Hitnost u Vjesniku, blokada u Gospiću: Ravnodušnost, prikrivanje ili nešto treće?

• Naslovna fotografija: Otpad pored silosa u Gospiću, rušenje vjesnikovog nebodera (PIXSELL)
• Autor je nagrađivani novinar tjednika Nacional.

Zašto je Vjesnik morao biti hitno srušen a da ne znamo što je točno izgorjelo i kako je to uopće bilo moguće, a sanacija u Gospiću ne može početi ni više od tri mjeseca nakon što je istekao već tko zna koji rok za odvoz desetaka tisuća tona otrovnog otpada? Pitanje dakako vrijedi i obrnuto: kako je moguće da sanacija otpada u Gospiću, za koji država već dvije i pol godine zna da je opasan, niti je počela niti se zna kad će, dok je izgorjela zgrada Vjesnika brže-bolje proglašena opasnom i zbrisana s lica zemlje kao da je nikada nije ni bilo? Zapanjujuća otkrića o potpunoj nesposobnosti Vlade u Gospiću postavljaju nova pitanja o ekspresnom rušenju izgorjelog Vjesnikova nebodera, a šokantne činjenice i uznemirujuća pitanja smjenjuju se doslovno iz sata u sat, bacajući ona prethodna, čini se, u zaborav. Što vladi Andreja Plenkovića, opravdano je pretpostavljati, najviše i odgovara.

Nalaz koji država (ni)je htjela obaviti

Prema posljednjim informacijama, u kompleksu gospićkog silosa, bivšem Poljoprivredno-prehrambenom kombinatu Velebit (koji je u međuvremenu postao vlasništvom tvrtke Tipos resurs varaždinskih poduzetnika Josipa i Monike Šincek), te na još nekoliko lokacija oko Gospića, zakopano je i odbačeno više od četrdeset tisuća tona opasnog – preciznije bi bilo reći otrovnog – otpada. Da predoči koliko je to, gospićki aktivist Vjeko Bušić iz inicijative “Gospić je naš dom” zorno je opisao u prošlomjesečnom intervjuu za ideje.hr tu količinu: zamislite sedam do osam metara debeo sloj smeća na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, i nećete mnogo pogriješiti.

Nakon dugog otezanja i tek nakon građanskog pritiska, u četvrtak 6. kolovoza Uskok je objavio 350 stranica dug nalaz Geotehničkog fakulteta o tom otpadu. Zaključci su zastrašujući: otpad je opasan, u njemu su vječne kemikalije (PFAS), teški metali i mikroplastika, koja je trajan i kemijski aktivan zagađivač koji se širi i zrakom. Opasne tvari proširile su se izvan odlagališta i prijete podzemnim vodama, a u tlu su izrazito povišene koncentracije štetnih tvari, osobito bakra, cinka, olova i antimona. Tlo je promijenjeno, ekosustav narušen, stanište nepovratno uništeno. “Lika je zagađena”, lakonski je sažeo glavni državni odvjetnik Ivan Turudić.

A takva će, čini se, i ostati. “U sastavnici tla, zbog prisutnosti mikroplastike i visokih koncentracija metala, promjene se smatraju djelomično nepovratnima – moguće ih je ublažiti sanacijskim mjerama ali ne i potpuno ukloniti bez značajnih intervencija kao što su iskop i zamjena tla”, sažeo je portal klimatski.hr studiju Geotehničkog fakulteta. Vječni spojevi dosad su se probili u dvije od tri bušotine kojima se u Lici mjeri razina podzemnih voda, a u jednoj od njih dvije razina vječnih spojeva nadmašuje dopuštenu vrijednost propisanu europskim zakonodavstvom i Pravilnikom o sukladnosti vode namijenjenu za ljudsku potrošnju. Opasnost s vremenom raste, kao što se s vremenom širi i potencijalno ugroženo područje. Bez sanacije, opasnost je “visoka”, procijenili su stručnjaci.

