Italija nikad nije bila ovako podijeljena : Najmanje je vjerojatno da Vladu formiraju Lega (Sjever) i Pet zvjezdica (jug)

Iako je najveći broj zastupničkih i senatorskih mjesta osvojila koalicija centra-desnice, a unutar te koalicije – Lega - prvi relativni pobjednik izbora je pokret Pet zvjezdica, s ukupno 221 osvojenim mjestom u Domu zastupnika i 112 u Senatu, piše Aleksandra Šućur u članku u kojem u 7 točaka argumentira da se birači nisu ponašali nimalo iracionalno, nego jasno biraju koga će kazniti (na parlamentarnoj razini), a na koga se osloniti (na regionalnoj razini). Također komentira teze o antisistemskom i antiesablishmentskom glasanju (kao netočne), unatoč antieuropskoj retorici pobjednika. Napokon, analizira (slabe) mogućnosti za sastavljanje vlade

Na naslovnoj slici: Gubitnici Renzi i Berlusconi, te pobjednici di Maio (Pet zvjezdica) i Salvini (Lega)

1. Treći Newtonov zakon glasi: „Svakoj akciji suprotstavlja se po intenzitetu jednaka ili veća suprotno usmjerena reakcija”.
   

Ishod talijanskih parlamentarnih izbora najlakše se objašnjava ovom fizičkom zakonitošću. Prije dva mjeseca  ostali smo na ključnom pitanju „hoće li profunkcionirati podešeni mehanizam“ koji je nagrađivao koalicije, ali i naštimavao, kao jedinu vjerojatnu postizbornu koaliciju – onu između Partito democratico (PD) Mattea Renzija i Berlusconijeve Forza italia (FI) u vladu tzv. „širokih sporazuma“ (larghe intese). Završnim pitanjem sugerirala sam i da bi moglo biti iznenađenja u uninominalnim jedinicama, koja ćemo u nastavku nastojati detaljnije objasniti.

Sad je očito da rigged mechanism tog nesretnog, a mjestimice i dementnog*, izbornog zakona zvanog Rosatellum nije dao željene rezultate. Umjesto da koalicijska premija nagradi PD i FI, njihov skupni brojčani rezultat je toliko jadan da je ta kombinacija vlasti neostvariva. Mehanizam međutim jest profunkcionirao spram manjih stranaka. Desni Fratelli d’Italia su dobili tek 4,3% preferencija unutar koalicije centra-desnice, dok su lijevi Liberi e uguali koji su se natjecali izvan koalicije centra-ljevice dobili tek 3,4%.

Svakoj izbornoj manipulaciji, suprotstavlja se po intenzitetu jednaka ili veća suprotno usmjerena reakcija građana. Ono što je presudilo nema veze s populizmom, već s osnovnim načelom demokracije kao vladavine demosa. I to treba cijeniti, a ne osuđivati.

Kao da je birače bilo strah rasipati glasove na išta osim na kažnjavanje, odnosno na nagrađivanje samo onih stranaka koje bi najviše mogle ugroziti larghe intese. Ipak, imajući u vidu i mučnu sliku države podijeljene na Sjever (gdje je Lega u vidno dominantnoj poziciji) i Jug, gdje je Pet zvjezdica u nekim jedinicama dobila čak i natpolovičnu većinu, potrebno je ozbiljnije analizirati brojke i motivaciju birača.

Na sjeveru dominira Lega na jugu Pet zvjezdica, najjače talijanske stranke

Kao što smo i predvidjeli,  (prosvjedni) pokret Pet zvjezdica (za slabije upućene čitatelje – sličan je hrvatskom Živom zidu) dobio je glasove nezaposlenih i mladih, ali u takvom postotku na Jugu da ne dozvoljava tout court zaključak kako su presudili samo socijalno-ekonomski razlozi ilustrirani u ranijem tekstu. Griješe i komentatori koji za sve krive populističku propagandu i fake objave: populistička obećanja su prijemčiva za manji broj građana, većina je kudikamo opreznija.

