Lažni vigilantizam. Kako Hrvatska opravdava nasilje

• Naslovna fotografija: Vršnjačko nasilje na ulici. (Nano Banana 2)
• Autor je hrvatski politolog, pomoćnik ravnatelja Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu.

Od početka 2026. Hrvatska je dobila čitav mali katalog brutalnosti. U Zagrebu je dvadesetogodišnjakinja nasred Ilice pretukla filipinskog turista, a prolaznici nisu intervenirali. Na Hvar je gliserom doputovalo četrnaestero ljudi naoružanih palicama, s namjerom da pretuku sezonske radnike iz Srbije. U Dubravi je sedmero maloljetnika prebilo mladića do besvijesti ispred škole. U Rijeci je grupa mladih, uz smijeh, opljačkala i pretukla sirijskog pomorca, što su popratili rečenicom koja je ostala zabilježena na snimci: “ovo je Europa, ovdje se ne tuku žene.” Ovo su samo neki od slučajeva koji su se dogodili i zadobili medijsku pažnju.

U komentarima ispod desetak tekstova često se ponavlja se ista rečenica, u različitim varijacijama: pa naravno da ljudi uzimaju pravdu u svoje ruke, kad policija i tako ništa ne rješava. Obrazac u komentarima je gotovo identičan bez obzira na slučaj. Netko je bio “isprovociran”, netko je “samo branio svoje”, a institucije “ionako nikad ništa ne poduzimaju”. Na Hvaru se napad opravdava time da je jedna od meta navodno imala nacionalističku tetovažu. U Dubravi se sedmero maloljetnika brani tvrdnjom da ih je muškarac “maltretirao”. U Rijeci je opravdanje bio incident s Nepalcima dan prije, koji su prijateljice napadača prijavile policiji. U svim slučajevima postoji zajednički nazivnik: nasilje se predstavlja kao logična, gotovo nužna posljedica sustava koji ne funkcionira. Odnosno ovakvo nasilje često se opravdava ugroženošću napadača, pa čak predstavlja i kao vigilantizam (za detaljnije objašnjenje vidjeti u Doležal, 2024., https://www.croris.hr/crosbi/publikacija/prilog-casopis/845703), uz tvrdnju da pojedinci trebaju djelovati na svoju ruku jer su institucije zakazale. Problem je što taj narativ, kad ga se dublje pogleda, u ovim slučajevima ne drži vodu, te služi prvenstveno za opravdavanje nasilja.

Vigilanti ili „vigilanti”

Doista, kad kriminolozi (prema Doležal, 2024) definiraju vigilantizam, iscrpljivanje formalnih kanala rijetko je strogi uvjet. Naime, dovoljna je percepcija da država ne pruža dovoljno sigurnosti, a reakcija se predstavlja kao briga za osobnu sigurnost i sigurnost zajednice, uz isticanje borbe za viši cilj. Prema toj mjeri, dio ovih slučajeva doista bi mogao nositi etiketu vigilantizma. Ali kad se postavi pitanje je li neki čin vigilantizma i opravdan, ljestvica se naglo podiže. Tako Doležal (2024) ističe argumente pravnog teoretičara Paula Robinsona i filozofkinje Safiyyu Ahmad. Robinson u svom “vigilantskom kodu” kao prva dva pravila postavlja: ne djeluj dok pravda nije ozbiljno zakazala, i ne djeluj dok postoji zakonit način rješavanja problema. S druge strane, Ahmad kao prvi uvjet moralne opravdanosti traži “izvanredni slom pravnog sustava” koji traje dulje vrijeme, bez naznaka da će se sam razriješiti, a ne trenutačnu frustraciju pojedinca ili skupine.

Po tim kriterijima nijedan od ova četiri slučaja ne zaslužuje ni najmanje opravdanje.

Uzmimo Hvar. Ako je netko doista nosio zabranjeni nacionalistički simbol, to je bilo nešto što se moglo prijaviti. Hrvatski zakonodavni okvir ima odredbe upravo za takve slučajeve, a policija na turističkom otoku ljeti nije nevidljiva. Umjesto prijave, gledali smo četrnaestero muškaraca, gliser i unaprijed pripremljene palice. Ovo se teško može razumjeti kao reakcija na iscrpljen ili makar pokušan pravni put. Ovo je organizirana akcija skupine koja je unaprijed odlučila da neće ni pokušati potražiti rješenje unutar pravnih okvira. Isto vrijedi za Ilicu. Navodna krađa torbice, ako se uopće dogodila, sitno je djelo za koje postoji sasvim uobičajen postupak. Umjesto toga imali smo trenutačnu reakciju i izrazito nasilan odgovor, i to osobe koja je u trenutku napada već bila pod mjerama opreza zbog ranijeg nasilja. Slično vrijedi i za Dubravu. Ako je protiv muškarca doista trebalo reagirati zbog uznemiravajućeg ponašanja prema maloljetnicima, roditelji ili sami mladići imali su na raspolaganju jasan put — poziv policiji i prijavu dotičnog pojedinca. Umjesto sedmero maloljetnika čovjeka su tukli do besvijesti, s takvim intenzitetom da ih se tereti za pokušaj ubojstva. U Rijeci napadači nisu ni pokušali pričekati rješenje slučaja prijavljenog policiji, nego su napali osobu koja nije niti bila inicijalno vezana uz incident.