Nepodnošljiva lakoća nečinjenja

Od sanacije, međutim, ništa: dosadašnji su pokušaji propali jer nijedna tvrtka u Europi koju je vlada, kako tvrdi, kontaktirala, nije pokazala spremnost da se uhvati ukoštac s tolikim zagađenjem. Valja pritom znati kako su mediji ovoga tjedna korigirali dosadašnje informacije prema kojima je država tek od prošle godine svjesna da Gospić ugrožava opasni otpad: ne, država to zna najkasnije od siječnja 2024., a gotovo sigurno i od ranije – najmanje, dakle, dvije i pol godine. Tjednik Nacional, u izdanju od utorka 18. kolovoza, objavio je navode iz “Izvješća stečajnog upravitelja o tijeku stečajnoga postupka i stanju stečajne mase” tvrtke Tipos resurs Josipa i Monike Šincek, u kojemu se kaže kako je Državni inspektorat 29. siječnja i 5. ožujka 2024. Tipos resursu “naložio uklanjanje više tisuća tona otpada” iz gospićkog silosa.

Nisu to učinili, pa je Državni inspektorat 11. travnja 2024. donio nova rješenja. Tipos resurs ni tada nije sanirao ni grama. Naposljetku, na poticaj Europola, Uskok je u veljači prošle godine otvorio istragu, Josip i Monika Šincek uhićeni su i deset mjeseci proveli u pritvoru, a pazinska ispostava Državnog inspektorata 13. veljače ove godine novim je rješenjem postavila rok od devedeset dana za uklanjanje tog otpada. Rok je istekao 13. svibnja, a otpad se i dalje spokojno širi podzemnim vodama pod Gospićem. Država, kažu, provodi javni natječaj – ali samo za sanaciju vidljivog otpada na tlu, oko četiri tisuće tona. Za onaj zakopani – višestruko veću količinu – nigdje u Europi vlada zasad navodno ne može pronaći nikoga tko bi se tog posla poduhvatio. Zašto, nije objašnjeno. Danas dakle nitko ne može pouzdano odgovoriti hoće li smrtonosni otpad iz Gospića – “smrtonosni” nije teška riječ – biti i uklonjen čak i ako dočekamo da se pitka voda u Lici i priobalju sjevernog Jadrana pretvori u otrov.

Zašto se ovako sporoj državi u slučaju Vjesnik žurilo?

Rušenje Vjesnika znakovito je oprečan slučaj: od požara do nestanka izgorjele zgrade arhitekta Antuna Ulricha – koja je na prijelomu iz šezdesetih u sedamdesete prošlog stoljeća, kada je sagrađena, bila jedna od najmodernijih uredskih zgrada u Europi – prošlo je tek osam mjeseci. Rušenje je proglašeno hitnim pa javni natječaj nije proveden, nije provedena ni istraga o tome kako je bilo moguće da maloljetnici uđu u “čokoladni neboder”, nazvan tako po tamnosmeđoj fasadi, i nehotice ga zapale. Pritom, ni danas se ne zna što je točno u Vjesniku izgorjelo, premda je, na primjer, Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku za ideje.hr potvrdilo da je u zgradi čuvalo više od kilometra svoje arhivske građe.

A to je samo jedno ministarstvo: prema ranije javno objavljenim informacijama, arhiv starih spisa Porezne uprave bio je na čak četiri kata Vjesnikova nebodera: sedmom, osmom, devetom i desetom. Zanimljivo je da je Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine za ideje.hr demantiralo ranije objavljenu informaciju da je u Vjesniku izgorio i dio njihove arhive: prema odgovoru koji nam je poslala glasnogovornica Valentina Vincek, arhiva tog ministarstva nije bila u izgorjelom neboderu, nego u aneksu koji je ostao netaknut. No bio je ondje, prema medijskim informacijama, arhiv, ili dio arhiva, Hrvatskoga olimpijskog odbora, iz kojega na pitanja portala ideje.hr – nisu odgovorili. Kao što na pitanja nije odgovorila ni Blagica Bošnjak, direktorica tvrtke BDM iz Sesveta, koja je prema ugovoru s vladom upravljala zgradom Vjesnika.

