Tko je komičar koji je osvojio tri četvrtine ukrajinskih glasova? Što to znači za EU i odnose s Rusijom?

Novo je doba. Ako Trump može voditi SAD zašto Zelenski ne bi vodio Ukrajinu? Gotovo tročetvrtinska većina glasala je protiv političko-oligarhijske elite, piše Božo Kovačević. Čudesna je činjenica da su građani zemlje na čijem se teritoriju vodi rat odbacili slogan "vojska, jezik, vjera" dosadašnjeg predsjednika Porošenka, nastavak agonije u odnosima s Rusijom i daljnji pad standarda. Zbog toga je jedno od obećanja Zelenskog – da će tijekom mandata nastojati promijeniti politički sustav i da nakon toga u Ukrajini više neće biti političara – dobilo tako veliku podršku

• Božo Kovačević hrvatski je političar i intelektualac, ministar u Vladi Ivice Račana i bivši veleposlanik u Moskvi

Uvjerljiva razlika koju je u prvom krugu ukrajinskih predsjedničkih izbora 31. ožujka 2019. godine ostvario Volodimir Zelenski možda je predstavljala iznenađenje. Njegova konačna pobjeda u drugom krugu 21. travnja bila je očekivana. Neizvjesnost je postojala jedino u vezi s tim što će sve predsjednik Petro Porošenko poduzeti ne bi li onemogućio pobjedu Zelenskog.

Da je Porošenko spreman na sve radi osiguranja svog ponovnog izbora na mjesto predsjednika, pokazalo se krajem prosinca 2018. godine kad je isprovocirao oružani incident u Kerčkom tjesnacu i zatim proglasio izvanredno stanje zbog opasnosti zaoštravanja sukoba s Rusijom. No, Vrhovna rada dopustila je samo tridesetodnevno izvanredno stanje kako ne bi bilo dovedeno u pitanje održavanje predsjedničkih izbora. Ako nije bilo moguće na neodređeno vrijeme odgoditi izbore, bilo je moguće barem pokušati homogenizirati naciju oko ratnog predsjednika.

Najvažniji napor Porošenko je učinio u vezi s autokefalnošću pravoslavne crkve u Ukrajini. Isposlovao je tomos, pismo kojim je ekumenski patrijarh Bartolomej I priznao da je novoosnovana Pravoslavna crkva Ukrajine neovisna o moskovskom patrijarhu. Time je ostvarena navodno višestoljetna težnja ukrajinskih vjernika da imaju svoju nacionalnu crkvu i Porošenkova težnja da bude upisan u ukrajinsku povijest, a to je trebalo zajamčiti da će dovoljan broj Ukrajinaca zaokružiti broj ispred njegova imena na glasačkom listiću. To je bilo dovoljno da prođe u drugi krug, ali nedovoljno za konačnu pobjedu. Pokazalo se da je Ukrajincima više stalo do mira i blagostanja u sadašnjosti nego do apstraktne nacionalne slave u budućnosti.

Odnosi s Putinom

Nakon prvoga kruga Porošenko je nastojao diskvalificirati Zelenskog kao neiskusnog kandidata koji se neće snaći u složenim međunarodnim odnosima, a osobito u nadmudrivanju Ukrajine s Rusijom. Iskusni Putin nadigrat će Zelenskog i to bi za Ukrajinu moglo biti kobno, tvrdio je Porošenko. Zelenski se uopće nije trudio demantirati svoje političko neiskustvo. Odbijao je sudjelovati u raspravama. Jedina rasprava u kojoj su se suočili on i Porošenko održana je pod njegovim uvjetima: 19. travnja dvojica kandidata su se suočila na nogometnom stadionu. Prethodno su obojica prošla testiranje na droge i alkohol. U silnoj želji da u izravnom dvoboju pokaže koliko je Zelenski politički nekompetentan, Porošenko je prihvatio sve te uvjete.

