Le Pen juriša na Elizejsku palaču. Četvrti put, vjerojatno s elektroničkom narukvicom

• Naslovna fotografija: Marine Le Pen, elizejska palača. (CC0, Nicolas Nova / CC BY-NC 2.0)
• Jelena Prtorić je nezavisna istraživačka novinarka koja surađuje s nizom frankofonih, anglofonih i hrvatskih medija. Direktorica je Dataharvesta, europske konferencije za istraživačko novinarstvo i povremeno se bavi prevođenjem.

Nekada je Marine Le Pen, čelnica francuske krajnje desničarske stranke Nacionalno okupljanje (Rassemblement national, RN), smatrala da se političari kojima je sud zabranio obavljanje političke dužnosti na neko vrijeme trebaju u potpunosti povući iz političkog života. U svojoj je knjizi iz 2012. tražila da se mehanizam zabrane obnašanja političkih funkcija sustavnije koristi. Nešto ranije, 2004. godine, mladu Le Pen moglo se vidjeti kako u televizijskom intervjuu ustaje protiv korupcije u politici – „svi su krali osim Nacionalne fronte” (tada stranke njezina oca) – i govori kako je „Francuzima dosta gledati kako političari pronevjeravaju novac.”

Bila su to, očito, drugačija vremena. U srpnju 2026. Marine Le Pen obznanila je da će se po četvrti put kandidirati na predsjedničkim izborima 2027. godine, iako je proglašena krivom i osuđena za pronevjeru sredstava Europskog parlamenta budući da je, zajedno s još nekoliko članova stranke, koristila europska sredstva za isplatu parlamentarnih asistenata koji su zapravo radili za stranku u Francuskoj. Sud je procijenio štetu na oko 2,9 milijuna eura. Iako je tijekom suđenja Le Pen priznala da su neki asistenti možda ponekad i radili za stranku, inzistirala je na tome da nisu znali da je riječ o kaznenom djelu te je čitav proces nazvala političkim progonom.

Put prema kandidaturi otvorila joj je odluka prizivnog suda od 7. srpnja 2026. kojom joj je smanjena kazna zabrane obnašanja dužnosti te joj je dopušteno da propisanu kaznu zatvora služi uvjetno (dvije godine) i pod elektroničkim nadzorom (godinu dana). To bi u praksi značilo da bi Le Pen kampanju trebala odraditi noseći elektroničku narukvicu, iako je ona u više navrata izjavila da to neće učiniti. Najavila je da će se žaliti Kasacijskom sudu, čime se nada odgoditi izvršenje te mjere.

Krajnja desnica kao mainstream stranka

Sljedeći su francuski izbori (prvi krug izbora održat će se 18. travnja, a drugi 2. svibnja 2027. godine) veliki događaj za Francusku budući da bi pobjeda Nacionalnog okupljanja, stranke koja vodi u anketama (s 32 do 36 % glasova, prema anketi iz lipnja) daleko ispred svih ostalih političkih opcija, značila dolazak krajnje desnice na vlast prvi put u Petoj Republici (modernoj francuskoj republici koja počinje s de Gaulleom 1958. godine) koja svojim sustavom predsjedniku daje velike ovlasti. On može, primjerice, raspustiti Skupštinu, raspisati nove izbore, mijenjati ministre po svom nahođenju te, ako ima većinu u parlamentu, de facto diktirati cjelokupnu politiku zemlje. Izbori su jednako važni i za Europu jer bi pobjeda Nacionalnog okupljanja dodatno osnažila desne populističke opcije i u drugim zemljama.

