BRITANSKA POLITIKA
Najpoznatiji britanski desni populist bio je uvjeren da je smislio lukav način da pobjegne od velikog skandala kad je podnio ostavku na mjesto u parlamentu i izazvao izvanredne izbore u svojoj jedinici. No sve je završilo kao zabavna ljetna lekcija iz realpolitike, piše Tin Radovani.
Najpoznatiji britanski desni populist bio je uvjeren da je smislio lukav način da pobjegne od velikog skandala kad je podnio ostavku na mjesto u parlamentu i izazvao izvanredne izbore u svojoj jedinici. No sve je završilo kao zabavna ljetna lekcija iz realpolitike, piše Tin Radovani.
Trideset i četiri kandidata na izbornoj listi u Clactonu.[1] Još jednom, brojkom – 34. Najveći broj kandidata na nekim dopunskim izborima u povijesti Velike Britanije. Metar i pol dugački glasački listići, štampanje kojih je dodatno povećalo trošak ovih dopunskih izbora za nekih £100k. Čovjek bi mislio da su u Clactonu pronašli, kaj ja znam, naftu, zlato, rudnik kriptovalute (o tome malo više kasnije). Po treći put – 34, a da niti jedna od glavnih političkih stranaka nije istaknula svoje kandidate. Ni laburisti, ni torijevci, ni zeleni, ni libdemovci. Jedina priznata stranka koja je sudjelovala, i koja dapače ima dužu elektoralnu povijest od stranke glavnog kandidata – Official Monster Raving Loony Party – istaknula je čak svoja tri (3) kandidata. Očito ne bojeći se da će tako rasuti glasove. Službeni slogan stranke – ‘Vote For Insanity. You Know It Makes Sense’ – je nenadmašan, esencija jasnog spoja ideološke platforme i oštro formulirane izborne poruke. A do drugog glavnog izazivača na dopunskim izborima u Clactonu, Grofa Kante (Count Binface), nismo još ni došli.
Naime, nije ni Grof Kanta tu od jučer.[2] Riječ je o iskusnom sudioniku brojnih izbornih okršaja. Natjecao se protiv Therese May, Borisa Johnsona (dva puta), Sadiqa Khana (dva puta), Rishija Sunaka i Andyja Burnhama. Impresivno. Nikada nije pobijedio, ali čovjek se mora diviti dosljednosti. I nije u pitanju samo elektoralna konzistencija, nego i ideološka. Riječ je o programu zavidne političke koherencije koji jasno dijeli svoju ponudu na nacionalnu i individualnu razinu, na opće i konkretne mjere. Redom: kontinuirana politika stavljanja prirodnih resursa ovih otoka pod javnu kontrolu i vlasništvo, što uključuje i nacionalizaciju pop zvijezde Adele – mjera koja bi vjerojatno donijela veće ekonomske koristi Velikoj Britaniji nego svi prijedlozi Reforma zajedno. A ako i ne, onda u najmanju ruku ne bi štetilo, za razliku od Reformovih prijedloga zadnjih nekoliko tjedana (vidi niže dolje). Transport: odustajanje od treće piste u Heathrowu jer ‘tamo kamo mi idemo nema pista’. EU: prijedlog da se zemlje članice Unije priključe Ujedinjenom Kraljevstvu. Obrana i oružane snage: nabavka Sigma IX lasera (s Grofova matičnog planeta). Eko politika: naftne i plinske kompanije moraju svima kupiti solarne panele (preuzeto od Jacka, starog 10 godina). Zatim briga za malog čovjeka – prebacivanje sušila za ruke u muškom WC-u u pubu Crown & Treaty na daleko razumnije mjesto. Zamrzavanje cijena kebaba u Wiganu. Ukidanje automatske obnove online pretplata.[3] A tu je i fiskalna politika i obećanje da će smanjiti vaše poreze i povisiti ih svima drugima.
