Najveće je sveučilište elaborat spremilo u ladicu, ali studij održivog razvoja je pokrenut! Kako?

Ima li u ljudima koji vode obrazovne ustanove i uređuju sustave obrazovanja u Hrvatskoj barem malo društvene odgovornosti? Zar zaista zbog partikularnih interesa, lijenosti službenika na doživotnim funkcijama, nedostatka informiranosti o trendovima koji preuzimaju primat u međunarodnim i nacionalnim razvojnim strategijama, oduzimamo šansu mladima da se obrazuju za budućnost?

• dr.sc Mirjana Matešić, ravnateljica Hrvatskog poslovnog savjeta za održivi razvoj (HRPSOR)

Prije nepunih mjesec dana Visoka škola međunarodnih odnosa i diplomacije „Dag Hammàrskjöld“ objavila pokretanje preddiplomskog i specijalističkog studija Održivog razvoja i međunarodnih odnosa. Prvi je to studij u visokom obrazovanju u Hrvatskoj koji je u kontekst nekog obrazovnog smjera ugradio održivi razvoj.

Iako uživa pažnju odgovornih kompanija već više od 25 godina, održivi je razvoj ponovno postao vrlo tema kad je UN na skupštini prije dvije godine usvojio novi razvojni Program 2030, s novih, 17 Globalnih ciljeva održivog razvoja. Obvezu ostvarenja Ciljeva preuzele su sve članice UN-a pa i Hrvatska. Iako se ne radi o pravno obvezujućem ugovoru, postoji preuzeta odgovornost izvještavanja o aktivnostima i rezultatima o doprinosu ostvarenju Ciljeva. Za razliku od Milenijskih razvojnih ciljeva odnose se na sve zemlje, a ne samo zemlje u razvoju.

Ovi Ciljevi, ali i neke direktive koje su definirale obvezu promišljanja nefinancijskih utjecaja, kao što je primjerice Direktiva o nefinancijskim utjecajima (2014/95/EC), potaknule su i gospodarstvenike da promišljaju kako bi smanjili negativne posljedice poslovanja na okoliš i čovjeka. Primjena modela upravljanja nefinancijskim utjecajima trebala bi pokrenuti inovacije u napredna rješenja, što je i namjera međunarodnih organizacija koje su ih donijele.

No za razumijevanje ovih stvari potebno je nekakvo obrazovanje. Velika većina gospodarstvenika koji Ciljeve pokušavaju integrirati u poslovanje, u ovom su području u pravilu samouki. Obrazovanje o temama društveno odgovornog poslovanja ili održivog razvoja u Hrvatskoj ne postoji. Treba pri tome reći da raste broj kolegija na gotovo svim visoko obrazovnim institucijama, koji u postojeće prakse uvode i priču o DOP-u ili OR-u. Pa tako možete naći kolegije koji govore o društveno odgovornom komuniciranju, društveno odgovornom upravljanju ili pak poslovanju. Može se naći kolegija koji govore o održivom turizmu ili održivom gospodarenju otpadom. Takvih je kolegija zapravo mnogo.  No oni problematiku o kojoj govorimo dodiruju vrlo paušalno, i možda na određeni način rade i štetu šaljući pogrešne informacije o tome kakva se znanja i vrijednosti kriju iza ove, posve nove paradigme razvoja.

Znanje se mijenja takvom brzinom da osoba zaposlena nakon fakulteta, nakon četiri godine rada gubi 30% kapaciteta za obavljanje posla. Nakon 12 godina znanje stečeno na fakultetu više ne vrijedi ništa bez usavršavanja

A ona uključuje novi način razmišljanja, osvještavanje sebe u okolnostima u kojima o sebi do sada nismo razmišljali, traži usvajanje novog sustava vrednota i transformacijske promjene. Koje se na žalost ne dešavaju na razini jednog kolegija.