Za njezine protivnike, kandidatura Le Pen loša je vijest. Naime, drugi izbor stranke bio je Jordan Bardella, tridesetogodišnji štićenik Marine Le Pen, koji ju po popularnosti nadmašuje u anketama, ali ima manje političkog iskustva – ponekad mu nedostaje takta i stila. Bardellu se tako nedavno prozivalo za ogroman faux pas kada se nije pojavio na nacionalnom okupljanju u spomen na ubijenu 11-godišnju Lyhannu (ubojstvo je potreslo cijelu Francusku i ujedinilo Francuze u prosvjedima kojima se tražila smjena ministra unutarnjih poslova te teže kazne za počinitelje sličnih djela). Umjesto s građanima na prosvjedu, fotografiran je na Grand Prixu Formule 1 sa svojom djevojkom, koja je k tome i princeza, Maria Carolina od Bourbona i Dviju Sicilija.

Pobjeda na predsjedničkim izborima bila bi za Le Pen prije svega uspješan ishod kampanje koju vodi od 2011. godine, kada je naslijedila svog oca Jean-Marieja Le Pena na čelu Nacionalne fronte i započela misiju pretvaranja stranke u politički prihvatljivu opciju. Njezin otac bio je poznat po problematičnim, homofobnim i rasističkim izjavama zbog kojih je više puta bio osuđen (umanjivanje Holokausta i izjava da su plinske komore samo detalj u povijesti Drugog svjetskog rata, karakterizacija oboljelih od AIDS-a „gubavcima”, izjava da vjeruje u nejednakost rasa te brojne problematične izjave o homoseksualnosti samo su neki od primjera). Marine Le Pen stranku je zaodjenula u patinu mainstreama te s vremenom ublažila i neke od svojih stavova (kao što je kritika Europe i eura), a kako bi pokazala da misli što govori, iz stranke je 2015. godine izbacila i svog oca. Godine 2024. također je, primjerice, izjavila da neće sjediti u istoj skupini s njemačkim AfD-om u Europskom parlamentu nakon što je jedan njihov zastupnik izjavio kako nisu svi pripadnici SS-a bili loši. Normalizaciju stavova pratio je i rast popularnosti. Kada se prvi put kandidirala 2012. godine, Le Pen nije uspjela proći u drugi krug. Deset godina kasnije, na izborima je ostvarila 41,45 % glasova u drugom krugu.

No program njezine stranke i dalje se temelji na temama sigurnosti, borbe protiv migracija te položaju islama i muslimanske manjine u francuskom društvu. Također, unatoč uvjeravanjima da su očistili stranku od ekstremista, brojni RN-ovi zastupnici koji su se kandidirali na prošlim lokalnim izborima imali su rasističke, seksističke ili homofobne ispade, i to bez ikakvih posljedica.

Slabi centar i desnica

Dosad je više od 22 političara izjavilo da će se kandidirati na predsjedničkim izborima, no nitko od njih, ni na ljevici ni na desnici, nije ni blizu popularnosti Nacionalnog okupljanja. Macronovi centristi oslabljeni su nizom nepopularnih poteza tijekom njegova dva mandata: reformom Zakona o radu koja je oslabila radnička prava, povišenjem poreza na gorivo koje je iznjedrilo Pokret žutih prsluka, bliskim vezama s konzultantskom kućom McKinsey (neki njezini konzultanti radili su i na Macronovoj predsjedničkoj kampanji 2017. godine, iako su tvrdili da su to činili u slobodno vrijeme) te potajnom pomoći Uberovu lobiranju u Francuskoj. Macronova popularnost, prema ispitivanjima javnog mnijenja, u lipnju je iznosila tek 19 %. Macronovu vladavinu obilježila je i velika politička nestabilnost. Sadašnji šef vlade Sébastien Lecornu osmi je Macronov premijer (prosječno trajanje premijerskog mandata u Macronovoj vladi tek je 14 mjeseci), a od 2017. godine u vladi su mu sjedila čak 252 ministra, što je rekord u Petoj Republici.