A sve je započelo s nekih beznačajnih 5 milijuna funti koje je stanoviti britanski kripto milijunaš Christopher Harborne, sa stalnom adresom prebivanja negdje u Tajlandu, dao Nigelu Farageu. Ne zna se točno za što. Sam Farage bi davao razna objašnjenja za taj ‘poklon’:
Bilo kako bilo, parlamentarna pravila su poprilično nedvosmislena i zahtijevaju od svakog zastupnika da prijavi iznose veće od £300 koje su kao poklone dobili unutar godine dana prije ulaska u parlament – od koga, koliko i u koju svrhu. Farage to nije napravio, pa je pokrenuta parlamentarna istraga. Najčešći razlog kojim je objašnjavao dotični propust je da godinu prije izbora još nije bio odlučio da će se kandidirati. Ne pali. Ima da se prijavi. Tim prije što je u tom razdoblju njegova stranka primila nekih 500.000 funti od Fione Cottrell, mame Farageovog osobnog pajdaša Georgea Cottrella zvanog ‘Posh George’. Između ostalog i za potrebe Farageove kampanje na društvenim mrežama. Posh George je bio funkcioner u Farageovim bivšim strankama UKIP i Brexit Party, aktivist na Brexit referendumu, u slobodno vrijeme osuđivan i zatvaran prevarant[4], a svojoj mami[5] je koji dan prije te donacije položio na bankovni račun nekih milijun funti. Sve je stiglo do Reforma kroz kompaniju kojoj je jedini posao financiranje te stranke. Da ne duljimo, trenutačni spisak financijskih skandala, parlamentarnih, pa čak i policijskih istraga o Farageu, Posh Georgeu, njegovoj mami i stranci Reform je poduži – Wikipedia je tom pitanju posvetila cijelu stranicu. A što se donacija i financijske pozicije tiče, Official Monster Raving Loony Party je daleko transparentnija od Reforma.
Faragea je sve to toliko razljutilo i dirnulo u srce da je odlučio dati ostavku kao izabrani parlamentarni zastupnik u Clactonu, izazvavši tako izvanredne dopunske izbore u okrugu kojeg je predstavljao i za koje je odmah istaknuo svoju ponovnu kandidaturu. Uz poruku da je sve to ujdurma establišmenta protiv njega, i da on jedino priznaje sud građana Clactona (hm, na nešto me to podsjetilo). Sve velike stranke istog su trenutka poručile kako im ne pada na pamet sudjelovati u tom ego tripu i trošiti novce na narcisoidni Farage fest. Te nisu istaknule svoje kandidate. Na Farageovu nevolju, Grof Kanta, koji se vraćao na Sigma IX s dopunskih izbora u Makerfieldu gdje je ponosno stajao kraj budućeg premijera Andyja Burnhama, uspio je uhvatiti transmisije sa Zemlje te logikom ‘ako nitko drugi neće onda ću ja’ okrenuo svoje svemirsko plovilo natrag. Ohrabrivši time i drugih 32 kandidata da se prijave u Clactonu. A tjedne i tjedne zafrkancija na račun lidera Reform stranke je pokrenula ministrica financija Rachel Reeves, inače ne baš poznata po duhovitosti, rekavši kako ne kani spriječiti Nigela Faragea da se cijelo ljeto svađa sa kantom za smeće ako mu je već do toga stalo. I odobrila tih 250.000 funti koliko centralna administracija daje za održavanje dopunskih izbora.[6]
Generalno se smatralo da je Farageova logika bila da će tim izborima:
Međutim u toj računici Farageu se očito nije činilo:
No, da ne dužimo. Nigel je pobijedio (67% osvojenih glasova), ali ga taj uspjeh u borbi protiv establišmenta nije baš razveselio. Možda zato jer je 27% glasača, njih skoro 10,000, smatralo da će ih bolje u parlamentu zastupati kanta za smeće nego on. Odustao je tako od pojavljivanja na proglašenju rezultata tvrdeći istovremeno kako je policija Essexa obavijestila njegov sigurnosni tim da se spremaju nekakvi nemiri. Policija Essexa odmah je demantirala kontakte s Farageovim timom, treba li reći. On je izjavio i da mu nije ni na kraj pameti da ga ponižava i umanjuje hrpetina nikogovića (nobodies). Laki je malo nervozan, reklo bi se u jednom dramskom komadu iz ‘80ih.
