Uz praznik rada
Hrvatski intelektualac na prekarnom radu u Njemačkoj: statistika i osobno iskustvo
Željko Porobija / 29. travnja 2019. / Članci / čita se 20 minuta
Željko Porobija / 29. travnja 2019. / Članci / čita se 20 minuta
Njemačka bilježi povijesno niske stope nezaposlenosti, ali više od 20 posto ljudi radi u četiri kategorije prekarnog rada, piše Željko Porobija u članku u kojem isprepliće osobna iskustva prekarnog radnika i statistiku najsnažnijeg europskog gospodarstava. Ističe da su oblici nesigurnog rada u Njemačkoj puno bolje socijalno zaštićeni nego u Hrvatskoj, a da su mu najizloženiji dugotrajno nezaposleni, žene i izbjeglice.
Bauk dviju novih riječi kruži Njemačkom već više od desetljeća – Prekarität i njoj gotovo identična Prekariat. Riječi su prilično nove i nepoznate – dok sam pisao članak pitao sam brojne izvorne njemačke govornike znaju li što znače i dobio negativne odgovore. Ona prva označuje nestabilni rad, koji se sve češće i kod nas naziva prekarnim, dok druga označuje ljude koji takav rad obavljaju, „predstavnike nove potklase (Unterschicht) degradiranih i beznadnih“.[1]
U osnovi imamo pridjev „prekär“ (od latinskog precarius, „nesiguran, nestabilan“)[2] – koji je potom, nimalo slučajno, stopljen s riječju „proletarijat“. Navedeni članak, citirajući izvor iz 2000. godine, opisuje prekarijat kao anonimnu, rascjepkanu masu s kojom se povezuju pojmovi nedostatka – nedostatak prestiža, sigurnosti, osiguranih dobara i stabilnih odnosa.
Temu prekarijata nisam odabrao slučajno.
Kao prvo, radi se o jednom vrlo izraženom fenomenu na tržištu rada – i to na tržištu rada zemlje koja je za našu kolektivnu svijest simbol odlaska u pečalbu. Ovakvo dodatno socijalno stratificiranje u Njemačkoj zahvaća i nas gastarbajtere, sadašnje i buduće.
Kao drugo – o čemu ću uskoro konkretnije – ne radi se samo o pitanju jednog tržišta rada, nego i o uvijek aktualnom pitanju ljudske, građanske i spolne ravnopravnosti.
Treći razlog pisanja osobne je naravi – jer u Njemačkoj nisam ni iskusio neku drugu vrstu rada osim prekarnog (na određeno vrijeme i rad preko agencije). Iako nemam namjeru anegdotalno pripovijedati o vlastitim iskustvima, ona će ipak u određenim trenucima poslužiti dodatnim objašnjenjima.
Osim vlastitog iskustva, koje je svakako nedovoljno, koristim se i dostupnim statističkim podacima – prije svega onima koje daje njemački Savezni statistički zavod (Statistiche Bundesamt).
Premda i sam spadam u prekarijat, ipak se u analizama društva želim koliko je god moguće suzdržati od vrijednosno obojenih termina, poput ovoga koji upućuje na marksistički koncept proletarijata. Statistički zavod Njemačke koristi prilično neutralni izraz „atipična zaposlenost“ – i pod time navodi 4 vrste radnog odnosa:[3]
S obzirom na to da ova posljednja vrsta zaposlenja ne postoji u Hrvatskoj trebalo bi je dodatno objasniti. Dakle, u Njemačkoj je moguće raditi – kako se ovdje i službeno zove – mini job, kao usputni posao, u kojemu radnik zaradi maksimalno 450 eura mjesečno (koji se onda ne oporezuju). Takav je tip rada dostupan svakome (nije poput našeg stručnog osposobljavanja za mlade do 29 godina), obično ga rade učenici, studenti, nezaposleni (koji i dalje uz takav rad primaju naknadu za nezaposlene, Arbeitslosgeld ili ALG), te svi oni kojima je to izvor isključivo dodatne zarade.
