Zašto vam je promaklo da je u Zagrebu nedavno održan festival suvremenog plesa? Pogledajte kratki prikaz, uživat ćete

Šteta je što ovaj Tjedan suvremenog plesa nije omogučio publici razgovor s autorima i izvođačima odmah nakon odigranih predstava kada je sva publika još pod dojmom. Tako su mnoga pitanja ostala bez odgovora.

Već 35. put Tjedan suvremenog plesa organizirala je udruga građana koja je sebe nazvala HIPP – Hrvatski institut za ples i pokret. Iako HIPP ne djeluje kao institut po definiciji instituta kao takvog uspio je ostvariti zavidan broj gostovanja plesnih predstava (i onih koje se takvima smatraju) putem svih 35 izdanja. Ovdje ću prikazati nekoliko od ovogodišnjih predstava.

365

Predstavu 365 hrvatske koreografkinje Petre Zanki izvela je plesačica Lauren Linder na pozornici Zagrebačkog plesnog centra. Predstava počinje s video projekcijom apstraktne vizualnosti na zidu koji nakon nekog vremena plesačica dotakne. Mi razumijemo da ta apstraktna vizualnost interpretira nešto što njoj puno znači. Dodir kao takav predstavlja nježnost, kontakt, pa čak i otvaranje ka početku nečega ili pak obrnuto: podsjećanje na priču koja se već dogodila. Kasnije, putem videa koji prikazuje tekst, saznajemo da se u predstavi radi o emotivnom stanju ostavljene osobe. Taj tekst ponekad prekrije i tijelo plesačice i nastavlja svoju putanju na njenu ispruženu ruku.

Inače, cijelu predstavu označava puno stajanja plesačice i njenog gledanja u publiku. Tek ponekad to se stajanje prekida koreografijom od sasvim jednostavnih pokreta uglavnom bez ili sa jako malo iskoračaja. Kratke jedna ili dvije plesne sekvence prisutne u predstavi pokazale su se dosta nespretno uključene u cjelokupnu strukturu predstave koja se temelji, kako smo to po završetku predstave razumjeli, na istraživanju odnosa svjetla i mirnog tijela u prostoru i vremenu nedogađanja dok dobroćudno i blago lice plesačice promatra gledatelje. U završnoj sceni plesačica je stala ispred publike i očima tražila kontakt. Njen blagi izraz lica djelovao je kao poziv na razmišljanje o samoj pojavi ljudskog tijela na pozornici koje u sebi nosi emotivnu priču ostavljene osobe. Publika je pristojno pozdravila ovaj rad koji bi se pokazao vrlo dobrim na nekim završnim ispitima studija plesa.

Candy’s Camouflage

Predstava Candy’s Camouflage  iz Austrije grupe Liquid Loft i koreografa Chrisa Haringa ispituje seksualnost koja se može protumačiti ili kao pornografska ili se takvom pornografskom može odrediti i po svom pristupu ljudskom tijelu u ne-plaćenim seksualnih odnosima. Tri plesačice na pozornici Zagrebačkog kazališta mladih odigrale su stanje mračne seksualnosti putem govora, pokreta i tehnički posebno namještenog videa u kojem same sebe snimaju i istodobno projiciraju. Kablovi, mikrofoni, zvučnici, video platno, reflektori, svjetlo te razbacani dijelovi kostima na pozornici funkcioniraju i kao scenografija predstave. Pozornica je sva u crnom osim velikog platna koje je namješteno za tu simultanu projekciju.

