Hrvatska 2026. – Ruljo, kak’ smo mi jadni!

Kako smo kao društvo u 40 godina napravili puni krug i našli se u sličnoj situaciji kao pred sam krah Jugoslavije, zašto vučemo poteze koji izgledaju kao ponavljanje vlastitih pogrešaka, i zašto Andrej Plenković sve više podsjeća na Antu Markovića, pita se Goran Gerovac.

• Naslovna fotografija: Ante Marković, Andrej Plenković. (Zoran Grizelj, Neva Zganec / PIXSELL)

• Autor je novinar i književnik, urednik Večernjakovog Obzora.

 U posljednje se vrijeme često sjetim uvijek mi simpatično duhovite generacijske gimnazijske kolegice. Neću joj spominjati ime jer nemam pravo na takvu vrstu indiskrecije, budući ne znam bi li ju ona uopće odobrila, premda je razlog za prisjećanje više nego pozitivan. U ono vrijeme smo u gorljivim raspravama sebi nadobudno tumačili, a druge uvjeravali, da smo i prije punoljetstva pronikli u tajne svih životnih filozofija. Moja bi kolegica čak i ona “zasjedanja” u kojima je i sama sudjelovala znala zaključiti sa duhovitom i otrežnjujućom presudom – “Ruljo, kak’ smo mi jadni!” Rekla bi to blagim, damskim, ali odlučno finalnim zaključkom na koji bi polovica prisutnih, po meni ona bolja, umrla od smijeha i autoironičnog priznanja da nismo toliko blizu cilju, dok bi druga polovica uvrijeđeno zašutjela. I danas kada se sjetim te autoironične konstatacije nasmijem se jer i uz toliki vremenski odmak ona je precizna aforistička dijagnoza stanja u kojoj se Hrvatska nalazi. 

Ne znam jeste li primijetili, i ako jeste želite li si to priznati, ali Hrvatska 2026. neodoljivo podsjeća na Jugoslaviju u godinama kada je počela realizacija njezina raspada. Sličnosti je toliko da ih se vidi golim okom iole objektivnog promatrača, što je pak poražavajuće za cijelu zajednicu koja time stane u spomenut aforizam moje gimnazijske kolegice. Potrošili smo četiri desetljeća da bismo se našli u točci iz koje smo navodno krenuli na put političke afirmacije. Ne vjerujete i dalje? Hajdemo onda. 

•  Jednostranačje i partijska kontrola

Hrvatska se i 2026.  kao, recimo 1986., nalazi unutar višenacionalne zajednice koja se opasno ljulja, kojom vladaju bezlični birokrati/aparatčiki, koja traži svoj unutarnji smisao i vanjski autoritet, iz koje su neki na sjeverozapadu već izašli, a drugi rade na produbljenju unutrašnjih proturječnosti, i kojoj ime glavnog grada počinje s B. Što se tiče društvenog uređenja, Hrvati i sada kao i u eseferjotu uživaju jednostranačje i ultrapartijsku kontrolu svih društvenih tokova. Jer HDZ bi mogao dodati pojašnjenje u kraticu svog imena kako je to SKH učinio početkom ’90-ih, dodavši SDP, što je tada značilo „Stranka demokratskih promjena“. HDZ-u bi iza povlake lijepo leglo „Halapljivo dionizijsko zabavljanje“. Inače, kad smo kod SDP-a, ta je stranka danas ono što je SSRNH (Socijalistički savez radnog naroda Hrvatske) bio u jugoslavenskom političkom sustavu; dogovorna simulacija višestranačja i lažnog plurala unutar demokratskog centralizma.  Jednostavnije rečeno, ništa.  