Na koncu je Zelenski nadigrao Porošenka. Priznao je da je ukidanje viza za putovanje u zemlje EU veliko postignuće predsjednika Porošenka. Što se tiče uspostave Pravoslavne crkve Ukrajine naglasio je da je to u najvećoj mjeri zasluga samoproglašenog ukrajinskog patrijarha Filareta koji je praktično od proglašenja ukrajinske državne nezavisnosti inzistirao i na samostalnosti crkve. Porošenko nije imao odgovor na njegovo jednostavno pitanje o tome zašto je ukrajinski narod siromašniji nego ikad, a pod vlašću Porošenka koji je najbogatiji ukrajinski predsjednik u povijesti. Zelinski je podsjetio Porošenka na njegovo predizborno obećanje 2014. godine da će rat u Donjecku i Luhansku završiti za dva tjedna. Ako je to obećanje ostalo neispunjeno, zašto bi Ukrajinci vjerovali bilo kojem Porošenkovom velikom obećanju? Kao vrhovni zapovjednik oružanih snaga Porošenko je na raspolaganju imao sve instrumente za provedbu svoje politike.

Porošenko je pokušao stvoriti dojam da je njegov stvarni protivnik na izborima Vladimir Putin, a ne Volodimir Zelenski. Oni koji su pratili izvješćivanje ruskih medija o ukrajinskim predsjedničkim izborima doista su mogli steći dojam da se Porošenko kandidirao za predsjednika Rusije jer su se neprestano bavili njime i osobito naglašavali svaku pojedinost koja ga je predstavljala u lošem svjetlu. Ali publiku Zelenskog to nije osobito zanimalo. Ta je publika bila zadovoljna kad je  Zelenski odgovorio da se nikad nije sreo s Putinom za razliku od Porošenka. U nedostatku dokaza koji bi Zelenskog kompromitirali u kontekstu odnosa s Rusijom, iz obavještajnih krugova su dan prije izbora procurile informacije o tome da je supruga Zelenskog na crnoj listi tajne službe zbog kompromitirajućih objava na Facebooku u vrijeme izbijanja pobune u Donjecku i Luhansku.

Oligarsi

Druga linija Porošenkove argumentacije protiv Zelenskog odnosila se na njegovog financijera Igora Kolomojskog. Kolomojski je pripadnik generacije ukrajinskih oligarha, kojoj pripada i Porošenko, koja se obogatila sumnjivim privatizacijskim poslovima devedesetih godina. Koristeći politički utjecaj stekli su bogatstvo koje su potom koristili za ostvarivanje daljnjeg političkog utjecaja. Podržavali su Viktora Janukoviča dok su od toga imali koristi. Kad su procijenili da im njegova politika onemogućuje daljnje bogaćenje, odrekli su ga se u Vrhovnoj radi. Oni su u većoj mjeri utjecali na svrgavanje Janukoviča nego zbivanja na Majdanu krajem 2013. i početkom 2014. godine. Kolomojski je bio gubernator Dnjepropetrovska u vrijeme izbijanja pobune u Donjecku i Luhansku. Istaknuo se agilnošću u organiziranju obrane. U potpunosti je financirao plaćenički bataljun Azov. No, 2015. godine pripadnici tog bataljuna oružanom su silom zauzeli upravne prostorije kompanije Ukrtransnaft u Kijevu. Sve se to odvijalo onako kako su ruski i ukrajinski oligarsi devedesetih godina širili svoja bogatstva. U Ukrajini 2015. godine, koja je bila pod starateljstvom Zapada koji je izrežirao državni udar kojim je Janukovič udaljen s vlasti u veljači 2014. godine, takvo što se više nije moglo tolerirati. Porošenko je smijenio Kolomojskog s mjesta gubernatora.

Drugi je grijeh Kolomojskoga propast njegove banke PrivatBank 2016. godine. Da bi održala stabilnost financijskog sustava, država je sanirala tu banku i preuzela vlasništvo nad njom. Porošenko je optužio Kolomojskog da je odgovoran za propast banke jer je velike količine novca prebacivao na svoje privatne račune u inozemstvu. Pobjeda Zelenskog na izborima, tvrdio je Porošenko, značit će povratak Kolomojskog – koji je u međuvremenu emigrirao – u politički i ekonomski život Ukrajine. Ključni Porošenkov argument za tvrdnju da je Zelenski igrač Kolomojskog bio je taj da Zelenski svoj humoristički show prikazuje na kanalu 1+1 koji pripada Kolomojskom.

