Nema ničeg u zakonima da spriječi novac da radi što hoće, a Sjeverna Karolina je korumpirana kao da je na Balkanu

U redovnom izvješću iz SAD-a Ivo Škorić pomoću nekolicine recentnih poslovnih i političkih skandala oslikava atmosferu priprema za predstojeće predsjedničke izbore. Bitke se ne vode samo između republikanskog (jednog, Donalda Trumpa) i dvadesetjednog (zasad) demokratskog kandidatata, nego i s korporacijama, koje na politički život imaju kudikamo veći utjecaj nego građani

• Naslovna slika, Trumpove aktivistice zadužene za židovske i crnačke glasače: Elizabeth Pipko (Jexodus) i Candace Owens (Blexit)

• Autor je od 1984. godine radio na Radiju 101 u Zagrebu, dok ga pod pritiskom režima nisu izbacili kao politički nepodobnog. Pisao je za gotovo sve tzv. omladinske publikacije u bivšoj državi i bio aktivan u mirovnom i ekološkom pokretu. Od 1990. živi u Sjedinjenim Državama, prvih godina kao novinar.  Sad živi u Rutlandu u državi Vermont.

Američki Ustav sa svojim amandmanima štiti nas građane od ekscesa državne vlasti još od osamnaestog stoljeća: mi imamo neotudjiva prava. Ali samo prema državnoj vlasti. A s njom smo rijetko u kontaktu. Glasamo jednom, dva puta godišnje. Možda nas policajac zaustavi zbog prebrze vožnje. Plaćamo porez. Većina ljudi nema čestog kontakta s državom. No svaki dan ide na posao i ima kontakt sa svojim poslodavcem. Na radnom mjestu, na kojem Amerikanac provodi najveći dio života, nema demokracije ni neotudjivih prava. Poslodavac je bog i batina, uz vrlo malo ograničenja: recimo, ne može vas više izbičevati ako ne ispunite normu, kao što su bičevali crno roblje na Jugu, ali i kao zaposlenik, i kao potrošač Amerikanac je zapravo na milosti kapitala. Ako se zamjeriš svom menadžeru nema Ustava koji će spasiti tvoj posao. Korporacija može preko noći promijeniti naglavačke svoja pravila i svi zaposleni i sve mušterije se tome moraju šutke prilagoditi, ili nek idu drugdje. Facebook vas može zabraniti, i nema suda kojem se možete žaliti. Nema goreg totalitarizma: prožima sve pore društva i pojedinac je potpuno nemoćan da mu se suprotstavi.

Slobodno tržište je i svoj najveći neprijatelj. Svaki kapitalist racionalno teži maksimaliziranju profita i monopoliziranju tržišta, tj. negaciji slobodnog tržišta. Paradoksalno, upravo državna, društvena regulacija tržišta sprječava tu apsolutnu koncentraciju moći u rukama nekolicine superkorporacija. Logično, stoga, one sve čine da uzurpiraju politički proces, da poguraju zakone koji će spriječiti tu regulaciju. Dokle im je u toj uzurpaciji dozvoljeno ići? Jednom kad pravda postane predmet političkog pogadjanja, gdje je granica izmedju kriminalnog i zakonitog ponašanja?

U Trumpovoj je Americi ta granica vrlo porozna i fluidna i nikakav zid se na njoj ne nazire u skoroj budućnosti. Trump je sam standardizirao nonšalantan, utilitaran pristup istini. U završnom izvješću specijalnog istražitelja Muellera, zaključeno je da iako mu se ne može dokazati direktna suradnja sa Rusijom na hakiranju DNC i Hillary Clinton, Trump nije baš sasvim nevin, i kako ipak jeste opstruirao istragu. Nedavno od Trumpa promovirani državni tužitelj William Barr iz toga je naravno izveo da nema osnove za podizanje optužnice protiv Trumpa.