U južnim regijama, kojima pretežno upravlja centar-ljevica i PD, građani su iskazali jasnu namjeru kažnjavanja upravo politike PD-a, ali i gnušanje nad „naštimanim mehanizmom“ budućih sporazuma s FI, te ju onemogućili. Treća Newtonova zakonitost primjenjena na izbore bi tako glasila: svakoj izbornoj manipulaciji, suprotstavlja se po intenzitetu jednaka ili veća suprotno usmjerena reakcija građana. Dakle, ono što je presudilo nema veze s populizmom, već s osnovnim načelom demokracije kao vladavine demosa. I to treba cijeniti, a ne osuđivati.

Na lijevoj strani doljnje slike se jasno vidi da parlamentom dominiraju četiri stranke: Pet zvjezdica ima 221 predstavnika u Domu zastupnika +112 u Senatu, Lega 124+57, Berlusconijev FI ima 104+57, a lijevi Renzijev PD ima 108+53. Krajnja ljevica ima 9+2 a krajnja desnica 4

2. Vrag u detaljima: broj izabranih uninominalnom metodom

Shodno tomu, i iako je najveći broj zastupničkih i senatorskih mjesta osvojila koalicija centradesnice, a unutar te koalicije – Lega – prvi relativni pobjednik izbora je pokret Pet zvjezdica, s ukupno 221 osvojenim mjestom u Domu zastupnika i 112 u Senatu. Drugi relativni pobjednik je naravno Lega, koja je udvostručila broj svojih zastupnika i senatora. Analitičari još griješe i uspoređuju postotke između pojedinih partija, pa se tako čini da je PD druga stranka, s 18,72%, a Lega tek treća sa 17,37%. Postoci se odnose samo na plurinominalne liste, a znamo da se više od trećine zastupnika biralo po principu first past post u uninominalnim jedinicama.

Ukupna centar-desnica osvojila je 109 takvih mjesta u Domu zastupnika i 58 u Senatu, ali imajući u vidu kartu koja nam pokazuje gdje centar-desnica dominira, vidimo da se radi o izbornim jedinicama na Sjeveru gdje su uninominalni kandidati, čak i ako nisu dolazili iz Lege, već iz Forza italia i UDC-a, pobijedili samo zahvaljujući biračkom trendu koji je preferirao Legu na plurinominalnim listama, a razdvojeni glas (voto disgiunto) nije bio dozvoljen. Barem polovica tih uninominalnih mjesta pripast će Legi i priključiti se  zastupničkim mjestima (73) osvojenim u plurinominalnim jedinicama.

„E baš nećete vladati!“, to su poručili građani i PD-u i Forza italiji, članicama europskih socijalista i europske pučke stranke

Mirno možemo zaključiti da će Legi pripasti barem 120 zastupničkih mjesta (a i zastupnik koji je prošao na listi dijaspora-Europa je član Lege a ne  FI), što će biti više od mjesta koja će pripasti PD-u. Ukupna centar-ljevica je iz uninominalne kvote dobila tek 24 zastupnika (usporedimo tu jadnu brojku s fantastičnih 133 uninominalnih mjesta Pet zvjezdica! Njihov uspjeh u uninominalnim je gotovo jednak zbroju čitave centar-desne koalicije i centar-lijeve koalicije!) i 13 senatora, a čak ni oni nisu svi iz PD-a, već iz južnotirolskog SVP ili liberalnog +Europa, kao primjerice Bruno Tabacci, koji je osvojio uninominalnu jedinicu u centru Milana. U plurinominalnim, PD je osvojio 86 mjesta. Razinu PD-debakla ublažit će samo ripescaggio (atribucija mjesta nakon odbijanja postotaka lista koje nisu prešle izborni prag od 3%) i glas dijaspore. Maksimalni broj sjedišta koji može pripasti PD-u stoga iznosi 118.

Upravo nam matematička analiza glasova koje je dobila Lega najjasnije ukazuje da su birači željeli kazniti politiku „širokih sporazuma“: u Rimu, gradu bez ikakve teritorijalne organizacije te stranke, na periferijama je Lega izjednačila, pa čak i prešišala preferenciju iskazanu koalicijskom partneru Forza italiji, drugom vidnom gubitniku izbora. Lider Lege, Matteo Salvini, pobijedio je u uninominalnoj jedinici krajnjeg Juga u – Kalabriji! „E baš nećete vladati!“, to su poručili građani i PD-u i Forza italiji, članicama europskih socijalista i europske pučke stranke.