Dakle, plesačice snimaju same sebe sa tri kamere i sva tri kadra pojavljuju se na platnu istovremeno u brojnim krupnim kadrovima njihovih lica ali i dijelova njihova tijela u raznim varijacijama i odnosima. Taj crno-bijeli svijet, koji uključuje i takve boje kostima, podupire mračnu stranu teme koju predstava razvija. Izvanredna izvedba plesačica sastoji se u kratkim dijelovima žestokih kretnji koje se naglim prekidima zaustavljaju u ‘seksi’ pozama koje plesačice onda ponavljaju na način kreveljenja u kojima na kraju i izgaraju istovremeno govoreći na engleskom i njemačkom. Seksualnost koja se ovdje pokazuje i onda ponavljanjem imitira za moguće seksualne partnere/mušterije/klijente je na momente  – i prema namjeri kreatora predstave – i gadna i jadna u isto vrijeme.

Predstava ne žudi za lijepim trenucima već se poigrava estetikom ružnog. Lica plesačica, koja na platnu često vidimo u njihovim grimasama, imitiraju lica žena koje se podaju kao seksualni objekti. Sve je to zajedno zanimljiv koncept predstave vrijedan truda i publike koji omogućuje plesačicama i koreografu eksperimentiranje s odnosima kretnji tijela, glasa, govora i glazbe (sve uglavnom na istoj traci playback snimaka). Glazba na trenutke zatrešti agresijom na koju plesačice odgovore isto tako agresivnim pokretima tijela.

Tehno glazba upotrebljena u ovoj predstavi potiče struju nafiksane seksualnosti koju plesačice interpretiraju. Problem predstave je taj da smo sve mogli vidjeti u prvih petnaest minuta. Sve ostalo do kraja predstave samo je ponavljanje scena/prizora po principu istog koje nije pojačalo koncentraciju na predstavu elementima njene izgradnje već stvorilo puno praznog hoda koji je odao nedostak kreativnosti i ideja koji su rezultirali naprosto gomilanjem materijala. Dakle, video projekcije bile su u prvih 15 minuta i inspirirajuće ali kako je predstava napredovala polako su se počele spuštati na nivo praznog efekta i onda narcisoidno ponavljati.  Ali, zanimljivo je da ova predstava postavlja pitanja odnosa video materijala u plesnoj predstavi i samog plesa na pozornici (žive izvedbe), odnosa tako čestog u suvremenim plesnim predstavama. U ovoj predstavi ljudski odnosi koji omogućuju komunikaciju jedan na jedan nestaju. Žene su se stalno prenosile na platno. Postojimo li uopće bez te reprezentacije samih sebe koju neprestano stvaramo i gledamo u isto vrijeme i onda ponavljamo do trenutka kada živo postojanje više nije od tolikog značaja?

U predstavi je zanimljivo to što prikazuje konzumente seksualnih doživljaja koji nalikuju npr. vozaču kamiona iz filma Thelma and Louise (1991) Ridley Scotta s razlikom što su tom vozaču Thelma i Louise u eksploziji raznijele kamion. Ovdje, u ovoj predstavi prikazuju se žene koje se bacaju na priliku i pitaju: Do you like it?  Zato se ne slažem s opisom predstave koja tvrdi da  podvrgava ženske stereotipove propitkivanju. Cijela predstava zavila se u oslikavanje seksualnog konzumerizma pružanja brzih erotskih usluga i to uvijek nanovo potražujućih, mogućih i prisutnih posvuda. Zanimljivo je da u predstavi nema golotinje. Plesačice su kostimirane u kratke elastične hlačice, kratke suknje, minice. Grudi im prekriva grudnjak i potom razne majce koje tijekom predstave mijenjaju. Samo u jednom trenutku jedna plesačice povuče svoj grudnjak niz svoje tijelo i tako se odjednom pojavi njen torzo gotovo bez grudi, dječački razvijen. Ne znam je li koreograf predstave svjestan svih konotacija koje se mogu iščitati iz ove predstave ali bilo kako bilo vjerujem da mu se značenje otelo kontroli i predstava je postigla svoju autonomiju i prostor za interpretacije koje bi vjerujem samog koreografa neugodno iznenadile pogotovo ako bi ga se tražilo da objasni svoje razumijevanje ženskih stereotipa. Publika je pozdravila goste pristojnim pljeskom i jednim ponavljanjem poziva izlaska na poklon.