Jussie Smollett: Chicago ga tuži za novac koji je potrošio na istragu lažiranog slučaja

Mnogo jednostavniji slučaj Jussie Smolletta ima jasne paralele sa slučajem Trump u pojašnjavanju uloge javnog tužioca – koja je na rubu pravosudne i političke (javni tužioci se biraju na izborima kao stranački kandidati). Jussie je crnac i gay. I celebrity druge lige iz popularnog TV showa Empire, očito gladan slave. Tako je platio dva brata, nigerijske imigrante, da ga malo pretuku. Onda je policiji prijavio da su ga prebili bijeli nacionalisti u MAGA kapama. Policija nije imala izbora nego vjerovati mu. I kad su otkrili da ih je prevario, uhapsili su ga. Javna tužiteljica ga je medjutim pustila uz malo društveno korisnog rada i zadržavši deset tisuća dolara kaucije.

Normalno, po zakonu, završio bi u zatvoru za obmanjivanje policije. Ali u njegovom slučaju, o kojem su izvještavale sve televizije, novine, i blogovi, i jer se njegova priča, iako lažirana, dešava tolikim drugim crncima uistinu, odluka da ga se pusti je bila sasvim politička (navodno, na intervenciju supruge bivšeg predsjednika Obame). Grad Chicago sad tuži Jussieja za novac potrošen na istraživanje insceniranog napada na njega. Jednom kad se Mullerovo izvješće objavi, ne bi bilo čudno da Trump traži da Demokrati, koji su Mullera angažirali, preuzmu troškove istrage.

Republikanci često misle da su njihovi birači konzervativniji nego što zaista jesu, a Demokrati se boje da su i njihovi birači konzervativniji nego što zaista jesu. Dok griješe u procjeni stavova birača, ljudi koji rade za zastupnike u Kongresu, i Demokrate i Republikance, znaju jako dobro – što korporacije žele

Granice ponašanja u biznisu i politici nisu dakle strogo odredjene zakonom nego politički motiviranom primjenom zakona. Je li nešto utuživo? Hoće li tužitelj u nekom okrugu tako nešto utužiti? Može li tom tužbom prevagnuti na sudu? Nije čudo da su većina političara odvjetnici. Za razliku od odvjetnika, koji štite interese svojih klijenata u okvirima postojećih zakona, političari ih štite donošenjem novih zakona. Istraživanje objavljeno 2018. u American Political Science Review (Hertel-Fernandez, Mildenberger, Stokes) pokazuje da naši politički zastupnici, i njihovi zaposlenici, iako bi željeli svoje odluke i prijedloge bazirati na stavovima svojih birača, često nemaju blage veze što njihovi birači zaista žele po gotovo svim političkim temama. Senatorica Dianne Feinstein je bila naprosto skamenjena od zaprepaštenja kad su mladi zeleni aktivisti Green New Deal-a nahrupili u njen ured – gotovo kao da je neplanirano susretanje vlastitih birača postalo prepreka urednom obnašanju dužnosti političara.

Republikanci često misle da su njihovi birači konzervativniji nego što zaista jesu, a Demokrati se boje da su i njihovi birači konzervativniji nego što zaista jesu: dakle postoji trend da politička elita favorizira skretanje udesno. Dok griješe u procjeni stavova birača, ljudi koji rade za zastupnike u Kongresu, i Demokrate i Republikance, znaju jako dobro – što biznisi žele, što korporacije žele, što poslodavci žele, jer odlično plaćeni korporativni lobisti neprestano sjede na kavama u uredima političara i neumorno lobiraju za svoje šefove. Tako korporacije disproporcionalno utječu na formiranje političkih odluka nauštrb svih drugih interesa. Njima to skretanje udesno odgovara jer podrazumijeva daljnju deregulaciju, konsolidaciju, i koncetraciju bogatstva i moći.

