Akademska šutnja u Hrvatskoj

Povodom teksta Nikole Bakete o akademskoj šutnji u Hrvatskoj, akademik Vlatko Silobrčić poslao je uredništvu Ideja.hr svoje reagiranje i doprinos potencijalnoj javnoj raspravi o toj temi.

• Naslovna fotografija: Dr. sc. Vice Mihanović i Almin Đapo, bivši dekan Geodetskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (Zvonimir Barišin / PIXSELL, Josip Regović / PIXSEL)

• Autor je redoviti član HAZU i umirovljeni profesor Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Dana 21.travnja ove godine, na ovom portalu, pojavio se tekst kolege Nikole Bakete, pod naslovom: KOLIKO U HRVATSKOJ VRIJEDI AKADEMSKA ŠUTNJA. Kako me to pitanje zanima, odlučio sam se uključiti u (možda?) javnu raspravu o tome. Tako bi trebalo razumjeti ovaj moj tekst.                             

Kako je u naslovu zapravo postavljeno pitanje, želim odmah odgovoriti na njega. Akademska šutnja nigdje, pa tako ni u Hrvatskoj, ne da ne vrijedi nego je zapravo nedopustiva. Nedopustivo je razmišljanje akademskih građana da nemaju baš nikakvu odgovornost za društvena zbivanja, posebno kad je riječ o događajima u toj zajednici, ali, po mom mišljenju, i ne samo tada. Kako se uopće može razumjeti da akademski građani nemaju nikakvu odgovornost za zajednicu u kojoj su educirani i u kojoj djeluju. Od Starih smo Rimljana čuli : quis tacet consentire videtur. Može li se ta hrvatska šutnja uzeti kao pokazatelj  da se u hrvatskoj akademskoj zajednici nema o čemu razgovarati, jer je sve  u njoj riješeno najbolje što može biti. Našim bi političarima  mogao oprostiti za takvo razmišljanje, ali kolegama u akademskoj zajednici ( u njoj djelujem sedamdesetak godina!)  nikako ne. 

Ponudit ću neke svoje razloge za tu šutnju. Mislim da  u hrvatskoj akademskoj zajednici imamo manjak profesionalnosti, posebno profesionalne etike. Iz toga proizlaze procedure svedene na lokalne kriterije ulaska i napredovanja  u akademskoj zajednici.  Tu bi se akademska zajednica morala zauzimati za to da se uvedu i održe standardi djelovanja koje imaju u znanstveno naprednom svijetu. Po mom iskustvu, niti jedan Zakon o znanosti do sada nije formulirao takva rješenja. Bilo je pokušaja pojedinaca i skupina da se u strategije, zakone,  kriterije  napredovanja, etičke kodekse  i druga pravila ponašanja  uvede spoznaja o tome da je znanost jedna od najglobalnijih djelatnosti. Moja ocjena do sada: bez stvarnih pomaka. U tim i neuspješnim pokušajima vidim još jedan  razlog za stanovitu  šutnju akademske zajednice. Koliko bi se moglo razumjeti stalno ponavljanje općih mjesta, kad odjeka nema. Dodat ću tome i informaciju koju sam čuo prateći razgovore koje novinar Domagoj  Novokmet vodi  u okviru portala IDEJE.HR , da se zakoni u RH  pišu „u tajnosti“ (premda ju nije bilo teško pretpostavljati). Mislim da je time ugledan pravni profesor htio reći da se zakoni pišu u zatvorenim krugovima ljudi u koje ne prodiru uvijek relevantni stručnjaci. Ako je to točno , a mislim da ima dosta pokazatelja da to jest tako (vidi stalne izmjene novih zakona), ima li doista ikakve javne mogućnosti da se na takve zakone utječe (vidi gotovo sustavno odbijanje oporbenih amandmana).  

U prilog tomu što sam iznad napisao, navest ću samo napor jedne skupine kolega koja je u otvorenom pismu svim relevantnim adresama u RH, tražila da se spriječi napredovanje u akademskoj karijeri ministrima koji stječu akademska  zvanja dok su u mandatu. U Otvorenome pismu bila su navedena imena nekolicine takvih napredovanja. I  još izravnije pitanje profesionalne etike i morala. Iz inoviranog Zakona o znanosti izbačen je Etički odbor za znanost i visoko obrazovanje (nominirao  Sabora RH), s obrazloženjem da „nije dobro obavljao svoj posao“.  Vjerujem ipak da većina kolegica i kolega u akademskoj zajednici znaju koliko je „loše“ Odbor djelovao. 

Dakle; mislim da je šutnja akademske zajednice racionalno neobranjiva. Ona uvijek miriše na oportunizam. Jednako je, međutim, neobranjiva šutnja  vlasti na povremena  upozorenja iz akademske zajednice.