Alien Express

Alien Express je zanimljiva predstava grupe Flota koju čini dvoje slovenskih plesača odraslih na break-dance plesnom stilu. Zabavna, nepretenciozna i vješto izvedena predstava pokazala je odnos dvoje izvođača koji se poigravaju odnosima svojih tijela eksperimentirajući s brojnim mogućnostima susreta koji rezultiraju komičnim situacijama koje su oduševile publiku. Da je ova predstava odigrana na otvorenom bila bi još više prihvaćena. Naime, pokazalo se da je svjetlo na mračnoj pozornici Zagrebačkog plesnog centra, gdje se predstava odigrala, bilo nevješto upotrijebljeno. Ali, u ovakvom radu pažnja gledatelja koncentrira se na iskrenost izvođenja koja je rezultat dobrih koreografskih rješenja i izvanredne vještine izvođača.

A Corpo Libero

Dalje, dvije kratke predstave odigrane jedna iza druge na pozornici Zagrebačkog kazališta mladih bile su predstave izvođačica s povećom tjelesnom masom. Ako se ovdje očekivala plesna sposobnost mogli bi se razočarati jer plesa ovdje na žalost nije bilo. U prvom dijelu naslovljenom A Corpo Libero koji je izvela kreatorica obje predstave Silvia Gribaudi iz Italije vidjeli smo kratke trzajeve tijela koji se poigravaju s vlastitim salom koje oblo pada preko svojih naslaga. Ta koncepcija mogla bi biti zanimljiva u suprotnosti s očekivanim plesački iskonstruiranim tijelima koje stvaraju rigorozni plesački treninzi suvremenog plesa. Međutim, Silvia Gribaudi stavlja fokus na tijelo u njegovoj kretnji drmusanja trbuhom, grudima i slično na način, koji je bez obzira na namjeravanu komiku situacije, bio čak i jadan u nedostatku kreativnosti.

Drugi dio R.OSA izvela je zanimljiva izvođačica Claudia Marsicano koja je uspostavila odnos s publikom koji je bio zanimljiv autorici ovog teksta. Naime, ona bi bila jako dobra u svom poslu da je sebe izgrađivala (a možda i jest) kao stand-up performerica/komičarka u okružju koji dozvoljava stolove i pijenje alkoholnih i ostalih pića za vrijeme njene izvedbe. Ugodnog glasa ostvarila je s publikom izvrsnu komunikaciju. Prema njenim zahtjevima publika je ustala i plesala disko. Dakle, dogodila se sveopća zabava unutar koje od umjetnosti nije bilo ništa. Obje izvođačice predstavile su male igrokaze za koje bi im bolje odgovarala i pozornica manja od one u ZPC-u. Doista je šteta bilo ne vidjeti tijelo ogromne mase kako pleše plesne sekvence jer ima u tome nešto zanimljivo. Debeli ljudi često imaju dobar osjećaj za ritam koji im nameće sam njihov pokret tijela, os koju moraju poštivati da bi ostali uspravni i pauze koje moraju praviti svako toliko zbog umora koji im je neizbježan. Ali, publika se dobro zabavila i zadovoljnim pljeskom i ovacijama pozdravila predstavu.

