Progon ‘pagana’ u Petom danu: Zla se pripisuju nekršćanima, kršćanstvo prisvaja sve dobro.

Marijana Bijelić, koja se deklarira kao marsistica i ljevičarka i Matija Štahan, konzervativac, imaju sukladne poglede na odnos kršćanstva i 'pagana'. Ksenija Kordić objašnjava koliko su oboje u krivu i koje su kulturne i civilizacijske konzekvence tog pogrešnog shvaćanja prema kojem je moć poganski a milosrđe kršćanski princip

• Naslovna ilustracija: Marijana Bijelić i Matija Štahan u predvorju HRT-a. (Izvor: FB stranica Petog dana)

• Ksenija Kordić je vizualna umjetnica čiji se rad razvija kroz performans, tekst i društveni angažman. Bavi se feminizmom, identitetima i odnosima moći, uz poseban interes za autonomiju kulture.

Gledajući emisiju Peti dan, emitiranu 3. 4. 2026. na HRT-u, u kojoj su sudionici raspravljali na temu “Kršćanstvo – riječi i/ili djela”, teško se oteti dojmu da se u Hrvatskoj pojavio zanimljiv trend koji bi se mogao nazvati “sekularnim kršćanstvom”. Marijana Bijelić, ima veliko iskustvo sekularističkog aktivizma u Hrvatskoj, što njezine današnje teze o kršćanstvu čini posebno indikativnima. Bijelić se deklarira kao marksistica i ljevičarka, no u raspravi u Petom danu kršćanstvu pripisuje gotovo povlašten status u povijesti milosrđa, čime otvara ozbiljan problem etičke i političke dosljednosti. U tom se segmentu njezina argumentacija sve teže razlikuje od stavova deklariranih katoličkih konzervativaca, poput Matije Štahana. Uz to je i sama diskusija u emisiji vidljivo nalikovala dijalogu vjeroučitelja.

Fenomen nije ograničen na Peti dan. Riječ je o široj pojavi tzv. “kršćanskog sekularizma“, “kršćanskog ateizma” ili čak “kršćanskog materijalizma”, u sklopu koje intelektualci poput Slavoja Žižeka^[i] ili Terryja Eagletona – na kojeg se i Bijelić rado poziva – rehabilitiraju kršćanstvo kao posebno potentan revolucionarni okvir. Eagletonov je grijeh tu kudikamo veći: pisati iz srca Britanije, zemlje koja je stoljećima provodila kolonijalnu pljačku s Biblijom u ruci, a potom moć, bezobzirnu i kapitalističku, nazivati “poganskom”, intelektualni je cinizam po sebi. U Petom danu takve se teze iz emisije u emisiju ponavljaju gotovo bez distance, a termin ‘paganizam’ koristi se kao kontejner u koji se odlažu grijesi zapadne civilizacije – kolonijalizam, kapitalizam, nasilje – kako bi “čisto” kršćanstvo ostalo predstavljeno kao jedini mogući temelj revolucije.

1. ‘Paganizam’ kao pejorativni fosil kolonijalizma

Prva i najočitija pogreška koju govornici čine je terminološka. Upotreba pojma ‘paganizam’ za opisivanje složenih starih religija i etičkih sustava Azije, pretkršćanske Europe i ostatka nekršćanskog svijeta neprecizna je i neuvjerljiva. Riječ paganus^[ii] izvorno nije bila religijski pojam, ali je u kasnijoj kršćanskoj upotrebi postupno postala široka i često pejorativna oznaka (pridjev – pogano) za sve koji nisu pripadali kršćanskoj vjeri. Tako se pod jedan krov trpalo bezbroj različitih tradicija, praksi i svjetonazora, koje često nemaju gotovo ništa zajedničko. U osnovi se, dakle, radi o pojmu kojemu je jedini stvarni zajednički nazivnik to da označava ono što nije kršćansko, židovsko ili islamsko. Mnogi hinduisti takav naziv odbacuju kao izvana nametnut i reduktivan. Šteta što nam i pripadnici iščezlih europskih religija ne mogu reći što misle o tom nazivu; osobito bi bilo zanimljivo čuti što bi građani Vječnog grada rekli da ih se nazove “seljacima”, odnosno paganima.

Da pritom nije riječ o neutralnom opisu, nego o moralno opterećenoj oznaci, vidi se i iz same emisije, u kojoj Marijana Bijelić kaže:

“To je zapravo poganski, ničeanski princip, antikršćanski: važna je moć, važno je biti jači od drugoga da te ne bi ponizio, važno je potvrditi svoj ego kroz dominaciju”, a zatim još izravnije: “poganska je ideja da se dobro ostvaruje kroz moć. To je poganska iluzija.”