3. Da li je ovo bio anti-establishment glas?

Jasno, ostatak Europe će to tumačiti kao glas protiv establishment-a, jer svatko tumači stvarnost uz pomoć vlastitih konceptualnih ključeva, a anti-establishment se kao koncept udomaćio i izvan Ujedinjenog kraljevstva (Brexit) i Sjedinjenih Država (Trumpova pobjeda), odnosno i izvan te dvije anglofone zemlje koje bitno utječu na formaciju mišljenja u svijetu. To tumačenje će naći dodatnu potvrdu u pobjedi centra-ljevice u centrima najvažnijih gradova, bogatom Trentinu-Južnom Tirolu: eto dokaza da bogati, moćni i obrazovani biraju centar-ljevicu…

Legina blebetanja protiv eura, Bruxellesa, Merkel, migranata, samo su replika propagandne komunikacije koja je nekad bila uperena protiv „lopuža u Rimu“, državnih institucija, „parazitske“ birokracije „centralne države“ i Južnjaka

Međutim, takva simplifikacija iskrivljuje realnu sliku i potcjenjuje inteligenciju birača. Još je promašenije tumačenje koje će rezultate poglasiti „antisistemskim“. Svaka stranka ili pokret koji ulaze u izbornu utrku jesu „sistemski“ i imaju ambiciju (re)formacije sistema. Samo natjecanje je „sistemsko“. Lega postoji gotovo 30 godina, raspolaže bogatim iskustvom uprave na lokalnoj i regionalnoj razini (u Lombardiji mlađi građani i ne znaju za ikakvu drukčiju regionalnu vlast osim legističke), pored što je sudjelovala u svim vladama centra-desnice, te je sigurno ne možemo zvati „antisistemskom“, bez obzira na Legina blebetanja protiv eura, Bruxellesa, Merkel, migranata, to je samo replika propagandne komunikacije koja je nekad bila uperena protiv „lopuža u Rimu“, državnih institucija, „parazitske“ birokracije „centralne države“ i Južnjaka. U koalicijskom programu centra-desnice nema ništa od te propagande koja se inače viralno širi i medijima i društvenim mrežama, a koje postaju sve veća ugroza objektivnoj i točnoj informaciji.

Imamo dokaz da je izbor građana ipak bio racionalniji i „sistemskiji“ nego što se to može učiniti površnom analizom. U decentraliziranoj državi kao što je Italija, najvažnija vlast je ona regionalna. Regije donose autonomno sve strateške dokumente i odlučuju o alokaciji kako državnih (zdravstvo, školstvo) tako i europskih fondova. Paralelno s parlamentarnim, održana su i dva regionalna izbora: u Lombardiji i Laciju. Rezultat je bio i te kako „establishmentski“: u Lombardiji, gdje se centar-ljevica natjecala razjedinjeno, opet je pobijedio kandidat Lege, a u Laciju kandidat PD-a Nicola Zingaretti, koji je postigao sporazum i s lijevim Liberi e uguali, te dobio i njihovu podršku. Ta je pobjeda dodatno zanimljiva, jer su građani Lacija svjesno na listićima za parlament birali drukčije nego na listićima za regionalnu vlast.

Biranje poznatog i „oprobanog“ na regionalnoj razini kao neka vrsta osiguranja normalnosti nakon što počine masakr na parlamentarnoj razini? Ublažujući metaforu, takav glas je slijetanje sigurnosnim padobranom nakon što se bacilo u nepoznato.

