Kao i prije 85 godina, u Hrvatsku je iz Italije kamionima dovezeno otrovno smeće

• Naslovna fotografija: Andrej Plenković. (Nel Pavletić / PIXSELL)
• Autor je novinar i književnik, urednik Večernjakovog Obzora.

Da se može napraviti točna povijesna statistika koliko je građana osudila njihova država zbog optužbi za veleizdaju, broj bi se sigurno izražavao u milijunima. S obrnutim izračunom, koliko je građana državu optužilo pa onda i osudilo za izdaju, išlo bi puno lakše; niti jedan. Je li takav disparitet moguć, pogotovo ako uzmemo u obzir i paradoksalni cinizam da većine država koje su se osjećale ugroženo postojanjem i djelovanjem pojedinca odavno već nema, kao što jednog dana neće biti ni ovih, danas aktualnih i naoko svemoćnih i svevremenskih? Duhovito apsurdna teza kako je povijest učiteljica života pokazuje posljednja četiri desetljeća da su joj nastavu pohodili loši đaci, sve redom ponavljači, koji ni iz onog najočitijeg ne izvlače nikakve zaključke. A kako će onda pouku pronaći u subliminalnim porukama koje kroz vrijeme mogu diskretno doskakutati do nas?

Država (ne) može izdati

Uglavnom, ono u što je pojedinac zdravo-za-gotovo dresurom uvjeren jest da je posve nemoguće da ga država u bilo kom trenutku izda. Naravno, da postoje odlični učenici iz predmeta povijest, široko otvoreni za istinsko učenje, onda bi neminovno morali ustvrditi da je u povijesti svaka država u ključnim situacijama izdala građane, krvavo, bestijalno, s predumišljajem i bez trunke grižnje savjesti, samo za to nikada nisu završile na sudu. Hrvatska država bi u romantičnom gledanju naroda čije ime nosi trebala biti iznimka. No to je, jasno, notorna glupost. Riječ je o birokratskom mehanizmu koji se već i od kritike građana brani tako što kritičare naziva izdajnicima, jugokomunistima, četnicima, političkim piromanima. Ne, nemojte se zavaravati, država ne čini to zato što ne zna što je istina, već suprotno, ona vrlo dobro zna da u kritici nema elemenata izdajstva, ali je kačenje čička izdaje na leđa pojedinca manevar kojim se jedinku izdvaja iz mase i stavlja na lomaču javnosti spremnoj da je brojčana nadmoć većine potpali prvom prilikom na opću radost pravovjerno šutljivih.

Hrvatska država isto tako dobro zna da funkcionira ne kao stvarni servis ljudima, nego kao vulgarni paravan kapitalu koji sve manje ima vremena baviti se finesama i sve više stoga otima i ponižava naočigled i bez sustezanja. Posljedica je neodmjereno katastrofična društvena klima i politička stvarnost iskuhana od bilo kakvog sadržaja. U toj atmosferi mogu nastajati isključivo užasi iz kojih će proizaći tek jedan jedini mogući zaključak: neka na vlasti bude bilo tko, samo da održava privid stabilnosti i nosi iole civilizirano lice. Pristajanje na minimum u principu je činjenični poraz i okretanje glave od istine da država već dugo nije naš glas, premda formalno na našim glasovima počiva. Administracija odavno ne kontrolira procese, ali radi ono što joj je i zadaća; kontrolira privid.

Ovo je vrijeme u kojem je dojam važniji od sadržaja, samoreklama od kvalitete, interes novca od sudbine pojedinca, kvaziidentitet kolektiva od samosvijesti građana. Privid napretka ostvaruje se u gomilanju tehnologije, a ne u sadržaju i kvaliteti života. Uostalom, kako ostvariti kvalitetan život s mizernim plaćama i kvadratom stana od šest tisuća eura, što znači da velika većina mora za četvorni metar stanovanja raditi četiri do šest mjeseci. Iz svega toga proizlazi ključno pitanje: treba li, zbog evidentno poražavajućeg stanja, očekivati krupne promjene na političkoj sceni i jesu li one neminovne i poželjne? Možda iznenađujuće, ali odgovor na sva tri pitanja je NE.

