Privatizacija javne sfere, asimetrija ljevice i desnice, ekstremizam, demokratska odgovornost medija i kriza istine

Knjiga Network Propaganda kvantitativnom analizom ruši neke uvriježene pretpostavke. Nisu nove tehnologije presudno utjecale na politiku, nego se desnica epistemološki zatvara desetljećima a povratna petlja u mrežnom okruženju ekstremizaciju čini učinkovitijom na opću štetu. Autori optužuju izvedbenu neutralnost medija i tržišnu borbu za potrošačima za krizu istine u Americi

• Naslovna slika: Johann Peter Hasenclever, Das Lesekabinett, Soba za čitanje (1843)

Pišući o plemenskim običajima, antropolog Lévi Strauss u svojoj je knjizi Divlja misao (1962) naveo primjer plemena Gahuku-Gama na Novoj Gvineji. Nakon što su naučili igrati nogomet, protivnički klanovi bi utakmice igrali satima, čak i danima sve dok ne bi postigli izjednačen rezultat kako nitko ne bi ostao poražen. Mediji danas pridaju jednaku važnost svim stranama u svakom političkom pitanju, zanemarujući objektivnost u korist dojma o neutralnosti.

Network Propaganda: Manipulation, Disinformation, and Radicalization in American Politics djelo je Yochaia Benklera, Roberta Farisa i Hala Robertsa. Benkler je jedan od upravitelja Berkman Klein Centra za Internet i društvo (BKC), Robert Faris je njegov harvardski kolega i čelnik istraživanja na istom institutu, a Hal Roberts je suosnivač i tehnički arhitekt Media Cloud projekta. Knjiga je javno dostupna u sklopu Oxford University Pressa.

Yochai Benkler i naslovnica Network Propaganda

Robert Faris i Hal Roberts

BKC i Centar za građanske medije MIT-a razvili su Media Cloud, projekt za složenu analizu nastanka i širenja medijskih priča, odnosno medijskog ekosustava. U sklopu analize izbornog ciklusa 2016. prikupljeno je i obrađeno više od 4 milijuna priča u razdoblju od 2015. do 2017. godine. Autori su očekivali su da će izbori pokazati kako i na lijevoj i na desnoj političkoj strani postoje odvojene komore odjeka koje filtriraju nepovoljne vijesti. Rezultati su pokazali da podjela postoji, ali između desnog medijskog ekosustava i svih ostalih.

Epistemička kriza u Americi

Autori prvi dio knjige, Mapping Disorder, posvećuju definiranju ciljeva, korištenih termina i središnjeg mehanizma asimetrije.

U prvom poglavlju pojašnjavaju kako epohalna promjena 2016. nije bio poraz kvalificiranog kandidata od nekvalificiranog, već poraz republikanske stranke Reagana i Busha od “stranke Donalda Trumpa, Breitbarta i milijardera Roberta Mercera” (str. 7). Cilj knjige nije objasniti neočekivani poraz demokratske kandidatkinje, već “koji akteri su odgovorni za ovu preobrazbu američke javne sfere i kako je ova nova javna sfera postala ranjiva na dezinformacije” (str. 30). Tvrdnje da je Internet polarizirao javnost previšu su “naivne” i “podcjenjuju razinu do koje institucije, kultura i politika oblikuju prihvaćanje i širenje tehnologije” (str. 8). Autori kritiziraju javnu raspravu usredotočenu na Trumpa kao posljedicu umjesto na njega kao aktivnog čimbenika u dezinformacijskom kaosu (str. 19).

“Sve te [priče] izgledaju toliko apsurdno nevjerojatno da je teško zamisliti da je stvarno namjeravano da mu ljudi povjeruju umjesto da jednostavno izazove duboku dezorijentaciju i udalji nas od pretpostavke da bilo tko zapravo ‘zna istinu’. Publika prepuštena ničemu drugome osim toj neutemeljenoj dezorijentaciji čak i ako želi, ne može više razlikovati istinu od fikcije. Ne preostaje joj drugo nego birati informacije koje su joj ideološki srodne ili je označavaju kao pripadnika plemena. U svijetu u kojemu nema istine, često će pobijediti najzabavnija teorija urote.“ (str 37)