Kako istovremeno Grof Kanta može biti i Nitko (Odisej Farageovom Polifemu?) i predstavnik establišmenta, može zamisliti jedino netko s kraja populističke desnice. Vjerojatno jednako kao što takva desnica vjeruje istovremeno u apsolutnu superiornost i snagu Zapadne civilizacije i u to da ju par desetljeća liberalne demokracije lako može uništiti. Ali to je druga priča.
Farage je kao pobjednički kandidat svojim odsustvom sa proglašenja rezultata prekršio jednu od dugih britanskih tradicija,[8] a to je trenutak kada barem jednom u političkom ciklusu moćnici, samouvjereni pobjednici, budući ministri ili premijeri, moraju stajati kraj čudaka obučenih u besmislena odijela, kraj kanti za smeće, uz lisice, oživljavajući tako na neki način ritual rimskog trijumfa, tijekom kojeg bi pobjedničkim generalima rob držeći im vijenac nad glavom nježno tepao: Memento mori.
I tako, dok je Nigel Farage zbog OFCOM pravila praktički nestao iz javnosti tijekom kampanje za dopunske izbore, neumitna logika plivanja na površini ekonomije pažnje zahtijevala je od ostalih u Reformu da lansiraju pregršt mjera i politika vrlo dvojbene kvalitete. Tako smo dobili prijedloge zakona koji već više manje postoje, poput globe za šefove kompanija koje zapošljavaju nelegalne migrante. Zatim je tu bila ideja o uštedi nekih 50 milijardi funti iz sustava socijalne skrbi ukidanjem pomoći za strance koji ionako uglavnom nemaju prava na nju, osim onih iz EU slijedom dogovora o Brexit razvodu (što bi naravno izazvalo sukob s Unijom i ponovo pokretanje pregovora). Što znači da bi najveći dio te „uštede“ pao na britanske građane koji koriste tzv. PIP – pomoć za samostalni život uslijed nekog oblika invaliditeta[9]. Nakon državne penzije to je jedan od najvećih elemenata sustava socijalne skrbi, a upravo neke izborne jedinice ključne za Reformov elektoralni uspjeh imaju najveći broj PIP korisnika (kao recimo Clacton). Politika koja jamči izborni trijumf. Bila je tu još i ideja da se zarati s Francuskom, tj. prijedlog da se marinci koriste za povrat ilegalnih imigranata kroz La Manche, da ih britanske oružane snage bez obzira na mišljenje i odobrenje Francuske iskrcaju na pjeskovite plaže Normandije s nejasnim posljedicama po članak 5 NATO povelje. Uz to, ratni brod HMS Ocean, fotku kojeg je Reform stavio na svoju brošuru o mogućem ratu s Francuskom, prodan je Brazilu još 2018.
Kažem, nacionalizacija Adele je razumna politička mjera u odnosu na sve ovo. A parlamentarna istraga o onih 5 milijuna iz Tajlanda nastavljena je gdje je stala, sekundu nakon što je Farage proglašen pobjednikom i novim (ili starim) zastupnikom iz Clactona.
A dok se Farage borio s kantom za smeće s planeta Sigma IX, i dok se Reform mučio kako ponovo kontrolirati ekonomiju pažnje, svijet je išao dalje. Velika je Britanija dobila novog premijera, imala je 5 uzastopnih toplinskih udara i, ah da, laburisti su sustigli, a po nekim ispitivanjima i pretekli Reform, prvi put još od travnja prošle godine.
Da, Velika Britanija uživa u Burnham skoku, uglavnom zato što za sada novi premijer nije donio niti jednu tešku odluku, osim one kada je na Tik toku kao najdraži album izabrao Stone Roses a ne Unknown Pleasures (sacre bleu). Mislim da ga je to koštalo par postotaka, i da bi Burnham skok bio za par postotaka veći da je izabrao Joy Division. Ipak je ovo sezona kiselih krastavaca.