U zadnje dvije godine svjedoci smo čak tri takve goleme koncentracije kroz akvizicije: Comcast-NBC-Universal, AT&T-Time-Warner (Time-Warner obuhvaca CNN i HBO), Disney-Fox. Amerika ima samo četiri mobilna operatera, samo dva distributera kabelske televizije, i jedva nekoliko medijskih kuća koje kontroliraju produkciju skoro svih vijesti, dokumentarnih i zabavnih programa u zemlji: te mega-korporacije su vrijedne stotine milijardi dolara i svojim mišljenjem indoktriniraju više od 90% populacije. Desno orijentirana Sinclair Broadcast Group vlasnik je 193 lokalne radijske i televizijske stanice, pokrivajući tako 40% populacije. SBC prisiljava te lokalne stanice prenositi centralno produciranu desničarsku političku propagandu, kao da su one organi majke partije. Zanimljivo je da je Trumpova vlast od gorenavedene tri akvizicije odlučila na kraju sudski goniti jedino Comcast-NBC jer im smeta NBC čiji TV voditelji ne propuštaju kritizirati Trumpa, potvrđujući tezu o ‘pravdi’ upregnutoj u političku mašineriju. Odustali su od daljeg procesa protiv AT&T-Time-Warner, a Disney-Fox nisu nikad niti doveli u pitanje.

Amazon je postao Amazon akvizicijom 89 manjih kompanija. Alphabet (Google) je proždro skoro 230. Koncentracija kapitala i moći u tech-sektoru je čak veća nego u medijima ili bilo gdje drugdje. Posebno jer te kompanije ne pokrivaju samo SAD nego cijeli svijet: Apple, Alphabet, Amazon, Airbnb, Uber, i naravno Facebook, trenutno najveća društvena zajednica na našoj planeti (2.5 milijarde ljudi). Bitna razlika je što tradicionalni mediji pružaju i platformu i sadržaj, a tech-giganti pružaju samo platforme: sadržaj stvaramo svi mi. Mi smo njihov sadržaj. Google zna o nama više nego je Udba ikada znala. Bolje nas poznaje od nas samih. Ja mogu vidjeti na svom timeline gdje sam u koliko sati bio pred pet godina, sto sam radio, jeo, kupio, fotografirao, napisao, ili ‘pogooglao’ taj dan. Bliži se dan kad bi svi mogli zbog toga zažaliti. Trump već sada traži da se pretraže profili tražitelja invalidskih penzija na društvenim mrežama ne bi li se našao razlog da im se uskrate beneficije.

Obuzdavanje Facebooka: Trumpov ministar stanovanja Carson tužio je društvenu mrežu zbog diskriminacije

Taj koncept sadrži i dozu nepredvidivosti i otvara nove rizike za poltičare, koji su stoga sumnjičavi i mnogo više u obuzdavanju Amazona i Facebooka nego, recimo, u obuzdavanju Comcasta i Disneya. Zuckerberg često priča protiv Trumpovih anti-imigrantskih mjera, pa je Trump jos 2017. proglasio Facebook anti-trumpovskom mrežom, a sad ga je odlučio i staviti na sud. Facebookov algoritam omogućuje da pojedinac reklamira izdavanje stana i da odluči koji segment populacije može tu poruku vidjeti a tko ne.

Time, Ben Carson, Trumpov ministar stanovanja (Department of Housing and Urban Development), kaže, Facebook potencijalno diskriminira – naime postojeći zakon, koji je donesen da bi zaštitio crnce i druge manjine, kojima kućevlasnici kao Trumpov otac nekad nisu željeli iznajmljivati, zahtijeva da se najam stanova reklamira tako da je oglas dostupan svima, a na Facebooku reklamu vide samo oni koje kućevlasnik izabere u parametrima.

Amazon nije mogao dobiti sjedište u New Yorku iz čisto političkih razloga: odbio je dozvoliti sindikalno organiziranje u svom skladištu na Staten Islandu i sindikati su izlobirali dovoljno političara da spriječe dolazak Amazonovog sjedišta u Queens.