Ovdje “pogansko” više ne funkcionira kao povijesni ili religijski pojam, već kao civilizacijski negativac: sinonim za ego, dominaciju i nasilje. Time se pod istu stigmatizirajuću oznaku svode i antičke mediteranske religije i indijske tradicije, bez ikakve ozbiljne razlike među njima. U 2026. godini nazivati hinduizam ili budizam “poganstvom” znak je intelektualne lijenosti. U suvremenoj znanosti široko je prihvaćeno da je tako široka i nekritička upotreba tog termina – kao da pod istu oznaku mogu stati hinduizam, budizam i sve neabrahamske tradicije – reduktivna i pejorativna. Inzistirati na njemu znači odbijati priznati ravnopravnost drugim kulturama, svodeći tisućljeća sofisticirane filozofije na mitsko strašilo “ničeanske volje za moć”.

2. Mit o monopolu na milosrđe i skrb

Posebno je problematična i povijesno vrlo upitna teza Matije Štahana da su samilost, bolnice i socijalna skrb isključivi “izum” kršćanskog kruga. U emisiji on izričito tvrdi da se “vidi mehanizam smanjenja nasilja tamo gdje je djelovalo kršćanstvo – ono je donijelo paradigmatsku promjenu etike”, a u širem okviru rasprave inzistira na tome da je upravo kršćanstvo povijesno omogućilo one oblike skrbi i humanosti koje danas uzimamo zdravo za gotovo. Takve formulacije možda zvuče efektno, ali su historiografski puno problematičnije no što se na prvi pogled čini.

Poštenije bi bilo reći sljedeće: u mediteranskom okviru prve bolnice kao trajne ustanove koje spajaju zdravstvenu i karitativnu skrb doista se jasnije oblikuju u 4. stoljeću pod snažnim utjecajem ranoga kršćanstva. No pretvoriti tu činjenicu u tvrdnju da je bolnica naprosto “kršćanski izum” znači zamijeniti povijest eurocentrizmom. Time se jedan regionalni razvojni put proglašava mjerom cijelog čovječanstva. Povjesničari medicine poput Dominika Wujastyka ^[iii] odavno upozoravaju da je južnoazijska građa o ranim ustanovama skrbi dugo bila potiskivana iz globalne povijesti bolnice, što samo potvrđuje širi problem: europska se povijest prečesto piše kao svjetska povijest. Dovoljno je pogledati i islamski svijet, gdje su bolnice u Bagdadu, Damasku i Córdobi postale razvijene ustanove liječenja i skrbi, da bi bilo jasno koliko je duboko eurocentrično svaku institucionalnu brigu za bolesne pripisivati jednom jedinom religijskom krugu. Kršćanstvo jest važno za povijest bolnice u kasnoantičkom Mediteranu, ali nije vlasnik ljudske samilosti niti jedini izvor organizirane skrbi.

Štahanova teza da je “milosrđe znatno zatajenije u hinduizmu” ne stoji. U indijskim religijskim tradicijama odavno postoje razvijeni koncepti nenasilja i samilosti

Ni na razini temeljnih etičkih pojmova Štahanova teza da je “milosrđe znatno zatajenije u hinduizmu” ne stoji. U indijskim religijskim tradicijama odavno postoje razvijeni koncepti nenasilja i samilosti, od ahimse (nenasilja) do karune (samilosti); Encyclopaedia Britannica ahimsu definira kao etičko načelo nenanošenja štete živim bićima u džainizmu, hinduizmu i budizmu, dok Stanford Encyclopedia of Philosophy izričito navodi da hinduisti, džainisti i budisti dijele predanost ahimsi ili nenasilju kao osnovnoj moralnoj vrlini.^[iv]

Ni Marijana Bijelić tu nije dosljedna koliko se isprva čini. Istina, ona kaže da su “empatija i ljubav” nešto što “dolazi iznutra”, ali odmah zatim dodaje da su te vrijednosti “povijesno zaživjele, iako slabo i nedostatno, kroz kršćansku poruku”. Time se univerzalna ljudska sposobnost samilosti opet vraća u kršćanski povijesni okvir kao svoj navodno povlašteni kanal ozbiljnog ostvarenja. Dakle, čak i kad priznaje da empatija nije ekskluzivno kršćanska, Bijelić ipak ostavlja dojam da bez kršćanstva ona ne bi zadobila punu civilizacijsku težinu. U tom smislu njezina pozicija klizi prema Eagletonovoj: sekularni se humanizam formalno odvaja od religije, ali se njegovi najdublji moralni resursi i dalje simbolički vraćaju kršćanstvu.