4. Opasna dihotomija Sjever-Jug

Trebat će vremena da se svi iznad navedeni aspekti osvijeste, a i predsjednik Mattarella je izjavio da valja pustiti da se postizborni utisci „dekantaju“ (dekantacija je vrijeme potrebno zrelom, a naročito bariknom vinu da „prodiše“ na zraku kako bi dobilo svoj pravi miris i okus). Predsjednik ne žuri ni s konzultacijama, koje ostavlja za vrijeme nakon konstitucije parlamenta i izbora predsjednika Doma zastupnika i Senata (23.3.). Za razliku od bivšeg predsjednika Napolitana koji je, nakon propasti pregovora između 5 zvjezdica i PD-a 2013., bukvalno stvorio postizbornu koaliciju i čitavu vladu Letta (uključno s ministrima), Mattarella je izjavio da će čekati da se političke stranke dogovore između sebe i da se on neće u to miješati.

Bilo da iduću vladu formira centar-desnica koju predvodi Lega, bilo da vladu formira 5 zvjezdica s nekim oblikom podrške PD-a ili pojedinačnih PD zastupnika činjenica je da se za političke opcije koje se zalažu za diskontinuitet u odnosima s Europom i oko “europskih tema” odlučilo 54% birača,

Generalno gledajući, predsjedniku sigurno nije promakla činjenica da se 54% birača, neovisno o motivacijama (jer je na dio birača sigurno utjecala razorna propaganda koja u Bruxellesu traži krivce za probleme koji, najblaže rečeno, sukrivca imaju u nacionalnoj politici) odlučilo za političke opcije koje se zalažu za diskontinuitet u odnosima s Europom i oko “europskih tema”, bilo da iduću vladu formira centar-desnica koju predvodi Lega, bilo da buduću vladu formira 5 zvjezdica s nekim oblikom podrške PD-a ili pojedinačnih PD zastupnika.

Predsjednik je garant Ustava, pored što je on još i osobno akademski stručnjak za Ustav i pravni poredak. Sigurno osjeća težinu svoje garantne funkcije cjelovitosti talijanske republike, koja od ujedinjenja nije bila ovako podjeljena na Sjever i Jug. Ta podjela je jako opasna, jer rješenje koje bi vanjskom promatraču bilo jednostavno, logično i prirodno: nek vlast sastave Lega i Pet zvjezdica – najmanje je vjerojatna opcija u igri sastavljanja buduće izvršne vlasti, dok bi vlade, bilo pod vodstvom Lege, bilo pod Pet zvjezdica, produbile divizivne aspekte i divizivne teme u čitavoj zemlji. Iz Mattarellinog je ugla bolje „vlada Lega-Pet zvjezdica“ (koja bi se i onako brzo raspala) nego da se raspadne država, čak samo metaforički.

5. Tri razloga nekompatibilnosti Lege i Pet zvjezdica

Prvi razlog male vjerojatnosti ovakve postizborne koalicije leži u činjenici da se njihovi programi prilično razlikuju, razlikuju se i interesi njihovog biračkog tijela i to ne samo geografski-privredno. Mogli bi se složiti oko nekih manjih tema, npr. neprodaje, odnosno oko državne kupovine Alitalie, koja je nedavno uspješno restrukturirana u režimu izvanredne uprave: izvanredna uprava je prikupila i interese potencijalnih kupaca, te završila pripremne radnje za međunarodnu javnu dražbu.

Lider Lege Salvini preoteo liderstvo desnice Berlusconiju. Iako  se u vjeri u državu-poduzetnika Lega podudara sa Pet zvjezdica, kad bi ušao u tu koaliciju Salvini bi izgubio liderstvo na desnici

Malo je poznato, ali i Lega i Pet zvjezdica vjeruju u državu-poduzetnika, broj tvrtki u vlasništvu Regije Lombardija kojima upravlja Lega je ogroman, a da ne spominjemo kojekakve konvencije s privatnim tvrtkama koje ovise o takvom sustavu i sprezi s politikom. Ne bi se međutim složili oko tema koje su bile dominantne u izbornoj kampanji: oko univerzalnog dohotka, što je bilo ključno predizborno obećanje Pet zvjezdica, zatim oko pravosuđa i policije, poreza, poticaja…

Drugi razlog je što je preticanjem Berlusconijeve FI, Salvini postao de facto prvak čitave talijanske desnice. Uzaludna su Berlusconijeva podsjećanja da će on biti „redatelj“ koji će iz sjene (jer ima zabranu javnih funkcija) vući konce buduće vlade centra-desnice. Berlusconi sigurno još uvijek ima katalizatorski utjecaj na centru, ali ima i 82 godine, dok je njegova stranka „gazdinska“ i prilično zapuštena.