Drugo poglavlje posvećeno je organizaciji američkih medijskih ekosustava. Jedan od zaključaka na koji upućuju podaci je da lijevi, centristički i centar-lijevi mediji funkcioniraju zajedno preko mainstream medija dok su desni mediji usredotočeni na dva centra, Fox News i Breitbart te su slabo povezani sa ostalim medijima. Centar-desni mediji “gotovo i ne postoje.” (str. 49). Prilikom analize sklonosti američkih glasača, kandidata i medija autori su ustanovili da lijevi Amerikanci konzumiraju medije i desno i lijevo od njihovih političkih stajališta dok su desni usmjereni samo na najdesnije medije i ništa drugo. Drugim riječima, oko 30% Amerikanaca konzumira samo medije koji potvrđuju njihova uvjerenja. Poslije izbora u ljevici i centru ojačali su mainstream mediji, no na desnici su svi mediji postali ekstremniji. (str. 57 – 61).

Poslije izbora u ljevici i centru ojačali su mainstream mediji, no na desnici su svi mediji postali ekstremniji.

Američki medijski krajolik ima dva središta. Jedan se nalazi lijevo, no drugi se nalazi na samom rubu desnice.

Autori pobijaju tezu prema kojoj se većina Amerikanaca informira preko socijalnih mreža, kriveći za to medijsko iskrivljavanje rezultata istraživanja u želji da se nađe prikladan krivac. Većina Amerikanaca informira se prvobitno preko televizije i nastavit će bar idućih nekoliko izbornih ciklusa (str. 71-72). Točnije, više od polovice njih najčešće se informira preko televizije, jedna četvrtina preko radija, a jedva mjerljiva razina preko tiskanih medija.

Treće poglavlje posvećeno je sve jačem fenomenu propagandne povratne petlje. Povratna petlja općenito podrazumijeva svaki sustav u kojemu njegovi izlazi ponovno postaju njegovi ulazi. U slučaju propagande radi se o pojavi medija usmjerenih na objavljivanje vrlo stranački obojenih vijesti neovisno o njihovoj točnosti, a u skladu sa grupnim konsenzusom stranke (u ovom slučaju Republikanaca). Istovremeno mediji napadaju vjerodostojnost svih kritika grupe i samih sebe pripisujući ih neprijateljstvu suprotne grupe (u ovom slučaju Demokrata). Američki političari i komentatori su ih prihvatili u borbi za svoj djelić medijske pozornosti što ih je legitimiralo, time pojačalo njihov utjecaj i dovelo do rasta važnosti njihove potpore. Drugi mediji prisiljeni su izvještavati o tome i postupno usvojiti takav pristup. Taj proces dovodi do općenitog pada povjerenja u novinarstvo, a mediji se počinju međusobno nadzirati ne oko toga tko se ne pridržava načela struke, nego tko se ne pridržava grupnog konsenzusa. Pri tome je razlika između desnice i ostatka medijskog prostora ne “u krajnjim marginama, već u prenošenju priče u mainstream, u pojačavanju povratne petlje i u otporu provjeri stvarnosti priče.” (str. 86)

Dinamična mreža medijskog Gahuku Gama plemena

U drugom dijelu knjige, Dynamics of Network Propaganda, autori analiziraju mehanizme preko kojih medijski ekosustavi utječu na politiku, primarno isticanjem vidljivosti pojedinih pitanja. Četvrto poglavlje posvećeno je Breitbartu i kako je strah od imigracije postao glavno političko pitanje, peto poglavlje Fox Newsu i širenju urota o Hillary Clinton, a šesto poglavlje posvećeno je promašajima mainstream medija.

Analiza sadržaja vijesti u izbornom ciklusu pokazala je da su dvije najčešće kombinacije riječi bile “Clinton – emailovi” te “Trump – imigracija.” Iako je većina medijskog pokrivanja oba kandidata bila negativna, priča o emailovima Hillary Clinton i povezanim skandalima daleko je zasjenila sve sadržaje o njenom programu (i druge vijesti), dok su priče o Trumpu unatoč stalnim skandalima uspjele istaknuti njegovu opsesiju imigracijom i zadržavanjem radnih mjesta u Americi. Glasačima je tako Trumpov program ostao vidljiv dok je ekonomski program Hillary Clinton ostao u drugom planu. Autori to najbolje ilustriraju preuzimajući riječi Duncana Wattsa i Davida Rothschilda: “Ponovimo, u samo šest dana, The New York Times je imao jednaki broj naslovnih priča o emailovima Hillary Clinton koliko za sve točke njenog programa u 69 dana nacionalne kampanje.” (str 191-192).