Kad smo već kod dvije vladajuće stranke, SKJ i HDZ, ne može se ne uočiti kako je savez jugoslavenskih komunista pred svoj kraj sve tiše i sve stidljivije spominjao i pozivao se na maršala, a tako se, bogme, i savez hrvatskih bivših komunista danas sve tiše i stidljivije poziva na svog osnivača generala. Tako izgleda tiho odricanje od onih sa čijih „puteva ne skrećemo“. I Brozove i Tuđmanove biste su se na stranačkim skupovima počele postavljati na sve mračnijim mjestima na bini. Na političkoj se sceni, kao i krajem ’80-ih prošlog stoljeća, pojavljuju i “stranke opasnih namjera”, a u Saboru su “latinaše” zamijenili “glagoljaši”. Sjetit ćete se kako je prije 35 godina jedan zastupnik latinskim pozdravom “PRO PATRIA” budio povijesne emocije. Danas sve više njih otvoreno s govornice “glagolja” na narodnom jeziku “za dom spremni” što je povijesni pomak na kojem bi im pozavidio i Sakcinski. No, sličnosti s umirućom SFRJ tu ne staju. Ni blizu. 

Recimo, Jugoslavija je pri svom kraju imala premijera koji je slovio kao reformator i euro-faca, bio rado viđen na brojnim inozemnim političkim “dvorovima” i uveo nam konvertibilni dinar. Danas isto imamo europremijera koji savršeno govori strane jezike, kojeg primaju na sve strane i koji nam je uveo konvertibilni euro. Svi znamo kako su završili konvertibilni dinar i premijer, odnosno predsjednik Saveznog izvršnog vijeća, koji je njime mahao. U današnjoj “saveznoj” administraciji Hrvati imaju jednako bezbojne i neupotrebljive predstavnike kao i onda u Beogradu, jedino što gospođa Šuica za svoj predani rad u alanfordovski nazvanom ministarstvu prima ponešto izdašniju apanažu nego oni koji su službovali u Beogradu. Kad smo već kod ekonomije, Hrvatsku kao i onda potresa inflacija, prijeti joj energetska kriza, šuška se o redukcijama struje i uvođenju par-nepar benzinskog pauziranja, a hrana, odjeća, stanovanje i sve što bi trebalo biti dijelom obične svakodnevice postaju luksuz. Jugoslavija se grčila u istom ekonomskom hropcu.  

•  Hrvatska šutnja

Idemo još. Hrvatsku je opet okovala „hrvatska šutnja“, s kojom je ušla i u jugoslavensku zadnju fazu. To je stanje kolektivnog duha koje bez riječi trpi nezamislivu tiraniju nepravde, političke svemoći i neciviliziranosti, javnog bezobrazluka i neskrivene otimačine koja polusvijet, kao i onda, pretvara u društvenu elitu. Intelektualci su ili etatistički vazektomirani ili otupljeni sitnom apanažom. U javnom prostoru ostalo je nekoliko imena koja uporno pokušavaju razvijati kulturu dijaloga, pristojnosti i prava na vlastiti stav i, što je najporaznije za društvo, a pohvalno za njihovu dosljednost, ta imena su i nakon svog tog vremena ista. Kao što su pokušavali u SFRJ, Jelena Lovrić, Mirko Galić, Viktor Ivančić i Miljenko Jergović i sada biju iste bitke protiv nacional-boljševičke nasilnosti. A, da ne zaboravim, tu je i Goran Milić, koji je krajem ’80-ih uređivao emisiju „Vac ap Jugoslavija“, prevođeno kao središnji Dnevnik iz beogradskog studija, unutar koje je radio do tada nezamislive iskorake. Pa se jednom prilikom Dnevnik uživo uključio na koncert „Bijelog dugmeta“ baš u trenutku kada su Bregović i ekipa pjevali „Jugoslavijo na noge, pjevaj nek te čuju, ko ne sluša pjesmu slušaće oluju“. Danas Milić radi emisiju „Whats up… svijet“, što je u stvari ime kolegija kojim podučava kako se rade sjajne reportaže otkrivajući nam svijet, cipelareći pritom Google Earth superiorno pokazujući da pet pametnih pitanja i isto toliko sugovornikovih odgovora pokazuje i otkriva više nego tisuću satelitskih slika.  