Let’s Talk About This

Vrijedna viđenja bila su ostvarenja Candoco Dance Company iz Velike Britanije. Njihove dvije kratke predstave Let’s Talk About This koreografa Hataina Patela i Beheld koreografa Alexandera Whitleya prikazane su jedna za drugom na pozornici Zagrebačkog kazališta mladih. Candoco Dance Company je  plesna grupa sastavljena od tjelesno hendikepiranih i onih koji to nisu. Razlike u kvaliteti izvođenja nije bilo. Svi su bili jednako spremni na izazove koje su vrijedno i suvereno odradili za publiku. Pomagala hendikipiranih otkrila su neke nove mogućnosti kretnji koje su ovdje izuzetno vješto izvedene tako da se tijekom predstave više nije postavljalo pitanje o tjelesnim nedostacima (npr. tijelo paralizirano od grudi na dolje, nedostatak ruke, noge itd …) već se promatrala predstava bez posebnog fokusa na one od kojih se nije očekivalo da će im ples postati profesionalno zanimanje. Uglavnom, ono zajedničko ovim dvjema predstavama jesu kratke koreografske sekvence koje se prekidaju ili pauzama ili govorom ili pjevanjem. Glazba se slaže po principu disko izvedbi jedne za drugom i to od uglavnom poznatih songova. Prekidanje jednog tijeka da bi se započeo i onda opet prekinuo drugi može se dobro odraditi ako je osjećaj za ritam razvijen do nivoa na kojemu djelo postaje umjetnost. Ove vesele predstave bile su dobro strukturirane, pažljivo i vješto izvedene, i pune dobrog humora.

Pixel

Tjedan se završio s francuskom predstavom Pixel (autori koncepta i koreografije su dvije plesne grupe od kojih je jedna Kagif koreografa Mourada Merzoukija i druga Adrien M / Claire B  koreografa Claire Bardainne i Adriena Mondota) koja u ovoj predstavi istražuje digitalno projiciranu scenografiju (‘interaktivni video maping koji stvara apstraktni grafički svemir’) koja nalikuje printu digitalnih grafika s razlikom što se ovdje u predstavi one pomjeraju prema kretnjama muških plesača i jedne plesačice koja se povremeno pojavljuje tijekom predstave. Čitam službeni opis predstave: “Predstava za 11 plesača razvija se u vizualnom okruženju koje nastaje u međuprostoru susreta virtualnog i stvarnog.”

Predstava spaja kretnje koje se vide u cirkusima, hip-hopu,  breakdanceu i plesu na koturaljkama – sve sa neprekidno prisutnom glazbom. Isto tako neprekidni digitalni efekti uzbuđivali su pažnju sve dok u jednom trenutku i dalje nisu postali isprazni obećavanjima koja nisu ostvarivali. Predstava se iscrpila baš u svojem najvećem adutom (digitalnom scenografijom) koji se sa početno ostvarenom funkcionalnošću i vizualnom ljepotom koja obećava uzbudljiv umjetnički događaj pretvorio u efekt koji više ništa ne znači osim štosnog iscrpljivanja u neprekidno istom. Ali, evo i službeni opis predstave. Čitam: “Digitalne slike koristimo s ciljem zavaravanja oka. Želimo izmijeniti percepciju, zamagliti granice između onoga što je istinito i što je lažno, nadići svakodnevne granice stvarnosti i otkriti stvari koje nisu moguće, želimo mijenjati, iskriviti i nadići naš odnos prema vremenu i prostoru, baš kao što to rade hip-hop plesači i plesačice sa svojim tijelima. Upravo u tom trenutku spajanja (slike i plesača) nastala je izvedba: potraga za iluzijom.“  Izvrsni plesači zaslužili su ogroman  pljesak koji se dogodio nakon predstave.

I ovom predstavom završilo se 35. izdanje Tjedna suvremenog plesa.

Ideja festivala je inače da bude mjesto okupljanja ljudi iz struke i šire, puno šire. Festivalima se često ostvaruje mogućnost dijaloga na korist svih prisutnih. Šteta je što ovaj Tjedan suvremenog plesa nije omogučio publici razgovor s autorima i izvođačima odmah nakon odigranih predstava kada je sva publika još  pod dojmom. Tako su mnoga pitanja ostala bez odgovora. Uz odsustvo takvog dijaloga Tjedan suvremenog plesa  zatvorio se u sebe gubeći publiku koja bi užarila stanje stvari na umjetničkom nivou i podigla nivo odgovornosti selektora.