amerika, stanje nacije
Građanin Škorić opservira govor svojeg predsjednika: 2020. bit će godina lova na socijaliste
Ivo Škorić / 9. veljače 2019. / Članci / čita se 14 minuta
Ivo Škorić / 9. veljače 2019. / Članci / čita se 14 minuta
Da probam završiti ovu zaista sumornu storiju kakvom-takvom pozitivnom notom: zasjenjena pričom o Venezueli, Trumpovim napadom na socijalizam, izgradnjom zida, i poreznom reformom, u Kongresu je usvojena neobavezujuća rezolucija Green New Deal 29-godišnje Alexandrie Ocasio-Cortez, piše Škorić. Rezolucija je gotovo namjerno utopistička. Takve drastične promjene se sigurno ne mogu desiti za 10 godina. Možda će trebati 1000 godina. No, negdje treba početi.
Svake godine krajem siječnja, početkom veljače, Američki predsjednik održi govor urbi et orbi, Kongresu, naciji i svijetu. Tipično, u tom govoru nas predsjednik želi uvjeriti kako smo i dalje najveći, najjači, najljepši i najbolji na svijetu, što je milo čuti svakom američkom gradjaninu. Prošle je godine govor predsjednika Trumpa odudarao od tog standarda po tome što je tada alarmantno iznio da je Amerika, zbog njegovih nekompetentnih prethodnika, postala manja, slabija, ružnija i lošija, no uz to je obećao da će je upravo on učiniti ponovno velikom, jakom, lijepom i dobrom. Ove je godine stoga tema govora bila kako smo upravo uz njegovo prosvijetljeno vodstvo postali ponovno moćni, veliki i jaki.
Uz pažljivo izabranu scenografiju, s pobjedničkim preživjelim žrtvama Holokausta, pobjedničkim veteranima iz Drugog svjetskog rata, pobjedničkim astronautima, koji su hodali po Mjesecu, s pobjedničkom djecom, koja su preživjela rak, i pobjedničkim cncima, koje je on oslobodio iz zatvora, gdje su tavorili već neumjereno dugo za minorne prekršaje, iznosio nam je dobre vijesti u superlativima, monotono, melodički, da nas smiri, da možemo mirno spavati, sad kad je on na vlasti: “Naša vojska je najjača na svijetu. Daleko najjača.” (Jeste doduše da je tako već oko sto godina.) “Mi ponovno pobjedjujemo!” (A kad smo gubili? Ili, meni se baš čini da se sad povlačimo iz Sirije, a Afganistan vraćamo Talibanima?); “Dodali smo 3.5 milijuna zaposlenja. Plaće rastu. Usred smo ekonomske eksplozije bez presedana, nigdje nikad nije bilo tako. Mi imamo najvreliju ekonomiju na svijetu. Nitko nam nije ni blizu.” Kad ga slušam, mislim si jesam li još jedini nezaposleni u ovoj zemlji? Sve to popraćeno ustajanjem zastupnika, glasnim ovacijama, slanjem poljubaca, aplauzom i urlanjem: “USA, USA!” Ni parlamentarci u Pyongyangu se više toliko ne bacaju u trans. Klimaks je nastupio negdje kod izjava: “Danas imamo više žena u Kongresu nego ikada prije” (što apsolutno sigurno nije njegova zasluga); “Mi ćemo eliminirati AIDS. Mi ćemo eliminirati rak kod djece!” (Zaista, tko ne bi to podržao? Živio nam predsjednik!)
