije oslonjene na rezultate PISA-e, pokazuje da naši učenici stalno prolaze statistički značajno ispod prosjeka.“
Sam novac to ne rješava. „Možete imati kurikulum, možete relativno puno ulagati u obrazovanje. Ali što je zajedničko sustavima koji na PISA-i pokazuju dobre rezultate? Dobro poučavanje i dobar mehanizam uvođenja nastavnika u profesiju, uz njihov kontinuirani profesionalni razvoj.“ Kod nas toga nema. Oni najvažniji u sustavu, učiteljice i učitelji, od prvog dana prvog razreda do posljednjeg dana fakulteta nisu vrednovani koliko zaslužuju.
„Nije sve samo stvar plaća i novca“, kaže Reškovac. „Riječ je o ugledu profesije, o tome kako društvo doživljava nju i posao koji ona radi.“ Usporedba s liječnicima, kaže, sama se nameće. Obje profesije pripadaju javnom sektoru i obje služe javnom dobru, jedna obrazovanju, druga zdravlju. Ugled liječnika ipak je osjetno veći. „I to nema veze samo s plaćom. Liječnici su u nekim razdobljima imali sramotno male plaće, ali to nije utjecalo na predodžbu u javnosti o tome koliko je njihov posao važan.“
Ni država ne pokazuje da je zanima što se u učionici događa, iako to napokon može izmjeriti. Nacionalni ispiti uvedeni su eksperimentalno 2021./2022., a danas obuhvaćaju sve osmaše i četvrtaše. U lipnju 2026. pisalo ih je više od 76 tisuća učenika. Osmaši su u matematici, biologiji i fizici riješili manje od polovice zadataka. Čak 37,5 posto četvrtaša dobilo je nula bodova iz pisanja na ispitu iz hrvatskog.
Hrvatska tako napokon ima podatke, ali ih ne koristi. Rezultati se ne ocjenjuju i ne utječu na upis u srednje škole. Ravnatelji su predložili da utječu na zaključne ocjene, a ministar Fuchs je to odbio. Ispiti ostaju dijagnoza bez terapije.
Pritisak na učitelje u međuvremenu ne popušta, a najveći dio dolazi od roditelja. Jedni traže i očekuju previše, drugi žele političke ili poslovne privilegije iz vlastitog života automatski prenijeti na svoju djecu.„Velik broj roditelja očekuje da se nastavnici prema njihovoj djeci odnose onako kako se oni sami odnose. To je besmisleno, jer je odnos roditelja i djeteta bitno drugačiji od odnosa nastavnika i djeteta“, kaže Reškovac. „Drugo, oni ne mogu prihvatiti da njihovo dijete nije apsolutno briljantno u svemu. Iz toga slijedi da je jedina dopustiva ocjena odličan.“
Očekivanja od škole, kaže, danas su enormna, posebno u osnovnoj školi. „Prije sto godina očekivalo se da škola djecu opismeni i da im da osnovne norme ponašanja u društvu u kojem će živjeti. Danas se od nje očekuje da isporuči ono što obitelji i društvo nisu u stanju isporučiti. To je posve obeshrabrujuće.“ Istodobno je, kaže, zapanjujuća spremnost roditelja da se miješaju u posao koji nije njihov. „Kad ljudi odu liječniku, s respektom tretiraju ono što im predlaže, iako je odluka u konačnici njihova. Kad je riječ o školi, svi roditelji znaju bolje od svih nastavnika što i kako treba.“ I zaključuje: „Uopće nije problem u djeci. S djecom se može puno lakše. Problem je u roditeljima.“
Dok obrazovanje ne postane tema neke iduće kampanje, teško je očekivati poboljšanje, pa čak i održanje sadašnjeg stanja. A promjene su brze i tektonske. „Svakim danom kojim Hrvatska ne čini ništa po pitanju osuvremenjivanja obrazovanja i njegova pozicioniranja kao apsolutno ključne javne politike, čini se neizmjerna šteta budućnosti Republike Hrvatske“, kaže Kršul. „Bojim se da razmjere te štete već jasno možemo vidjeti svakodnevno u praksi.“
Primjeri se mogu nizati dugo. Gradnja škola za jednosmjensku i cjelodnevnu nastavu počela je prije nego što je završena evaluacija. Ta evaluacija trebala je pokazati koliko cjelodnevna nastava zaista donosi. Odluka je donesena, ugovori potpisani, kamenje temeljaca položeno. Evaluacija stiže naknadno, kao potvrda ili kao fusnota. Kad se novac i rokovi određuju prema europskom kalendaru, a ne prema dokazima, ne kreće se od pitanja „što djeci treba“, nego od pitanja „što možemo ugovoriti do roka“.