Zavjet šutnje

A neodgovorenih je pitanja koliko hoćete. Tvrtka BDM, recimo, trebala bi odgovoriti kako je bilo moguće da osumnjičeni tinejdžeri, ako su već preskočili ogradu, uđu u neboder kojemu su vrata, prema onome što je objavljeno u istrazi protiv njih, još od ranije bila razbijena i bez nadzora. Tko je čuvao zgradu i kako? Je li imala čuvara 24 sata? Ako nije, zašto? Ako jest, gdje je bio, i zašto je zgrada zjapila otvorena? Je li bila zaključana? Tko je imao ključ? Je li o svemu tome provedena istraga? S kakvim rezultatima? Tko je odgovoran? Što piše u ugovoru BDM-a i Vlade o upravljanju zgradom? Je li tvrtka BDM znala da se u Vjesniku čuva arhiva ministarstava i državnih institucija? Je li tvrtka BDM osposobljena i ovlaštena za upravljanje zgradama u kojima se čuva arhiva državnih institucija? Ideje.hr poslale su ta pitanja direktorici BDM-a Blagici Bošnjak, ali odgovore nismo dobili.

Važni su i indikativni, međutim, odgovori Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike koje smo pitali je li čuvalo svoje dokumente u zgradi Vjesnika, kakvi su, koliko ih je i gdje bilo, koliko su bili važni, postoje li kopije i jesu li bili pohranjeni u skladu s važećim propisima za čuvanje arhivske građe, te je li sve to nakon požara istraženo, i s kakvim rezultatima. Odgovor glasi ovako: “Preuzimanjem poslova iz djelokruga Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku 2020. godine, Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike preuzelo je i dio pripadajuće dokumentacije veličine 1197,62 dužnih metara koja se nalazila pohranjena u zgradi Vjesnika. Dokumentacija je bila pohranjena u zaključanom prostoru, a za njeno čuvanje bio je zadužen upravitelj zgrade. Nakon požara utvrđeno je da je dio stradale dokumentacije moguće rekonstruirati iz drugih izvora, a dio je već bio digitaliziran te je dostupan u elektroničkom obliku. Napominjemo kako bi se znatan dio te dokumentacije ionako uništio istekom propisanih rokova čuvanja.” S obzirom da odgovore nismo smatrali cjelovitima, ponovili smo pitanja o tome jesu li izgorjeli dokumenti bili važni za javnost i rad ministarstva; je li dio njih trajno izgubljen i koji su to, te jesu li bili odloženi u skladu s važećim propisima, kao i je li o tome provedena istraga. Odgovore na dodatna pitanja nismo dobili.

Ministarstvo koje smatra da je zaduženo samo za neke arhive

Još su zanimljiviji odgovori koje smo dobili iz Ministarstva kulture i medija Nine Obuljen-Koržinek, nadležnog za arhivsku djelatnost. Glasnogovornici ministarstva Renati Margaretić Urlić u četvrtak, 23. srpnja, ideje.hr poslale su pitanja o tome postoje li precizni podaci o tome koja su ministarstva i državne institucije čuvale svoje dokumente u izgorjeloj zgradi Vjesnika te je li o tome nakon požara provedena ikakva istraga i s kakvim rezultatima. Pitali smo i je li taj prostor odgovarao uvjetima za čuvanje arhivskog gradiva koje propisuje Pravilnik o uvjetima smještaja, opreme, zaštite i obrade arhivskog gradiva te broju i strukturi stručnog osoblja arhiva, koji je Ministarstvo kulture usvojilo 2013. godine. Zanimalo nas je i jesu li, u slučaju da je istraga provedena, ustanovljeni propusti u čuvanju spomenute građe te je li ustanovljeno tko je za njih odgovoran. Odgovor je stigao dan kasnije, u petak, 24. srpnja. Nije dug: “Ministarstvo kulture i medija nije bilo nadležno nad zgradom Vjesnika, nego Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, stoga se tom ministarstvu trebate obratiti za navedenu temu”.