Trumpova rečenica “da ja nisam izabran za predsjednika, bili bismo već u ratu sa Sjevernom Korejom,” gotovo je srušila Nancy Pelosi sa stolice. Godinu smo započeli u dugovima (studentski zajmovi: 1.5 tisuća milijardi dolara, zajmovi za aute: 1.1 tisuća milijardi dolara, zajmovi za kuće: 9 tisuća milijardi dolara, drugi potrošački zajmovi i kreditne kartice: skoro 4 tisuće milijardi dolara)
Usprkos nazivu (Stanje Saveza), govor je uvijek inspirativan i laskav za trenutnu vlast, dok rijetko prikazuje realno stanje u zemlji i svijetu. Recimo, Trumpova rečenica “da ja nisam izabran za predsjednika, bili bismo već u ratu sa Sjevernom Korejom,” nakon koje se Nancy Pelosi iza njega skoro srušila sa stolice, nema nikakvo uporište u realnosti. I sigurno nemamo ‘najvreliju ekonomiju na svijetu’: naš ekonomski rast, kao uostalom i ekonomski rast drugih razvijenih zemalja, jedva je pola od ekonomskog rasta u zemljama kao Indija, Kina, Poljska, ili Latvija, a bilo je i ‘vrelijih’ ekonomija tokom povijesti: npr. SFRJ je 1950-tih imala oko tri puta veći ekonomski rast nego SAD imaju danas. Godinu smo započeli u dugovima (studentski zajmovi: 1.5 tisuća milijardi dolara (1), zajmovi za aute: 1.1 tisuća milijardi dolara, zajmovi za kuće: 9 tisuća milijardi dolara, drugi potrošački zajmovi i kreditne kartice: skoro 4 tisuće milijardi dolara), bez budžeta i sa neplaćenom državnom upravom u kaosu, jer Trump tvrdoglavo nije htio pristati potpisati budžet dok se u njega ne unese i novac odobren za izgradnju zida na granici sa Meksikom. Do sada je naime već ipak postalo jasno da Meksiko sigurno neće platiti za taj zid, kako je Trump bio obećao u svojoj predizbornoj kampanji, te je sada odlučio uvaliti taj trošak američkim poreznim obveznicima. Ali zašto bismo mi to željeli platiti?
Kako tiša većina Amerikanaca zapravo ne mari za ilegalnu imigraciju i blagonaklono gleda na centralno-američku sirotinju koja dolazi ovamo kositi travu, brati jabuke, prati suđe, ili klati kokoši, tako je narativ morao biti usmjeren na “kriminalne ilegalne strance” – što je postala standardna tema svakog Trumpovog govora zadnje dvije godine: imigranti=kriminalci. Iako je njihov udio u totalnom kriminalitetu zemlje sićušan, i iako sve statistike pokazuju da ilegalni imigranti čine upola manje krivičnih djela od domaće populacije po glavi, potrebno ih je bilo prikazati kao kriminalce, te se svaki anegdotalni slučaj, kao, recimo, ubojstvo Molly Tibbets (2), razvlačio po medijima mjesecima, da bi nas se uvjerilo da je zid neophodna investicija. U iste svrhe se kriminalizira imigrante tokom svake akcije protiv MS13 bande, koja, iako dominantno hispanička, zapravo je osnovana u Los Angelesu, a ne u Centralnoj Americi.
Zid međutim sprječava samo gladne i siromašne. Organizirani kriminal je već izgradio tunele ispod granice davno prije nego je Trump predložio izgradnju zida, i zid ih neće nimalo omesti u švercu droge i oružja. Te je stoga čak i organizacija šerifa iz pograničnih teksaških gradova uputila Trumpu pismo (3) rekavši kako im njegov zid ne treba. Nije pomogla čak ni orkestrirana kriza prošle jeseni i slanje tisuća vojnika na granicu da zaustave karavan migranata. Kongres, u novom sastavu nakon izbora u studenom, naprosto nije popustio. Trump se djetinjasto zainatio da neće plaćati vlastite službenike dok mu se ne odobri novac za izgradnju zida, i taj inat se otegao dulje od mjesec dana a mogao je i još, da mu Nancy Pelosi, glasnogovornica Kongresa nije odbrusila, da zbog nedostatka osiguranja, uslijed toga što zaštitari nisu plaćeni, on neće moći održati svoj govor u Kongresu.