Korporacije doslovce pišu zakone koji njima odogovaraju i onda nalaze političare koji će te zakone progurati kroz Kongres. Postoji čak i udruga koja se time bavi: American Legislative Exchange Council. ALEC pruža usluge pripravljanja mjera koje pogoduju velikom biznisu i ‘guranja’ tih mjera kroz zakonodavni proces. Alec-ovci sjede u uredima političara dok ne dobiju što žele. Gradjani su isključeni iz proizvodnog dijela političkog procesa, koji upravo najviše utječe na njih. Proces postepenog razmontiravanja zaštitnih mjera od prevelike koncentracije kapitala, donesenih tokom “zlatnog doba” goleme konentracije kapitala krajem 19. stoljeća, te nakon Velike depresije prošlog stoljeća, počeo je tokom Reaganovog mandata, i s njihovim slabljenjem, američko tržište je postalo manje kompetitivno i više oligarhijsko i monopolističko, na štetu potrošača i zaposlenika, a u kratkoročnu korist vlasnika kapitala. Dok je neki puta nemoguće korporaciji čije ime je neprestano u medijima dobiti baš sve što želi, češće se dešava suprotno. Amazon, na kraju, nije mogao pod uvjetima, koje su željeli diktirati, dobiti sjedište u New Yorku, iz čisto političkih razloga: Amazon je odbio dozvoliti sindikalno organiziranje radnika u svom skladištu na Staten Islandu (5. newyorška općina), i sindikati su izlobirali dovoljno političara da spriječe dolazak Amazonovog sjedišta u Queens.

Biti kratkovidan u SAD-u je, poput loših zubi, ravno Božjoj kazni, jer zdravstvena osiguranja pokrivaju malo ili ništa od troškova pregleda i naočala, a cijena naočala tokom je porasla 1000%

S druge strane recimo, daleko manje javno poznata kompanija, Luxottica, polako i postepeno je, bez ikakvih zakonskih prepreka, bez ikakve medijske kritike, bez ikakvog političkog zgražanja pokupovala većinu licenci za brandove očala, lance oftalmoloških ordinacija i gotovo sve lance prodavaonica naočala – Lenscrafters, Pearle Vision, Sunglass Hut, Sears Optical, Target Optical su svi danas u vlasništvu Luxottice, iako malo koji potrošač to zna. Ono što potrošači znaju je da je cijena naočala tokom tog dvadesetgodišnjeg procesa porasla 1000%. Biti kratkovidan u SAD-u je, poput loših zubi, ravno Božjoj kazni, jer zdravstvena osiguranja pokrivaju malo ili ništa od troškova pregleda i naočala.

Luxottica je globalna korporacija sa sjedištem u Italiji, koja se 2017. delistirala newyorške burze upravo da bi izbjegli moguće neugodnosti oko svog naglog “rasta.” U biti globalni kapitalizam danas izgleda iz američke perspektive upravo onako kako je Marx očekivao da će kapitalizam jednom izgledati ako mu se dozvoli da se previše razmaše. Što dovodi do fenomena da su današnje mlade generacije u SAD spremne glasati za političare koji se izjašnjavaju kao socijalisti, nešto nezamislivo prije 40 godina, kad čak ni Bernie nije tako otvoreno spominjao da je socijalist.

Federal Reserve Bank objavila je podatak koji baca sumnju na to da je sve baš sjajno u ekonomiji: povijesno rekordan broj, 7 milijuna ljudi više od 3 mjeseca kasni s otplatom rata za automobile, a bankroti  farmera su početkom ove godine dostigli desetogodišnji rekord

Nešto naime sigurno ne štima sa Trumpovim optimističkim prognozama o nezapamćenom ekonomskom rastu i gotovo punoj zaposlenosti. Prije svega, rekordna nezaposlenost od 3,7 posto, na razini najnižoj u posljednjih pola stoljeća, ostvarena je uz razinu zaposlenosti od 62 posto, značajno ispod pretkriznih 66 posto. Osim toga, u veljači ove godine newyorška Federal Reserve Bank objavila je uznemirujući podatak koji baca sumnju na to da je sve baš tako sjajno u ekonomiji: rekordan broj ljudi u povijesti više od 3 mjeseca kasni sa otplatom rata za automobile – 7 milijuna ljudi. Zaplijeniti 7 milijuna automobila je sigurno šok za ekonomiju, prvo jer ti ljudi onda ostaju bez vozila i time mogućnosti da idu na posao i drugo kud će industrija s tim automobilima?

