Tri stranke u njemačkoj vladi? Tih se vremena malo tko sjeća

Angela Merkel je, bez velike koalicije sa socijaldemokratima, sada ostala liberalima i zelenima u koaliciji koja samo imenom zvuči lagodno: Jamajka koalicija. Može li to dobro ispasti? Ili mora završiti kao i kod serije mojita ili daiquirija u sumrak na tom karipskom otoku - mamurlukom i teškom glavoboljom

Građani Njemačke su prošle nedjelje izašli na birališta. Već iste večeri je nastupio šok, uslijedili su čak i spontani prosvjedi u više njemačkih gradova protiv populističke desne stranke Alternativa za Njemačku (AfD) koja je “iz ničega” trijumfalno osvojila preko 12% glasova. Ali šok je bio još dublji činjenicom koja  nije bio nikakvo iznenađenje i koju su odavno predvidjela ispitivanja javnog mnijenja: i ova je zemlja, kao i mnoge druge u europskom političkom krajoliku postala, da tako kažemo “normalno nestabilna”.

Usprkos “dvostrukom glasu” i kombinaciji proporcionalnog i većinskog izbornog sustava, što je sve dugo vremena vodilo vladama koje gotovo ništa nije moglo uzdrmati, koalicija samo dvije stranke je moguća samo opet kao “velika” – dakle CDU/CSU-a sa SPD-om. A socijaldemokrati su u upravo rekordnom roku, niti pola sata nakon što su objavljene prve procjene ishoda izbora, jasno rekli: ne s nama, mi odlazimo u oporbu.

Mnogima se nametnula spontana usporedba Njemačke s Francuskom. Nakon pobjede Emmanuela Macrona na predsjedničkim izborima u svibnju govorili smo: da, dobro, pobijedio je i Le Pen na sreću nije postala predsjednica. Ali, na parlamentarnim izborima u lipnju će pred sobom, kao i dugi niz drugih francuskih predsjednika i on dobiti zbor zastupnika svih boja koji se neće moći dogovoriti ni koji je danas dan u tjednu. No u lipnju se dogodilo pravo čudo kad je i njegov En Marche osvojio uvjerljivu većinu u parlamentu. Sadašnji poraz na izborima i za Senat tek malo muti tu idiličnu sliku.

U Berlinu je u zastupničke klupe zasjelo šaroliko društvo: stranka zelenih je bučno proslavila svoj “uspjeh”. Iako su dobili još pola postotka, teško je shvatiti tko se može radovati što su sa 8,9% najmanja stranka u Bundestagu. Ljevica je nešto popravila svoj udio. Prije svega zahvaljujući biračima sa istoka Njemačke drži svojih solidnih 9,2%. Makar je to stranka sa kojom i dalje “zapadne” stranke ulaze u koaliciju samo na pokrajinskoj razini i samo ako baš nikako drugačije ne ide.

Najviše se naravno slavilo u desničarskom AfD-u, iako su i u Berlinu njihovo slavlje zbog osvojenih 12,6% mutili zvižduci prosvjednika koje je policija tek mukom držala na udaljenosti od razdraganih pristaša AfD-a. Slavilo se i kod liberala koji su se slavodobitno vratili u Bundestag osvojivši 10,7%.

Ali što sad? I liberali i stranka zelenih su u njemačkom političkom životu bili “jezičac na vagi” – u novinarskim i politološkim krugovima se za te stranke koristi zgodna riječ Königsmacher, stvaratelji kraljeva. Liberali su na primjer bili ti koji su provocirali izglasavanje nepovjerenja socijaldemokratskom kancelaru Helmutu Schmidtu i potom bili nagrađeni koalicijom sa Kohlovim kršćanskim demokratima. Ali Angela Merkel je, bez velike koalicije sa socijaldemokratima, sada ostala sa čak dva takva “stvaratelja kraljeva”, liberalima i zelenima u koaliciji koja samo imenom zvuči lagodno: Jamajka koalicija. Može li to dobro ispasti? Ili mora završiti kao i kod serije mojita ili daiquirija u sumrak na tom karipskom otoku – mamurlukom i teškom glavoboljom?

Ustvari četiri stranke u vladi

Tri stranke u vladi, toga je doduše formalno bilo u pradavna vremena kojih se jedva tko i sjeća – u pojmu CDU nije slučajno na koncu “unija”, ali je sve te davne stranke građanskog centra Konrad Adenauer znao “dovesti u red”. Neki njemački komentatori su napali Martina Schulza što je “ispod svoje razine” (kometator postaje WDR) zlobno i Merkelici i liberalima i zelenima zaželio “mnogo sreće” u pregovorima o koaliciji. I neki pripadnici tih stranaka ne mogu vjerovati da će se oni ikad oko ičega dogovoriti: već u gospodarskim temama su zeleni i liberali udaljeni kilometrima. Od pitanja zaštite klime i eksploatacije drvenog ugljena, doo nesretnih dizela i pitanja prometa pa  europskih pitanja, oprosta duga Grčkoj ili euru kao kao sredstvu integracije – i solidarnosti unutar Europe.