Prekarni rad koji se definira kroz konkretne oblike može se onda preciznije statistički pratiti – i iz toga onda izvlačiti zaključke od društveno-političkog interesa – premda bi se moglo raspraviti i o nekim drugim oblicima nestabilnog zaposlenja.[4]
O stupnju izraženosti fenomena dovoljno govore brojke Statističkog zavoda: od preko 37 milijuna zaposlenih,[5] njih 7,7 milijuna (20,77%) radi upravo u ova 4 atipična oblika rada. Ističem kako nisam siguran da je riječ „prekarni“ dobro odabrana da opiše ove raznolike odnose – a i iz svoje pozicije odmah mogu reći i kako najveći problem ne vidim u samoj prekarnosti. Diskusiju o tome ipak ostavljam za kraj.
Ali idemo dalje s brojkama, da vidimo što se iz njih može izvući.
Do brojki nije teško doći, sve se mogu proguglati bez većih problema, posebno na već spomenutom webu Saveznog statističkog zavoda.[6] Puno je veći problem razumjeti značenje brojki za život konkretnih ljudi – u čemu će mi svakako pomoći moje dosadašnje radno iskustvo.
Niska primanja – brojke i realni učinci
Statistički zavod odredio je satnicu od 10 eura bruto zarade kao granicu ispod koje se primanja smatraju niskima.[7] Treba napomenuti da je taj izračun vrijedio za 2014. godinu (kad još nije bilo zakonski određenog minimalca) i da bi se 5 godina kasnije granica mogla pomaknuti uvis.[8] Uzgred, ono što Nijemci zovu „bruto“ naši knjigovođe zovu „bruto 1“.
Iako granicu svakako treba korigirati (vjerojatno na nekih 13 eura po satu), vrijedi zapaziti da je prema tadašnjem izračunu 21% zaposlenih imao primanja ispod te granice.
Ali stvari stoje dvaput gore u atipičnim zaposlenjima. Ispod granice je – ako krenemo od lošeg ka gorem – 33% onih s radom na određeno, 39% onih što rade preko agencija, 47% radnika s do 20 sati radnim vremenom i čak 65% onih s mini-jobom.
Brojke su očite, ali ipak im treba pojašnjenja, jer nemaju sve isti efekt.
Kad se radi o mini jobu, rijetko tko zaista zaradi maksimalnih 450 eura. Dovoljno je pogledati oglase za posao[9] (ključna riječ najčešće je Aushilfe, ispomoć), vidjeti što se nudi i uz pomoć malo računanja (i raspitivanja kod onih koji to rade) doći do realne brojke od 300 do 350 eura zarade. Iako se ovo nekome može činiti kao cjepidlačenje, spominjem to samo zato što je vrijednost satnice najmanje bitna u ovakvoj vrsti zaposlenja. Kako sam već rekao, to je usputni posao, načelno nitko ne raspravlja previše o tome hoće li raditi 39 ili 43 sata mjesečno. Mini job je nekima i prilika da steknu iskustvo i reference u određenom zanimanju.
Efekt je svakako veći kad se radi o zaposlenicima na pola i manje radnog vremena.
Možda nije loše uzgredice reći kako u Njemačkoj ima dosta ljudi koji namjerno odaberu rad od 75% radnog vremena (puno radno vrijeme je načelno 37,5 sati tjedno). Postoje radna mjesta koja i s tolikim postotkom donesu radniku solidna primanja, a ostane i više slobodnog vremena. Ali surfanje po oglasima dat će i lijepi broj ponuda za 20 i manje radnih sati tjedno. Svakako da je sada satnica značajniji parametar nego kod mini joba, premda je njen efekt ipak slabiji nego kad je riječ o radu na određeno vrijeme i o radu preko agencije. Jer u ova dva posljednja slučaja imamo puno radno vrijeme i svaka promjena vrijednosti satnice – makar i na prvoj decimali – već donosi promjene.
Prema njemačkim propisima, u određenoj tvrtki možete raditi preko agencije maksimalno 18 mjeseci.[10] Rad na određeno, pak, može trajati maksimalno 2 godine[11], tako da je u toj vrsti posla svakako i najveći efekt visine satnice.