Još prije izbora je bilo nekih kadrovskih premještanja iz FI u Legu, za očekivati je da će nakon ovih rezultata toga biti još, zbog bandwaggoning efekta. Salvini bi bio blesav propustiti priliku biti na čelu čitave desnice, a ulaskom u aranžman s Pet zvjezdica bi ju propustio, jer bi u tom aranžmanu, i idejno i brojčano, bio samo junior partner. A osobu koja je udvostručila broj zastupnika i senatora svoje stranke, te uspjela pobijediti u uninominalnoj jedinici na krajnjem Jugu zemlje – u „neprijateljskom okruženju“ – sigurno nitko ne može smatrati blesavom.

Treći razlog je što bi europske i međunarodne institucije, kao i financijska tržišta takvu vlast vidjele kao „najcrnji mogući scenarij“. Bruxelles zasad izbjegava davati previše zabrinuta tumačenja, a bila bi i greška da ih daje: izbori su najviši stupanj iskazivanja suverene volje građana. Macron se, u ime francusko-njemačke osovine, posuo pepelom po glavi da su Italiju ostavili da se sama nosi s imigracijskim valom. A što se tiče tržišta, ona ne daju izjave, jer se lako znaju „izjasniti“ špekulativnim radnjama. Kojih ovog prvog postizbornog tjedna nije bilo. Što ne znači da ih neće biti kad se parlamentarna većina iznađe i prevede u izvršnu vlast, pored što i njima vjerojatno treba vremena da „dekantaju“ dojmove i odluče što će.

6. Misija Pet zvjezdica: de-Renziranje PD-a na pragu ostvarenja

Pet zvjezdica je istakla brojne kvalitetne kandidate, među kojima ima i vrhunskih i pažljivo selektiranih stručnjaka koje je pokret uspio privući i kandidirati čak i bez njihovog formalnog učlanjivanja. Politički lider 5 zvjezdica Luigi di Maio poslao je mail predsjedniku Mattarelli s popisom imena navodno zvučnih, ali javnosti neotkrivenih stručnjaka koji bi sastavljali njegovu vladu.

Ured predsjednika je nakon toga kratko izvjestio da je taj popis ostao neotvoren i nepročitan, jer što imaju za reći – reći će tijekom formalnih konzultacija, nakon konstitucije parlamenta.

Luigi di Maio:  Pet zvjezdica ne želi biti nikakav “most” između stranaka, dok je slogan “derenziranje PD-a” (ljevice) naišao na prilično odobravanje

Grillo, koji nikad nije ni imao ikakvu izbornu funkciju, već je služio kao maskota, orator i animator publike, potpuno se stišao. Izabrani zastupnici i senatori izjave moduliraju oko njihove misije kojoj je cilj „popravljanje“ tradicionalnih političkih stranaka, koje pripadaju velikim ideološkim europskim obiteljima: socijalistima i pučanima. Izjave koje nas neodoljivo podsjećaju na izjave hrvatskih „mostaša“, s razlikom da Pet zvjezdica ne želi predstavljati nikakav most između partija. Da Živi zid ima potencijal prikupljanja stručnih kadrova, vjerojatno bi više sličio na pokret Pet zvjezdica. „Derenziranje PD-a“ slogan je koji je naišao na prilično odobravanje.

Iako najveći gubitnik izbora Renzi želi osobno voditi pregovore

Matteo Renzi, najveći gubitnik ovih izbora, svoju je ostavku na mjesto Glavnog tajnika PD-a dao na način da ju je de facto odgodio za poslije konstitucije parlamenta i formiranja nove vlade. Što u prijevodu može značiti mjesece i otežava „osvještavanje“ činjenica koje sam izdvojila u prvim točkama. Mišljenja sam da ju je odgodio iz više razloga, prvi je naravno onaj da želi osobno voditi pregovore. Drugi je izbjegavanje kaosa koji bi nastao da se ekspresno i na „vruće“ napravi izborna konvencija.

