Geopolitički pothvat s golemim znanstvenim rezultatima. Je li nas više uveo u digitalno nego u svemirsko doba

Na početku 21. stoljeća u svemirske programe počinju ulaziti privatnici, Bezos, Musk, piše Dario Hrupec uz 50. obljetnicu spuštanja čovjeka na Mjesec. Ima li smisla slanje ljudi na Mars? Ako je cilj razvijati tehnologiju za buduća putovanja ljudi u svemir, ima smisla. Ako je cilj samo znanstveno istraživanje, onda je bolje kao do sada – umjesto ljudi slati robote.

• Naslovna fotografija, čuvena snimka Neila Armstronga na Mjesecu koju je snimio njegov suputnik Buzz Aldrin

• Autor je docent na Odjelu za fiziku Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer u Osijeku

Na današnji dan prije točno pola stoljeća, 20. srpnja 1969. godine, lunarni modul misije Apollo 11 spustio se na površinu Mjeseca. Bio je to prijelomni događaj u povijesti čovječanstva: ljudska bića su prvi put zakoračila na tlo nekog drugog svijeta, na izvanzemaljski teritorij. To fascinantno postignuće zauvijek je promijenilo svemirsku perspektivu čovječanstva. Zakoračili smo u novo doba, iako ne baš onako kako se očekivalo prije 50 godina.

Kratka faktografija

Američka misija Apollo nije imala znanstvenu motivaciju, nego geopolitičku. Bilo je to doba hladnog rata, vrhunac nadmetanja velesila, SAD-a i SSSR-a, kad se utrka u naoružanju proširila na svemirsku utrku. Godine 1961. predsjednik John F. Kennedy odredio je “spuštanje čovjeka na Mjesec i njegov siguran povratak na Zemlju” kao cilj koji Amerika mora ostvariti do kraja toga desetljeća. Početkom 1960-ih to još nije bilo izvedivo, no američki su znanstvenici i inženjeri svu potrebnu tehnologiju razvili u samo osam godina. Za konačno ostvarenje cilja nisu bili zaslužni samo astronauti. Više od 400 000 ljudi radilo je na NASA-inom programu.

Bio je to, u prvom redu, trijumf raketnog inženjerstva. No i prateća tehnologija, koja je tada razvijena, bila je impresivna za ono doba, a tako primitivna po današnjim standardima. Primjerice, glavni kompjuter kojim je misija Apollo ostvarena bio je slabiji od današnjeg dobrog, i prilično jeftinog, džepnog kalkulatora. Svejedno, bilo je to iznimno važno za pokretanje razvoja informacijske tehnologije. Charles Fishman u svojoj nedavno objavljenoj knjizi One Giant Leap: The Impossible Mission that Flew us to the Moon (Simon and Schuster, 2019.) tvrdi da nas misija Apollo nije uvela u svemirsko doba (u smislu da se izvanzemaljska putovanja, osim niskoorbitalnih, nisu kontinuirano nastavila), ali nas je uvela u digitalno doba.

Američki svemirski program imao je dvije pripremne faze: Mercury i Gemini. Treća faza, misija Apollo, trajala je od spomenute 1961. godine pa sve do 1972. godine. I nije sve teklo glatko. Primjerice, kabina letjelice Apollo 1 zapalila se prije polijetanja, 1967. godine. Svi astronauti su poginuli. Letjelici Apollo 13, na putu prema Mjesecu, eksplodirao je rezervoar s kisikom, no posada se ipak uspjela vratiti na Zemlju. Njihova je drama započela poznatom rečenicom: “Houston, we’ve had a problem“.

Ostatak misije odvijao se uglavnom po planu. Apollo 7 uspješno je podigao prvu posadu u Zemljinu orbitu, a  Apollo 8 odveo prve ljude u Mjesečevu orbitu, na samom kraju 1968. godine. Valja ovdje spomenuti jedan detalj koji precizira tvrdnju iz uvodnog paragrafa. Zemlju iz svemirske perspektive – konkretno, pojavljivanje Zemlje nad Mjesečevim horizontom – nije prva vidjela slavna posada Apolla 11, nego posada Apolla 8: Frank Borman, James Lovell i William Anders. Bili su to prvi ljudi koji su letjeli na Mjesec. Slavnu fotografiju Zemlje s Mjeseca bio je snimio William Anders. Poučno je zagledati se u snimku te male plave lopte, ukrašene oblacima i bez nacionalnih granica.