U pitanju nije samo cijena satnice, nego i rješavanje brojnih egzistencijalnih pitanja. Oni koji rade na određeno ne mogu ulaziti u kredit, osobito ne stambeni. Da ne spominjemo i praksu stanodavaca da prilikom odabira stanara (uvijek ih se javi više) gledaju njihove radne ugovore, kako bi bili sigurni da neće biti problema s plaćanjem.
Kao što smo već usput napomenuli, u Njemačkoj od 2015. godine postoji zakonom utvrđeni minimalac, koji za 2019. godinu iznosi 9,19 eura po satu bruto.[12]
Agencije nude raznolike satnice – počevši od ovog navedenog minimalca, iako je u kraju gdje ja živim (pokrajina Rheinland-Pfalz) češća brojka od 9,49 eura. Puno radno vrijeme iznosi 151,67 sati mjesečno, tako da se načelno može zaraditi 1440 eura (minus nekoliko centi) – što bi onda bio mjesečni minimalni prihod. U realnosti, ovisno o vašem poreznom razredu, na ruke dobijete nekih 1100 eura.
No, u praksi, stvari mogu izgledati i gore.
Kao prvo, jedna od stavki na izvještaju o plaći glasi Gleitzeit addieren – fraza koju bi se (okvirno) prevelo kao „poravnanje sati“. Uglavnom, onih 151,67 sati mjesečno jest prosjek, a postoje i mjeseci kad radite nešto malo iznad ili nešto malo ispod te satnice. Kako bi radnik uvijek dobivao isto, od fonda odrađenih sati (o kojima vodite tjednu evidenciju u unaprijed zadanim obrascima), uzima se do 15 sati mjesečno, da se napravi „zaliha“ najčešće od 60 sati za pokrivanje eventualnog manjka (koji može nastati iz različitih razloga). U agencijama – ili kako ih Nijemci zovu Zeitfirme – ta se zaliha stvara prva 4 mjeseca i tada radnik načelno dobije 15 sati manje od onih 151,67 sati. Da stvar bude gora – lako se može dogoditi da radnik ima i koji dan „slobodno“, jer određene tvrtke znaju ostaviti radnike na posudbi (Leiharbeiter) par dana bez posla, kad im u određenom trenutku zbog slabijih narudžbi radnici ne trebaju. Uglavnom, zaposlenik s načelno punim radnim vremenom odjedanput može dobiti osjetno manji prihod od minimalca. Zakonski – sve je u redu, jer je satnica i dalje minimalnih 9,19 sati; ali na kraju mjeseca vas više ne čeka minimalac od nekih 1100 nego od 950 eura.
I tu, nažalost, nije kraj priče. Jer agencije šalju radnike na razna mjesta, neka udaljena i po 60-70 kilometara od mjesta stanovanja. Ukoliko se radi o „tek“ 30-ak kilometara udaljenosti, najčešće nema nikakve nadoknade putnih troškova – premda, kako sam imao prilike čuti od samih zaposlenika, ima i agencija koje daju solidnih 10 centi po kilometru. Ako nema naknade, to radniku najčešće znači još nekih 150 eura mjesečnih troškova za gorivo. Neke agencije – što sam i osobno iskusio – na onim većim udaljenostima plaćaju prilično mizerne paušale od 6 eura po danu (za vožnju od ukupno nekih 130 kilometara do posla i natrag), što na koncu i onih već znatnih 150 eura troška u praksi diže na 180 do 200 eura za gorivo.
Za brojne nove radnike na posudbi 990 eura neto zarade minus 160 eura troškova za gorivo nije „jedan mogući scenarij“ nego realni razvoj događaja. I kad se tako dođe do realnih 830 eura, onda imate plaću koja ni za hrvatske (ne)prilike ne zvuči visoko.
Stoga, ako gledamo strogo po efektima (a ne tek pukim brojkama), onda su novčano najugroženiji radnici zaposleni preko agencija. A šećer na kraju jest praksa agencija da plaću za odrađeni mjesec dobivate sredinom sljedećeg mjeseca – dok se kod velike većine njemačkih poslodavaca plaća daje već krajem tekućeg mjeseca (s čime se nikada nisam susreo u Hrvatskoj).