Taj odgovor dodatno naglašava važnost pitanja o tome je li o odgovornosti za paljevinu Vjesnika provedena kvalitetna istraga. Jer nije li za arhive nadležno Ministarstvo kulture i medija? Nije li “arhivska djelatnost” navedena na internetskoj stranici Ministarstva kao jedna od sastavnica njegova djelovanja? Nije li Zakon o arhivskom gradivu i arhivima jedan od zakona koji pokrivaju djelatnost Ministarstva kulture i medija? Nije li to Ministarstvo, još u mandatu ministra Bože Biškupića, donijelo “Pravilnik o zaštiti i čuvanju arhivskog i registraturnog gradiva izvan arhiva”, koji u članku 2. kaže kako se “arhivskim gradivom smatraju svi zapisi i dokumenti, službene i poslovne evidencije i dokumentacija koji su nastali, prikupljeni ili se koriste u radu pravnih ili fizičkih osoba, bez obzira na oblik, vrstu, izvor i način stjecanja”? Ne propisuje li taj Pravilnik u članku 6. kako “imatelji za svaku pojedinu zbirku ili cjelinu obvezno vode popis arhivskoga gradiva”, pa u nastavku detaljno popisuje čak šesnaest vrsta podataka koje se za svaku cjelinu moraju voditi? Postoje li ti podaci za državnu građu izgorjelu u Vjesniku? Gdje su?

I nije li, također, Ministarstvo, u mandatu Nine Obuljen-Koržinek, donijelo “Pravilnik o uvjetima smještaja, opreme, zaštite i obrade arhivskog gradiva te broju i strukturi stručnog osoblja arhiva”, koji detaljno propisuje uvjete za čuvanje arhivskog gradiva, a u članku 4., među ostalim, kaže kako se “primjerenim prostorom za smještaj gradiva” smatraju objekti “opremljeni vatrodojavnim, protupožarnim i protuprovalnim sustavom i opremom” te “zaštićeni od pristupa neovlaštenih osoba”? I nije li tjednik Nacional samo nekoliko dana nakon požara objavio da je vatrodojavni sustav u Vjesniku nedugo prije požara iz neobjašnjenog razloga – prestao raditi, a da tu informaciju nitko nije demantirao? Je li, dakle, zapušteni Vjesnikov neboder bio “primjeren prostor za smještaj gradiva” ili nije?

Arhivi nisu smjeli biti u Vjesniku

Nije, ako je vjerovati međunarodnoj neovisnoj stručnoj platformi za analizu požarnih i drugih rizika kod skrbi za kulturno nasljeđe Fire Risk Heritage (FRH) (https://www.fireriskheritage.net/fire-and-cultural-heritage-losses/fire-at-public-archives-in-zagreb/). U članku objavljenom dva dana nakon požara, 19. studenog 2025., FRH je postavio ključna pitanja na koja ni do danas nitko nije službeno odgovorio. Jesu li protupožarni sustavi radili? Je li zgrada primjereno čuvana? Je li arhivska građa pohranjena sukladno suvremenim sigurnosnim standardima? Zašto se vatra širila odozgo prema dolje, nakon što su maloljetnici, kako je objavljeno, na 16. katu zapalili kartonske kutije? Znači li to da nije bilo protupožarnih barijera među katovima, te da su i prostorije bile loše izolirane? Kakve su bile instalacije u zgradi starijoj od pola stoljeća, gotovo potpuno napuštenoj? Kako državne institucije čuvaju arhivu?

“U većini europskih zakonodavstava zakoni o arhivima nalažu čuvanje u sigurnosno i protupožarno sigurnim prostorima, sagrađenim u skladu sa standardima za strukturalnu gradnju prilagođenu arhivima. Istraga će vjerojatno pokazati je li Vjesnikov toranj ispunjavao te standarde, kakve su procjene rizika provedene prije nego je arhiva ondje smještena, te postoje li digitalne kopije pohranjenih dokumenata, s obzirom na to da mnoge suvremene vlade čuvaju dvostruku arhivu”, napisali su stručnjaci FRH-a.

