Domovinu volim, baš kao Matija Gubec i njegovi nasljednici iz Gospića. Državu prezirem.

• Naslovna fotografija: Kip Matije Gupca u Gornjoj Stubici, deponij otpada u Lici. (Silverije / CC BY-SA 3.0)
• Autor je novinar i književnik, urednik Večernjakovog Obzora.

Ne nalazim dovoljno snažnu riječ kojom bih opisao ljubav koju osjećam prema Hrvatskoj. Isto tako ne nalazim dovoljno jaku riječ kojom bih opisao prezir prema hrvatskoj državi. Prema svakom obliku hrvatske državnosti. Na prvu ovo može zvučati paradoksalno, čak oksimoronski ili, kako bi to Krleža napisao, kao “politički pepitasnobizam”. Ali to je samo privid. Hrvatska kao zamišljen i možda izmaštan pojam nekog mog osobnog Avalona nikada nije bila materijalizirana kroz održavotvorenje. Možda zbog toga što smo se, kao narod koji još uvijek prolazi grčevito samodokazivanje u neoriginalni konstrukt autentične nacije, ukaljužili u beznačaju. Možda zbog toga što država nikada nije narodu koji joj je dao ime bila istinska domovina. Ne zato što to narod nije htio, nego zato što to državu nije zanimalo. Svaki puta u povijesti kada je bilo koji oblik hrvatske države, postojao u ovom ili onom derivatu, trebao energično nastupiti u zaštiti vlastitog naroda, napravio je baš suprotno.

Sjećam se kako smo u povijesti učili da su se 1573. godine zagorski seljaci digli na bunu za „stare pravice“ i da su uz druge zahtjeve tražili organiziranje obrane granica od turskih najezdi. Impresivan je to političko svjesni zahtjev za tada mahom nepismenu i socijalno deklasiranu masu koja je usred svoje muke imala viziju stvarnog stanja domovine – krala ih je i otimala im sve do granice koja im je jedva osiguravala preživljavanje. Riješila bi se vlast njih da im nisu bili potrebni kao dio društva koji im je osiguravao lagodan život, čak i u uvjetima kada su iscrpljivali ostatke ostataka onoga što smo zvali katoličkim bedemom pred nadirućim nevjernicima. Plemstvo je bilo previše otuđeno od elementarnog životnog sadržaja da bi se rezolutno sjetilo od habsburških gospodara ishoditi adekvatni obrambeni poticaj, pa su to morali učiniti nepismeni i gladni kmetovi. I što su dobili za nagradu? Nabijanje na kotače, bacanje u galge, rezanje ušiju i noseva, vješanja, čerečenja. Hrvatska je tada, da stvar bude zanimljivija, bila činjenično teokracija jer joj je na autonomnom čelu bio ban-biskup, što znači da je zagorske bundžije kažnjavao i kao otac-pastir, po božjem pravilniku. Ali i kao politički odličnik, po zemaljskim zakonima po kojima je, očito, zahtjev za socijalnom pravdom i zahtjev za zaštitom ostataka države bio protuzakonit, veleizdajnički čin. Sve nekako mislim da zato Seljačka buna iz 1573. tako ustrajno blijedi u kolektivnom sjećanju, brišu je aktualni feudalci svjesni da i oni danas otimaju od naroda, potpomognuti od vlasti koja se trudi svom izbornom legitimitetu dodati i onu nabožnu pozlatu stalnim dodvoravanjem crkvi i njezinim nikad zadovoljenim materijalnim apetitima.

Matija Gubec ili Nikola Šubić Zrinski, Ličani ili Dubravka Šuica?

Prilično slična stvar dogodila se i 1991. godine kada su suvremeni kmetovi, moja generacija, ginuli i trunuli po frontovima države za koju su vjerovali da će im biti domovina. Za to vrijeme se u pozadini, pljačkom i pretvorbom, upravo stvarala nova vlastela. Slično je još nešto. Stalan strah države i velmoža da se narod i domovina ne dosjete kako ih se bestidno pljačka, vara i laže. Umjesto objektivnog divljenja onodobnim kmetovima koji su nepodnošljivu muku pretvorili u politički program, hrvatska se državotvorna ideja radije napaja, recimo, žrtvom velikaša Šubića Zrinskog koji je herojski pojurišao na brojno nadmoćnijeg turskog neprijatelja u sigurnu, ali svetojunačku smrt. Zrinski je tako postao empirijski domoljubni oglednik, uz tek jednu sitnicu koja se uporno i tiho zaboravlja ili spominje u pola glasa. Da je Zrinski herojski poginuo braneći – Mađarsku. Siget baš, koliko mi se čini, nije hrvatski grad, pa čak i da je bio feud hrvatskog plemića opet se radilo o privatnoj poduzetničkoj ratnoj kampanji, ne o nacionalnom herojstvu koje bi trebalo postati oglednim moralnim resursom za ponašanje naroda sretnog da umire na tuđem teritoriju za nečije privatne interese. Jedino ako sve to skupa ne promatramo kroz onodobni kršćanski nacionalizam koji u 21. stoljeću doživljava svoju digitalnu rekonkvistu. No, koga briga za činjenice. Država je domovinu uvjerila kako je administrativna logika jača od moralnog sadržaja unutar kojeg bi država trebala postojati kao emanacija tog standarda, a ne da država bude ta koja će spomenuti sadržaj prilagoditi interesima i sili vladajuće klase.