Gabriel Attal, glavni tajnik Macronove stranke Renaissance te 2024. godine najmlađi premijer u povijesti Pete Republike, nedavno je najavio kandidaturu za predsjednika i trudi se pronaći delikatnu ravnotežu između odanosti Macronu i distanciranja od njegovih politika. Attal iza sebe ima podršku velikog dijela stranke i dobru komunikacijsku strategiju. Jedan je od kandidata koji najbolje koriste društvene mreže poput TikToka i Instagrama, trudeći se privući i mlađe glasače. Ipak, smatraju ga i čistim proizvodom makronizma, što je etiketa koje će se morati riješiti želi li privući glasače razočarane Macronom.

Na (desnom) centru glavni mu je protivnik drugi bivši Macronov premijer iz prve vlade, Édouard Philippe, sadašnji gradonačelnik Le Havrea, koji se odmaknuo od Macronove politike i osnovao vlastitu stranku Horizons. Nastoji ujediniti glasače centra i umjerene desnice, što mu zasad donosi oko 14 do 17 % u anketama. Philippe bi mogao privući i dio glasača Republikanaca – desne stranke čija je podrška u slobodnom padu još od 2012. godine, kada je njihov tadašnji kandidat Nicolas Sarkozy izgubio od socijalista Françoisa Hollandea.

Na izborima 2022. godine Republikanci, nekada najjača stranka u državi, dobili su tek 5,5 % glasova u prvom krugu. Otad je desnica uglavnom pomagala makronistima usvojiti konzervativne politike poput strožeg zakona o imigraciji ili reforme mirovina, a podržala je i makronističke politike liberalizacije tržišta te Macronovu bliskost s poslovnim svijetom i investitorima. Ipak, neki su članovi Republikanaca zadržali desnije političke poglede i ne zaziru od koketiranja s ekstremnom desnicom. Tako je Éric Ciotti, tadašnji predsjednik Republikanaca, 2024. godine samostalno izjavio da bi stranka mogla koalirati s RN-om, nakon čega je isključen iz stranke. Bivši predsjednik stranke Nicolas Sarkozy – nedavno osuđen na pet godina zatvora – natuknuo je da bi savez s ekstremnom desnicom mogao biti neizbježan, iako se istaknutiji članovi stranke tome zasad protive.

Za kandidata su izabrali Bruna Retailleaua, koji se već natjecao na unutarstranačkim izborima 2022. godine, kada je eliminiran u drugom krugu. Bio je i ministar unutarnjih poslova u vladi Michela Barniera, formiranoj nakon što na prijevremenim izborima 2024. godine Macronova stranka nije uspjela osvojiti većinu. Retailleau ima izrazito oštre stavove o imigraciji te je 2024. godine izjavio da će imigraciju smanjiti „svim sredstvima”. Zalaže se i za strože sigurnosne politike, a zagovarao je i oštrije kažnjavanje konzumenata droga. Njegovi stavovi protiv istospolnih brakova i pobačaja, kao i njegova politika općenito, znatno su bliži krajnjoj desnici nego Macronovu centru.

Fragmentirana ljevica

Na parlamentarnim izborima 2024. godine lijeve su se stranke ujedinile i polučile uspjeh na državnoj razini. Međutim, otada su se odnosi između Nepokorene Francuske (La France Insoumise) i drugih ljevičarskih stranaka izrazito pogoršali te bilo kakva suradnja izgleda sve manje izvedivom.

Jean-Luc Mélenchon, čelnik Nepokorene Francuske, ostaje najpopularniji prema anketama: podržava ga 49 % simpatizera ljevice i predviđa mu se 13 do 16 % u prvom krugu na nacionalnoj razini. Mélenchonu će, kao i Marine Le Pen, ovo biti četvrta kandidatura za predsjednika, no on nikad nije došao do drugog kruga izbora. Ostatak ljevice zamjera mu autoritativno vođenje stranke i nepristanak na kompromise; zamjera mu se i koketiranje s antisemitizmom te ga se smatra tvrdim i često „preekstremnim”. Na lokalnim izborima 2026. godine Nepokorena Francuska uspjela je mobilizirati mlađe glasače i glasače iz siromašnijih četvrti, no ujedinjenje kandidata Nepokorenih i drugih ljevičarskih stranaka u drugom krugu nije uvijek urodilo pobjedom. Nakon izbora glavni tajnik socijalista Olivier Faure izjavio je da je to jasna poruka Nepokorenima da trebaju odbaciti „provokacije” i „antisemitske ispade”, dok su drugi socijalisti izjavili da ljevica koja se ujedini s Nepokorenima „ne pobjeđuje”.