Takva istraga nije provedena, ili ako jest, njezini rezultati javnosti nisu poznati. No već i površan pogled na važeće hrvatsko zakonodavstvo sugerira kako Urlichov neboder, iako nekad jedna od najmodernijih zgrada u Europi, naprosto nije zadovoljavao ni sigurnosne, ni protupožarne, ni strukturalne standarde za čuvanje arhiva. Prema službenoj hrvatskoj građevinskoj normi naime, HRN EN 1991-1-1 Eurokod 1: Djelovanja na konstrukcije, koja pri građenju u Hrvatskoj ima snagu zakona i usklađena je s normama EU, zgrade kategorije B, kakva je najvjerojatnije bio Vjesnik – “uredski prostori opće uporabe, redakcije, hodnici” – projektiraju se za prosječnu težinu od 200 do 300 kilograma po metru kvadratnom. Kategorije E, međutim – E14, “kartoteke, arhivski prostori u uredima, klasični ormari” – projektiraju se za minimalno 450 kilograma opterećenja po metru kvadratnom, dok kategorija E13 – “skladišta, teški državni arhivi, zbijene police, regali papira – moraju podnijeti najmanje 700 do 900 kilograma po metru kvadratnom.

Je li Vjesnik projektiran kao kategorija B ili kao kategorija E? Je li pritisak porastao preko dopuštene granice nakon što su u zapuštenu zgradu, bez prethodne statičke i protupožarne provjere, uneseni kilometri državnih dokumenata? Prema nekim izvorima, kubni metar zbijenog papira teži oko jednu tonu. Koliko je tona potpuno suhog papira godinama ležalo u Vjesniku? Koliku je opasnost od požara taj nabacani papir predstavljao? Je li to itko pregledavao? Je li to itko ikad procijenio? Jesu li ta pitanja ikome u vladi i ministarstvima opće ikada pala na pamet? Je li se itko ikad u administraciji nadležnoj da provodi zakone sjetio da postoje zakoni koje valja poštovati? Nije dovoljno da čitatelj na ta gotovo retorička pitanja odgovara sam – nužna je istraga, a nužna je i odgovornost.

Što povezuje žurbu u Vjesniku i sporost u Gospiću

Od toga međutim ništa. Statičari Hrvatskog centra za potresno inženjerstvo (HCPI) izgorjeli su neboder ocijenili trajno i nepopravljivo oštećenim te predložili rušenje. Državni inspektorat izdao je potom rješenje o obveznom rušenju, što je vladi poslužilo kao temelj da ubrzanom procedurom, bez javnog natječaja, pronađe izvođača. Osam mjeseci i pet dana nakon što je Vjesnik 17. studenog prošle godine izgorio – 22. srpnja 2026. – usprkos protivljenju nemalog dijela arhitektonske struke, simbol hrvatskog novinarstva druge polovine dvadesetog stoljeća i jedna od najprepoznatljivijih zgrada glavnog grada Hrvatske nestala je kao da je nikada nije ni bilo, a ključna su pitanja ostala neodgovorena. Zašto je zgrada zapravo izgorjela? Kako je to uopće bilo moguće? I što je od državne arhive izgorjelo zajedno s njom? To se nije doznalo, i vjerojatno se nikada neće ni doznati. Ostat će pitanja na samome rubu teorija zavjere: je li nekome bilo u interesu da nestane neka arhiva? Zašto Hrvatski olimpijski odbor, u kojemu je nekoliko mjeseci nakon paljevine Vjesnika izbila korupcijska afera teška desetke milijuna eura, šuti o tome je li u Vjesniku izgorjela i njegova arhiva, i što je u njoj bilo?

I kako je moguće da Vlada pokaže sposobnost opasnu građevinu srušiti tako brzo, a opasni otpad u Gospiću, za koji se može opravdano pretpostaviti da je dugoročno opasniji od spaljenog nebodera u središtu Zagreba, nije u stanju ni započeti sanirati? Je li netko htio da u Vjesniku izgore dokazi, a potom da se sve to jednom zauvijek sakrije i zaboravi? Zašto za paljevinu odgovaraju samo dva starija maloljetnika, kad se čini očiglednim da svoje adolescentsko prenemaganje ne bi ni mogli izvesti da ga nije omogućio čitav niz dramatičnih propusta državnih činovnika te njihovih poslovnih partnera? I zašto je Vjesnik nestao, a Ličani i Primorci su prisiljeni tko zna dokad strepiti od otrovne vode? Zašto djelovanje vlade Andreja Plenkovića odaje dojam upravo paroksističke ravnodušnosti? Zašto tako neodoljivo podsjeća na onaj fatalistički stih pjesničkog kralja rezignacije Leonarda Cohena: “Look through the papers/makes you wanna cry/nobody cares if the people/live or die…”?