Analogija o odnosu države prema domovini, ne samo kroz spomenuti posljednji rat i tragediju moje generacije, aktualna je i ovovremenski. Zato sam i posegnuo u povijest pitajući se, brani li se domovina danas u Bruxelleseu kao nekad u Sigetu, ili su samo velmože zamijenili lokacije? I shodno tome, čini li hrvatsku državu mogućom Dubravka Šuica, suvremena Zrinska i Šubićevka u golorukom jurišu na možebitne inozavojevače, ili to svakodnevno rade blagajnice na minimalcu u nekom supermarketnom lancu, penzioneri u pobožnim redovima za plaćanje računa, profesori što pokušavaju opismeniti i za život osposobiti generacije građana da postanu svjesni svojih vlastitih snaga, radnici koji prokopavaju tunele, razgrću prolaze za ceste, grade besmisleno skupe kvadrate stanova, sirotinja koja ručak traži po kontejnerima za smeće, rezignirani očajnici koji preživljavaju natežući d 10. do 10. u mjesecu… Predstavlja li svoju domovinu 20 odabranih, ili žigosanih, kako uzmete, koji su marširali Parizom u sklopu kršćanskih snaga koje će slaviti žrtvu budućih Sigeta 21. stoljeća? Ili svoju domovinu i začudo istovremeno državu brane civilno civilizirani građani koji su nedavno marširali protiv ekološkog ubijanja Like.

Domoljublje mjereno tonama ilegalnog otpada

Nikad nisam shvaćao, nit ću moći shvatiti, koji to poduzetničko-lukrativni duh može u svojoj domovini-državi odlagati i dopustiti odlaganje čistog otrova, znajući točno što i kome to čini; istovariti smrt, otići u banku, podići novac za to, dati obaveznu „putarinu“ ili „maltarinu“ političkoj snazi koja mu je to omogućila i mirno otići u jedan od novih stanova, kupljen novcem smrti, pa zaspati zadovoljno i pravednički u iščekivanju novih kontejnera. Manifestacija suverenosti i državotvornosti tako se obogotvorila i kroz nesmetano odlaganje najopasnijih tvari na tijelu domovine. Ja doista ne razumijem kako se domoljublje artikulira deklarativnim urlikanjem ili dronskom gospom na mračnom nebu, da bi se istovremeno na okrvavljenom tlu, prostoru koji doista znači stvarnu domovinu, ne metafizičku i nebesku, orgijalo kako se kome od poduzetničke kaste prohtije.

Prije nekoliko godina Akademija arhitektonske umjetnosti i znanosti Hrvatske objavila je „Deklaraciju o hrvatskom prostoru“, vjerojatno najdomoljubniji proglas koji izražava stvarnu brigu za ono što zovemo državom a smatramo domovinom. Deklaracija nikada nije stigla do Sabora, nikad o njoj nisu raspravljali odabrani i solidno plaćeni čuvari domovinske luči, kad vjerojatno imaju puno važnijih stvari za razgovor od konkretne Hrvatske. Jer na što se može doslovno staviti nazivnik domovine/države ako ne na prostor unutar čijih se granica skutrila današnja Hrvatska. No, mi se na prostoru iživljavamo, pravimo blesavi da ne znamo što se događa ili okrećemo glavu kad netko pobaca otpad u njezino samo geografsko srce. Tamo ’90-ih prošlog stoljeća, u onim odvratnim ratnim kaotičnim divljanjima, jedan od najpopularnijih izraza, kojeg su koristile sve zakrvavljene strane, bio je „idemo u čišćenje“. Jasno je bilo što to podrazumijeva, ali je isto tako bio ispravan Balaševićev odgovor na tu frazu – „niste vi ništa čistili, nego ste prljali“. Točno. Ironija da bude veća, ispada da smo čišćenje područja od ljudi, bez obzira kojeg etniciteta bili, poduzimali samo zato da bismo na tim ispražnjenim predjelima mogli poduzetnički „otvarati“ gospodarske zone za ilegalna odlagališta opasnog i terminalnog otpada. Za neka se u međuvremenu doznalo, pa su se i ljudi, kao 1573. godine, „zdigli za stare pravice“, ali koliko ih je još svuda po domovini država dopustila, prešutno ili zbog obilatog „rikverca“ kojeg su si pojedinci osigurali?