Već i kod tih pregovora treba postojati doista golema želja sjesti u neku ministarsku fotelju da bi se “progutali” kompromisi, ali ni to nije kraj zadaćama predsjednice CDU-a, Angele Merkel.  Nju ne čekaju koalicijski pregovori sa još dvije, nego s tri stranke: tu su i bavarski kršćanski demokrati CSU koji su pogotovo zbog uspjeha AfD-a srditi što ih je ta stranka “prestigla sa desne strane”. Do sada su ti pregovori uglavnom uvijek bili gotovo formalnost (sa izuzetkom pitanja cestarine za osobna vozila u prethodnoj vladi, na čemu je ustrajala samo ta stranka). Argument kako je, osim u pokrajinama bivše Istočne Njemačke, AfD osvojio najviše glasova upravo na jugu zemlje, dakle i u Bavarskoj ne pomaže u raspravama sa predsjednikom CSU-a, Horstom Seehoferom. A sad da on “proguta” multi-kulti načelo zelenih?

Mit o njemačkoj disciplini

Postoji određena nada u mit o njemačkoj disciplini i da ako se sklopi koalicijski sporazum, onda treba vjerovati da će se stranke i držati onoga što je potpisano. Hoće li? Zbog tolike raznolikosti i građani strahuju da bi sada i oni mogli biti svjedoci pojavama za koje nikad nisu čuli u svojoj domovini. Pad vlade. Prijevremeni izbori – jer i matematički svaka druga kombinacija donosi samo još veću zbrku. Ukratko: sve to miriši na Weimarsku republiku.

A zna se kako je ona završila. Tu sliku tek upotpunjuje uspjeh AfD-a, prve stranke koju se može svrstati na krajnji desni rub političkog spektra i koja je uspjela ući u parlament ove, demokratske Njemačke – i to odmah sa 94 od 709 zastupnika. Što dakle imamo u Njemačkoj: šest (plus CSU) stranaka u parlamentu gdje svatko vuče na svoju stranu, među njima i ljevica i desničari koji će se i dalje brinuti za budalaštine i “bisere” (poput izjave potpredsjednika te stranke Gaulanda kako je “ponosan” na zasluge njemačkih vojnika u Prvom i Drugom svjetskom ratu – tu na primjer nedjeljno izdanje Frankfurter Allgemeine Zeitunga zajedljivo postavlja pitanje, što uopće može značiti takva izjava u čisto vojnom smislu?)

Normalno političko ludilo

Je li to neodrživo? Pitajte u Parizu ili predsjednike vlade Nizozemske, Italije ili čitavog niza drugih europskih zemalja. Budimo realni: to je posve normalno političko ludilo u današnje doba.

Dok je ovaj ishod izbora bio šok, ali nije bio iznenađenje, pravo iznenađenje je ove nedjelje uvečer upriličila samo Angela Merkel. Sa širokim osmjehom je osvanula na uobičajenoj izbornoj proslavi u stožeru stranke i objavila kako “smo pobijedili.”

Socijaldemokrati su u usporedbi sa izborima 2013. izgubili 5,2% glasova i njihov predsjednik Martin Schulz je skrušeno priznao kako je ta stranka “prolazila kroz teška vremena” i kako je i ovaj ishod jedan od njih.

CDU/CSU je izgubio čak 8,6% glasova. Po proračunu stručnjaka za javno mnijenje, više od milijun birača CDU/CSU-a je sad glasovalo za AfD, oko milijun i šesto tisuća ih je glasovalo za liberale i otprilike isto toliko ih ovaj puta uopće nije glasovalo. A tu uopće ne brojimo gotovo milijun i tristo tisuća birača kršćanskih demokrata koji su, od prethodnih izbora, blago u Gospodu preminuli.

Ako je to izborna pobjeda, kako zaboga izgleda poraz? Wall Street Journal zato govori o “sumraku Angele Merkel”, ali Njemačka je, hvala na pitanju, dobro. Možda je samo postala još malo normalnija i možda će trebati naučiti s tim živjeti.

• Autor je suradnik Deutsche Welle

Reference:

ARD: Strukturalni prikaz proračuna migracije birača između stranaka http://www.tagesschau.de/inland/btw17/waehlerwanderung-115.html

Die Zeit: Gaulandovo veličanje Wehrmachta http://www.zeit.de/politik/deutschland/2017-09/afd-alexander-gauland-nazi-zeit-neubewertung