Iz toga ne slijedi da ne treba graditi. Mnoge škole koje se danas dograđuju nekad su bile pretrpane, a nove zgrade trebaju i novim generacijama. Demografija će, ironično, sama riješiti dio problema smjena, jer će djece biti manje. Ali iz toga slijedi nešto drugo: pitanje vremenskog okvira.
Danas Hrvatska ima ono što je rijetko imala: europski novac, volju da troši i dovoljno djece da reforma ima smisla. Za deset godina imat će manje svega. U sustavu koji se smanjuje svaka promjena postaje borba za radna mjesta, satnice i norme. Sustav koji ne reformiramo sada reformirat ćemo u drastično suženim uvjetima ili ga nećemo reformirati uopće.
Usporedba s banom Mažuranićem zaslužuje da je se shvati doslovno. Zakon o pučkim školama i preparandijama donesen je 14. listopada 1874. Uveo je obvezno četverogodišnje školovanje za dječake i djevojčice, na načelima sekularizacije i demokratizacije. Već u nazivu zakona stoje preparandije, škole za obrazovanje učitelja. Mažuranić nije gradio zgrade da bi se u njima nešto eventualno dogodilo. Propisao je što se u školi mora događati i tko je za to osposobljen, a zgrade su došle kao posljedica.
Hrvatska 2026. radi obrnutim redoslijedom. Prvo beton, zatim oprema, pa evaluacija – ako stignemo. Pedagogija, vrednovanje i obrazovanje učitelja na kraju su reda, ako u red uopće uđu. Kurikularna reforma iz 2016. bila je pokušaj da se krene od sadržaja, i zato je bila politički opasna. Ono što je došlo poslije sigurnije je: zidovi se ne svađaju, dvorane ne pišu otvorena pisma, a računala ne izlaze na Trg.
Vremenska kapsula u Visokom bit će jednom otvorena. Dotad bi bilo dobro da pripremimo i nešto što se ne može uzidati ni u kakav temelj: odgovor na pitanje jesu li djeca koja su sjedila u novim učionicama naučila više od onih prije njih.
Serijal „10 godina od prosvjeda za kurikularnu reformu” objavljujemo uz potporu Agencije za elektroničke medije za poticanje kvalitetnog novinarstva. Tekst je slobodan za daljnje prenošenje bez naknade uz navođenje izvora i autora.
14. listopada 2026. / čita se 12 minuta
10 godina od prosvjeda za kurikularnu reformu (3)
U novom nastavku velikog serijala Josip Šarić prati kako se Škola za život u prvom koraku pretvorila u preživljavanje škole.
3. listopada 2026.
Intervju Vedran Bilas
Jedna od opasnosti umjetne inteligencije je da će iz institucija visokog obrazovanja izlaziti studenti koji su zadovoljili sve forme bez usvajanja temeljnih znanja, upozorava dekan FER-a Vedran Bilas u razgovoru s Ivanom Fischerom, i objašnjava koliko je važno prilagoditi nastavu i ocjenjivanje naučenog novim okolnostima.
2. listopada 2026. / čita se 14 minuta
Deset godina od prosvjeda za kurikularnu reformu (2)
Kako je Kurikularna reforma postala Škola za život, i kako je putem izgubljen entuzijazam, u velikom serijalu analizira Josip Šarić.