No, važnije je pitanje, zašto bi ljudi u dobroj ekonomiji i pri punom zaposlenju zapostavili otplaćivati svoje vozilo? To je moguće jedino ako ne zaradjuju dovoljno da pokriju sve svoje troškove. Dapače, to significira da vjerojatno kasne i s drugim plaćanjima, budući da se obično najviše pazi na plaćanje auta, jer je auto tako lako ovršiti: netko tko kasni s plaćanjem auta, vjerojatno kasni i više s plaćanjem kreditnih kartica, računa za vodu, struju i plin, najma za stan, zdravstvenih dugova, itd. Drugi pokazatelj da nije sve baš tako sjajno su bankroti “seljaka” tj. farmera koji su početkom ove godine dostigli desetogodišnji rekord. Trumpova vlast ih je stisla s dvije strane, zatvorivši granicu, i tako reducirajući broj radnika na koje mogu računati, i carinskim ratom, koji je učinio američke poljoprivredne proizvode najednom preskupima za izvoz. Kako naši životi ipak počinju od zemlje i hrane na njoj uzgojene, tako je vjerovatno da će se ta kriza s vremenom odraziti i na druge segmente društva.

Trump je svakako došao do granica svoje moći, posebno po pitanju granica i imigranata, gdje je u gotovo neprestanom sukobu sa zakonodavnom i sudskom vlašću. Naime ni konzervativni republikanci ne vide toliki problem oko imigranata kao njegov mladi savjetnik Stephen Miller, koji bi najradije potpuno zatvorio granice. Kad nije dobio od Kongresa što je želio, Trump je naprosto proglasio izvanredno stanje na granici, da bi proveo to što hoće. Kongres je na to glasanjem odlučio da je Trumpov proglas nevažeći. Trump je zatim stavio veto na tu odluku Kongresa i preko televizije onako uobičajeno šegački naložio šefu imigracije i carina da provodi njegovu volju, a da će ga on pomilovati kao predsjednik ako ga netko zato tuži, u stilu Luja XIV. Kongres je nakon toga probao nadglasati veto, ali to nije prošlo. Tako je Trump ipak dobio što je želio, i zatim otpustio cijeli tim ministarstva domovinske sigurnosti, ljude koji po Milleru nisu bili dovoljno okrutni i zagriženi u provodjenju Trumpovih ideja.

Medjutim, to je Pirova pobjeda, jer ga ostavlja s upitnom političkom podrškom u Kongresu. Sa bankrotstima farmera, kojima nedostaje radne snage, bit će sve manje zastupnika koji će stavljati glavu na panj za njega. Ljudi oštre vile i sjekire po štalama. Posebno nakon što se ispostavilo da je jedan od razloga zašto su Trump i Miller podigli uzbunu oko ilegalnih imigranata – strah da oni ilegalno glasaju na izborima i to, naravno, za Demokrate – pokazao neosnovanim. Chris Kobach, bivši državni sekretar Kansasa i Trumpov mogući kandidat za ministra domovinske sigurnosti, u potrazi za ilegalnim imigrantima koji ilegalno glasaju, u svojoj državi našao je  u 20 godina 5 koji su se uspjeli registrirati, a zatim je prošao kroz 84 milijuna glasova u 22 države (koje su pristale dati podatke) unatrag deset godina i napokon našao 14 (četrnaest) ljudi koji su varali na izborima: uglavnom ostarjeli republikanski glasači, bogati bijeli muškarci, koji su glasali “zabunom” u dvije države gdje imaju posjede i adrese: jedan je čak priznao da je namjerno glasao i u Coloradu pored matičnog Kansasa jer je u Coloradu želio glasati protiv leglizacije marihuane. Od njih 14 samo je jedan ilegalni imigrant.

McCrae Dowless Jr, lokalni “izborni guru”, kojeg je Harris zaposlio da mu osigura glasove dopisnih birača, malo se previše zaigrao (a nije mu ni prvi puta), pa je sam ispunio glasačke listiće