Zelenski je mirno odgovorio da su svi ukrajinski televizijski kanali u vlasništvu oligarha. Nije moguće emitirati program na televiziji koja ne pripada nekom oligarhu. I sam Porošenko nudio je Zelenskom da svoj program prikazuje na njegovom kanalu. Prema tome, zaključio je Zelenski, s Kolomojskim sam u poslovnom odnosu, ali on meni nije gazda. Na provokativno pitanje Porošenka hoće li Kolomojskog otpraviti u zatvor ako se pokaže da su optužbe protiv njega istinite, Zelenski je mrtav-hladan odgovorio: da.  Za njegove pristaše to je bilo dovoljno.

Igor Kolomoisky, oligarh u egzilu koji navodno stoji iza uspjeha komičara Zelenskog na ukrajinskim predsjedničkim izborima

Nakon debakla na onom području na kojem je Porošenko trebao dominirati, dakle, u izravnom sučeljavanju sa Zelenskim, neki njegovi pristaše poduzeli su i posljednji očajnički korak. Dan prije izbora odnesena je prijava koja je trebala rezultirati sudskom odlukom o isključivanju Zelenskog iz izborne utrke. Sud je zasjedao u subotu od devet do dvanaest sati navečer i odbacio prijavu. Porošenko nije komentirao taj pokušaj koji mu je, vjerojatno, naštetio ne priskrbivši mu nikakvu korist.

Obećanje da više neće biti političara vjerojatno je shvaćeno tako da sadašnji političari, na čelu s Porošenkom, više neće biti u igri. Pitanje tko će i kako ubuduće upravljati Ukrajinom za gnjevne birače očito nije previše važno. Važno je samo da to ne budu oni koji su vladali dosad.

Gotovo tročetvrtinska većina koju je osvojio Zelenski jasna je poruka Ukrajinaca da odbacuju dosadašnju političko-oligarhijsku elitu i dosadašnji sustav posvemašnje zloupotrebe vlasti i korupcije. Porošenkov slogan vojska, jezik i vjera većina je birača doživjela kao pokušaj da se pod plaštem velikih nacionalnih tema prošverca nastavak agonije u odnosima s Rusijom i daljnji pad životnog standarda. Zbog toga je jedno od rijetkih obećanja Zelenskog – ono da će tijekom svog petogodišnjeg mandata nastojati promijeniti politički sustav i da nakon tog roka u Ukrajini više neće biti političara – dobilo tako veliku podršku. Obećanje da više neće biti političara vjerojatno je shvaćeno tako da sadašnji političari, na čelu s Porošenkom, više neće biti u igri. Pitanje o tome tko će i kako ubuduće upravljati Ukrajinom za gnjevne birače očito nije previše važno. Važno je samo to da to ne budu oni koji su vladali dosad.

Prioriteti – mir i dobro

Odmah nakon objave izlaznih anketa koje su najavile njegovu premoćnu pobjedu Zelenski je odgovorio koji će biti njegov prioritet nakon preuzimanja dužnosti. To su pitanje korupcije i rata. Dan poslije izbora izjavio je da podržava sporazum iz Minska i da će poduzeti sve kako bi oslobodio ukrajinske vojnike koji su u ruskom zarobljeništvu. Ako to znači da je spreman izravno pregovarati s predstavnicima pobunjenika iz Donjecka i Luhanska – što je Porošenko odbijao – onda bi se time otvorila mogućnost postizanja stanovitih rezultata. Poznato je, naime, da Rusija inzistira upravo na takvom pristupu.