To je dobar razlog, jer će građane poštediti slušanja optužbi mnogobrojnih „skršenih“ (ublažila sam prijevod talijanskog termina „trombati“ jer je puno vulgarniji) na izborima, kao i jalovih diskusija jel PD treba biti „liberalniji“ ili „ljeviji“, kad je svima jasno da PD mora kontinuirano iznalaziti idealnu ravnotežu između socijalno-osjetljivih i liberalnih pozicija, onako kako ih je iznašao Nicola Zingaretti u Laciju. I koji je već najavio svoju kandidaturu za Generalnog tajnika premda je – po mišljenju mnogih – ta kandidatura preuranjena.

Iako Renzi tvrdi da je njegova taktika „idemo u opoziciju“, „ne dogovaramo ništa s ekstremima“, te odbija svaki prijedlog podrške i vladi centra-desnice koju bi vodila Lega, i vladi Pet zvjezdica, postoji nešto što bi Renzi objektivno mogao „progurati“ i predstaviti kao svoj prvi postizborni uspjeh. Mogao bi predložiti, recimo, za predsjednika Doma zastupnika osobe kao što je bivši demokršćanin Pierferdinando Casini, koji je izabran u srcu „crvene Bolonje“ na listi centra-ljevice: bilo je komično gledati tog bivšeg Berlusconijevog saveznika kako drži strastveni (da ne kažem „revolucionarni“) govor na tribini u kružoku koji je nekad pripadao Partito comunista italiano, pod velikim fotografijama Togliattija, Berlinguera… Ali, izglasavanje predsjednika Doma zastupnika iz redova centra-ljevice mogao bi biti dobar start i za druge pregovore…

Salvini je pažljivo i lukavo razvijao vlastitu taktiku i narativ. Onom tko Legu optuži da dijeli državu, odbrusit će da je izabran u Kalabriji, tko ju optuži za antiimigrantski rasizam, odbrusit će da prvi senator crne boje kože dolazi iz Lege

Međutim, ta taktika odugovlačenja faktične ostavke produžit će agoniju PD-a. Ako se u parlamentu ne postigne sporazum oko imena predsjednika Senata i Doma zastupnika, odugovlačenje regeneracije vodstva PD-a bi čak moglo biti protumačeno i kao Renzijeva opstrukcija da se parlament uopće konstituira. Građani nemaju ni vremena ni volje baviti se sofisticiranim aspektima politike. Politiku su „pročitali“ dovoljno da zaključe: Renzijev Rosatellum je sklapanje pakta s vragom. Metaforički rečeno, a bukvalno je sklopljen s Berlusconijem.

Salvini je pažljivo i lukavo razvijao vlastitu taktiku i narativ. Koji više nije „federalistički“, već „suverenistički“ (što je inače modernizirani termin onog što smo nekad zvali „nacionalističkim“), „Europa naroda“ (jer bi „internacionala nacionalista“ bila oksimoron u samom terminu, pa bi ljudima odmah bila jasna nerealističnost te Orbanove ideje koju pompozno razmahuje kao „projekt“). Onom tko Legu optuži da dijeli državu, odbrusit će da je izabran u Kalabriji, tko ju optuži za antiimigrantski rasizam, odbrusit će da prvi senator crne boje kože dolazi iz Lege.

Obični građanin neće produbiti da je taj neo-senator Toni Iwobi propao na uninominalnoj listi u kojoj Lega obično osvaja natpolovičnu većinu, te da je uspio ući samo jer je bio i na više plurinominalnih lista, kako bi služio kao smokvin list koji će prikrivati pravo Legino lice i otvoreni rasizam partijskih kolega Calderolija i Borghezija koji su ministricu Kyenge zvali majmunom i orangutanom, zbog čega su obojica zaradili sudske kazne, a Borghezio je čak izbačen kao prevelik ekstremist iz onog europskog parlamentarnog kluba koji objedinjuje europske esktreme. Čak je i Ruža Tomašić bila za njegovo izbacivanje. Dakle, Iwobijev ulazak u Senat je desnopopulistička preventivna dosjetka koju su već eksperimentirali Nigel Farage u UK i Pim Fortuyn u Nizozemskoj.