U medijskom pokrivanju Trumpov program zasjenio je njegove skandale, dok je Hillaryin email skandal zasjenio sve ostale priče.

Negativno praćenje Hillary Clinton autori pripisuju mainstream medijima odnosno “pogrešnoj primjeni pravila objektivnosti kao nepristranosti ili ravnoteže, umjesto traženja istine”. (str. 196). Ovo je poglavlje razlog za uvodnu asocijaciju na nogomet u plemenu Gahuku-Gama, odnosno za ono što autori zovu “javnom izvedbenom neutralnosti.” (str. 196). Prioritet nedesnih medija postao je uravnotežiti pokrivanje obje strane da se izbjegnu optužbe za pristranost. Dodatni čimbenik je što mainstream mediji naginju objavljivanju senzacionalističkih vijesti zbog tržišne borbe. Svaki medij želi imati ekskluzivnu vijest. Suprotno desnim medijima, gotovo sve priče nedesnih medija bi bile brzo povučene ili ispravljene nakon što bi se upozorilo na netočnosti.

Propagandni cjevovod i opasnost od Rusa

Treći dio knjige (The Usual Suspects) posvećen je kritičkom osvrtu na uvriježena obrazloženja pobjede Donalda Trumpa. Točnije, autori se osvrću na utjecaj razornih memova alt-righta (7. poglavlje), ruskih operativaca (8. poglavlje) i mikrociljanja osoba (9. poglavlje). Smatraju da je utjecaj sva tri faktora bio uočljiv, ali nedovoljan da preokrene rezultat izbora i daleko precijenjen.

Posebno obilježje američkog desnog ekosustava je to što u njemu postoji tzv. “propagandni cjevovod” koji omogućava da vijesti iz potpuno marginalnih medija brzo završe među udarnim vijestima profesionalnih medija. Zbog zvučnosti vijesti drugi mediji ih citiraju i prenose dok ne dođu do nacionalnih medija koji se na njih moraju osvrnuti jer se o njima priča drugdje. Analiza podataka je pokazala da za sada ovaj cjevovod nije bio presudan, usprkos zabrinutosti o utjecaju na potencijalne glasače. Iako se priča o Clinton-pedofiliji pripisuje utjecaju tzv. magova alt-righta, ona je sama bila zanemarivo zapažena u usporedbi sa izvještavanjem Fox Newsa o toj priči.

U osmom poglavlju, autori se analitički obračunavaju sa strahom od ruske manipulacije izborima. Američkoj se ljevici predbacuje grupna zaslijepljenost, namjerno uspoređena s nekadašnjom zaluđenosti navodnim oružjem za masovno uništenje uoči invazije Iraka. Analiza podataka upućuje da često spominjana uloga ruskih operativaca u širenju lažnih vijesti nije bila presudna. Autori su utvrdili da se donja granica ruskog utjecaja u širenju lažnih vijesti može procijeniti na najviše jednu šestinu, a vjerojatnije na jednu šesnaestinu njihova prometa.

Analiza se vraća na asimetriju u američkom medijskom ekosustavu jer su ruski napori na lijevoj strani uglavnom zapinjali na profesionalnim normama, dok su na desnoj strani nailazili na propagandnu petlju. Problem u istraživanju ruskog utjecaja je što je namjernu rusku propagandu u praksi teško razlikovati od oportunista koji se njome koriste radi profita. Bivši suradnici jednog od desnih medija, Zero Hedge, navode kako su uredničke smjernice o hvaljenju Putina i demoniziranju Obame bile pažljivo odabrane zbog prometa, ne zbog političke svrhe. Autori zloglasnog YourNewsWire.com (jednog od glavnih izvora urota o “dubokoj državi”) su britanski istospolni par koji živi u Los Angelesu, a žele postati novim Alexom Jonesom.