Na kraju je taština i ljubav za pompom nadvladala tvrdoglavost i inat, i Trump je popustio, potpisao budžet bez novca za zid, i dobio priliku da održi govor u Kongresu. Neko je vrijeme puštao probne balone kako će proglasiti izvanredno stanje zbog prijetnje ilegalnih imigranata i tako dekretom prenamjeniti novac za zid iz fondova za izvanredne situacije, no te su mu balone probušili kolege Republikanci u senatu, izjavom vođe većine, McConnella, kako taj proglas ne bi bio pametan (4). McConnell i republikansko vodstvo nisu protiv ideje zida, nego su protiv ideje da predsjednik provede svoju politiku putem proglašenja izvanrednog stanja, jer se boje da bi to moglo uspostaviti presedan i obrazac prema kojem bi recimo budući predsjednk mogao proglasiti izvanredno stanje zbog krize neosiguranih u zdravstvu ili zbog klimatske promjene. U svom govoru u Kongresu, Trump je samo šturo i prkosno izjavio: “Izgradit ću ga.”
Tako je zid privremeno škartiran, a retorika fokusirana na “kriminalne ilegalne strance” potisnuta u drugi plan. U govoru 5. veljače u Kongresu Trump je identificirao novog neprijatelja, koji je drsko uzdigao glavu nakon izbora u studenom prošle godine: socijalizam. Nije recimo uopće spomenuo klimatsku promjenu. Niti jednom riječju. Niti jednu riječ nije rekao o masovnim pucnjavama u školama. Niti je spomenuo sramotu kako su SAD jedina zemlja razvijenog svijeta koja nema univerzalno zdravstveno osiguranje. Niti je kao problem istaknuo najveću globalnu humanitarnu krizu danas, rat u Jemenu, rat koji se vodi američkim oružjem.
Nego je gorući problem što njegovi politički protivnici, Demokrati eto žele od SAD-a napraviti Venezuelu: “Neki bi željeli adoptirati socijalizam u našoj zemlji (buuuu – čuju se njegovi ljudi iz klupa Kongresa). Mi smo rođeni slobodni i ostat ćemo slobodni. Amerika neće nikada biti socijalistička zemlja. Američka sudbina [destiny] je da bude jedna nacija pod Bogom, nada i slava svijeta.” Ekstatično ustajanje i pljeskanje, skandiranje USA, USA. Jedino Bernie Sanders ostaje sjediti, zamišljeno, prekriženih ruku, poput Augusta Landmessera, čovjeka koji nije 1936. želio salutirati Hitleru, dok Kamala Harris pući usne, kao Meryl Streep u filmu Vrag nosi Pradu, i sa istom porukom: katastrofa.
Slobodni? Mi smo zemlja s najvećim brojem zatvorenika na svijetu i s najvećim brojem zatvorenika po glavi stanovnika na svijetu. Slobodni? Oko 43% američkih kućanstava ne može pokriti mjesečne troškove bez kreditnih kartica, nemaju 400 uštedjenih dolara na strani za nedaće, a 20% ljudi starijih od 55 nema ni posla, ni penzije, ni uštedjevine, ni blage ideje kako će dočekati starost. Kako možemo biti slobodni, toliko zaduženi? Slobodni? Mi koji zatvaramo djecu migranata u kaveze na granici? Kakva smo mi nada i slava svijeta, takvi? Tko zaista može biti slobodan u zemlji u kojoj se spriječava manjinama izlazak na izbore? Stacey Abrams, sama žrtva izborne prevare u nedavnoj utrci za guvernera Georgije, u odgovoru Demokrata na Trumpov govor, nije, naravno, mogla preći preko toga. Nešto kasnije je Bernie Sanders u svom odgovoru familijarno izjavio kako je ekonomija zaista odlična za Trumpove prijatelje milijardere. Recimo, nakon ove nove porezne reforme, koju je Trump proveo prošle godine, 2/3 ljudi zapravo plaća veći porez. Porezno opterećenje je prebačeno sa vrlo bogatih na srednju klasu. Godinama su zaposlenici, baš kao i vlasnici biznisa, obrtnici, poslodavci, većinu svojih troškova vezanih uz posao mogli odbijati od prihoda, no sada je to promijenjeno (5) i zaposlenici više ne mogu odbijati svoje troškove u obavljanju posla za poslodavca koji im te troškove nije pokrio, dok poslodavci i dalje mogu odbijati svoje troškove obavljanja biznisa. Vrlo je jasno da je ova porezna reforma donesena isključivo u interesu klase posjednika: 83%, više od tisuću milijardi dolara, ostaje korporacijama, što onda one ulože da kupe same svoje dionice kako bi im porasla vrijednost, što koristi isključivo njihovim šefovima, vlasnicima dionica (6).