Za razliku od Keira Starmera, koji je naciju isprepadao s 22 milijarde funti dubokom rupom u proračunu i najavio jake mjere štednje poput oduzimanja dodatka za grijanje penzionerima, Burnham je odmah po ulasku u No. 10 najavio niz mjera kojima kani olakšati troškove života. Smanjenje PDV na račune za struju, zamrzavanje cijena autobusnih karata na £2 na lokalnim linijama, besplatan autobusni prijevoz za invalide, osiguranje nužnog prenoćišta za beskućnike itd. Koliko god to bile sitne mjere, imaju jak kumulativni komunikacijski efekt. Odaju premijera koji ‘sluša’, koji je na ‘našoj strani’. Čak se i u torijevskom zaleđu čuje spremnost da se Burnhamu da prilika.
No, ključno pitanje[10] za Burnhama je onih 3% BDP-a koje mora namaknuti za obranu, tim prije što mu je ministar financija upravo zbog toga početkom svibnja dao ostavku na položaj ministra obrane u prethodnoj administraciji. Socijalna skrb je najjasniji kandidat, ne samo zbog visine potrošnje nego i zbog neodrživosti cijelog sustava ako se nastavi sadašnji ritam trošenja. U najmanju ruku, reforma je nužna. I nije da se laburisti već nisu susreli s ovim problemom – upravo je prošlogodišnji revolt laburističkih zastupnika nakon Starmerovih prijedloga blagih promjena u sustavu socijalne skrbi značio i njegov kraj.
I tu dolazimo do pitanja koje tinja u pozadini svih razgovora o Burnhamu kao premijeru, a to je hoće li sazvati prijevremene izbore ili ne. Nastavi li se Burnhamov skok i porast popularnosti laburista, nasuprot traženim uštedama u socijalnoj skrbi i broju onih koje bi ona morala zahvatiti (mladi izvan sustava obrazovanja i bez zaposlenja, osobe narušenog zdravlja, invalidi, penzioneri), logika nalaže Burnhamu da od nacije zatraži novi mandat. Jer postojeći iz 2024. jednostavno ne sadrži dovoljan operativni prostor (čitaj fiskalni program) kojim bi se tako opsežna reforma mogla realizirati, i u najmanju ruku zahtijeva kršenje obećanja o nepovećanju poreza. Uz to, prethodna laburistička administracija se nadala ekonomskom rastu kako ne bi izlazila na izbore 2029. s jakim mjerama štednje, a čini se da on izostaje.
Onih nekoliko dopunskih izbora (Gorton and Denton, Makerfield, Greater Manchester, pa čak i Clacton) jasno su pokazali kako postoji čvrsta volja na lijevom bloku da se taktičkim glasanjem onemogući Reform. Ništa neobično, ipak skoro tri četvrtine stanovništva nikako ne želi Faragea za premijera. Pitanje je može li se Burnham na to osloniti i riskirati prijevremene izbore. Naime, koliko god anti-Farage glas bio jak, Reform je na izborima iz 2024, uz upola manju popularnost, ipak bio u nekih 90-tak marginalnih laburističkih okruga na drugom mjestu. To pak znači da bi Burnham morao uvjeriti isto toliko laburističkih zastupnika da je njihov osoban rizik smislen.
A protuargument je jasan. Sa 165 glasova velikom radnom većinom u parlamentu Burnham bi mogao napraviti što god želi. Čak riskirati i kršenje manifesta kojim je njegova stranka dobila izbore 2024. Ako se on ipak odluči na raspuštanje parlamenta, ritam priprema nacije na taj potez izgledao bi ovako (ceteris paribus što se tiče rejtinga ostalih stranaka):
Prednosti su jasne – vlastiti mandat za reforme koje želi provesti, mandat za novu teoriju države, desna opozicija rastrgana između torijevaca i Reforma, pojačana stranačka disciplina s obzirom na smanjenu radnu većinu u parlamentu (riješio bi se problema ‘mangupa u našim redovima’) i, naravno, nema izbora sve do kraja 2032. Ovome valja dodati kako je do sada na svako pitanje o mogućnosti prijevremenih izbora Burhham jasno i nedvosmisleno rekao kako o tome sada ne razmišlja. Naravno, o takvim stvarima se ne razmišlja dok se ne počne razmišljati.
