Nadežda Čačinovič se priprema za prvenstvo. Skuplja sličice za album Panini. Ali, ima problema

Dopuštam svakome da to smatra očitim dokazom mentalne regresije. To me ne brine: poteškoća je prije svega u tome što nema normalnog kruga vršnjaka da razmjenjujem sličice pa je stvar nepotrebno skupa, piše prof. Čačinović. No to nije sve - autorica ne uspijeva odoljeti zovu filozofije umjetnosti i pitanja o smislu života

Prije nekoliko godina naša se kulturna javnost uznemirila zbog reklamne akcije kompanije koja proizvodi koka kolu a koja je u Muzeju suvremene umjetnosti izložila veliki pokal za osvajače svjetskih prvenstava.

Bilo je, naravno, bizarno vidjeti kako posjetioci prolaze kraj toga artefakta u nekom profanom, sekundarnom kultnom odnosu, no neki od nas to nisu smatrali svetogrđem nego sasvim primjerenim zbivanjem na umjetničkoj sceni u kojoj se već stoljeće i više događaju neobične stvari.

Ne samo to, u mojoj je generaciji snažan i neke vrste obrnuti snobizam, odbijanje da se visoka kultura izigrava protiv onoga što je, recimo, pučki užitak. Tako sam se u ime izlaska iz bjelokosne kule pored ostaloga mučila i sa sportskim priredbama (kao što sam već sasvim odrasla naučila čitati stripove: ali unutar te umjetničke vrste podjela na «visoke» i «niske» opet je snažno prisutna.)

Kako to već biva, hinjeni užitak u nogomet s vremenom se transformirao u nešto vrlo nalik istinskome.

Za razliku od izvornih vjernika pritom me čak ni toliko bjelodana korupcija ne smeta više nego mračni poslovi ne naravno samo Mamića nego i mnogih drugih po čitavoj zemaljskoj kugli. Ionako ne mislim da je svijet naročito dobro uređen pa to da želja za profitom nije ograničena moralom ili bilo kakvim sadržajnim principima brige za samo igru, nije nešto što me čudi. Naravno, ne mogu ne biti zainteresirana za domaću korupciju i način kako je Mamić imponirao gotovo čitavoj klasi političara.

Danas me, međutim, zanima ono što ostaje kada odračunamo ne samo profit već i razne vrste potencijalno opasnih identifikacija, s klubom ili s nacijom. Kada gledamo nogomet.

A nešto i ostaje. To nešto nije samo užitak nego, da se vratim svojoj profesionalnoj formaciji, filozofijski zanimljivi uvidi.

Kao prvo i najjednostavnije, po filozofijskoj navici da se čudimo stvarima koji su svima same po sebi razumljive bavit ću se upravo takvima (a tu se od mnogih sličnih opaski pozivam na one nedavne Wolframa Eilenbergera u novom broju časopisa Philosophie; knjiga ima naravno mnogo pa navodim npr.: What We Think About When We Think About Soccer Simona Critchleya ili Knowing the Score Davida Papineaua te još i nešto stariju «filozofiju nogometa» Das Leben in 90 Minuten Guntera Gebauera) .

Dakle: nogomet se igra samo nogama: to je svjesno prihvaćeno ograničenje, takoreći protuprirodno za našu vrstu. Igra se na nezgodno velikoj površini zbog koje zapravo ima malo onoga što je navodno cilj: golova.