Trumpova vlada se očito sprema svaki prijedlog koji bi smanjio nejednakost i jaz u primanjima, koji bi omogućio većem broju ljudi šansu da dobiju visoko obrazovanje a da ne udju u dug, koji bi približio gradjane univerzalnoj zdravstvenoj zaštiti, proglasiti socijalizmom
No, dok se, osim Bernieja i nešto mlađih novoizabranih, kao Alexandria Ocasio-Cortez, većina Demokrata i demokratskih predsjedničkih kandidata još nećka oko upotrebe termina socijalizam, upravo da bi izbjegli otrovne usporedbe sa Staljinom, Mao Ce Tungom, i Venezuelom, Trumpova administracija vidi da će socijalizam biti tema 2020. I već radi na anti-socijalističkoj poruci punom parom: Bijela kuća ima na svojoj web-stranici studiju (7) od 70-tak stranica posvećenu prikazu socijalizma kao mračnog totalitarnog društva gdje ljudi žive u bijedi pod čizmom nekog diktatora koji im odredjuje koje dane mogu, a koje ne, voziti svoje automobile (zna dobro Trump čime će najlakše zaplašit svoj narod, koji provodi u prosjeku po 3 sata svaki dan u autima). Univerzalna zdravstvena zaštita i besplatno visoko obrazovanje pojavljuju se u istim rečenicama i u istom dahu sa Maovom kulturnom revolucijom i milijunima ljudi stradalim od gladi u Ukrajini tokom Staljinove kolektivizacije poljoprivrede. Za svaki slučaj, postoji i pasus posvećen uvjeravanju kako Nordijske zemlje nisu zapravo socijalističke, nego da se fokusiramo na poruku Socijalizam=Venezuela.
Trumpova vlada se očito sprema svaki prijedlog koji bi smanjio nejednakost i jaz u primanjima, koji bi omogućio većem broju ljudi šansu da dobiju visoko obrazovanje a da ne udju u dug, koji bi približio gradjane univerzalnoj zdravstvenoj zaštiti, proglasiti socijalizmom, a socijalizam brendirati kao siguran put u Venezuelu i glad. Zato je možda nužno da se Madura u Venezueli ide rušiti baš sada. Ne treba se bojati da će SAD zaista direktno vojno intervenirati u Venezueli. SAD to radi rijetko u Latinskoj Americi i samo u manjim zemljama (Haiti, Panama, Grenada). No, državni udar jeste u toku, i vodi se financijskim i ekonomskim sredstvima uz potencijalnu prijetnju naoružavanja venezuelanskih izbjeglica u Kolumbiji i Brazilu. Državni sekretar Pompeo se uopće nije previše skanjivao oko toga u Vijeću Sigurnosti UN. Dapače, rekao je da je možda i vrijeme da se Madura makne s obzirom u kakvu je ekonomsku situaciju je doveo Venezuelu. Dakle, standardna priča: prvo uništimo zemlju sankcijama a onda optužimo lokalni režim da su oni za to sami krivi. čak smo besramno za državni udar zadužili Elliota Abramsa (8), čovjeka sa iskustvom, koji je već pokušao jednom maknuti Chaveza, a prije toga sudelovao u Iran-Contra aferi.