Opasnosti od Rusa ipak nema, bar što se tiče manipulacije političkog prostora. Nisu uspjeli mobilizirati pobornike Bernia Sandersa protiv Hillary Clinton. Iako su ruski botovi pokušavali progurati frazu “glasačka prijevara” podaci pokazuju da bi ona prirodno nestala da je Trump nije preuzeo prilikom jednog intervjua. Pokušaji organiziranja polarizirajućih protesta bili su popraćeni iznimno malim sudjelovanjem, a pokušaji guranja Jill Stein da ukrade glasove Clinton bili su promašeni.

“Američki je medijski ekosustav jednako otporan na rusku propagandu koliko na sve druge neistine, kakav god im bio izvor. […] Glavni izazov je voljno prihvaćanje razorne ruske propagande, ne manipulacije putem Twittera i Facebooka.” (str. 267)

Opasnost leži u mračnim reklamama, ne u mikrociljanju

Čitanjem knjige Network Propaganda stječe se dojam da su autori oprezno zabrinuti mogućnostima mikrociljanja koje omogućuje Facebook. Trumpovu kampanju možda je spasilo usmjeravanje budžeta digitalne kampanje isključivo na ciljano reklamiranje umjesto na uobičajene reklame vidljive svima. Autore više zabrinjava to što je taj posao vodio Brad Parscale, čovjek bez političkog iskustva. Prava opasnost mikrociljanja je to što su njegovi alati toliko dobri razvijeni da se njima lako mogu služiti i potpuni početnici.

Knjiga ističe kako mikrociljanje nije nova pojava u američkom političkom oglašavanju (pojavilo se još 2004. godine), a kampanje Obame i Clinton bile se poznate po svojim psefološkim šmokljanima (psefologija je grana politologije koja se bavi analizom izbora). Upravo je to potaknulo desnicu da uloži u istovjetne baze podataka, pogotovo zato što demografska slika govori u prilog rasta glasačkih tijela demokrata. Situaciju je preokrenuo Facebook koji je nudio lako dostupnu infrastrukturu za mikrociljanje.

Autori kritiziraju i priče oko Cambridge Analytice, navodeći argumente da se vjerojatno radi o tvrtki koja je spremno prisvojila prevelike zasluge da bi mogla dalje prodavati svoje usluge. Istraživanja učinkovitosti mikrociljanja zapravo ne pokazuju da se radi o čudotvornom alatu. Studija iz 2015. koja je pokazala da računala mogu bolje vidjeti karakteristike osobnosti  nego ljudi istovremeno je utvrdila da se radi o granično mjerljivoj snazi učinka. U primjeru Pennsylvanije koju je Trump dobio za samo 44 000 glasova, primjena mikrociljanja teoretski je mogla maksimalno preobratiti tek 3000 glasača.

Analiza međusobne povezanosti najpopularnijih medija pokazuje da su brojni superstranački mediji popularni na Facebooku gotovo nepoznati izvan njega što znači da su potpuno ovisni o algoritmu preporučivanja. Autori dodaju nalaze Allcotta i Gentzkowa koji su utvrdili da su usprkos posjećenosti stranica lažnih vijesti, one činile tek oko 2.6% pročitanih političkih vijesti u dva mjeseca uoči izbora. Pri tome je samo 10% stranačkih pristaša bilo odgovorno za 60% posjeta lažnim pričama. Nakon što je Facebook mijenjao svoje algoritme tijekom 2017. i 2018., promet prema stranicama lažnih vijesti opao je simetrično i u ljevice i u desnice. Zaključak autora je da će politički clickbait u budućnosti biti iritacija, a ne opasan problem.