Nogometaši se u svojoj igri moraju namučiti, nije po sebi jasno kako se u toj nezgodnoj situaciji organizirati, kako kontrolirati mogući kaos zbog velikoga broja sudionika. Paradigme, predloženi modeli kako postići efikasnost, očito se mijenjaju a postoji i želja (taj je aspekt vrlo često zanemaren) ipak igrati lijepo – čini se kao da tu zauvijek ostaje kao jedinstveni primjer argentinski trener Menotti, spreman žrtvovati čak i rezultat… Ponekad se govori više o situaciji i rasporedu, ponekad o strukturi-taktici i strategiji, a ponekad se sve nastoji zasnovati na statističkim podacima. U nogometu ima nevjerojatne količine praznoga hoda a gledaoci to ipak podnose …

U klasifikaciji igara (npr.onoj koju predlaže Roger Caillois) nogomet je agonalna igra, igra nadmetanja i borbe: ima dakako i aleatorične momente , momente gdje vlada slučaj, možda i trenutke igre zanosa (onoga zbog čega postoje ljuljačke) kada se javlja nešto nalik transu; ponajmanje ima mimetičkih momenata (koje su oponašanje nekoga predloška). Etnolozima dugujemo anegdote o tome kako su plemena s kojima su igrali nogomet igru pretvarala u ritual, u kojemu je cilj postao neriješeni ishod …  Nogomet je za razliku od toga većini privlačan kao način razlikovanja «naših» i «njihovih» i naravno, naše superiornosti. No ljudi većinom ostaju vjerni ne samo naciji nego i klubu koji je posve neuspješan.

Album je po svemu namijenjen dječacima: no čak će i oni vjerojatno primijetiti da fotografije nisu baš laskave pa tako čak i zvijezde stanovite karizmatičnosti izgledaju kao lica s policijskih tjeralica.

Za mene nogomet, vjerojatno atipično, gotovo uopće nije vezan uz identifikaciju. Mogu, kao ilustraciju, izvijestiti o svojemu načinu pripreme za svjetsko prvenstvo. Skupljam sličice Panini i popunjavam album. Dopuštam svakome da to smatra očitim dokazom mentalne regresije. To me ne brine: poteškoća je za mene prije svega u tome što nema normalnog kruga vršnjaka da razmjenjujem sličice pa je stvar nepotrebno skupa. Album je po svemu namijenjen dječacima: no čak će i oni vjerojatno primijetiti da fotografije nisu baš laskave pa tako čak i zvijezde stanovite karizmatičnosti izgledaju kao lica s policijskih tjeralica. Ta nespretnost pred kamerama ima snažni učinak.

Igrači su , naravno, predstavljeni kao članovi nacionalne reprezentacije a osim toga saznajemo njihov datum rođenja, visinu, težinu, poziciju u igri i naravno ime kluba kojemu inače pripadaju.

I tu stvar postaje napeta za nas povremene navijače. Ne samo da su nacionalne reprezentacije u mnogome multinacionalne nego su i igrači raspršeni po čitavom svijetu, čim su malo uspješniji. Proučavanje tih putanji pokazuje neka ograničenja ali i neobične kombinacije. To je sigurno nešto što se može naučiti: geografija, onako kako su je nekada učili skupljači poštanskih marki. I osjetiti globalnu umreženost a opet gubljenje razlika: gubljenje tajanstvenosti i razlika.

Većina se ljudi na stadionu ponaša predvidivo obično i loše. No čak i njima mora biti blizu percepcije «globalna metafora» pozicije gledatelja: nemoćna identifikacija, emocionalni naboj, mogući ushit u dugom, dugom trajanju, u vremenu u kojemu se može razmišljati o tome što zapravo očekujemo od života

No zapravo mislim da je nogomet još mnogo veći izazov. Ne nužno u raspravljanju o odnosu forme i događaja pa čak ni o stadionu kao heterotopiji, izdvojenome mjestu gdje se neke pretpostavke stavljaju u zagrade jer se po mojim iskustvima većina ljudi tamo ponaša predvidivo obično i loše. No čak i njima mora negdje biti blizu percepcije, ako ne i jasna, «globalna metafora» pozicije gledatelja: nemoćna identifikacija, emocionalni naboj, mogući ushit u dugom, dugom trajanju, u vremenu u kojemu se može razmišljati o tome što zapravo očekujemo od života.