Tjednik Globus pokrenuo je 1992. člankom "Vještice iz Rija" jedan od najsramotnijih javnih linčeva devedesetih. Na meti autora, savjetnika predsjednika države, našlo se pet žena, novinarki, književnica i sveučilišnih profesorica. O jednoj od njih, Slavenki Drakulić, ali i zloduhu devedesetih koji se vraća, piše još jedna žena s te liste - Jelena Lovrić.
- Naslovna fotografija: Jelena Lovrić, Rada Iveković, Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić, Vesna Kesić. U pozadini: Slaven Letica. (PIXSELL, privatni arhiv)
- Autorica je hrvatska novinarka i politička komentatorica s višedesetljetnom karijerom.
Ni pred smrću nemaju respekta. Odlazak iz života Slavenke Drakulić, u svijetu valjda najpoznatije hrvatske književnice i istaknute novinarke, na društvenim je mrežama popraćen erupcijom sotonske mržnje, uvreda i naslađivanja. Nad otvorenim grobom izrazi radosti. Orgijanje onih koji su njenom smrću obradovani ne govori ništa o pokojnici, govori o brutalizaciji hrvatskog društva. Ne samo o manjku pristojnosti, nego o teškom deficitu elementarne ljudskosti.
O mrtvima sve najbolje – to je, naravno, farizejska floskula. Neslaganja i kritičke opservacije posve su legitimne. Ali ovdje nije riječ o tome. Oni koji upravo sikću pizmu prema Slavenki Drakulić uglavnom uopće ne poznaju ono što tako strastveno pljuju. Većina nije pročitala ni jednu od njenih dvadesetak knjiga, koje su prevedene na tridesetak jezika, niti poznaje njene tekstove koje je objavljivala po novinama, domaćim i svjetskim. Slave smrt žene o kojoj zapravo ništa ne znaju. Bez elementarnog poštovanja prema čovjeku, raduju se njenom nestanku. Provala mržnje podsjeća na devedesete, godine u kojima je Drakulić također morala proći kroz javni špalir šiba. O čemu je lani, primajući nagradu Hrvatskog novinarskog društva za životno djelo, rekla da je bilo strašno iskustvo, koje joj je možda promijenilo život.
Napadnute i proglašene nakazama
Potkraj 1992. tjednik Globus objavio je nepotpisani tekst s nadnaslovom „Vještice iz Ria“ i naslovom „Hrvatske feministice siluju Hrvatsku“, u kojem je pet žena, Slavenku Drakulić, Radu Iveković, Vesnu Kesić, Dubravku Ugrešić i Jelenu Lovrić, autoricu ovog teksta, optužio za protuhrvatsko djelovanje. Književnice, novinarke i sveučilišne profesorice napadnute su i proglašene nemoralnim nakazama koje rade protiv ugleda hrvatske države i protiv silovanih žena iz Bosne i Hercegovine, s tvrdnjom da su namjerno „pred svijetom skrivale srpsko silovanje Muslimanki i Hrvatica u BiH“. Opremom se teksta insinuiralo da su targetirane u Rio de Janeiru na netom održanom svjetskom kongresu PEN kluba, međunarodne udruge književnika, lobirale protiv izbora Hrvatske i Dubrovnika kao mjesta održavanja idućeg summita te organizacije. Uz tvrdnje da je riječ o skupini, doslovce, samoživih žena srednje dobi koje imaju ozbiljnih problema s vlastitim etničkim, etičkim, ljudskim, intelektualnim i političkim identitetom, Globus je svoj tekst garnirao tablicama, u kojima je za svaku „vješticu“ poimence, često posve netočno, naveo niz sasvim privatnih podataka: mjesto rođenja, roditelje i djecu, bračni status i adresu, uz naglašeno prebrojavanje krvnih zrnaca i zavirivanje po ljubavnim odnosima, s podmetanjem o prosrpskim sentimentima.