Tko pita, veleizdajnik!

HDZ ovdje stalno mora ostati na vlasti! Zašto? Jednostavno, ovo je sustav dizajniran za stranku poput HDZ-a; prihvatljiva mješavina fobično umjetnog domoljublja, ovisnosti o hranjenju tuđim, lukrativnog poimanja vlasti, sadističkog iživljavanja nad zajedničkim, odricanja od svake odgovornosti i hipnotičkog inzistiranja nad nevidljivim uspjesima. Ukoliko niste mišljenja da HDZ treba vječno ostati tu gdje je zamislite, hipotetički, ovu nadnaravnu situaciju: na vlasti su SDP, Možemo! i njima prihvatljivi partneri. U Gospiću je otkriveno postojanje deponija s 37 tisuća tona otrova. HDZ bi morao dići svoj oporbeni glas kojem bi se zborno morale pridružiti braniteljske udruge i hop, hop, eto šatora pod prozorom nadležnog ministarstva, eto plinskih boca na Savskoj cesti, eto spontano organiziranog prosvjeda na splitskoj rivi, eto mise na otvorenom u Gospiću, eto golorukog hrvatskog naroda u prosvjednim kolonama protiv, eto, srbočetnički crvenih trovača na Markovu trgu. Eto strahovitog osjećaja nesigurnosti u gradovima i selima, eto straha od političke nestabilnosti, eto želje da se stvar na bilo koji način smiri.

Vlast, jasno, nema odgovora na situaciju. A čak i ako je otrovni deponij nastao u vrijeme zajedničarske administracije, tko se toga više sjeća! Još je davno Orwell zaključio da što društvo više upada u laž, to ljudi više mrze one koji govore istinu. I dodao kako je novinarstvo samo objavljivanje stvari koje vlasti ne žele da izađu u tisku – sve ostalo spada u domenu odnosa s javnošću. Orwell je mahom imao pravo, što pokazuje i citat koji nas vraća na početak ovog teksta – najbolji način da se unište ljudi je da im se uskrati razumijevanje vlastite povijesti.

Mi odavno s time nemamo problema pa je vladati ovim narodom opasnost samo zbog mogućih mahnitih ambicija nekog nadobudnog stranačkog kolege koji je naciljao mjesto upravljača jer mu se više ne da drugome tepati da je predsjednik. Nemoć političkih protivnika i podatna šutljivost širokih narodnih masa od vlasti je stvorilo „umjetnu inteligenciju“ koja živi autonomno, ne zajedno s građanima, već paralelno s njima. To ne znači da se vlast odmetnula, jer da bi to učinila morala bi najprije imati i sadržajno manifestirati pripadnost ljudima. Ona je od samog početka nedvosmisleno poručivala da će biti naša onoliko koliko je to isplativo. U svakom drugom slučaju odredit će cjenik postojanja i djelovanja, a na nama je da, pod prijetnjom veleizdajstva, budemo kuš i zatvaramo oči ispred šlepera koji nam dovoze tuđe nesreće.

Dvostruke konotacije otpada

U Liku su uglavnom stizali kamioni otpada, a iz Like su odlazili kamioni glasačkih listića za stranku koja izbore ne smije izgubiti, što znači da su Ličani odavno ispravno shvatili političku odanost kao vegetativnu supstancu o kojoj se ne raspravlja nego se refleksno slijedi. Nemojte gajiti ni iluzije oko epiloga ličke priče. Poduzetništvo, ma kakvo i koliko opasno bilo, carski je neprikosnoveno u društvenoj stratifikaciji do te mjere da se moralo gole kriminalce eufemizirati u kontroverzne poduzetnike. Ljudi s novcem su i ljudi s pravom i pravdom.