Problem pozicije sudionika Petog dana, osim u eurocentrizmu, jest i u idealizmu: kršćanstvo tretiraju kao nadhistorijski izvor vrijednosti, umjesto kao povijesnu formaciju nastalu i mijenjanu unutar konkretnih klasnih odnosa. Kada Marijana Bijelić kaže: “Ja bih kršćanstvo vidjela svugdje gdje se Riječ ostvaruje”, ona ga ne analizira kao proizvod povijesti, institucija i materijalnih sukoba, nego kao metafizički rezervoar istine, milosrđa i pobune. Time preskače osnovno pitanje: kako je i samo kršćanstvo kroz stoljeća bilo oblikovano odnosima moći, vlasništva, klasne hijerarhije i imperijalne dominacije.

I dok takav transhistoricizam, normativnost i idealizam očekujemo od Matije Štahana, koji je i performativno potpuno u skladu sa svojim stavovima, od Marijane Bijelić kao marksistkinje ipak bismo smjeli očekivati nešto širi horizont.

3. Verbalni atak na nevine mete: strani radnici kao ‘novi barbari’?

Ova rasprava prestaje biti akademska onog trenutka kada je primijenimo na ulice hrvatskih gradova. Danas nam hranu dostavljaju, grade zgrade i općenito rintaju tisuće ljudi iz Nepala i Indije. Ti ljudi, prema logici ovakvog diskursa, vrlo lako završavaju u kategoriji onoga što se olako naziva “paganima”.

To nije bezazlen termin. Kada se “pogansko” u raspravi veže uz moć, dominaciju i egoizam, ono više ne označava povijesno raznolike religije i kulture, ali postaje moralno opterećena kategorija. Time se posredno stigmatizira stvarne ‘neopagane’, hinduiste ili budiste kao nositelje iste te navodne moralne naravi. To je klasičan mehanizam religijskog stereotipiziranja: apstraktnoj skupini pripisuje se negativna moralna bit, a zatim se javnost uvjerava da se radi o metafori.

Naravno, ne tvrdim da sudionici emisije izravno govore o nepalskim ili indijskim radnicima. Problem je upravo u tome što se takav rječnik nikada ne zadržava samo u apstrakciji. U hrvatskom medijsko/političkom prostoru nije neuobičajeno čuti da “preferiramo strane radnike koji su nam kulturno bliski”, pri čemu se najčešće misli na radnike i radnice iz susjednih ili srodnih zemalja, odnosno na one iz udaljenijih zemalja ako su kršćani, primjerice Filipinci. Drugim riječima, takva hijerarhija već postoji kao podtekst rasprava o migracijama. Zato je posebno opasno kada se na javnoj televiziji “pogansko” koristi kao skraćenica za dominaciju, nasilje i moralni manjak.

4. Vjerska diskriminacija kao intelektualna izdaja

Posebno je zabrinjavajuće s kojom se lakoćom pojam “poganskog” koristi kao oznaka za moralno i civilizacijski sumnjivo.

Matija Štahan tako govori o “suvremenim kvazikršćanskim, poganskim, nerijetko pravoslavnim crkvama poput srpske”, a zatim i o “toj razini kriptopoganstva koje je postojalo u Srpskoj pravoslavnoj crkvi”. Time on namjerno vrijeđa jednu konkretnu crkvenu instituciju, ali i “pogansko” još jednom koristi kao opću riječ za duhovni kvar i civilizacijsku regresiju, čak i kad govori o par excellence kršćanskoj, k tome i ortodoksnoj, instituciji.

Primjer nacističke svastike ilustrira koliko je to pogrešno razmišljanje: njezina veza s hinduizmom nije sadržajna ni etička, nego je riječ o aproprijaciji drevnoga simbola. Sve ono što civilizacijski osuđujemo kod nacizma: rasizam, ekspanzionizam, logore, genocid, pseudobiologiju, nije proizvod hinduizma ni bilo kakve “poganske” etike; proizvod je europske moderne koja je vlastite monstruoznosti rado projicirala na Drugoga.

Kada Marijana Bijelić kaže: “Jer poganska je ideja da se dobro ostvaruje kroz moć. To je poganska iluzija. Kršćanska deziluzija kaže: ne, ostvaruje se u pomoći drugome, u odustajanju od dominacije i moći”, jasno se vidi najveći logički skok u cijeloj raspravi: sve što je na Zapadu humano, emancipatorno i vrijedno automatski se pripisuje kršćanstvu, dok se sve što je nasilno, rasističko i monstruozno automatski proglašava “poganskim”, “ničeanskim” ili naprosto nekršćanskim. Takva metoda je nepoštena, ali i ideološka. Njome se kršćanstvu prisvajaju svi povoljni plodovi zapadne povijesti, dok se ono istodobno ritualno pere od svega što bi moglo kompromitirati njegov navodni civilizacijski monopol na dobro. Ako je dovoljno to što je nešto nastalo u zapadnom, povijesno kršćanskom okviru da bi ga se proglasilo kršćanskim proizvodom, onda se isti kriterij ne može ukidati čim se dođe do nacizma, kolonijalizma ili imperijalnog nasilja.