Recentni povoljan vjetar koji puše u jedra laburističke stranke došao je kako se čini iz pravca zelenih i libdemovaca, a osipanje podrške Reformu najviše je koristilo torijevcima. Lideri dviju stranaka koje su u zadnje dvije godine najviše doprinijele teoriji da se britansko glasačko tijelo prepolavlja na dva ideološka bloka unutar kojih slijedi dodatno rastakanje na više stranaka, u ovom su trenutku najnepopularniji političari u zemlji. Farage i Polanski (lider Zelenih) uživaju daleko niži rejting nego njihove stranke. Smjena Polanskog za sada nije na tapetu, no to se ne može sa jednakom sigurnošću reći za Faragea. Svi oni panični pokušaji kapitaliziranja u ekonomiji pažnje uglavnom su potekli od Zie Yusufa i Roberta Jenricka, koji po nekim teorijama imaju ambicije zamijeniti Faragea. Kalkulacija je jednostavna. Šef stranke, koji ima daleko veći negativni rejting nego stranka sama, predstavlja idealnu metu za regicid. Pa bio on i Farage bez kojeg je Reform teško zamisliv kao efikasna politička sila.
Kako su političke stranke u UK u startu velike koalicije, postavlja se pitanje u uvjetima blokovskog višestranačja, koliko uspješno one mogu računati na taktičko glasanje u relativno-većinskom glasačkom sustavu. Farage se nadao kako bi uključivanjem torijevaca mogao uspostaviti neku veliku koaliciju na desnici. Ali mu se o glavu obilo upravo ono na čemu je cijeli život radio, proširivanje Overtonovog prozora u desno kako bi uključio i svoje javne anti-imigrantske, rubno rasističke stavove. Uvijek se pažljivo trudio da pogled s tog prozora ne bi slučajno pao i na Stephena Yaxley-Lenona (kojemu je nom de plume “Tommy Robinson”) i njemu slične, koje sada okuplja Rupert Lowe u stranci Restore. Jer za funkcioniranje te velike koalicije ključni su lutajući torijevci, koje takav pogled može preplašiti. A onda mu je otvaranje tog prozora jednostavno izmaklo iz ruku i panorama je uključila i one kojima je Farage ‘premlitav’, koji ga ne mogu smisliti. Sve to izaziva mučninu onom lijevom kraju tog prozora, gdje se nalaze pristojni, one-Nation torijevci, i od te velike koalicije na desnici čini se da nema ništa. Nit će torijevci iz lijepih gradića u bankarskom pojasu oko Londona zatvorenog nosa glasati za Reform, niti će to raditi simpatizeri Restorea, dio kojih čini rulja koja se tuče s policijom (i čiji istaknuti pojedinci imaju prethodnog posla sa snagama reda i sigurnosti zbog presuda za obiteljsko nasilje). Čak i u Clactonu, u tom ultrakonzervativnom okrugu, postoje torijevci koji bi radije u parlamentu vidjeli kantu za smeće negoli Nigela Faragea. A da stvar po njega bude gora, torijevci pod vodstvom Kemi Badenoch uporno odbijaju otići u ropotarnicu povijesti, i sama Kemi je daleko popularnija od njega.
Sve to počinje stvarati dojam kako Reform nije baš više to svježe cvijeće pobune protiv političkih elita i unistranke kakvim se predstavlja; em imaju dugi smrad financijskih skandala, em su u svoje redove primili najsumanutije torijevce kako bi demonstrirali spremnost za preuzimanje vlasti, em im je lider nervozan i jako lakom na novac, em imaju sve odioznije suputnike na krajnje desnom spektru. Sve to briše razliku između njih i establišmenta kakvim ga oni predstavljaju, a što im je za dio pučanstva bio glavni razlog privlačnosti. A ozbiljno se pitanje o zrelosti i spremnosti neke stranke za vlast može postaviti ako ona smatra da će demonstrirati svoju kompetenciju i elektoralnu privlačnost sa liderom protiv kojeg kanta za smeće dobije 27% glasova na dopunskim izborima. Margaret Thatcher je kao iskusna kuharica znala upozoravati nadobudne političke stranke: ne možeš natjerati soufflé da se digne dva puta.