Rijetki će se zapitati što su konkretni razlozi da je Lega napustila svoju notornu federalističku platformu (doduše, unutar zemlje ju i dalje promiče, redimenzionirajući narativ i terminologiju) upravo u trenu kad su se povele debate o europskoj federalizaciji. Te idejno-projektualno postala svoja sušta suprotnost: Italiani first. Možda razloge valja tražiti u čestim posjetama Moskvi, ne samo Salvinija, već i drugih Leginih čelnika…

7. Zaključci i pouke koje bi hrvatska politika mogla izvući iz talijanske izborne priče

Iz sveg iznad navedenog, možemo zaključiti da će trebati puno vremena za novu vladu. Italija neće propasti, Gentiloni je još premijer, njegovi ministri i dalje upravljaju svojim resorima. Keep calm and govern on. Teško će se iznaći „vrlo široki sporazumi“ koji bi izrodili trajnu vladu. Postoji vjerojatnost da se formira manjinska vlada Pet zvjezdica, uz vanjsku podršku PD-a (neovisno o Renzijevom otporu). Taktički bi se to tradicionalnim strankama isplatilo: puste ih da vladaju, a guše ih u parlamentu u kojem nemaju većinu, prikazuju ih inkompetentnim i neznalicama, te čekaju da se počnu svađati i raspadati. Ali, strah da bi Pet zvjezdica mogla predstaviti kompetentnu vladu puno je veći. Ako taj strah prevlada, formirat će se neka većina koja će podržati „ciljanu vladu“ privremeno i s uskom svrhom donošenja novog izbornog zakona i državnog proračuna.

Ono što bi hrvatske političke partije trebale izvući kao poučak iz ovog osvrta je primjenjivost trećeg Newtonovog zakona na suvremene političke procese. Nastojati reformirati vlastite redove najstručnijim mogućim kadrovima, a građani bi, ako politika i dalje bude odugovlačila s regionalizacijom Hrvatske, trebali čak i referendumom tražiti da se provede decentralizacija i reforma lokalne samouprave koju je pripremio tim prof. Ivana Koprića s Pravnog fakulteta u Zagrebu. Bez autonomne regionalne i lokalne vlasti, hrvatski birači bi na idućim izborima mogli biti zahvaćeni sličnom „reaktivnošću“, ali bi njihovo „iskakanje iz aviona“ bilo bez ikakvog sigurnosnog padobrana kojeg u Italiji predstavljaju decentralizirane regionalne vlasti.

* Više je odredbi u izbornom zakonu koje zaslužuju epitet „dementna“, među kojima prednjači mogućnost kandidature u većem broju i uninominalnih i plurinominalnih jedinica, te mali broj na listi kandidata u plurinominalnim: dogodilo se da je 5 zvjezdica u nekim plurinominalnim jedinicama debelo premašio i 50% (postotak je pojačan efektom redistribucije nakon što su skinuti postoci stranaka koje nisu prešle prag) ali na listi tih jedinica nemaju dovoljan broj kandidata koji korespondira tako visokom postotku čak ni nakon uvrštavanja kandidata iz drugih jedinica regije, jer su svi raspoloživi kandidati već izabrani. Dok je ova stvar rješava u izborima za zastupnike ubacivanjem kandidata s lista u drugim regijama, za Senat to nije moguće: Ustav propisuje da senatori predstavljaju regije i moraju biti izabrani na listi regije iz koje dolazi senator, tako da će Pet zvjezdica vjerojatno imati dva senatora manje od broja koji im je trebao pripasti po proporcionalnom načelu u plurinominalnim jedinicama.

Zabrana „razdvojenog glasa“, odnosno mogućnosti da se bira različito u uninominalnoj i plurinominalnoj također nije normalna, jer je pojačala efekt kažnjavanja, a svrha zabrane je bila da ga ublaži.