Usto, ni samo kršćanstvo nije esencijalno zapadno i, koliko god da je sekularizam vezan uz kršćanstvo, istim slijedom povijesne logike i ono je tek formacija nastala u dodiru različitih religijskih i filozofskih tradicija (paganizama) koje su mu prethodile.

Sve u svemu, ovakav ‘nespretni’ diskurs proizvodi učinak vjerske diskriminacije pod smokvinim listom intelektualizma. Pa ako već suvremeni ‘pagani’ nisu na javnoj televiziji, da objasne kako oni sami razumiju svoje tradicije i odnos s kršćanstvom, najmanje što bi sudionici ovakvih emisija mogli napraviti je suzdržati se od karikatura i prikupiti barem osnovne informacije o temi i značenju pojmova koje koriste.

5. Protiv provincijalizma

Mnogi će odmahnuti rukom i reći da je Peti dan irelevantna emisija. No smatram da se oni koji to govore sami odriču prava da od javne televizije očekuju više. Ignorirati širenje toksičnih i anakronih ideja na javnom servisu znači kapitulirati pred činjenicom da smo intelektualna provincija koja nekritički uvozi tuđe zablude i tako perpetuira vlastite.

Relevantnost se ne mjeri samo gledanošću, već i štetom koju neistine mogu nanijeti javnom prostoru, osobito kada ih iznose uvaženi članovi akademske zajednice, jer tada ta šteta dobiva dodatnu težinu i dublji institucionalni odjek.

Ovaj tekst proizlazi iz zahtjeva za intelektualnom odgovornošću, a ne iz potrebe za ideološkom čistoćom. Odbijam prihvatiti da u Hrvatskoj javni intelektualci smiju biti toliko neobaviješteni o svijetu u kojem žive. Ako o religiji i etici ne možemo razgovarati bez kolonijalnih ostataka u jeziku, civilizacijskih hijerarhija i kršćanskog okvira kao podrazumijevane mjere univerzalnog dobra, onda nismo društvo dijaloga, a tada možemo i sav naš hvaljeni sekularizam baciti kroz prozor.

Hrvatska 2026. godine zaslužuje javnu televiziju koja uvažava sve svoje stanovnike, neovisno o tome pale li svijeću ili mirisni štapić. Sve ostalo tek je pseudointelektualizam koji nas drži slijepima za stvarne odnose moći.

• Bilješke

^[i] Ralph Leonard, “Can Christianity Save Atheism? On Žižek’s Christian Atheism Cringe”, The Freethinker, 28. 3. 2025., pristupljeno 20. 4. 2026., https://freethinker.co.uk/2025/03/can-christianity-save-atheism-on-zizeks-christian-atheism-cringe/.

^[ii][a] Oxford Classical Dictionary, s.v. “paganus”, 4. izdanje, ur. S. Hornblower, A. Spawforth i E. Eidinow, Oxford University Press, 2012., digitalna verzija.

[b] Christopher P. Jones, “The Fuzziness of ‘Paganism'”, Common Knowledge 18, br. 2 (2012): 249–254, https://doi.org/10.1215/0961754X-1544939.

[c] Tomoko Masuzawa, The Invention of World Religions: Or, How European Universalism Was Preserved in the Language of Pluralism, University of Chicago Press, 2005.

^[iii][a] Dominik Wujastyk, “The Evidence for Hospitals in Early India”, History of Science in South Asia 10, br. 1 (2022.): 1–30, https://www.erudit.org/en/journals/hssa/2022-v10-hssa06896/1087981ar.pdf.

[b] Encyclopaedia Britannica, s.v. “Hospital”, pristupljeno 20. 4. 2026., https://www.britannica.com/science/hospital.

[c] Ahmed Ragab, The Medieval Islamic Hospital: Medicine, Religion, and Charity, Cambridge University Press, 2015.

^[iv][a] Encyclopaedia Britannica, s.v. “Ahimsa”, pristupljeno 20. 4. 2026., https://www.britannica.com/topic/ahimsa.

[b] Koshelya Walli, The Conception of Ahiṃsā in Indian Thought, According to Sanskrit Sources, Bharata Manisha, 1974.

[c] “Jaina Philosophy”, The Stanford Encyclopedia of Philosophy (izdanje 2023.), ur. Edward N. Zalta, pristupljeno 20. 4. 2026., https://plato.stanford.edu/entries/jaina-philosophy/