Ostaje dvojbeno i koliko se u ovakvoj vrsti rada poštuje radno pravo. Načelno, kad sklapate radni ugovor s agencijom, dobivate i list s nekim najvažnijim pravima – primjerice, koliko vam pauze sljeduje, koliki je zajamčeni minimalac, koliko vremena mora proći između dvije smjene koje radite, itd. Ako pak krenete po web-stranicama na kojima radnici anonimno ocjenjuju agencije, čut ćete nažalost i priče o otkazu zbog bolovanja i sličnim kršenjima prava. S obzirom na to da se radi o anonimnim ocjenama, ostaje pitanje i njihove istinitosti[13], a nema ni nekakvih usporednih podataka o kršenjima prava u tipičnim i atipičnim radnim odnosima.
Prema već navođenom izvoru Statističkog zavoda, ovih radnika na posudbu je trenutačno oko 930 tisuća, što je 2,3% ukupnog broja zaposlenih.[14] Zapravo je od 4 skupine atipičnih radnih odnosa ova najmanje brojna.
Ipak, kako već rekosmo, nećemo ostati samo na brojkama, nego pokušati i vidjeti tko su ljudi iza brojki.
Savezna udruga agencija za zapošljavanje (Bundesarbeitgeberverband der Personaldienstleister – nadalje BAP) na svom webu svečarski obilježava 50 godina od početka rada svoje branše u Njemačkoj. Pritom se trude i pokazati svoje rezultate, pa između ostalog napominju kako je u periodu od studenog 2017. do listopada 2018. u Njemačkoj posao našlo 88000 izbjeglica – od čega 31700 preko agencija. „Sport povezuje, privremeni rad (Zeitarbeit) integrira“, slavodobitno poručuje Ingrid Hofmann, potpredsjednica BAP-a. Među dugotrajno nezaposlenima koji su u istom periodu uspjeli naći posao 18,8% je to učinilo preko agencija.
Ovakav znatan udio u zapošljavanju izbjeglica i dugotrajno nezaposlenih svakako je velik za gospodarsku granu s inače malim brojem zaposlenih. Tako i BAP na svojim stranicama prije svega donosi svjedočanstva ove dvije vulnerabilne društvene skupine: „Rad ovdje u Njemačkoj je siguran i čini me sretnim. Vrlo sam radostan zbog ove šanse!“, govori 33-godišnji Abdakader Ali-Saleh (vratit ćemo se kasnije i ovoj izjavi).
Činjenica i jest da se preko agencija lakše nađe posao u industriji. A relativno mali postotak zaposlenih jedna je od brojki koja umije zavarati – jer ako pogledate oglase za rad u tvornicama vidjet ćete da praktički i nema izravnog zapošljavanja, nego gotovo isključivo preko agencija. Izravni posao možete naći jedino u tvornicama s težim radnim uvjetima – što obično znači dosta noćnih smjena, priličnu udaljenost od mjesta stanovanja i slično.[15]
Bez daljnjeg, agencije imaju i donekle pozitivnu ulogu u tome što omogućavaju određenim ugroženim skupinama – prvenstveno izbjeglicama i dugotrajno nezaposlenima – lakši pristup tržištu rada. U svojevrsnom „tit for tat“ odnosu, poslodavci pak dobivaju prilično jeftinu radnu snagu. Namjesto da plaća radniku raste već nakon 6 tjedana, pa da nakon 15 mjeseci dostigne solidnih 15,87 eura po satu – poslodavac sada ima priliku da radnika zadrži i do 18 mjeseci na minimalcu.[16]
Mini jobove obavlja 1.648.000 žena spram 529 tisuća muškaraca; a rad s do 20 sati tjedno radi 708 tisuća muškaraca i dramatičnih 4.080.000 žena. Pitanje spolne ravnopravnosti nije najbolje riješeno ni u jednoj od demokratski najrazvijenijih svjetskih država
Zanimljivo je zamijetiti da je muškaraca zaposlenih preko agencija dvaput više nego žena (625 tisuća spram 308 tisuća) – što i ne čudi, s obzirom da se radi uglavnom o manualnom radu u industriji.