Mada sistem pogoduje korporacijama namjesto ljudi i dozvoljava političarima da lažu i namještaju zakone kako paše kapitalu, i iako je predsjedniku izgleda dozvoljeno gotovo sve (Trumpova famozna izjava je da ga ne bi uhapsili ni da izadje na Petu aveniju i ubije nekoga), ostavka na prijevaru izabranog kongresmena, Mark Harrisa, u Sjevernoj Karolini pokazuje da ipak još postoje granice do kojih individualni političari, koji nemaju predsjednički imunitet, u svom kriminalnom ponašanju mogu nekažnjeno ići. Republikanac Mark Harris je prošlog studenog pobijedio sa razlikom od 905 glasova i 61% dopisnih glasova iako je samo 19% od dopisnih glasača bilo Republikanaca, što je dovelo do sumnje. McCrae Dowless Jr, lokalni “izborni guru”, kojeg je Harris zaposlio da mu osigura glasove dopisnih birača, malo se previše zaigrao (a nije mu ni prvi puta), pa je sam ispunio glasačke listiće kad ih je pokupio a prije nego ih je predao. Dopisni glasači su oni koji iz bilo kojeg razloga ne mogu doći na birališta na dan izbora pa šalju svoj glas poštom unaprijed, ili tako vjeruju nekom Dowlesu da će njihov glas vjerodostojno zabilježiti i predati. Na sudjenju Dowlessu, Harris se rasplakao i odlučio smjesta napustiti poziciju na koju je izabran, te će se sada raspisati novi izbori. U medjuvremenu je uhapšen i predsjedavajući Republikanske stranke u Severnoj Karolini, Robin Hayes, za podmićivanje državnih dužnosnika da bi pogodavali njegovim pajdašima kapitalistima. Sjeverna Karolina je korumpirana kao da je na Balkanu. Nadam se da će to ipak dovesti do pobjede oporbe na novim izborima.

Michael Cohen: Posao svakoga tko radi za Trumpa je da štiti Trumpa. Svaki dan oni koji za njega rade znaju da će morati lagati oko nečega da njega zaštite. To je norma.

Trump se ne da smesti takvim sitnicama. Dok Demokrati izlaze na predsjedničke izbore 2020 sa (za sada) 21 kandidatom (što je najveći broj kandidata unutar jedne stranke u povijesti američkih predsjedničkih izbora) koje mislim da niti jedan novinar u zemlji nije u stanju napamet nabrojati, Trump diktira igru unutar Republikanske stranke do te mjere da gotovo garantira da bude jedini kandidat. Kao što je njegov bivši odvjetnik Michael Cohen rekao Republikanskim zastupnicima tokom svog otrovnog svjedočenja u Kongresu: “Posao svakoga tko radi za Trumpa je da štiti Trumpa. Svaki dan oni koji za njega rade znaju da će morati lagati oko nečega da njega zaštite. To je norma. Vi sada to radite za njega, kao što sam ja to za njega radio ranije.” Trumpova strategija za 2020 je daljnje podgrijavanje ksenofobije neprestanom uzbunom oko granice, kontinuirani napadi na ‘socijalizam’ kao tobože anti-američku ideologiju (iako je SAD imao socijalističke kandidate na predsjedničkim izborima prije Drugog svjetskog rata), i ciljane akcije na specifične grupe birača koje inače glasaju za Demokrate da ih se preobrati, konkretno Blexit i Jexodus.

Demokrati dobijaju tradicionalno 80% židovskih i 90% crnačkih glasova u predsjedničkim izborima. Kako se izbori danas dobijaju sa mizernim razlikama u broju glasova, da samo 10% njih pređe glasati za Republikance, to je sigurna pobjeda za Trumpa. I Blexit (“black exit”) i Jexodus (“Jewish exodus”) vode elokventne mlade dugonoge žene, Trumpove desetke, Candace Owens (Blexit) i Elizabeth Pipko (Jexodus). Oporba ih naravno omalovažava kao beznačajne sporedne uloge, ali izborna trka još nije pravo ni počela, i sigurno ćemo ih često vidjati i slušati jednom kad novac stane iza njih. Jer nema ničega u zakonima da spriječi novac da radi što hoće. Novac jednako gleda na kriminalca i na poštenoga. Novac je iznad zakona. Novcu je jedini cilj – više novca. A odluka Vrhovnog Suda u slučaju Citizens United eksplicitno prepušta sudbinu ove zemlje u ruke novca. Zato se Trump, nažalost s razlogom, ponaša poput budućeg pobjednika.