Trumpa ne zanima nafta u Venezueli. Zanima ga da je Kina ne dobije. I zanima ga da u Venezueli, kao oglednom primjeru socijalizma, bude grdo, dovoljno grdo da Amerikancima ne padne na pamet glasati za ljude koji promiču tzv. socijalističke ideje, kao što su univerzalna zdravstvena zaštita, besplatno visoko obrazovanje, i progresivno oporezivanje. Zanima ga da ponovo pobijedi 2020. I na tome već predano radi. Jedino ga pobjeđivanje zaista zanima. Jedini mu je užitak izrugivati se poraženima. Kontrarevolucija u Venezueli mu stoji lijepo kao slika zapaljenog grada u pozadini njegovog napada na zasada nepostojeći socijalizam u SAD-u u Kongresu. A jednom kad umre, za 20-30 godina, što ga briga što će se svi glečeri na planeti otopiti i što će Florida biti pod morem, a Kalifornija spržena pustinja? Glavno da izgradi zid, pa će se klimatske izbjeglice preko njega verati kao zombiji iz filma World War Z.
Da probam završiti ovu zaista sumornu priču kakvom-takvom pozitivnom notom: zasjenjena pričom o Venezueli, Trumpovim napadom na socijalizam u obraćanju naciji, izgradnjom zida, i poreznom reformom, u Kongresu je usvojena neobavezujuća rezolucija Green New Deal 29-godišnje Alexandrie Ocasio-Cortez (9). Rezoluciju je kosponzorirao demokratski senator iz Massachussetsa, Ed Markey, za kojeg se može reći da je “u džepu” environmentalističkih organizacija, jer je najveći primatelj njihovih donacija. Do sada su rezoluciji pristupila 62 zastupnika, a podršku je izjavilo čak četvero vodećih demokratskih predsjedničkih kandidata: Kamala Harris, Elizabeth Warren, Corey Booker, Kirsten Gillibrand. Rezolucija je vrlo ambiciozna, predlaže da se SAD obvežu za deset godina prešaltati 100% na obnovljive izvore energije i energično reduciraju svoj ugljični otisak.
Umjesto da letimo avionima, trebali bismo izgraditi mrežu super-brzih levitirajućih vlakova. I smanjiti potrošnju mesa, vjerojatno kompletno prestati jesti govedinu (što, kad se uzme u obzir da je 1/3 teritorija SAD-a zapravo pašnjak za krave, a polovica obradive zemlje se koristi da bi se proizvela hrana za stoku, ima dosta smisla)
Amerika bi trebala napustiti naftu, ugljen i nuklearnu energiju, čak i plin, te proizvoditi električnu energiju isključivo od obnovljivih izvora. Trebali bi svi početi voziti isključivo električna vozila. Umjesto da letimo avionima, trebali bi izgraditi mrežu super-brzih levitirajućih vlakova. I smanjiti potrošnju mesa, vjerojatno kompletno prestati jesti govedinu (što, kad se uzme u obzir da je 1/3 teritorija SAD-a zapravo pašnjak za krave (10), a polovica obradive zemlje se koristi da bi se proizvela hrana za stoku, ima dosta smisla). Rezolucija ima i socijalnu, ekonomsku komponentu, zahtijevajući pravedniju raspodjelu bogatstva, dizanje minimalca na $15 i više, kao i udvostručavanje poreznih stopa za bogate (na 70%, kako je bilo 1950-tih pod Eisenhowerom, republikanskim predsjednikom, generalom, koji teško da je sebe vidio kao socijalista). Rezolucija je gotovo namjerno utopistička. Takve drastične i radikalne promjene se sigurno ne mogu desiti za 10 godina. Možda će trebati 1000 da do njih dodjemo. No, negdje treba početi. I u slijedećih 10 treba barem postaviti temelje tih promjena. Za dobrobit svog sina i njegove djece, nadam se da ćemo 2020. dobiti predsjednicu (ili predsjednika, no, objektivno, ovaj puta su veće šanse za predsjednicu) koja će biti u stanju započeti sa promjenama zacrtanima u ovoj rezoluciji, dok će se državni tužitelj zabavljati slučajem Trump.
5,00
(1)
Loading...
25. listopada 2024. / Aktualno
16. rujna 2024. / Aktualno
20. studenoga 2024. / Članci
13. studenoga 2024. / Članci
9. studenoga 2024. / Članci
8. studenoga 2024. / Članci