U radu na određeno praktički podjednako sudjeluju i muškarci (1.281.000) i žene (1.269.000). Međutim, stvari se dramatično mijenjaju kad krenemo s nepunim radnim vremenom i mini jobom, jer je tu udio žena višestruko veći. Tako mini jobove obavlja 1.648.000 žena spram 529 tisuća muškaraca; a rad s do 20 sati tjedno radi 708 tisuća muškaraca i dramatičnih 4.080.000 žena.
Ovakav ogromni nesrazmjer nije nipošto slučajan i pokazuje kako pitanje spolne ravnopravnosti nije najbolje riješeno ni u jednoj od demokratski najrazvijenijih svjetskih država.[17] Jednostavno objašnjenje može biti samo to da se od žena i dalje očekuje veće posvećivanje obitelji, dok su muškarci oni koji trebaju zarađivati. Da je to glavni razlog jasno govori statistika – 69% posto majki i tek 6% očeva rade nepuno radno vrijeme.[18] Stoga i ne čudi sumarni (i sumorni) podatak da je ukupno 2,4 milijuna manje zaposlenih žena nego muškaraca – i to u zemlji u kojoj je blaga većina žena.[19] Od svih radno sposobnih muškaraca zaposleno ih je 78,9%, dok kod žena imamo nezanemarivo manju brojku od 71,5%. Ono što postmoderni filozofi vole zvati „patrijarhalnom strukturom“ u Njemačkoj se može i statistički prilično precizno detektirati.
Tako kad pogledamo malo pažljivije brojke vidimo jasno i tko to zapravo spada u takozvani prekarijat – izbjeglice, dugotrajno nezaposleni i, prije svega, žene. Za problem zapošljavanja žena očito nije dovoljno samo ozakoniti praksu da oglasi za posao obavezno imaju napomenu m/w/d (d je kratica za „divers“, dakle, transrodne osobe).
Za kraj, opet se vraćamo onom osnovnom pridjevu „prekär“ – i maloprije navedenom citatu zaposlenog izbjeglice koji rad u Njemačkoj naziva sigurnim. Ne kanim previše izvlačiti iz ove izjave, ali je jasno kako barem neki pripadnici prekarijata (prekari?) svoj položaj ne doživljavaju nesigurnim. Činjenica jest da brojni radnici na posudbi u pojedinoj tvornici ili poduzeću provedu u prosjeku tek nekoliko tjedana – ali nakon tog perioda budu od agencije jednostavno upućeni na neko drugo radno mjesto. Osobno sam u četiri mjeseca radio u 5 različitih firmi (jednu sam promijenio na vlastiti zahtjev) i nisam strahovao za načelnu stabilnost posla. Agencije vrlo često s radnicima prave ugovore na neodređeno vrijeme (takav sam imao i ja), jer oni uvijek imaju koristi od radnika, posebno onog koji je spreman na česte promjene. Radni odnos je prekinut na moju inicijativu – zbog odlaska na bolje plaćeno mjesto u ugostiteljstvu (ali s ugovorom na određeno).
Dodajmo i dosta visoku razinu socijalnih prava – radniku koji je ostao bez posla kao višak (ili po isteku rada na određeno) slijedi naknada za nezaposlene, kao i razni drugi oblici socijalne skrbi koji mu mogu i nezaposlenost učiniti sasvim podnošljivom. Treba jasno reći da je u tome puno gora situacija u Hrvatskoj
Osnovni uzrok takvog osjećaja sigurnosti nije, dakle, u nečijem naivnom vjerovanju, nego u konkretnom iskustvu unutar jednog ogromnog i uvijek radnika žednog tržišta rada. Njemački BDP – kako izvješćuje Statistički zavod na svojoj početnoj stranici – i dalje raste (trenutačno 1,4%) – što u sva četiri kvartala 2018. godine prati i rast zaposlenosti.[20] Stoga ne čudi i to netko s mojim nikakvim iskustvom u industriji (nešto malo još iz doba Jugoslavije) i bez potrebne vrste obrazovanja može relativno lako naći posao u industriji. Stabilnost zaposlenja donekle ovisi o vrsti radnog odnosa, ali još više o stabilnosti gospodarstva.