Time, dakako, nije naznačeno sve što bi se u politici Ukrajine prema Rusiji moglo promijeniti. S obzirom na to da Zapad, osobito Sjedinjene Države, koriste Ukrajinu kao sredstvo za provociranje Rusije, za njezinu političku kompromitaciju i ekonomsko iznurivanje, pitanje je kako bi Zapad reagirao na eventualni pokušaj Zelenskog da s Rusijom uspostavi bilateralne odnose koji bi izlazili izvan tog okvira. Osim s preprekama na međunarodnom planu Zelinski bi se ubrzo suočio i s poteškoćama unutar Ukrajine. Naime, cilj Rusije u vezi s pobunjenim pokrajinama Donjeck i Luhansk svodi se na federalizaciju Ukrajine, na zahtjev da te pokrajine dobiju status ukrajinskih federalnih jedinica s pravom uspostavljanja posebnih odnosa s Rusijom. Postojećim Ustavom Ukrajina je izričito određena kao unitarna država. Prema tome, postojeći ustavnopravni okvir onemogućuje postizanje takvog rješenja kojim bi bila zadovoljna i Rusija.

Cilj je Rusije da pobunjene pokrajine Donjeck i Luhansk  dobiju status ukrajinskih federalnih jedinica s pravom uspostavljanja posebnih odnosa s Rusijom. Deklarativna briga Zapada za Krim i za poštivanje načela nepromjenjivosti granica u većoj je mjeri izlika za politiku međunarodne izolacije Rusije negoli izraz stvarne predanosti interesu očuvanja teritorijalne cjelovitosti Ukrajine.

Budući da je za Rusiju pitanje Krima definitivno riješeno i da to ne može biti predmet pregovora, nova ukrajinska diplomacija bi pod vodstvom Zelenskoga morala iskazati veliku inventivnost. Ukrajinsko-ruske odnose trebalo bi osmisliti tako da oni napreduju, a da pritom nerješivo pitanje Krima ipak ostane na dnevnom redu. Ako bi plebiscitarna podrška Zelenskom mogla značiti da bi se Ukrajinci bili spremni odreći Krima u zamjenu za mir i prosperitet, to još uvijek ne znači da bi taj problem mogao biti lako riješen. Deklarativna briga Zapada za Krim i za poštivanje načela nepromjenjivosti granica u većoj je mjeri izlika za politiku međunarodne izolacije Rusije negoli izraz stvarne predanosti interesu očuvanja teritorijalne cjelovitosti Ukrajine. Ukratko, bez koordinacije sa Zapadom i bez izričite privole SAD-a potpuna normalizacija odnosa Ukrajine s Rusijom ne bi bila moguća čak ako bi to Zelenski i njegova Ukrajina htjeli. Zasad, dakako, nema naznaka da se o tome uopće razmišlja.

Iz kruga najbližih suradnika izabranog predsjednika Zelenskog stigle su prve najave konkretnih koraka koje će njegova buduća administracija poduzeti. U skladu s očekivanjima njegovih birača, Zelenski najavljuje prijedloge zakona koji će omogućiti često korištenje referenduma kao načina izražavanja narodne volje, zakona o ukidanju imuniteta parlamentarnih zastupnika i predsjednika, zakona o imunitetu sudaca i zakona o „impeachmentu“, o smjeni predsjednika.

Budući da većinu u postojećem sastavu Vrhovne rade čine pristaše predsjednika Porošenka, nije sasvim jasno temeljem čega Zelenski očekuje da bi takvi prijedlozi mogli proći u parlamentu. Kao gesta zahvalnosti biračima koji su mu poklonili povjerenje na neviđeno taj potez je shvatljiv, ali mali su izgledi da ti prijedlozi prođu. Ako bi Zelenski uspio formirati stranku ili organiziranu skupinu građana koja bi na predstojećim parlamentarnim izborima ostvarila uspjeh – što na valu postojeće populističke euforije nije sasvim nemoguće – izgledi za uspješnu provedbu navedenih projekata bili bi znatno veći. No, ne treba zanemariti činjenicu da su mnoge važne ustavne i zakonske promjene u Ukrajini donošene u vrijeme različitih političkih euforija pa ipak nisu pridonijele stvaranju zdravijeg političkog okruženja i poboljšanju života građana.