Optužnica je bila težak konstrukt, sastavljena od manipulacija i ciljanih laži. Ni jedna od prozvanih uopće nije bila u Riu, na kongresu PEN-a. Čak se ni njihova imena tamo uopće nisu spominjala. Nije bilo urote protiv Hrvatske. Niti njihova skrivanja ratnih silovanja. Upravo suprotno, neke su svojim tekstovima na tu temu alarmirale javnost. Drakulić je iz svjedočanstava žena silovanih u ratu u Bosni napisala knjigu, prema kojoj je snimljen i film. „Vještice“ nisu činile čak ni feminističku grupu. Neke su zaista bile pionirke feminizma u Hrvatskoj, ali se druge temama ženskih prava uopće nisu bavile. Nikada nisu funkcionirale povezano, kao skupina. Prvi put ih je Globus za svoje potrebe spojio.
Ali, svim razlikama usprkos, istina je da žene, objekti Globusova linča, imaju nešto zajedničko. Sve su devedesetih kritički govorile i pisale o rastu hrvatskog nacionalizma, suprotstavljale se, kako je Kesić kasnije konstatirala, ne samo srpskoj, nego i hrvatskoj ratnohuškačkoj mašineriji. Neke i po inozemnim adresama. Što se smatralo manjkom lojalnosti prema Hrvatskoj, gotovo pa izdajstvom. To je bila poveznica i razlog koji ih je učinio metom. Zbog toga su naciljane kao državni neprijatelji. Zato su potpaljene lomače.
Primjer javne hajke
„Vještice“ su možda najpoznatiji, s velikim odjekom i izvan Hrvatske, ali nikako nisu i jedini primjer javne hajke protiv ljudi koji su pokazivali znake distanciranosti prema uspaljenom hrvatstvu. Nakon izjave predsjednika države Franje Tuđmana da će se sudski obračunati s onima koji kaljaju hrvatsku vlast, početkom devedesetih pokrenuta je sustavna kampanja stigmatiziranja politički i nacionalno nepoćudnih. Sramotna diskreditiranja i difamiranja s ciljem da im se onemogući profesionalno i javno djelovanje. Godinu dana prije „vještica“, javno je žigosana velika hrvatska glumica Mira Furlan. I nju je Globus svojim bestijalnim, političko-seksističkim ocrnjivanjem i na tračevima građenim rovarenjem po njenoj intimnosti bacio u blato i poveo hajku. Prvakinja HNK dobila je otkaz, zagrebačke su joj vlasti oduzele stan. Furlan se pokušala spasiti odlaskom u Ameriku. U to je vrijeme i javna televizija u svojim centralnim informativnim emisijama objavljivala potjernice za novinarima, od kojih su neki bili prisiljeni da politički azil potraže u inozemstvu. Utjecajni mainstream tjednici slagali su liste s imenima navodnih petokolonaša, čak pedeset ljudi, kojima se prišilo da po stranim medijima rade protiv Hrvatske. Većina „vještica“, izložena stalnim prijetnjama i napadima i egzistencijalnoj ugrozi, napustila je Hrvatsku. Neke se nikada nisu vratile. Samo je glas o njihovim uspješnim karijerama stizao ovamo. Neke se iz prkosa i nepristajanja da budu potjerane nikada nisu povukle.
Pogromi su devedesetih bili povezani s vrhovima vlasti u državi. Intonacija za medijsko sotoniziranje sasvim je sigurno stizala s najviše adrese. S vremenom se saznalo da je pisac Globusova teksta o „vješticama“, koji je hrabro odlučio ostati skriven u busiji anonimnosti, savjetnik šefa države. Ali je asistencija bila gotovo pa masovna. Intelektualna je Hrvatska vrijedno pomagala u ostracizmu. Lavinu je svojim zloćudnim dezinformacijama sa svjetskog kongresa PEN-a u Brazilu zakotrljao šef njihove hrvatske organizacije. Premda bi PEN trebao djelovati kao branitelj slobode izražavanja od bilo kakvih pritisaka vlasti. U progon su se coprnica iz Ria uključili ljudi iz njihova profesionalnog miljea. Novinare su na nišan stavili kolege novinari. Miru Furlan iz HNK i Hrvatske izopćili su kolege glumci i umjetnici. Na književnice su se blatom nabacivali kolege od pera. Neke su sveučilišne profesore na izgon natjerali kolege s fakulteta.