Dodajmo tome i dosta visoku razinu socijalnih prava – radniku koji je ostao bez posla kao višak (ili po isteku rada na određeno) slijedi naknada za nezaposlene, kao i razni drugi oblici socijalne skrbi koji mu mogu i nezaposlenost učiniti sasvim podnošljivom. Kako je i ovih dana objavljeni članak na ovom portalu iznio tvrdnju njemačkog analitičara Matthias Schäfera, prekarni rad u Njemačkoj je socijalno vrlo dobro zaštićen.[21] Naravno da se onda postavi pitanje što je to točno prekarno u cijeloj priči. Problem je svakako puno veći u drugim zemljama, pa treba prilično jasno reći da je po tom pitanju puno gora situacija u Hrvatskoj.[22]
Napokon, stalni radni odnos u Njemačkoj ionako ne znači da ćete raditi na tom poslu do mirovine, nego da vam poslodavac može uručiti otkaz s obaveznim rokom od mjesec dana kad god postanete višak ili trenutačno, ukoliko grubo prekršite radne propise. No, da ne bude zabune, i to ipak daje prednost stalno zaposlenima nad onima s radom na određeno, koji nemaju na raspolaganju mjesec dana za traženje novog posla.
Stoga riječ „prekarijat“ možda još ne zvuči tako strašno u Njemačkoj. Naravno, ne treba se zavaravati i u kontekstu najava nadolazeće ekonomske krize jasno je da će biti viškova i otpuštanja. Ipak, nije nimalo sigurno da će prvi na udaru biti baš oni koje se sada stavlja u prekarijat. Ako ćemo se marksisti i ja u čemu složiti to je da su krize u kapitalizmu redovna pojava – a tek one zapravo i otkriju čije je radno mjesto uistinu prekarno.
Time svakako ne mislim reći da samo trebamo čekati krizu i ne poduzimati ništa. Država mora više poraditi na mehanizmima smanjivanja ovakve drastične razlike između žena i muškaraca na tržištu rada. Isto tako treba poraditi i na bržem prelasku s rada preko agencije na rad kod izravnog poslodavca. A morale bi se poduzeti i mjere koje bi radnicima na određeno pomogle u rješavanju stambenog pitanja. To nisu samo pitanja ekonomske učinkovitosti ili gospodarskog rasta nego prije svega temeljni postulati društvene pravednosti.
[1] Vidi članak iz srpnja 2008. „Prekarität und Prekariat – Signalwörter neuer sozialer Ungleichheiten“ na web stranici Bundeszentrale für politische Bildung http://www.bpb.de/apuz/31024/prekaritaet-und-prekariat-signalwoerter-neuer-sozialer-ungleichheiten?p=all.
[2] Iako je precarius zapravo „nesiguran“, ovdje koristim riječ „nestabilan“, kako se ne bi dobio pogrešan dojam nekakve nesigurnosti i opasnosti na poslu.
[3] Vidi 5 Arbeitsmarkt und Verdienste Auszug aus dem Datenreport 2018, str. 174.
[4] Vrlo detaljan pregled daje i njemačka Wikipedija https://de.wikipedia.org/wiki/Prekariat (iako treba na nekim mjestima osvježiti podatke).
[5] Ova se brojka odnosi na one koje Zavod naziva Kernerwerbstätige („jezgra zaposlenih“) – ljudi u dobi od 15 do 64 godine koji nisu u procesu obrazovanja ili osposobljavanja. Bitno je znati razliku između ovog termina i Erwerbstätige (zaposlenih) – u koji ulaze i svi oni što rade uz školovanje (primjerice, sezonci) i kojih ima ukupno 45 milijuna.
[6] Stoga se radi tečnosti čitanja u članku ne navodi izvor za svaku brojku – uvijek se radi o podacima sa Statističkog zavoda.