Nekoliko je kandidata pokušalo organizirati predizbore na ljevici, no većina ih je to odbila. Među onima koji su najavili ulazak u utrku treba spomenuti Clémentine Autain, bivšu istaknutu članicu LFI-ja koja je stranku napustila 2024. godine i protivi se „autoritarnom vodstvu Mélenchona”. Tu su i François Ruffin, zastupnik i bivši pripadnik LFI-ja, te Marine Tondelier, čelnica Zelenih (Les Écologistes) koja se trudi premostiti jaz između LFI-ja i Socijalističke stranke. Uz njih valja izdvojiti i Raphaëla Glucksmanna, koji se još nije kandidirao, ali slovi kao jedan od najizglednijih Mélenchonovih protivnika. Glucksmann, osnivač stranke Place publique, predstavlja proeuropsku, ekološku ljevicu, a nedavno je s 45 drugih ljevičarskih figura pokrenuo poziv na „ljevicu bez Mélenchona”, smatrajući da bi na taj način ujedinjene lijeve opcije mogle pobijediti. Ali prema sadašnjim anketama, Glucksmann bi osvojio tek 11 %.

Na proteklim je izborima uspon RN-a na vlast uvijek bio blokiran pozivanjem na republikanski blok – udruživanje drugih stranaka protiv ekstremne desnice. Prvi je to napravio još Jacques Chirac 2002. godine, kada se u drugom krugu izbora suočio s Jean-Marieom Le Penom. Danas se čini da posljednji zidovi republikanske fronte polagano padaju i prije samih izbora. Nedavni prijedlog zakona bivšeg republikanca, a sadašnjeg saveznika ekstremne desnice Érica Ciottija o zabrani stupanja u brak za imigrante bez sređene dozvole boravka, odlučio je podržati sadašnji ministar pravosuđa Gérald Darmanin. Sve donedavno Macronova je stranka odbijala podržati zakonske prijedloge ekstremne desnice.

Ako žele opipati bilo zemlje, francuski mediji odu u Châteaudun, gradić s oko 12.000 stanovnika, udaljen sat i pol vožnje autom od francuske prijestolnice. Nazivaju ga „ogledalom nacije” jer na svakim izborima od 2002. godine glasa jednako kao i Francuska na nacionalnoj razini. U nedavnom intervjuu gradonačelnik Châteauduna izjavio je da njegov grad predstavlja zaboravljenu Francusku u kojoj nestaju vrtići, škole i radna mjesta te se smanjuje dostupnost bolničkih usluga. „Ljudi su obeshrabreni, siti svega”, kazao je. Prema ispitivanju javnog mnijenja, 31 % Francuza izjavilo je nedavno da im se pogoršala kvaliteta života, a kupovna moć i stanje zdravstva veća su im briga od svjetskih kriza, imigracije ili sigurnosnih politika.

Zasad se tim frustracijama najuspješnije okoristila Le Pen. No dok se krajnja desnica predstavlja kao zaštitnica malog čovjeka, radničke i srednje klase, njezine čelnike može se vidjeti u društvu velikih francuskih industrijalaca i na večerama s udrugama poslodavaca i velikih tvrtki. Macron se već odavno doživljava kao pripadnik elite koji je izgubio doticaj sa svakodnevnim životom Francuza – prigovor koji se često upućuje i desnim strankama općenito – ali je upravo borba protiv siromaštva, za bolji standard i protiv rezanja socijalnih davanja tema oko koje bi se ljevica mogla ujediniti do sljedećih izbora.