Ne znamo koliko su zaista vjerovali u grijehe svojih žrtava, za to bi bila potrebna ozbiljna količina moralne tuposti, ali je sigurno da se njihovim optuživanjem često kupovala vlastita nacionalna pravovjernost i pozicija. Sudjelovanjem u linču ovjeravala se domoljubna ispravnost i odgovarajući ushit. Baciti kamen – gotovo da se smatralo obavezom prema napadnutoj hrvatskoj državi. Posljedice se nisu ticale samo pojedinačnih sudbina. Prokazivanje ljudi zbog njihova navodno sumnjivog hrvatstva legitimiralo je nasilje prema ljudima „pogrešne nacionalnosti“. Javno sramoćenje žena jer su, navodno, za svoje partnere birale pripadnike „agresorskog naroda“ eskaliralo je u demonstracije mržnje prema hrvatskim Srbima, koji su izbacivani iz svojih stanova ili su prosvirane glave i ruku vezanih selotejpom znali skončati u Dunavu.
Glasovi nacionalizma
Za neke od „vještica“ hajka iz devedesetih nikako nije bila i prvo iskustvo suočavanja sa strašnim provalama neprijateljstva i mržnje. Nešto se slično događalo i nekoliko godina ranije, kada su s one strane republičke granice, iz Srbije, s usponom Slobodana Miloševića počeli stizati glasovi žestokog srpskog nacionalizma. Svi koji su se o tome kritički usudili govoriti i pisati – a u tadašnjoj Hrvatskoj, posve utopljenoj u duboku „hrvatsku šutnju“, samo je dio medija i dio novinara u tome bio vrlo glasan – izloženi su žestokoj klevetničkoj kampanji iz Beograda, osuđivani kao navodni mrzitelji svega srpskoga. Prijetnje su bile ozbiljne, prokazani zasuti tisućama bijesnih, psovačkih i pljuvačkih, uglavnom anonimnih pisama iz Srbije. Slična se mješavina do šovinizma zaoštrenog nacionalizma, teškog primitivizma i toksičnog populizma devedesetih pojavljuje u Hrvatskoj. Ali, bio je rat, mnogima su užasi tog vremena pomutili razum i osjećaj za ljudskost.
Strašno je kad se takvi izljevi mržnje događaju danas, trideset godina nakon rata, u Hrvatskoj, zemlji koja je integrirana u institucionalno tkivo Europe. Odurni i prostački komentari povodom smrti Slavenke Drakulić, izražavanje zadovoljstva i sreće povodom izlaska iz života jedne žene, bolan su, ali ne i jedini pokazatelj moralnog posrtanja Hrvatske. U koju se devedesete godine, izgleda, ponovno vraćaju. Upravo po kovitlacima etničke i ideološke omraze. Po uzletu nacionalističkog histeriziranja. Po prokazivanju ljudi. Po lovljenju izmišljenih unutarnjih neprijatelja. Po hajkama protiv „onih koji ne vole Hrvatsku“. Opet se neke žene na naslovnicama nekih medija nazivaju vješticama. Ponovo se zbog nedovoljno dobrog hrvatstva napadaju novinari i književnici. Pa se repetiraju smrtonosne poruke, ovoga puta ispisane po javnim mjestima i na kućnom pragu naciljanih žrtava. Crnokošuljaški zabraniteljski i progoniteljski marševi gaze Hrvatskom. Proustaške horde opsjedaju obiteljske domove svojih protivnika. Pale lomače i utjeruju nelagodu i strah u ljude. Neobrazovani i neinformirani vode kulturne ratove. Posao koji je svojedobno, devedesetih, obavljao Globus, sada vodi notorni Keleminec, sa svojom karikaturalnom družbom, i legije besprizornih koji rigaju slijepu mržnju po društvenim mrežama. Reakcije nakon smrti Slavenke Drakulić ništa ne govore o ženi koja je svojim životom uspjela postati nezaobilazno ime hrvatske kulture, ali mnogo govore o današnjoj Hrvatskoj. O ljudskoj mizeriji i društvenom šljamu kao važnom političkom faktoru.