[7] Vidi 5 Arbeitsmarkt und Verdienste Auszug aus dem Datenreport 2018, str. 174.
[8] Sudeći prema tekstu iz tog vremena „2015 – Das jahr des mindestlohns: alle daten auf einen blick“, primanja su se spuštala i na 7,20 eura po satu.
[9] Nijemci imaju razne tražilice za posao, a Indeed je intuitivna i obuhvatna stranica na koju link daje i njemački Zavod za zapošljavanje (Arbeitsamt).
[10] Članak Arbeitnehmerüberlassung s njemačke Wikipedije daje prilično iscrpan uvid u povijest i zakonske osnove za ono što se u Hrvatskoj naziva „ustupljeni rad“. Ipak o ovoj vrsti rada mogu govoriti i iz neposrednog uvida.
[11] Vidi stranicu Deutsche Handwerks Zeitunga o ovoj temi.
[12] Vidi „Dieser gesetzliche Mindestlohn gilt seit 2019 in Deutschland“, u Deutsche Handwerks Zeitung.
[13] Oglasnici za posao daju i opciju ocjenjivanja i komentiranja poslodavaca. Osobno sam upravo u istoj agenciji bio na dva kraća bolovanja i nisam naišao na neki problem zbog toga, procedura je svuda ista po pitanju dokumentacije, rokova prijave, itd.
[14] Negdje će biti govora o 2,7%, ovisno o nekim metodološkim finesama i trenutačnim brojkama. Uglavnom se vrti oko 2,5%.
[15] Jedna takva tvornica imala je i pauzu od svega 15 minuta, što je načelno protuzakonito. Isto tako u prosjeku daju 1,5 dan u tjednu slobodno (što je sasvim zakonito, ali je ipak normala 2 dana tjedno), a 3 od 7 radnih dana (koji idu zaredom, pa tek onda 2 ili 3 slobodna dana) jesu noćne smjene. Pravde radi treba reći da solidno plaćaju, da postoje dodaci za rad vikendom i noću, itd.
[16] Ovakve cijene rada i postupni porast možete često vidjeti u oglasima za posao. Kad se radi o prelasku iz agencije u tvrtku rada, u praksi kvalificiranom radniku obično se ponudi izravno zaposlenje nakon 6 mjeseci rada u određenoj tvrtki. Njihova primanja već su na početku iznad minimalca. No, nekvalificirani radnici najčešće mijenjaju mjesta rada svakih nekoliko tjedana – a neki su izjavili da im je agencija pravila problema kad su se pokušali prebaciti kod izravnog poslodavca.
[17] Ovo nije jedina statistika koja govori o neravnopravnosti spolova u Njemačkoj – ona postoji i u drugim područjima, što je već jedna zasebna tema.
[18] Vidi na stranici Statističkog zavoda objavu za medije iz 14. rujna 2018. Dodajmo tome i naizgled nevezani podatak da velika većina njemačkih škola petkom radi do 12 – i onda postaje jasno kako je jako teško raditi puno radno vrijeme i skrbiti o školarcu. Netko se onda mora posvetiti djetetu i taj netko gotovo isključivo je majka.
[19] U Njemačkoj je za otprilike milijun više žena nego muškaraca (vidi „Bevölkerung – Einwohnerzahl in Deutschland nach Geschlecht von 1995 bis 2017 (in 1.000)“)
[20] Vidi tablicu zaposlenosti 2013. – 2018. godine.
[21] Vidi „Najnovija statistika: Najnesigurniji posao u EU je ponovo u Hrvatskoj. Osjećaj zanemarenosti“ od 26. travnja 2019.
[22] Vidi medijske napise o radu preko agencija u Hrvatskoj, npr. „Ovakvo zapošljavanje i u Hrvatskoj uzima sve više maha: “Mora na operaciju, a ne smije uzeti ni dana bolovanja!”“, objavljen 5. veljače 2018.
5,00
(1)
Loading...
25. listopada 2024. / Aktualno
16. rujna 2024. / Aktualno
21. studenoga 2024. / Članci
13. studenoga 2024. / Članci
9. studenoga 2024. / Članci
8. studenoga 2024. / Članci