Zelenski najavljuje prijedloge zakona koji će omogućiti često korištenje referenduma, zakona o ukidanju imuniteta parlamentarnih zastupnika i predsjednika, zakona o imunitetu sudaca i zakona o smjeni predsjednika. Većinu u palamentu čine pristaše Porošenka, pa nije jasno kako bi ti prijedlozi mogli proći

Krajem 2004. godine, u jeku krize izazvane narančastom revolucijom koju su predvodili Viktor Juščenko i Julija Timošenko, Vrhovna rada je izglasala promjene Ustava kojima su smanjene ovlasti predsjednika. Predsjednik na odlasku Leonid Kučma smjesta je potpisao ukaz o donošenju tih promjena. Kad je nakon tri kruga ipak izabran proeuropski kandidat Juščenko, našao se u situaciji da ne može provoditi politiku za koju je dobio povjerenje birača. Premda su amandmani usvojeni većinom od 90 posto glasova zastupnika, Zapad je kritizirao novi Ustav jer je donesen bez potrebne široke rasprave. Kako je premijer odgovarao Vrhovnoj radi a ne više i predsjedniku, ubrzo je došlo do raskola između agilne premijerke Julije Timošenko i predsjednika Juščenka. To je rezultiralo uvjerljivim porazom narančastih snaga na idućim parlamentarnim izborima i pobjedom proruskog kandidata Viktora Janukoviča na predsjedničkim izborima 2010. godine. Treba reći da je u očima birača bilanca Juščenkove vlasti bila tako loša da on, s osvojenih oko šest posto glasova, uopće nije ušao u drugi krug izbora za razliku od Porošenka kojemu je to ipak uspjelo.

Predsjednik Janukovič je inicirao sazivanje Ustavotvorne skupštine radi predlaganja amandmana koji bi predsjedniku vratili željene ovlasti. Na koncu je Ustavni sud promjene provedene 2004. godine proglasio neustavnima i opet u Ukrajini uspostavio polupredsjednički sustav. Iste one europske institucije koje su osporavale promjene iz 2004. godine ovaj put su nepovoljno reagirale na ukidanje tih promjena.  Kad su onemogućavale efektivnu vlast Zapadu sklonog predsjednika Juščenka, te promjene su bile neprihvatljive. Kad ih je ukinuo Zapadu nesimpatični predsjednik Janukovič kako bi ojačao svoje ovlasti, Zapad je smatrao da je to nedopustivo.

U jeku provedbe operacije odstranjenja predsjednika Janukoviča s vlasti Vrhovna rada je 21. veljače 2014., bez dvotrećinske većine potrebne za promjenu Ustava, donijela zakon kojim se ustavne promjene iz 2004. godine opet stavljaju na snagu. Kako Janukovič nije potpisao navedeni zakon prije nego što je napustio vlast i Ukrajinu, ostalo je nejasno je li Ustav doista vraćen u oblik iz 2004. godine ili ne. To je pitanje postalo manje važno kad je u Vrhovnoj radi uspostavljena većina koja podržava predsjednika Porošenka. On je vladao kao da je u Ukrajini polupredsjednički sustav.

Bivša premijerka Julija Timošenko navješćuje da bi rado bila koalicijska partnerica Zelenskoga

Ali Volodimir Zelenski će najvjerojatnije biti suočen s parlamentarnom većinom koja ga ne podržava i koja će inzistirati na punoj konzumaciji svojih ovlasti. Stoga se opravdano može pretpostaviti da njegovi prijedlozi o ukidanju zastupničkog imuniteta i jačanju neposredne demokracije neće naići na odobravanje sadašnjeg saziva Vrhovne rade. Utoliko bi organizacija vlastite stranke koja bi, ponesena euforijom uspjeha na predsjedničkim izborima, mogla ostvariti parlamentarnu većinu trebala biti važna zadaća. Činjenica da se za brzo raspisivanje parlamentarnih izbora zauzela i Julija Timošenko navješćuje da bi ona rado bila koalicijska partnerica Zelenskoga. Time se pred njega postavlja jedno od mnogih iskušenja: da li se oslanjati samo na potpuno nove, neiskusne i nekompromitirane ljude ili prihvatiti i pomoć ponekoga tko je pripadao političkoj eliti bilo kao dužnosnik u vlasti ili kao predvodnik opozicije?