Konačno, pola godine kasnije ostvarena je misija Apolla 11 koja je zasjenila sve ostalo. Posada te misije u povijest je ušla na velika vrata. Zapovjednik Neil Armstrong bio je čovjek koji je prvi stupio na Mjesečevo tlo. Otprilike 19 minuta kasnije, u šetnji po Mjesecu pridružio mu se i pilot lunarnog modula Buzz Aldrin. Treći član posade, Michael Collins, ostao je sam u komandnom modulu u Mjesečevoj orbiti. Collins je iskusio vjerojatno najveću samoću na svijetu, u smislu fizičke udaljenosti od ostatka čovječanstva. Oko pola milijarde ljudi, petina tadašnjeg čovječanstva, televizijski je pratila prvo spuštanje na Mjesec i čula slavnu Armstrongovu rečenicu: “That’s one small step for [a] man, one giant leap for mankind“.

Ljudi su skloni pamtiti samo prvake, no povijest bilježi puno više. Nakon Apolla 11, ostvareno je još pet spuštanja na Mjesec. Apollo 12 spustio se krajem 1969. godine, Apollo 14 i 15 1971. te Apollo 16 i 17 1972. godine. Ukupno su 24 čovjeka letjela na Mjesec, a 12 njih je imalo priliku hodati po Mjesecu. Provedena su mnoga mjerenja, prikupljanja uzoraka i razne druge aktivnosti. Studentima obično pokazujem snimku jednog malog pokusa koji je proveden u edukativne svrhe. Proveo ga je na Mjesecu David Scott iz misije Apollo 15. Scott je istovremeno ispustio čekić i pero. S obzirom da Mjesec nema atmosferu, pa ne postoji trenje pri padanju objekata, čekić i pero istodobno padnu na tlo. Davno je to predvidio Galileo Galilei. I u učionici se to danas može lako pokazati ako se na raspolaganju ima prozirna cijev s ventilom i vakuumska pumpa. Svejedno je impresivno vidjeti snimku pokusa na Mjesecu.

 

Što smo baštinili od misije Apollo?

Premda je misija Apollo imala prvenstveno geopolitičku svrhu, njezina znanstvena ostavština je bogata. Astronauti su s Mjeseca donijeli čak 382 kg stijena i regolita (regolit je neka vrsta tla, samo bez organske komponente). Ti su uzorci donijeli – i dalje donose, jer novi instrumenti omogućuju nove analize – brojne revolucionarne spoznaje o nastanku Mjeseca, Zemlje i općenito Sunčevog sustava. Za razliku od Zemlje, koja je geološki i biološki aktivna pa su mnogi zapisi iz doba formiranja danas prebrisani, Mjesec je vrlo postojan pa njegove površinske stijene čuvaju mnoštvo podataka iz davne prošlosti.

Novi svemirski programi s novom motivacijom

Na samom početku 21. stoljeća događa se veliki preokret: u svemirske programe počinju ulaziti privatnici. Jeff Bezos osniva Blue Origin, a Elon Musk SpaceX. Ti vodeći igrači, za razliku od mnoštva manjih privatnika sa skromnijim ciljevima, ne skrivaju svoje ambicije. Cilj su im izvanzemaljske ljudske kolonije. Kao što već sada imamo stalne ljudske posade u Međunarodnoj svemirskoj postaji, koja funkcionira kao izuzetno važan izvanzemaljski laboratorij, uskoro bismo mogli imati postaje na Mjesecu i na Marsu. S obzirom da sad razvoj svemirske tehnologije za transport i život ljudi u svemiru ima drukčiju motivaciju, ne političku nego ekonomsku, stvari se odvijaju na posve drukčiji način.

Kako dalje u svemir? S ljudima ili s robotima?

Nakon završetka programa Apollo, od 1972. godine, ljudi više nisu putovali na Mjesec. Zapravo, nisu odlazili dalje od gornje granice niže orbite, koja je na otprilike 2000 km od površine Zemlje. Međunarodna svemirska postaja je relativno nisko, na svega 400 km od razine mora. Hubbleov svemirski teleskop je na visini od oko 540 km. Na Mjesec, Mars i druga tijela Sunčevog sustava umjesto ljudi slali smo letjelice s robotskim lenderima. Puno njih. I Mjesec i Mars su danas planeti po kojima šeću isključivo roboti. Samo na Mjesecu je čovječanstvo dosad ostvarilo više od 100 znanstveno-istraživačkih misija.

O ponovnom slanju ljudi na Mjesec sve se više govori. Naročito o ljudskoj misiji na Mars, koja je veliki izazov. To će se vjerojatno u skoroj budućnosti i ostvariti. Ima li spuštanje ljudi na Mars smisla ili će biti tek ostvarenje jednog ambicioznog cilja, poput uspona planinara na vrh neke visoke planine? Ovisi o tome što želimo postići. Ako nam je cilj razvijati tehnologiju za buduća putovanja ljudi u svemir, onda itekako ima smisla. Ako je cilj samo znanstveno istraživanje, onda je puno bolje nastaviti kao do sada – u nove misije umjesto ljudi slati robote.