Što se medija tiče, kao što su nekad u CK čekali i izvještaj i mišljenje, danas čuče ispred ulaza u HDZ, na onom propuhu u sumraku prolaza koji me podsjeća na tunel iz filma „Lepa sela lepo gore,“ tunel u kojem prema predaji stanuje Drekavac. Čuče nestrpljivi, hoće li im neki važni inokosni organ, u lijepom „liht odelu“ „skrojenom bez veze“, u prolazu dobaciti poneku beznačajno otužnu frazu da bi mogli popuniti višesatne informativne emisije čija je isključiva namjena prikriti informaciju. 

No, da ubrzam sa sličnostima. Kao i jugoslavensko. i hrvatsko se društvo militarizira. U njemu i oko njega je sve više rata ili prijetnji njime. Rata je sve više i u ljudima samim. Djeca opet moraju na služenje vojnog roka, a „domaći izdajnici“ će se pokušati izvući od te suludo nametnute obaveze. Braniteljske udruge prisvojile su ulogu ideološkog arbitra kao SUBNOR, komemoracije su postale radna obaveza, lojalnost sistemu mora se iskazivati kao histerična manifestacija budući ona diskretna i građanska nema legitimitet. Kao i početkom ’90-ih. estrada je postala domoljubni poligon, otkrivanje hrvatstva psihopatološko stanje. Jugoslavensko društvo imalo je milijunske mitinge na Gazimestanu i na Ušću, koji su ga parali po šavovima. Hrvatska je imala prošloljetni „derbi“ i pokaznu vježbu na zagrebačkom Hipodromu, s podjednako razornim posljedicama na strukturu koja bi nas trebala okupljati. Elem, na Gazimestanu i Ušću bilo je „događanje naroda“, na Hipodromu „ e moj narode“. Lijepo je vlasti s takvim narodom. 

• Šovinističke autoimune bolesti

U susjedstvu imamo slične likove i iste političke Milošević-Vučić šablone koje se hrane i održavaju na vlasti šovinističkim autoimunim bolestima, ali koje imaju regeneracijski učinak na slične „prvoborce“ kod nas. Jugoslavija je imala aferu Agrokomerc, Hrvatska je imala (i još uvijek ima) aferu Agrokor, Jugoslavenska UDBA bila je organizirana po republičkom principu, hrvatska UDBA je stoga posve logično osnovala vlastitu državu i provela mirnu reintegraciju u novi, tepajući kapitalistički sustav. 

Koliko smo se daleko približili samima sebi najbolje govore i oni pozitivni primjeri. Recimo, Zvonimir Boban je ponovno u Dinamu i, kao i onda, vodi bitku protiv nepravde, sile, pendreka primitivizma, samo ovaj puta čast Dinamu i društvu ne pokušava vratiti jednim mladenačkim skokom na šapku i uniformu, nego mudrim, zrelim i dugoročnim djelovanjem na užas svih onih koji nas godinama uvjeravaju da pristojnost znači slabost. E da, poslušajte i Balaševićeve pjesme iz onog vremena; „1987.“, „Narodnjaci“, „O, Bože“, “Sloboda – ne”, „Soliter“ „Requiem“, ili nešto novije „Krivi smo mi“ i „Dno dna“, da biste shvatili ono što je danas vremešni hrvatski pjevač, u vrijeme dok je još bio šmeker, mislio kad je na pitanje kamo ide odgovorio „Idem nikam“. 

Sigurno je da istovjetnosti ima još, ali premali je ovo tekst za razbojstvo koje nam se dogodilo u dva sustava. Povukao sam paralele da bih vas podsjetio na misao kako nam je „prošlost neizvjesnija od budućnosti“ i da se sve ono od čega strahujemo i čime nas plaše odavno dogodilo. Krleža je to sažeo u rečenici da „povijest može biti učiteljicom samo u onom slučaju ako su ljudi skloni da ne zaborave što su od nje stigli naučiti“. Ukoliko, unatoč svemu što smo trebali već naučiti, nastavljamo u krug ponavljati iste greške i pristajati na iste gluposti, za nas kao narod ostaje jedino dijagnoza moje duhovite gimnazijske kolegice; Ruljo, kak’ smo mi jadni!