No, i revidirani Ustav koji je promijenjen na neustavan način predsjedniku daje velike ovlasti. To se, ponajprije, odnosi na Vijeće za nacionalnu sigurnost. Ovlast predsjednika da u sastav članstva toga tijela, uz premijera i ministre vanjskih i unutrašnjih poslova te šefove sigurnosnih službi, imenuje i osobe po svom izboru ostala je i u posljednjoj verziji Ustava. Isto tako ostala je odredba kojom odluke Vijeća za nacionalnu sigurnost postaju pravosnažne ukazom predsjednika. No, provedba tih ukaza može biti otežana u okolnostima u kojima izvršna vlast u većoj mjeri ovisi o parlamentu nego o predsjedniku.

Dan poslije izbora aktualizirana su i pitanja o pravoj prirodi odnosa Zelenskog i Kolomojskog. Ovaj drugi je najavio da će se vratiti u Ukrajinu odmah nakon proglašenja službenih rezultata izbora. Informacije da je glavni osobni čuvar Kolomojskog istodobno bio i zaštitar Zelenskog tijekom kampanje daju naslutiti da je njihova suradnja prilično bliska. Takav dojam upotpunjuje i podatak da je Zelenski desetak puta letio u Ženevu kad je ondje boravio Kolomojski. Uslijedile su tri posjete Izraelu kad se Kolomojski preselio onamo. Veliki doprinos Kolomojskog uspjehu Zelenskog u borbi protiv Porošenka može se smatrati osvetom Kolomojskoga za udarce koje mu je nanio Porošenko smijenivši ga s mjesta gubernatora i nacionaliziravši njegovu banku. Hoće li se apetiti Kolomojskog zaustaviti na tome? Hoće li preko Zelenskog pokušati ostvariti naum o ponovnom preuzimanju PrivatBanka? Ako mu se Zelenski odluči suprotstaviti, na koga bi se mogao osloniti? Zasad nema odgovora na ta pitanja.

Čudesna je i zadivljujuća činjenica da su građani zemlje na čijem teritoriju se vodi rat odlučili ne povesti se za velikim riječima iz Porošenkova slogana vojska, jezik, vjera te da su svoja očekivanja o poboljšanju životne svakodnevice, o povećanju plaća i penzija te poboljšanju socijalnog i zdravstvenog standarda projicirali na potpunog političkog anonimusa

Po mnogo čemu izbor Zelenskog predstavlja daleko veću promjenu u političkom životu Ukrajine nego što je izbor vođa narančaste revolucije 2004. godine. Viktor Juščenko i Julija Timošenko bili su dio postsovjetskog političkog i gospodarskog establišmenta. Oni su bili dio političkog jelovnika koji je sastavljan bez sudjelovanja građana. Zelinski se pojavio kao kandidat izvan unaprijed definirane ponude. Građani su ga prepoznali kao svog kandidata, kao osobu koja pobuđuje nadu da će u većoj mjeri brinuti o njihovim problemima i interesima nego o interesima velikih igrača iza scene. Čudesna je i zadivljujuća činjenica da su građani zemlje na čijem teritoriju se vodi rat odlučili ne povesti se za velikim riječima iz Porošenkova slogana vojska, jezik, vjera te da su svoja očekivanja o poboljšanju životne svakodnevice, o povećanju plaća i penzija te poboljšanju socijalnog i zdravstvenog standarda projicirali na potpunog političkog anonimusa. Još nije sasvim jasno u kojoj se mjeri prave namjere novog predsjednika podudaraju s očekivanjima njegovih birača. Zbog toga se ne može sa sigurnošću pretpostaviti tko će od njih i u kojoj mjeri biti nezadovoljan njegovom politikom te na koji će način iskazati to nezadovoljstvo. Vjerojatno su mnogi Ukrajinci pomislili da komičar može biti uspješan predsjednik Ukrajine ako zvijezda neukusnog tv reality show-a može biti predsjednik Amerike. To je obilježje svijeta u kojem je sve moguće. Nažalost, nema jamstva da to svjetsko sve Ukrajini neće donijeti više lošeg nego dobrog.