Prilagođavanje istine konkretnim, sebičnim potrebama dio je hrvatskog folklora u kojem se drmeš pleše nad grobom vlastite budućnosti. Istovremeno se razvijaju dvostruki kriteriji za osobe i organizacije i dvostruke konotacije za događaje i tumačenja, čime se ostvaruje neobavezujuća fleksibilnost prema činjenicama. Onda nije teško realizirati fabriciranje afere zbog tri podzemna kontejnera na zagrebačkom središnjem trgu, čime je HDZ tjednima bombardirao Tomaševića i njegove, i istovremeno potpuno šutjeti o tisućama tona otrova u srcu države. O čemu HDZ stranački nije rekao niti jednu jedinu riječ, a kamo li, što bi bio minimum pristojnosti, zatražio zaštitu svojih glasača. Stranačka HDZ-ova šutnja ne znači ni nesnalaženje ni nevjerodostojnost. Šutnja je principijelni nastavak političkog manira koji jedinu odgovornost vidi prema obavezi čuvanja vlasti. Ono što je kod političkih protivnika za HDZ afera svih afera, makar se radilo o tri kontejnera na otoku političke sreće, kada se u nešto većem obimu u tonaži i kilometraži nađe vezano uz njihovo ime, prerasta u sindrom dvostruke konotacije u kojoj (in)validnu interpretaciju određuje onaj tko polaže pravo na apsolutnu istinu.

Biti stalno apsolutno u pravu u normalnim okolnostima ne bi bilo nimalo lako, ali u konstruktu izvanrednog stanja, razapetom između pandemije i blasfemije, s malo povišenom dozom arogancije, može se sasvim pristojno fingirati višak autoriteta. Velike istine tada ne moraju biti razumljive malom čovjeku, ali će se u svakoj prilici pronaći netko da mu objasni što se u stvari događa i kako mu je, iako mu sve govori drugačije, u biti jako, jako dobro. Inducirana politička bezvoljnost i nedostatak višeglasja u zboru preplaćenih glasova dilemu političke kaste svest će na jednostavno pitanje; do koje mjere mora ići moj angažman, a da ne sklizne u besmisao općeg interesa kojim ću ugroziti svoju apanažu. Jesu li u Hrvatskoj sve političke stranke iste pitanje je iz spomenutog manira dvostruke konotacije, kad odgovor leži u činjenici da se sve razlike poništavaju u trenutku primanja obavijesti da je platni listić materijaliziran na bankovnom računu.

Zato HDZ treba biti trajno na vlasti

Jasno, razlike koje se od vremena do vremena jave samo pojačaju dojam kako se u pluralu višestranačja teško pronalazi mjesto za opciju koja primjerom pokazuje da i u ovako kastriranom društvu može postojati drugačiji model uspješnog funkcioniranja sustava. Atak na njega predstavlja refleksni impuls ugroženog ustajalog establišmenta što kapitalizam razumije na razini jeftino sročenih parola koje nas sve skupa u socijalnom i moralnom smislu neopisivo puno koštaju.

Zato je neophodno da HDZ bude trajno na vlasti; da branitelji ne dižu šatore i bune, da se otrovni otpad mirno i efikasno može odlagati u naseljenim mjestima i iznad vodotokova, da socijalno obespravljeni bez pobune žive na vječnom minimalcu, da kapital gramzivost pretvori u religijski koncept, da religija istovremeno masno naplaćuje indulgencije spomenutom kapitalu, da intelektualna i akademska elita „važno vrte palce“ u mudroslovju nirvanične šutnje kao doslovnog zlata, da aparat sile u rukama vladajuće klase udara tamo gdje smo najslabiji, da strani neprijatelji i domaći izdajnici neprekidno rovare protiv nejake demokracije…

I da demokracija nikad ne ojača, jer bi tada bila nepobjediva u odnosu na strane neprijatelje i domaće izdajnike. Da politička moć proizlazi mimo naroda i njegovih interesa, da se nikad ne spomene ostracizam kao mogućnost političke svjesnosti i spremnosti na žrtvu, da se HDZ, već prema potrebi, može transformirati od partizansko-domobranske neodređenosti do filoustaške zaređenosti, da se ekološke afere gase požarima, da se turbo folk pjevači tretiraju kako nacionalno-umjetnički totemi, da se velike ideje malih naroda, čak i kad prerastu u shizofreniju, mogu tumačiti kao legitimno pravo na najcrnju budućnost. A cijelo to vrijeme kroz Hrvatsku kamioni jure i dovoze, kao i prije 85 godina, otrovno smeće iz Italije…