Sustav kojem ne vjeruju ni žrtve

Jasno je da postoji određeno nepovjerenje u institucije, a pogotovo među mladima, pa samim time i u učinkovitost njihovog djelovanja kada se susretnu s određenim problemom. Tako je primjerice u policiju 2018. godine povjerenje imalo 41% mladih, a 2024. godine njih 25.6%. U pravosuđe je povjerenje bilo još niže, 2018. sudstvu je vjerovalo 16% mladih, a 2024. njih 12.3% (FES i IDIZ, 2024). Stoga ne iznenađuje, iako ni ne opravdava, da mnogi uzimaju pravdu u svoje ruke ili barem svoje nasilničko ponašanje pravdaju argumentom da institucije ne rade svoj posao. Da postoji kriza povjerenja u navedene institucije svjedoče i komentari onih koji osuđuju ponašanje nasilnika. Naime, oni koji su osuđivali nasilje u ovim slučajevima iskazivali su i sumnju da će takvo ponašanje imati adekvatne pravne konzekvence. To je pogotovo došlo do izražaja u slučaju iz Dubrave, kada je sud pustio osumnjičene na slobodu, uz mjere opreza, bez zadržavanja u istražnom zatvoru. Tako se krug zatvara, i oni koji podržavaju i oni koji osuđuju ove nasilne incidente pronalaze krivce u radu institucija. Jedni smatraju da je opravdano da pojedinci sami rješavaju probleme jer se ne mogu osloniti na institucije, a drugi sumnjaju da će nasilnici biti adekvatno procesuirani.

Svakako je nepovjerenje u institucije dio problema, često je čak i utemeljeno jer svjedočimo različitom tretmanu pojedinaca, nedjelovanjem ili izostankom djelovanja. Iluzorno je očekivati apsolutno savršene institucije i njihova potpuno uravnotežena postupanja u svim situacijama, ali isto tako u mnogim slučajevima se pokazalo da pravila ne vrijede jednako za sve. Imali smo slučajeve gdje se ugled obitelji pojedincima uzimao kao olakotna okolnost u suđenju za izrazito teške prometne nesreće, pa i one gdje su kazne umanjivane na osnovu karakteriziranja fizičkog premlaćivanja kao „kratkotrajnog fizičkog sukoba koji nije prelazio uobičajenu razinu nasilja kod takvih kaznenih djela.“ Sličan efekt na povjerenje ima i politizacija institucija. Taj fenomen je prisutan od najviših do najnižih razina. Tako su glasne i prisutne rasprave o imenovanjima sudaca, državnih odvjetnika, o tome privode li se pojedinci, kad je riječ o političarima, s lisicama na rukama ili ne, čekaju li presude na slobodi ili u pritvoru, kakav tretman imaju u zatvoru i jesu li privilegirani. Sve to stalno je prisutno u našoj okolini te narušava povjerenje u institucije.

Normalizacija nasilja

Međutim, pitanje je služi li takav diskurs o nepovjerenju često i za opravdavanje nasilja. Takvim pristupom nepovjerenje postaje alibi za nešto drugo. Često za ksenofobiju koja traži metu među stranim radnicima i turistima, ili za nasilje koje se na društvenim mrežama predstavlja kao svojevrsna zabava. Zasigurno bi učinkovitija policija i dosljednije pravosuđe doprinijeli rješavanju dijela problema, ali čini se da samo kao društvo postali tolerantniji na nasilje. To je vidljivo dijelom u stvarnom životu, u pogledu izostanka reakcija na nasilje koje se događa na ulici, a još više na društvenim mrežama, gdje se u komentarima nasilje opravdava. Nasilje sve više gubi sposobnost da nas šokira, jer za njega uvijek postoji gotov, društveno prihvatljiv alibi. Tu je svakako dobrim dijelom odgovornost na svima nama, od obitelji do obrazovnog sustava, od političara do medija. Način komunikacije, rješavanja problema, nezatvaranje očiju pred nasiljem, jasno osuđivanje nasilnika i suosjećanje sa žrtvama. Sve su to stvari koje nam često izmaknu iz ruku kad se radi o nama bliskim ljudima, a to daje podstrek novom nasilju.

Ono što dobijemo kad se sve zbroji nije jednostavna priča o mladima koji su izgubili vjeru u sustav i odlučili nešto riještiti šakama. Dobijemo nešto neugodnije – društvo u kojem se nepovjerenje u institucije pretvorilo u zajednički jezik kojim se pravda gotovo sve, bez obzira na to na čijoj su strani pojedinci. Zato je važno kod svakog idućeg slučaja nasilje osuditi, a ne tražiti razloge kako bismo ga opravdali. S druge strane, institucije koje su odgovorne za sprječavanje nasilja i procesuiranje svakako bi mogle dodatno poraditi na reguliranju i djelovanju protiv poticanja na nasilje i njegovog opravdavanja.