Prava opasnost mikrociljanja je to što političku kampanju uvodi u privatno, nevidljivo područje, čime javnu političku sferu čini sve manje javnom. Mračne reklame javnu raspravu pretvaraju u skrivenu. Zeynep Tufekcy

Autori nisu sigurni smiju li trajno odbaciti moguće opasnosti mikrociljanja na izbore, no više su zabrinuti njihovim utjecajem na financiranje izbora i ton javne rasprave, nego na same sklonosti glasača. Ponavljaju upozorenje turske sociolginje Zeynep Tufekci koja je nakon izbora 2012. za New York Times pisala o opasnosti kampanja upravljanih podacima, koje (političko)  uvjeravanje “uvode u privatno, nevidljivo područje” u kojem protivnici ili nadzor ne mogu reagirati. Istovremeno se znanost uvjeravanja digitalnim putem usmjerava na utjecanje na glasače putem emocija i iracionalnih sklonosti. Tufekci je dvije godine kasnije napala tzv. “komputacijsku politiku” koja pretvara “političku komunikaciju u sve više personaliziranu… i  time temeljno preobražava javnu sferu ponajprije čineći je sve manje i manje javnom”. (str. 273). Istraživanje mikrociljanja  pokazalo je da je samo 11% reklama pripadalo grupama službeno registriranim u organizaciji za nadgledanje izbora. Pišući u jeku kampanje za 2020., teško je ne naglasiti uzaludno upozorenje autora da postoji malo vremena da se riješi problem “mračnih reklama” koje vide samo njihovi namjeravani primatelji. Prava opasnost mikrociljanja nije u tome što stvarno utječu na glasače, već javnu raspravu pretvaraju u skrivenu.

Postojeća asimetrija, a ne nova polarizacija

Četvrti dio knjige, Can Democracy Survive the Internet, posvećen je budućem utjecaju tehnologije na demokratske procese. Implicitno je vidljiva frustracija autora pretjerivanjima opasnosti od Interneta.

Središnji razlog zašto autori odbacuju svaku tvrdnju o polarizaciji je manjak simetrije na obje strane političkog spektra. Posljednjih četrdeset godina postoje procesi koji Republikance stalno guraju prema ekstremnoj politici dok u Demokrata ne postoji simetričan proces već teturaju oko lijevog centra.

“Te su činjenice jednako neprihvatljive akademicima koji traže nestranačku, neutralnu dijagnozu što nam se događa koliko i profesionalnim novinarima koji su institucionalno obvezani opisivati (političko) natjecanje na nepristran način. Obje se grupe nastoje usredotočiti na tehnologiju jer nije potrebno pokazivanje prstima ako se tehnologija događa svima nama …” (str. 292)

Od Drugog svjetskog rata, sastav zastupnika obje stranke od ideološki heterogenog postao je vrlo homogen. Proces je započeo prije pojave Internet kulture.

Deseto poglavlje ukratko opisuje i analizira proces pojave polarizacije u američkoj politici od Drugog svjetskog rata do danas. Za razliku od 20. stoljeća, povezanost ideologije glasača i njihove stranke danas je jaka (str. 301). Umjereni glasači u Americi opstali su tek kao loš statistički konstrukt jer raste broj njih koji podržavaju radikalne političke točke sa suprotnih strana političkog spektra (poput potpunog zaustavljanja imigracije i besplatnog zdravstva za sve).

Autori upozoravaju na tzv. Michiganski model (formuliran u politologiji još šezdesetih) po kojemu američki glasači glasaju u skladu sa naslijeđenim stranačkim identitetom. Istraživanje iz 2012. pokazuje kako je u Americi u porastu takozvana afektivna polarizacija odnosno negativan pogled na pripadnike suprotne političke orijentacije. Negativna afektivna reakcija na stranačku pripadnost snažnija je nego na rasu ili vjeru. Taj je učinak je također asimetričan i snažniji u Republikanaca (str. 305-308).

Jedanaesto poglavlje, istražuje porijeklo asimetrije u američkoj političkoj sferi. Konzervativni mediji nisu bili nacionalno utjecajni sve do devedesetih godina 20. stoljeća. S  druge strane, optužbe za liberalnu pristranost medija pojavile su se još pedesetih godina 20. stoljeća. Za pojavu nove generacije uspješnih desnih medija bila je zaslužna postepena deregulacija radiotelevizije. Knjiga naglašava da su Fox News samo preuzele postojeći model televangelista i radiokomentatora te namjerno ciljaju samo Republikancima odanu publiku. Za pojavu asimetrije bilo je dovoljno da jedna strana preuzme novu strategiju, a potom bi se razlike nakupljale sa vremenom. Rezultat je da je nepovjerenje prema medijima u SAD visoko, no među zapadnim zemljama samo Mađarska ima sličnu asimetričnu podjelu u korist desnice (str. 328).