U sjajnoj književno-znanstvenoj „Krležologiji“ Stanko Lasić je odavno vrlo precizno definirao i raščlanio ono što je nazvao moralni alibi. U njegovoj strukturi Lasić je nepogrešivo detektirao teoriju neobaviještenosti, pa teoriju više vrijednosti, i zaključno teoriju nealternativnosti. Primjenjivo je to na gomilanje ekološko-prostornih katastrofa na području domovine/države; najprije se svi koji to moraju znati prave da nisu imali pojma što se događa na terenu, pod nosinama im. Onda kada stvar ode predaleko da bi gornje opravdanje vrijedilo, pokušava se izvući višom vrijednosti koja iziskuje stanovitu žrtvu od svih nas za ukupnu dugoročnu dobrobit (nova radna mjesta, gospodarski uzlet, strateški inozemni partneri, dodvoravanje međunarodnim centrima moći). Na kraju, kad sve na što su se vadili ispadne potpuno besmisleno i nemoguće za opravdati, posegnu za argumentom kako jednostavno nije postojala alternativa i morali smo to napraviti, svjesno se trudeći zlo činiti uz najmanju moguću žrtvu. Moralni alibi tako uključuje žrtve već u startu, što me podsjeća na grozomorne fraze vezane uz ono što s predumišljajem nazivaju demografskom politikom koja se suštinski svodi na to da se potiče populacijska politika kako bi nam drugi mogli ubijati djecu. Teško je i uz mnogo mašte u tom kontekstu, politiku demografskog rasta, pomiriti s istinom da pristajemo prostor naše domovine, koju bi država trebala štititi, pretvoriti u deponij. Kao i koliko je još takvih lokacija za koje u ovom trenutku ne znamo, i koje trebamo tek otkriti.

Mijenjajmo državu da bi spasili domovinu

Lička priča nije ni blizu raspletu, nije još ni kulminirala, nego čeka na odgovore koji počinju s pitanjem kako je, kvragu, do toga uopće došlo, tko je sve u ekocidnom lancu sudjelovao, tko će tražiti odgovornost, a tko će je snositi, ako uopće hoće. Pitanja se gomilaju poput otpada iskrcanog u ličkim ispražnjenim prostranstvima, ali ključno je pitati sve nas; jesmo li spremni sagledati vlastite živote i pokrenuti promjene? One ne samo da su nužne, nego su zakašnjele za državu koja se pokazuje potpuno disfunkcionalnom i predstavlja ogledalo političkih vrijednosti koje smo kontraevolucijski okrenuli u savršen slom. Za domovinu još možda ima šanse tako da se mijenja država. Tako bi trebalo početi spomenuto sagledavanje života kojeg živimo u sredini koja ovisi o nomenklaturi koja državu ne razumije, domovinu nikad nije imala, osim u narikačko-komemorativno-pretvorbeno-koncelebriranim frazama, i koju budućnost, osim sebične i kratkoročne, nikad nije zanimala. Otrov u Lici materijalizirani je anti-vibuthi (vibuthi je sveti pepeo kojeg je, tvrde mu sljedbenici, materijalizirao Sai Baba) kao dokaz anticivilizacijske sposobnosti ovodobne vlastele da vlastoručno proizvodi neizreciv užas.

Riječi koje nisam mogao pronaći na početku teksta ne nalazim ni sada. Možda su obje zakopane ispod naslaga zla kojim je zatrovana moja domovina dok u hropcu pritisnuta pohlepom, jarošću, nesuvislošću, zlonamjernošću i glupošću države stenje i grozničavo traži prolaze da prodiše na prenatrpanom, kontaminiranom, ilegalnom i obezvrijeđenom deponiju bezobzirno naplaćenog kvazidomoljublja. Biti domoljub danas znači prije svega razdijeliti domovinu od države i sagledati našu životnu poziciju i poslanje; domovinu ne možeš promijeniti jer je to mjesto rođenja, ali državu moraš mijenjati ako se ona pokazuje kao najveća opasnost baš za to mjesto gdje si rođen. Jesmo li toliko ustrašeni da smo do unedogled spremni podnositi socijalni sadizam u ovoj programiranoj stvarnosti? Na ovo si pitanje svatko pojedinačno treba dati odgovor…