Obrazovanje za održivi razvoj

Prije sedam godina tim ljudi izradio je elaborat za Specijalistički studij održivog razvoja, interdisciplinarni studij u čijoj je realizaciji trebao sudjelovati veliki broj stručnjaka, znanstvenika i predavača s različitih institucija u Hrvatskoj koji se na ovaj ili onaj način dotiču održivog razvoja. Uz pomoć motiviranih i entuzijastičnih ljudi elaborat je finaliziran i počeo je proces pregovora o njegovoj uspostavi. Nakon pokušaja na više fakulteta i čelnika najvećeg sveučilišta u Hrvatskoj, Elaborat je prije četiri godine stavljen u ladicu gdje još uvijek stoji. Kad smo ga radili, mislili smo da će činjenice i argumentacija navedena u elaboratu bez ikakve zadrške opravdati uspostavu studija. Primjerice, u Europi gotovo da ne postoji sveučilište na kojem nema nekakav oblik specijalističkog studija koji se veže za održivi razvoj, tako da čak postoji održivi MBA! Ovakva statistika dovoljno je poražavajuća i razbuđujuća te smo smatrali da će studij biti objeručke prihvaćen i prepoznat kao zaista nužan. Umjesto toga, bilo kakav interes je izostao. Koliko vidimo nema ga niti danas. Nakon toga, pokušali smo razgovarati o mogućnosti ovog studija i na nekoliko privatnih poslovnih škola, ali i ovdje nije bilo interesa. Zbog toga s velikim veseljem pozdravljamo inicijativu VSMOD Dag Hammàrskjöld, da uspostavi specijalistički studij koji integrira održivi razvoj. I nadamo se da će interes polaznika opravdati entuzijazam koji stoji iza ove inicijative.

No nepostojanje obrazovanja za održivi razvoj zapravo je priča vrlo slična temi koja je jesenas punila medije, a to je diskusija oko Kurikularne reforme koja stoji, zakočena zbog nekakvih vrijednosnih sukoba, prilično iznenađujučih za državu koja se u Ustavu deklarirala kao sekularna. Pa su djeca i njihovo obrazovanje ostavljena pojedincima, entuzijastima nastavnicima koji samoinicijativno uvode nove modele učenja matematike, informatike, povijesti… Lijepe su to priče, ali samo sporadične. Bez ozbiljne intervencije u sustav obrazovanja, one će ostati kurioziteti o kojima će se snimati prilozi za televizijske vijesti. Većina djece ostat će uskraćena, a priliku će dobiti rijetki. Nekako mi se čini da je ista stvar i s obrazovanjem za održivi razvoj. Malen je broj onih koji dobiju priliku priljučiti se događajima kao što je naša Konferencija o DOP-u, samo rijetki su ti koji imaju priliku slušati slična izlaganja i diskusije, dograđivati svoje znanje i promišljati održivi razvoj.

Zaostajanje gospodarstva

A kako nedostatak obrazovanja koje bi bilo usklađeno s potrebama vremena u kojem živimo utječe na gospodarstvo? Da bi se razvijale inovirale i jačale konkurentnost, kompanije trebaju ljude s pravim vještinama, razmišljanje o strateškom održivom inovativnom razvoju. Trebaju razumijevanje budućih trendova, kritičko promišljanje i multidisciplinarnost. Ovdje se ne radi o tehničkom već o fundamentalnom pitanju. Nedostatak potrebnih vještina tzv. skill mismatch već sada predstavlja prepreku razvoju. Istraživanja pak pokazuju da se znanje mijenja takvom brzinom da osoba zaposlena nakon fakulteta, nakon četiri godine rada gubi 30% kapaciteta za obavljanje posla. To znači da nakon 12 godina znanje stečeno na fakultetu više ne vrijedi ništa te je bez stalnog usavršavanja i cjeloživotnog učenja ova osoba nesposobna za obavljenje posla na radnom mjestu na kojem je zaposlena.

Povezivanje kompetencija i održivog razvoja je izazov za većinu globalnih kompanija. Trebalo bi postaviti to pitanje i u Hrvatskoj. Treba li to zaista biti tako? Zar zaista zbog partikularnih interesa, lijenosti službenika na doživotnim funkcijama, nedostatka informiranosti o trendovima koji preuzimaju primat u međunarodnim i nacionalnim razvojnim strategijama, mi oduzimamo šansu našoj djeci i mladima da se obrazuju za budućnost? Ima li u ljudima koji vode obrazovne ustanove i uređuju sustave obrazovanja u Hrvatskoj barem malo društvene odgovornosti?