Konzervativni komentatori skloniji su iznošenju potpunih neistina neovisno o uredničkoj orijentaciji medija

Autori napominju kako i pokušaji ostalih kanala, ponajprije MSBNC-a da postanu isto za ljevicu, nisu bili uspješni ili dugotrajni, a sličnosti koje danas postoje opet ih smještaju tek u lijevi centar naspram ekstremne desnog Fox Newsa. Autori su uočili i da pristranosti nisu vezane uz same mreže, već političku orijentaciju aktera. Primjerice, plaćeni konzervativni komentatori na svim nacionalnim mrežama skloniji su iznošenju potpunih neistina, neovisno o uredničkoj politici medija.

Usporedba dva ekosustava: mainstream mediji nisu htjeli pokrivati sumnjivu tvrdnju o navodnom Trumpovom silovanju osim da izvijeste da se radi o vjerojatno izmišljenoj vijesti, dok je desnica spremno prihvatila priču o Clinton-pedofiliji, dodavši u nju sve moguće vezane priče, uključujući Lolita Express Jeffreya Epsteina.

Kratko dvanaesto poglavlje, Can the Internet Survive Democracy, posvećeno je ekstrapolaciji budućih trendova i djeluje suvišno jer autori ponavljaju prethodne argumente. Decentralizirana demokracija opasna jer manjak kontrole nužno podrazumijeva i manjak zaštite od zlouporabe. Trinaesto poglavlje, What Can Men Do Against Such Reckless Hate? ocrtava nemoć autora da ponude rješenja. Nude nekoliko zasebnih intervencija koje mogu pomoći ublažiti (ne riješiti) trenutačni nered: javnu vidljivost političkog oglašavanja, medijsko obrazovanje javnosti, institucionaliziranje provjere činjenica te preusmjeravanje novinarstva od traženja privida neutralnosti prema objektivnosti. Istovremeno su skeptični prema nekim prijedlozima poput zakona o kleveti (koji nisu uspjeli obuzdati medije u Ujedinjenom Kraljevstvu ili državnoj regulaciji odnosno samoregulaciji tvrtki koje bi se sukobile sa Prvim amandmanom i dovele do izbjegavanja svih kontroverznih pitanja u strahu od kazni.

“Za dobro uravnoteženi medijski ekosustav normalna vještina bi bila jednostavno odbaciti tako navučenu priču ili aktivno je opovrgnuti. No, kulturni i komercijalni model medija koji su preuzeli priču nije bio usmjeren na stvaranje objektivnog novinarstva. Osmišljen je da stvara katartični bijes u svojih čitatelja i gledatelja te da bude nagrađen klikovima i pregledima. Usmjeren je da stvara osjećaj “nas protiv njih”. (str. 233)

Poglavlje završava nadom da će vodstvo Republikanca shvatiti da su izgubili kontrolu nad politikom vlastite stranke. Autori gorko primjećuju da je vrlo malo vjerojatno da će se ovo dogoditi dokle god propagandna povratna petlja pruža izborne pobjede i vjerojatno je pravi zaključak ove knjige.

Grafički prikaz strukture odnosno međusobne povezanosti medija. Dominiraju mainstream mediji, a vidljivo je da su ljevica i centar intenzivno integrirani, dok je desnica integrirana sa ostalima tek toliko da ih kritizira.

Autori u konačnom četrnaestom poglavlju tvrde kako tehnologija ”nije sudbina” (str. 381) i pozivaju na ponovno oživljavanje ideja da znanost, novinarstvo i druge institucije nude smislena ograničenja djelovanja, umjesto da su samo sredstvo legitimizacije moći. Na žalost, autori precizno ne definiraju što pod time misle. Oprezno pozivaju na opću promjenu u političkoj kulturi te u jednoj rečenici jednače desnu propagandu i desetljeća lijeve kritike objektivnosti i institucija. Očit je strah autora da će se njihova knjiga protumačiti kao napad na jednu trećinu američke javnosti pa naglo u priču vraćaju postmodernizam u akademiji.