[1] Clacton je po svim mjerilima Reformov Moraband, Ur-konzervativni izborni okrug, najdesniji u zemlji, okrug koji je u parlament vratio Douglasa Carswella prvog UKIP zastupnika te davne 2014. https://www.electoralcalculus.co.uk/fcgi-bin/seatdetails.py?seat=Clacton
[2] https://en.wikipedia.org/wiki/Count_Binface
[3] Taj je prijedlog besramno preuzeo Andy Burnham u svojem blitzu politika kako je postao premijerom: https://www.bbc.co.uk/news/articles/cly5x9qlnvjo
[4] 2017. u Sjedinjenim Državama između ostalog zbog pranja narko dolara.
[5] Inače njezin claim to fame je da je u cvijetu mladosti hodala sa Charlesom III.
[6] Prag za sudjelovanje na izborima u Velikoj Britaniji je vrlo nizak – nekih £500 i više manje to je to.
[7] Vidi pod 6.2 https://www.ofcom.org.uk/tv-radio-and-on-demand/broadcast-standards/section-six-elections-referendums
[8] Osim Faragea jedini drugi pobjednik dopunskih izbora koji je izostao sa proglašenja rezultata je stanoviti Bobby Sands 1981. koji je u tom trenutku sjedio u zatvoru u Sjevernoj Irskoj protestirajući štrajkom glađu od čega je umro nekih mjesec dana kasnije.
[9] Oko 3.2m UK građana radne dobi koristi PIP i godišnji trošak je oko £25bn koji se udvostručio od 2019. https://www.gov.uk/government/publications/timms-review-of-personal-independence-payment-interim-report/annex-b-dwp-evidence-pack
[10] Uz sva ona o promjeni teorije države o čemu je već bilo riječi u Idejama: https://ideje.hr/britanija-trazi-novog-premijera-sedmi-put-u-deset-godina/
[11] Naravno ovo je samo nagađanje i donekle slijedi ideju sličnih situacija oko prijevremenih izbora iz 2017. i 2024.
6. ožujka 2026. / čita se 9 minuta
U FOKUSU
Može li Vlada što god hoće, ako ima većinu u parlamentu? U ozbiljnim zemljama još uvijek ne. Tin Radovani analizira obranu liberalnih vrijednosti kroz primjer sudske reakcije na odluku britanske vlade da nošenje (nekih) transparenata proglasi terorizmom.
9. srpnja 2024. / čita se 16 minuta
EPIZODE IZ POVIJESTI RATOVANJA
Nakon laganog osvajanja Portobella, britanski admiral Vernon okrenuo se prema španjolskom gradu Cartagena de Indias, ključnoj točci kroz koju je prolazila većina svjetskog srebra početkom 18. stoljeća, iskopanog u bolivijskim rudnicima. Oleg Maštruko objašnjava kako je došlo do ove bitke i kako se razvila, te kako je britanski admiral, koji je već naručio medalju za svoju pobjedu, pretrpio jedan od najsramotnijih poraza kraljevske mornarice u njezinoj povijesti.
23. lipnja 2024. / čita se 7 minuta
UJEDINJENO KRALJEVSTVO
Rezultati predstojećih parlamentarnih izbora u Ujedinjenom Kraljevstvu gotovo su sigurna stvar, no to ne znači da detalji nisu bitni. Jeremy Shearmur otkriva kako upravo o nekoliko ključnih detalja ovise budući smjer Konzervativne stranke, odnos političkih snaga u Škotskoj i potencijalni utjecaji manjih stranaka, Liberalnih demokrata i populističke Farageove stranke Reform UK.