Najkonkretniji prijedlog koji imaju je pozivanje na traženje istine umjesto traženje neutralnosti, no i ono je neartikulirano. Ostaje neriješeno pitanje kako to postići bez pojave sveprisutnih institucija koje bi modernistički nastojale preobraziti društvo.

Teška knjiga, teških tema, a bez lakih rješenja

U vrijeme objave ovog prikaza, mnoge teme kojih se knjiga dotiče opet su se našle u pozornosti. Analiza The New York Timesa manifesta američkog terorista koji je ranije ovog mjeseca ubio 22 ljudi u El Pasu (Teksas) upućuje da je napadač preuzeo retoriku, pogotovo riječi o “invaziji” SAD, iz vodećih emisija Fox Newsa. Slučaj nedavno preminulog osumnjičenog pedofilskog bogataša Jeffreya Epsteina više publikacija prozvalo je jednim od razloga zašto ljudi vjeruju u neobuzdane teorije urota. Ove godine pojavilo se dvoje republikanskih kandidata za Kongres koji podržavaju QAnon urotu. YouTubeovi algoritmi za preporučivanje sadržaja optuženi su u New York Timesu kao krivci za uspon Jaira Bolsonara u Brazilu. Trump je ovog tjedna optužio Google za manipulaciju čak 16 milijuna glasova.

Za razumijevanje knjige iz ovog prikaza osobito je važno što se u svibnju 2019. pojavio nalaz iz Francuske o medijskoj propagandi u vrijeme izbora 2017. Francuski medijski ekosustav pokazao se čvrsto integriran oko profesionalnih medija, neovisno o političkoj pripadnosti. Francuski tim uočio je da postoji podjela između profesionalnih i rubnih medija u uredničkoj politici. Pretjerana dominacija profesionalnih medija čini ih odvojenim od stvarnih interesa potrošača, a kao primjer za to navode žute prsluke čije su prosvjede ignorirali sve dok nisu vandalizirali Trijumfalna vrata u Parizu, makar su ih pokrivali lokalni i međunarodni mediji.

Osobno me se knjiga dojmila zbog svojeg empirijskog pristupa problematici. Posebno je značajan zaključak autora kako je okrivljavanje tehnologije za informacijski kaos poželjno jer se pritom ne mora upirati prstom ni u koga.

Ovo ne znači da će se knjiga svidjeti svakome. Mnoge vizualizacije podataka suvišne su, a mnogima često nedostaje prikladna legenda pa objašnjenja treba tražiti u tekstu. Neki primjeri objašnjavaju se in media res, ili preko više poglavlja što rezultira povremenom nepreglednosti detalja. Upućenima u tematiku detaljni opisi nekih primjera su većinom suvišni, a neupućenima loše organizirana (primjerice 11. i 12. poglavlje bolje bi odgovaralo početku knjige).

Uočava se da su autori izbjegavali detaljnije ulaziti u određene probleme koji prožimaju desnicu, poput namjernog whataboutisma, odnosno fenomena kada mediji i politički akteri namjerno pozivaju na navodno ekvivalentne probleme suprotstavljene strane (Demokrata). Time se postiže dojam moralne ravnoteže odnosno da su svi jednako loši, pa zašto onda građani ne bi podržavali sebi bliske? Ovo izlazi iz središnjeg fokusa istraživača (kako se šire vijesti), ali je osobito bitno za razumijevanje trenutne američke politike. Knjiga stoga najbolje funkcionira kao jedinstvena i empirijski utemeljena dopuna postojećoj raspravi, a ne samostalno djelo.

Najveća kritika koja će se uputiti knjizi što autori nisu otkrili ništa novo, misleći pritom na radikalizaciju Republikanske stranke, iako to nije točno. Knjiga je opovrgnula mnoge pretpostavke o navodnoj polarizaciji američke politike i jasno dijagnosticirala problem, pritom istaknuvši kako su tradicionalni profesionalni mediji i dalje presudni za politički život. Razmišljajući o knjizi jedna od asocijacija bila je o Popperovom paradoksu tolerancije, parafraziranom tako da se odnosi na objektivni dodir sa stvarnosti. Budući da problem leži u epistemološkom zatvaranju jedne skupine, znači li to da je jedino rješenje krize istine netolerirati skupinu koja odbija racionalnu raspravu?